Neprimjereno je da u vlasti nema branitelja

 
 
Sudeći po događanjima od prošle godine za Dan sjećanja u Vukovaru, može se zaključiti kako je ovakav priručnik uistinu potreban. Naime naši dužnosnici iz hrvatskih institucija Vlade, Sabora kao ni Predsjednik nisu vidjeli događanja kao što je to vidjelo mnoštvo ljudi koji su bili tada u Vukovaru. Do svojevrsnog nesporazuma dužnosnika i naroda u Vukovaru došlo je najvjerojatnije iz više razloga, od kojih se nadamo kako ćemo pobrojati one najbitnije. Jedan izvor prijepora možda je bio taj što nije svima posve jasno što obilježavamo na Dan sjećanja 18. studenog u Vukovaru; zatim možda nije jasno što je kolona i što predstavlja Kolona sjećanja; Tko se i zašto borio u Vukovaru; Tko se i za što treba ispričati za Vukovar i u Vukovaru. Zatim najvjerojatnije nije jasno ni što je Vukovar predstavljao u Domovinskom ratu.
Mnoga hrvatska mjesta i gradovi pretrpjeli su barbarska uništavanja, no obrana Vukovara i vukovarski branitelji po mnogočemu su posebni. Naime obrana Vukovara u samom početku , a u mnogim značajkama do samog kraja bila je oružani otpor samoorganiziranih građana tj. naroda, što je legalno, a nadasve legitimno! Upravo je otpor Vukovara i Vukovaraca dao državnoj vlasti dovoljno vremena za ozbiljne pripreme u ograničenim uvjetima embarga na oružje, za obranu cijele Hrvatske. Vjerojatno iz istog razloga vukovarski branitelji i vukovarci imaju svojstvenu samosvijest i oprez prema institucijama. To mora uzeti u obzir svaka hrvatska vlast bilo kada dolazi u posjetu bilo kada zakonom ili uredbama uređuje živote Vukovaraca.
 
Idući prijeporni čvor između Vukovaraca i branitelja općenito može se nazvati činjenica kako je malo branitelja među našom političkom elitom ili kako je malo političara bilo braniteljima, što je neprimjereno za zemlju koja je ratom nastala i obranjena. Ta nadmenost društvenog položaja političara i odabranost u pozivu za obranom domovine može stvoriti u najmanju ruku nerazumijevanje, ali i eksplodirati gnjevom. I kada naši političari idu prerijetko braniteljima nanoge kao sada u Savsku i kada i kažu nešto prolazno, poradi svoje legitimizacije prečesto ih odaju grimase i neverbalna komunikacija kojom odaju kako im nije ugodno, pomiješano sa svojevrsnim odavajućim gađenjem.
 
Dalje branitelji su većim dijelom vjernici, nego naša politička krema, što je još izrazitije kod trenutne vladajuće opcije, tako da se kod toga ne radi samo u svjetonazorskim razlikama, nego nekad i o pravim vrijednosnim procjepima. Pa je valjda zato moguće situacija da vladajući prošle godine upaljene svijeće na cesti, okarakteriziraju kao prepreku, a oni koji su ih stavili možda su htjeli napraviti nešto kao putokaz sjećanja. Bilo je potrebno samo podignuti svijeće i pridružiti se Koloni sjećanja, no trebalo se sagnuti!
 
Sada dolazimo do pojma kolona. Ovo je bitno stoga što se kolona ljudi podrazumijeva više ljudi, pače mnoštvo koje se nekamo kreće. Kada je na okupu nekoliko ljudi to zovemo grupom ili grupicom. Pojedinac ili njih nekoliko može se nazvati kolonom samo uz konotacijski predmetak peta, dakle peta kolona, čak može se reći i petokolonaš za pojedinca. Prošle godine u Vukovaru na Dan sjećanja vladajući su tvrdili kako su tamo bile dvije kolone, oni i njihova svita i kolona od po slobodnoj procjeni sto tisuća ljudi, kažu najveća do tada! Pa onda su rekli vladajući kako njih nitko nije pustio u kolonu. Sad zdravom čovjeku nije jasno kako se onda nakupila tolika kolona ako nikog nisu puštali u nju, zanimljivo, valjda su neki posebniji. Jasno je kako postoje sigurnosne norme za dužnosnike, no treba gledati npr. Američkog predsjednika Obamu kada se slika sa svojim vojnicima i veteranima, dolazeći k njima. Zato bi ovdje poučak za političare trebao biti, uđite slobodno u ovu kolonu, tu su heroji Domovinskog rata, zbog kojih ste i tu gdje jeste, tu su stradalnici Domovinskog rata koji su živjeli Hrvatsku, a vama je boravak u njihovom društvu prilika za legitimizaciju. Jer biti u društvu sa braniteljima, njihovim obiteljima, udovicama branitelja, djecom branitelja, ljudima koji su izgubili najmilije, žrtvama i stradalnicima i konačno sa domoljubima je prilika i treba biti na čast, časnome! No kako su predsjednički izbori, oni koji su prošle godine bili usijani od ljutnje, ove će godine sijati od pijateta u Vukovaru. I nije primjereno da oni koji su se prošle godine uvrijeđeno libili ući u Kolonu sjećanja, sada pozivaju na dostojanstveno obilježavanje i sjećanje na vukovarsku žrtvu!
 
Naši dužnosnici ili političari kako hoćete trebali bi isto tako pripaziti koga sve vode u svojoj pratnji kao npr. savjetnike i sl., jer Vukovar nije priča o regiji/regionu, već je Vukovarska hrvatska priča o građanskom ili narodnom otporu protiv ognjetača. To znači kako se u Vukovar nikako ne može zvati kao branitelj, netko tko ima samo nekoliko dana ratnog puta, unatoč tome što se u hrvatskim oslobodilačkim akcijama vrijeme odbrojavalo u danima, pa i satima.
 
Kako se u Koloni sjećanja treba dugo hodati, a nije se primjereno i nije moguće voziti tim putem automobilom, treba misliti i o prehrani. Za takvu hodnju dužeg trajanja, a slabijeg intenziteta najoptimalnija je prehrana složenim ugljikohidratima npr. tjesteninama kako bi energetsko iskorištavanje bilo dugoročno ili energetske pločice kao izvor brzo dostupne energije, a nije zgorega poraditi i na kondiciji. Zatim bitno je voditi računa i o količini hrane i pića, kako se ne bi prenapregnulo probavni trakt, ali ni mjehur.
 
Ovaj priručnik je pisan sa željom poboljšanja političke kulture u nas i kako naša politička elita ne bi doživjela iznenađenje i nepotreban stres. Tako je u Vukovaru moguće vidjeti i više oblika hrvatskih obilježja, kao državnih barjaka, pa povijesnih izvedenica hrvatskih barjaka, moguće su i ratne zastave postrojbi iz Domovinskog rata. Pa tako našim političarima koji pohađaju medijske treninga, ne bi trebalo biti teško kontrolirati svoju paničnu neverbalnu komunikaciju u blizini nacionalnih obilježja, kada bi prolazili neki oblik nacionalnog treninga, kako bi se socijalizirali sa hrvatskim nacionalnim obilježjima. Možemo biti sigurni kako bi branitelji rado volontirali kao treneri svojim hrvatskim dužnosnicima, a sve u cilju obostrane reintegracije.
 

Darko Marinac