Get Adobe Flash player

Oni uvijek idu na grob svojih susjeda, a nikada na grob svojih ubijenih roditelja!?

 
 
Govor na Okruglom stolu o Bleiburgu u Vijencu na Kaptolu 12. V. 2015. godine
Sv. papa Ivan Pavao II. u Zagrebu 11. rujna 1994. pozvao je naš katolički hrvatski narod: „Oprostite i tražite oproštenje!“ Tu je svoju molbu uputio i prigodom proslave Velikog jubileja 2000. svim katolicima pozivajući ih da oproste i traže oproštenje, da bi se tako dogodila „purificatio memoriae – čišćenje pamćenja“ /Novo millenio ineunte, br. 6./. Papa tu spominje Liturgiju 12. ožujka 2000. godine, kada je u bazilici svetog Petra, upravljajući svoj pogled na križ, on osobno u ime Crkve zatražio oprost za grijehe sve njezine djece. „To 'čišćenje spomena' osnažilo je naše korake na putu prema budućnosti čineći nas poniznijima i budnijima u našem prianjanju uz Evanđelje“, napisao je Papa.
http://www.hdz.hr/sites/default/files/field/image/20150512okrugli.stol.kosic.jpg
Očito, da bi poslije nekog konflikta došlo do pomirenja, potrebno je oprostiti, ali i  tražiti oproštenje. Dok je za opraštanje važna raspoloživost srca i prema tome ono ovisi o pojedincu i njegov je to samostalan čin, za pomirenje su potrebne dvije strane tako da ono ovisi ne samo o oproštenju s jedne strane, nego i o prihvaćanju oproštenja s druge strane. Međutim i za to su potrebni uvjeti: da bi se oprostilo, često se kaže da prethodno onaj koji je prouzročio povrjedu to oproštenje treba tražiti, a to znači da se on kaje, priznanje da je pogriješio i želi da mu se oprosti. Ipak kako rekoh, na kraju oproštenje će udijeliti onaj koji takav stav njeguje i koji može drugome oprostiti, pa bilo to i nezasluženo. To je i uvjet da bi se od Boga zadobilo oproštenje, kako nas je Gospodin naučio moliti u Očenašu: „I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“, jer: „Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš ne će otpustiti vaših prijestupaka“ (Mt 6,15), odnosno: „Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu!“ (Mt 18,35) Kada pak Isusa udara jedan sluga velikoga svećenika, on odgovara: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo, ako li pravo, zašto me udaraš?“ (Iv 18,23) U svakom slučaju za nenasilno ponašanje važna je pravednost, kao i istina. Bez istine i pravde, uči sv. Papa Ivan XXIII. u enciklici „Pacem in terris“, nema mira, nema dakle niti pomirenja ne samo među nacijama nego niti među pojedincima.
 
U Svetom Pismu u Poslanici Rimljanima sv. Pavao je poručio: „Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima.“ (Rim 12,18). Iz ovog se retka također vidi da je oproštenje unilateralan čin, dok je pomirenje uvijek bilateralno. Dakle, vi učinite što je do vas. No, ako je s druge strane nepomirljivo tvrdi stav, tu se ne može drugo nego moliti se za takve ljude. Svjetlo i tama ne mogu zajedno, među njima nema pomirenja, kao i između istine i laži. Kada Isusu Židovi proturječe, on se poziva na svoga Oca i kaže: „Ako vam reknem da ga ne znam, bit ću lažac jednak vama. No, znam ga.“ (Iv 8,55).
 
Na istini treba inzistirati jer – istina mora biti temelj dobrih odnosa, ne laž ni gluma. Isus je naime svim svojim učenicima jasno rekao: „istina će vas osloboditi.“ (Iv 8,32.) No, i u uvjetima nepriznavanja istine katolički kršćani pozvani su na opraštanje, slijedeći upravo riječi svoga Učitelja i Gospodina Isusa Krista koji je rekao Petru na njegov upit: „Koliko puta da oprostim bratu svome, do sedam puta?“ – „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam!“ (Mt 18,22) čime Isus sugerira da je opraštati potrebno bez mjere, uvijek ponovno. Međutim, svjesni smo da je oproštenje jednostrani čin, dok za pomirenje trebaju obadvije strane biti jednako zainteresirane odnosno kad jedna strana pruži ruku oprosnicu, tada ju druga strana treba primiti.
 
To je dakle dug put. Međutim, kako sam u naslovu naveo, ja bih želio progovoriti i o pomirenju u samom hrvatskom narodu – i to na temelju Bleiburga i Križnoga puta. Je li to moguće? Donedavna činilo se da je to moguće. I ljevičari, idejni i politički predstavnici one opcije koja je počinila zločine koje jednim imenom nazivamo „Bleiburg i Križni put“, odlazili su u Bleiburg i tamo pokazivali kakvu takvu sućut prema žrtvama. No, kako je s vremenom jačala ljevica – koja je sve više postajala neokomunistička a sve manje socijalna i demokratska – odmicala se službena politika od Bleiburga i 2012. je Hrvatski sabor opozvao svoje 20-godišnje pokroviteljstvo, tako da posljednjih tri godine na obilježavanju najveće nacionalne tragedije u Bleiburgu nema službenih predstavnika naše države. Ove će godine, Bogu hvala, predsjednica Republike preuzeti pokroviteljstvo i sama osobno sudjelovati na komemoraciji te tragedije. To će biti ujedno i prvi puta da se na tom skupu pojavljuje najviši predstavnik vlasti RH, no, to nailazi na velik otpor snaga koje su i dovele do odbacivanja pokroviteljstva Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu.
http://www.vjeraidjela.com/wp-content/uploads/2014/05/Picture110.jpg
Naime, treba uvidjeti da je sam hrvatski korpus danas više nego ikada podijeljen upravo na tom pitanju, a koje ne bi smjelo biti ideološko, ni političko, nego prije svega humano i veoma osobno pitanje. Riječ je o podmuklom ubijanju više desetaka tisuća, a utemeljene procjene govore i o nekoliko stotina tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika, te moguće još toliko civila među kojima i mnogo žena i djece. Kada to znamo, pitamo se kako je uopće moguća bilo kakva apologija tih zločina, čime je ona argumentirana? Zar je moguće pobiti 300-400 tisuća nenaoružanih, izgladnjelih i bolesnih ljudi s argumentima da je to opravdana osveta pobjednika?
 
Potrebno je inzistirati na – istini, ma koliko ona bila bolna. To što se dogodilo trebaju svi priznati. Drugo je pitanje, što će poslije uslijediti, jesu li predviđene kakve kazne, pogotovo za tako teška djela mučenja i ubojstava. No, istina se mora priznati. Ona se međutim ne želi priznati, a mnogi koji ju znaju šute i još uvijek se boje otkriti ju. Tu se vidi sav užas diktature komunizma koji je impregnirao naše hrvatsko društvo, tako da ne samo zločinci nego ni žrtve ne žele govoriti o tim strahotama. Pa ipak istina se polako sve više probija na vidjelo, premda je - zbog različitih motiva teško doći do konačnih spoznaja, no i na temelju djelomičnih spoznaja (kojih je ipak sve više) može se rekonstruirati kao jedan mozaik sav užas tih zbivanja koja i danas opterećuju hrvatsko društvo.
 
Smatram da bi nova vlast koja dođe – jer s ovom se to ne može očekivati – morala donijeti zakon protiv negacionizma, prema kojem ne bi bilo dopušteno nijekati zločine komunizma, kao što se ne bi smio nijekati ni holokaust ni zločini nacizma i fašizma. Pri tom mislim da bi taj zakon trebao sadržavati i zabranu isticanja znaka crkvene petokrake zvijezde, te srpa i čekića, što bi s druge strane bili također simboli nacizma odnosno fašizma. Potrebno je donijeti i zakon o lustraciji, da se barem simbolički očisti hrvatsko društvo od nositelja represivnih aktivnosti nad našim narodom u razdoblju od 1945.-1990. godine. Pri tome mislim prije svega na sudjelovanje u političkom životu i u obnašanju javnih službi – u tijelima državne i lokalne vlasti, u sudstvu, vojsci i policiji. Lustracija bi se trebala provesti i u medijima koji su često „trube“ vladajućih, a nisu tražitelji istine niti glasnogovornici naroda.
 
Kako je moguće pomirenje našega naroda na temelju bleiburške tragedije? U svakom slučaju žrtve koje su preživjele Bleiburg i Križni put i članovi obitelji koji su izgubili svoje najbliže trebaju oprostiti svojim progoniteljima i onima koji su bili dio tog represivnog aparata izvršenja zločina nad njima. No, kako je to moguće? Jedino u vjeri je to moguće, jedino snagom koju daje Bog. S druge strane, ako je samo pragmatičko gledanje osnova za pomirenje, žrtve bi trebale kao svojevrsnu satisfakciju imati to što je ipak sada stvorena hrvatska država radi koje su one stradavale. No, to onda znači da pripadnici te „zločinačke“ strane ne bi smjeli obnašati nikakvu funkciju niti u novoj hrvatskoj državi imati – zbog krivog tumačenja demokracije – mogućnost da svojim interpretacijama povijesnih zbivanja i motiva tih zbivanja iznose neistine o tobožnjoj hrvatskoj državotvornosti komunizma i pripadnika egzekutora u bleiburškoj tragediji. U tom smislu je moguće pomirenje i jedino s istinom o tim događajima Bleiburg i Križni put postat će ono što zaslužuju: mjesto sjećanja na najveću nacionalnu tragediju i opomena da se nikad više ne ponovi totalitarizam s bilo kojim a posebno ne s komunističkim predznakom.
 
Kad razmišljam o Bleiburgu tada me opetovano uvijek začudi bešćutnost onih koji ne žele odati pijetet žrtvama zarobljenih i razoružanih hrvatskih vojnika te hrvatskih civila koji su ubijani na krajnje nehuman način, i to poslije Drugog svjetskog rata. Kad gledam kako redovito svake godine u Jasenovac hodočaste najviši državni predstavnici RH, a koji ne žele poći i u Bleiburg, tada mi dolazi usporedba – kao kada bi netko redovito posjećivao grob svojih stradalih susjeda, a nikada ne bi otišao na grob svojih ubijenih roditelja. Je li to logično? Je li to ljudski?
 
Bilo bi već jednom potrebno jednako tretirati sve hrvatske žrtve, i to na svim stranama. Završit ću citatom Brune Bušića koji je taj primjer donio u svojoj noveli „Starac i život", a što sam ja upotrijebio i na Bleiburgu 2010.: U njoj je opisao starca koji je imao četiri sina, „ko četri briga", a oni su mu poginuli u drugom svjetskom ratu – trojica u jednoj vojsci, a jedan u drugoj, na suprotnoj strani. Na pitanje kojega mu je sina najžalije, starac je odgovorio: „Mene srce boli za sva četri jednako, sva četri su bila moja." Pričajući to, Anđelko Mijatović dodaje: „Nije li i u toj rečenici, već onda, pisac petnaestogodišnjak, iskazao osjećaj i svijest ukupne pogubnosti hrvatske političke podvojenosti u II. svjetskom ratu i potrebu općega hrvatskog pomirenja?" (A. Mijatović, Bruno Bušić, ŠK, Zagreb 2010., str. 20.).
 

Vlado Košić, biskup sisački

Subota, 28/11/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2169 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević