Kućom Dubravac, u Kladarima

 
 
 U Bosni našoj kod Modriče,
Selo Garevac – lijepa slika.
Tu ‘‘Hvaljen Isus” svatko kliče,
Tu živalj čistih katolika
Ljubomorno čuva rodni prag.
Dvjesto godina korijen klijo,
Dvjesto proljeća život cvao.
Kršni Bosanac ko hrast bio
I mnogi rod selu dao,
I nik’vi ga ne smrvi vrag.
Šargije sveđ žice tanke
Svirale sitno, zanosito,
Igrale mlade Garevljanke,
Momci pjevali ponosito,
Seljaku život mio, drag.
Po muci, znoju, skrbnom trudu
Po svetoj vjeri časnih pređa,
Garevljan čuvo rodnu grudu
I pamtio granice međa,
I nikad ne htje stranca trun.
Bi umiljatih slatkih riječi
I  ruku što no kruha daju,
I svega što ti dušu liječi;
Vladala ljubav ko u raju,
Blagoslova Božjeg život pun.
U slozi ‘vakat’ sporo teko
Garevljan s malim sretan bio.
”Hvala ti Bože,” skrušen reko
I ništa nije poželio
Osim slobodu i svoj mir.
Al’ vrijeme nosi breme vijekom,
Noću pjesma, ujutro tuga.
Život je igra sa čovjekom,
Kapljica meda, patnja duga,
Osmijeh sakriva suza vir.
Ko treptaj oka mira nesta
Planuo Bosnom vatren boj.
Milozvuk šargije selom presta,
A junaka, ko mravi roj
Skoči za rođenog praga spas.
Iz groba viknuše oci mrtvi:
”O djeco, vi ste naša dika!
Sloboda stječe se sveđ na žrtvi
Tisuć’ hrvatskih mučenika,
Stog’ dižite za pravdu glas.
Domoljubi ste ko i djedo,
A što drugo možete bit?
Starac unuku ime predo,
Čemu naslijeđe časno krit?
Ne krije ga ni mali crv.
Domobran jesi, slavan borac,
Koj’ vjekovima pošten bio.
Ime je tvoje mirotvorac,
Za Hrvatsku si rado mrio
Dragocjenu joj dao krv.”
Zaurla rat, strašna neman
Iz vražjih ralja rido plamen.
Garevljan kliknu: ”Za Dom spreman!”
Junačka grud, tvrdi kamen
Odolje mnogi napad ljut.
Kroz vihor, vatru i kroz vodu
Branio stoljetnu svetu među.
Za svoj Garevac, za slobodu,
Grobak čuvao dragom pređu,
Volio sela svaki kut.
Gle, grabežljivi orli suri
Zalijetaju se mnogim danom.
Divlji lešinar vrišti, juri,
Da tuđi dom mu bude stanom,
Da katolički jede kruh.
Toj bijesnoj četi Lucifera
Toj divljoj hordi sa Balkana
Mržnje prevrši svaka mjera.
S njima Hrvata, partizana,
Josipa Broza zao duh.
Kućom Dubravac, u Kladarima,
Nejačad drhti, plače mati:
”O smilujte se anđelima!
Nemojte mi dječicu klati,
Stignuti će vas Božji prst.”
Uzalud suze. Nož je sjev’o,
Četnik mahnito. Usred smijeha
Veselio se, urlo, pjevo…
Bilo izobilj smrtnih grijeha,
Čizma gazila sveti Krst.
U skromnom domu Banovića
I opet četnik pije, kolje.
Strašnoga li krvoprolića!
Uživa Srb do mile volje,
Smeta mu susjed, Hrvat brat.
Plakalo Nebo; bila strava,
Ubijalo se, tuklo, sjeklo…
Pa da si manji i od mrava
Dušman ti mrzi svo porijeklo,
Rado bi ti slomio vrat.
Prohuja rata groznog vrijeme
I ništa dobrog ne donese,
Tek trnovitih jada breme
Nad hrvatsku nam Zemlju strese,
Ratnih nevolja gorak plod.
Slavom se kite ‘pobjednici’
U nevinoj se peruć krvi,
Lukavih Engleza saveznici
U vražjim spletkama ‘vijek prvi,
Čerčila hladnog, hladan rod.
Taj ‘dobri’ Englez mirno gledo
Na Blajburgu gdje krv se puši.
Četvrt milujuna, sve Hrvata,
U vlastitom se hropcu guši,
Od straha drhto neba svod.
I bi jauka sa svih strana;
Zalud što ratno minu doba,
Bratstvo-jedinstvo partizana
Kopa Hrvatskom grob do groba
Skrivajuć gnjusnog djela sram.
Harao znak crven’ zvijezde,
Na tron zasjede jugoklika.
Bijesni orli šire se, gnijezde
U svetom domu pravednika
Gdje jučer bio Božji hram.
http://i49.tinypic.com/99e6fq.jpg
U Garevcu je kulak čovjek
Pero Burić, Perendom zvani.
Poštenje ga resilo odvijek,
Po dobrom djelu vazda znani,
A tko je dobar, tome čast.
Imanja je u njega finog:
Ovaca, krava, pustog blaga,
Kruha, žita i svega inog
I vel’ka štala, braćo draga,
A na nju glednu jugovlast.
Ta štala neka zatvor bude
Za protivnike crvenjaša,
Za one koji Tita kude
I viču: ‘‘Živjela lijepa naša!”
Ustaška banda mora past!
Nastala hajka, ajme, jao,
Hapšenje, tuča, užas, klanje…
Grozan bijaše svud pakao;
Nemoćnih žena preklinjanje
Orilo se do Neba gor.
Dvjesto pedeset Garevljana
Muževa krasnih mirnog sela
U Burić štalu jednog dana
Partizanska zapovijed svela –
Hrvatskih vojnika tužan zbor.
Svak’ se slobodi miloj nado
Krivice ne bi baš pri njima.
Što branili su prag svoj rado,
Što zvali su se Hrvatima,
Zar će im itko kaznu dat?
Srbopartizan, sluga Tita,
Taj čovjek što no prezr’o Boga,
Ko’m dušu uze vraga svita
Osta izrodom kraja svoga,
Ne pozna tko mu jučer brat.
Dvjesto pedeset pravednika
U Burić štali čami, moli,
Dvjesto pedeset nevoljnika
Spasit bi rado život goli,
Jedini život, Božji dar.
Na domak štale glasi bruje,
Dječica teže milom tati.
Svud žena plač odjekuje,
Htjele bi roblju kruha dati
Il’ ruku mu taknuti bar.
Uzalud djeva molbe reda,
Uzalud dukat mati nudi,
Zmijsko srce smekšat se ne da.
Bezbožnicim’ su krute ćudi,
Hrvate čeka loša kob.
Oruđa zveket selom zveči
Lopate, pijuke, vrazi kupe,
Garevac kroz noć bolno ječi…
Iz Burić štale kreću grupe
Da kopaju si vlastit grob.
I čuješ usna tiho broji:
‘‘Zbogom, o Bosno, zbogom rode!
Nek u povijesti vječno stoji
Da trnov put je do slobode,
Da Hrvat sveđ će žrtva bit.”
Na Pašincu, a izvan sela,
Osvanula krvava zora.
Gdje svježe zemlje hrpa cijela,
Tuj noćas strašne smrti mora
Uništi Bosne hrabri štit.
‘Disala’ zemlja mnoge dane,
Zemljica dobra Božjem stvoru.
Grleći sinke Garevljane,
Suzom upisa svibnja zoru,
Vrijeme joj zapis neće skrit.
Žure zlikovci k Burić štali,
Još u njoj patnik živi, diše.
Tek sveti bi u raju znali
Što se hrvatskom roblju piše,
Što im donosi crna noć?
Kroz tame mrklu pomrčinu
Pred štalom hukte kamioni.
Ruke svezane tužnom sinu,
Na selo pade pogled bo’ni,
Kolone moraju brzo poć.
Isuse, reci kud ih voze,
Gdje će ih banda kleta sprtit?
Kakvim li se mukama groze,
Hoće l’ im živim kosti krtit?
Smiluj se, Kriste, roblju tom.
Mjesec s visina tužno gledo
U kobno mjesto smrtne strave,
Crvenjaš bijedne ljude redo
Na bajeru Šamca, kraj Save,
Da im zatare ime, spom.
Potekla krv do koljena
Bilo vapaja, uzdisanja,
Nesretnoga Blajburga scena
I pravednoga proklinjanja:
‘‘Ubojico, klet ti rod i dom!”
Međ’ osuđenim, gledaj diva,
Jakov Perković, reć bi, stijena,
Stasom muškarce nadvisiva,
Momčina snažna, neviđena,
Perkovićevog doma kras.
Bosanac – Samson hrabrost skupi
Odižuć u zrak jugovraga
I grdno ga o zemlju lupi
I bjegnu momak do bestraga,
A bjegnuo u sretan čas.
Za njim pohrli Andrić Niko
Ko zrakom da mu noge lete,
Kroz kišu metaka hrabro kliko:
”Oj partizanske hulje klete,
Od Boga mi je stigo spas.”
Crvenila se krvlju Sava
Tjelesa plivala kraj bajera,
Kom viri lice, noga, glava,
Kog u dubinu voda stjera
Da na dnu čeka sudnji dan.
Gle, Garevljanka Savi hrli
Suzama topi bajer zelen,
Zemljicu tvrdu rukam’ grli
Gdje mirisni joj svenu neven,
Sava joj slušala tužan poj:
”O mili dragi, zlato moje,
Zašto mi tebe zlotvor ubi?
Otvori blage oči svoje,
Voljena te ženica ljubi
I ljubit će te život sav.
Prestani teći vodo Savo
Da nađem kosti draganove.
Valovlje mutno, a krvavo,
Odnese duša naših snove,
Uvenuo mi zumbul plav.
Dušmanine, sveđ proklet bio,
U crninu me jadnu vrže;
Suzom mi poli život cio
S glave mi vijenac cvjetni strže,
Ah, nek i meni bude kraj.”
Godinam’ gorke suze teku,
Majčin vrisak se i sad čuje.
Na bajeru, uz suznu rijeku
Starica bolna jadikuje
Od žalosti plače i raj:
‘‘Ivane, sine plemeniti,
Ružmarin za te cvjetat neće,
Majčica će ga sveđ saditi;
U jesen, zimu il’ proljeće,
Čekati ću Ivana svog.
Izdajnici hrvatskog roda,
Judinoga ste soja, sjeme,
Svita koj’ vragu dušu proda
Krvlju okalja ruke, tjeme,
Sluge režima paklenog.”
Dvjesto pedeset udovica
Posrću, puze, njive rade,
Dvjesto pedeset Hrvatica
Dižu na noge sinke mlade,
U praznoj kući bijeda, glad.
Stenjući oru plitku brazdu
U znoju, suzi, sjeme pliva.
Zovu sirote mrtvog gazdu,
Dušu razgara vjera živa –
Bog će pogledat njihov jad.
Vrela suza i dalje tekla
Trpjela majka Garevljanka.
‘‘Nek vječno pati” vlast je rekla.
‘‘Nesalomljiva ta Bosanka
Na koljena morat će past.”
Al’ pala nije. Osta čvrsta
Ko baba njena što no bila,
Jer žuljnoga je preko prsta
Krunicu svetu vijek nosila;
Plamtjela gnjevom jugovlast.
Čovječe hrvatski, gdje god bio,
Nanesu l’ te Garevcom puti,
Nemoj zaobić spomen mio
O kojem zlotvor sramno šuti
I podlo skriva krvav dlan.
Pogledaj kobnu Burić štalu,
Slušaj što hladni zid ti zbori.
Kreni u povijest prohujalu
Gdje crven zvijezda zakon tvori,
Kad Garevac stiže crni dan.
Moli nek ne bude više rata,
Dosta je klanja, suza, krvi,
I dosta smrti u Hrvata;
Pobjednik, zadnji ili prvi,
Morat će platit duga svog,
Jer pravedan je stari Bog.
 

Marija Dubravac, Brisbane