Get Adobe Flash player

Podržava li Katolički tjednik eskalaciju velikobošnjačke agresije na Hrvate?

 
 
Nisam ja bitan, preko mene se lome koplja oko nekih načelnih pitanja. Mislim da je bitno otvoreno, argumentirano i javno upozoriti na „crvene fratre i svećenike“ koji, bez obzira na svoje namjere, objektivno guraju Crkvu u geto svojom nepoštednom kritikom svakog angažiranja Katoličke Vrkve u Hrvata u borbi za istinu, za slobodu i ravnopravnost hrvatskog naroda.
http://www.nedjelja.ba/upload/image/vijesti/BiH/2017/06/druga-vijest-urednik.jpghttp://www.svjetlorijeci.ba/sites/default/files/logo_2_0.png
U teškim vremenima mržnje i zla, nepravdi i tlačenja kroz koje je prošao hrvatski narod u proteklom XX. stoljeću u nacističko-fašističkom i komunističko-titoističkom režimu, ali i u velikosrpskoj agresiji, ali i u osporavanju slobode i samobitnosti hrvatskog naroda, na posebnom udaru bila je vjera i Katolička Crkva. Ubijeni su i mučeni brojni svećenici, fratri i časne sestre. Ni u jednom narodu u Europi nije bilo toliko žrtava kao u katoličkom hrvatskom narodu. Katolička je vjera optuživana i sotonizirana kao najljući protunarodni neprijatelj, kao bastion ustaštva, nazadnjaštva i svega najgorega. Oni koji su se borili za nacionalnu ravnopravnost, dostojanstvo i samobitnost hrvatskog naroda teško su optuživani, progonjeni, zatvoreni pa i ubijani. Katolička Crkva stjerana je u geto. Vjera se morala tajiti, stjerana je u ilegalu i privatnu sferu. Onemogućeno je javno djelovanje i Crkve i vjernika u borbi za katolički svjetonazor i za očuvanje svoga hrvatskog nacionalnog identiteta. Iz dana u dan otkrivaju se monstruozni razmjeri masovnih zločina komunističkog režima.
 
Maskirani komunistički policajci ljudskih duša u ophodnji
 
Nema više komunističkog režima, ali ostali su na društvenoj sceni mnogi komunistički policajci ljudskih duša, koji i u novim uvjetima, doduše više ne represijom, zatvorima i ubojstvima, nego mekim terorom zastupaju stare teze. Nastoji se ne samo spriječiti nego i sotonizirati svaki pokušaj katolika, Katoličke Crkve, svećenstva i vjernika laika da javno djeluju i propagiraju svoj svjetonazor, da se bore za nacionalnu ravnopravnost hrvatskog naroda i da javno s radošću svjedoče svoju vjeru. I dalje se tvrdi da je hrvatska Katolička Crkva bastion ustaštva. I dalje se tvrdi da biskupi, fratri i svećenici i Crkva zastupaju političko katoličanstvo kao kvazi politiku, da su navodno nacijom zamijenili Boga. Borba za nacionalnu ravnopravnost hrvatskog naroda, borba za očuvanje hrvatskoga katoličkog identiteta podrugljivo se naziva „političko hrvatsko katoličanstvo“, „nacionalizirana vjera“, „katolička kvazi politika“, te se znatan dio Crkve i vjernika optužuje da su naciju stavili na mjesto Boga.
 
Svjedočenje vjere i borba za istinu podrugljivo se naziva produciranje u području hrvatske nacionalne religioznosti. Tvrdi se da su mnogi biskupi i svećenici podlegli takvom degradiranom, nacionalnom, političkom katoličanstvu, odnosno da su nacijom izbacili Boga iz vjere. Govori se o otrovu nacije, o tome kako se širi taj otrov, kako je otrov nacije razorio vjeru u Bosni i Hercegovini te da se i u hrvatskom narodu razvija verzija Svetosavlja. Optužuju se brojni svećenici, fratri, časne sestre, biskupi  da su zaraženi nacionalizmom. To rade ljudi transformiranog komunističkog mentaliteta, koji i u novim promijenjenim uvjetima zastupaju stajalište da je vjera privatna intimna stvar čovjeka, da Crkva nema što tražiti u društvenom i političkom životu. Ide se tako daleko da se pornografijom ljudske duše naziva radost obraćenja i svjedočenja obraćenja koji obraćenici žele podijeliti s vjernicima. Želi se ponovno vjera gurnuti u ilegalu, pretvoriti u neko subjektivno osobno iskustvo, istjerati iz javnoga života i onemogućiti vjernicima da se javno, argumentirano i demokratski bore za katolički svjetonazor i da kao vjernici bitno utječu na uvjete svoga života i rada. Smeta im svako svjedočenje vjere, ali ne smetaju im burne promidžbe, nevjere i javno sotoniziranje vjere i vjernika.
 
Mogu to razumjeti ako to rade nevjernici i protivnici vjere, ali teško mi je razumjeti ako takve stavove nalazim i u pojedinaca fratara i svećenika koji htjeli to ili ne, svojim žestokim napadima zajedno sa bezbožnicima pokušavaju zadržati vjeru u sakristiji ili samo kao subjektivnu osobnu stvar čovjeka vjernika. Kršćanstvo je nastalo Isusovim objavama, a proširilo se djelovanjem proroka i obraćenika koji su prenosili Isusove objave i svjedočili iskreno svoju vjeru i time je širili. Što bi bilo kršćanstvo danas bez brojnih ljudi vjernika koji svjedoče vjeru, koji se bore za istinu vjere i koji time šire vjeru.
 
Hoće li se zacrveniti „crveni fratri i svećenici“?
 
Sve su to razlozi zbog kojih sam držao svojom moralnom obvezom svjedočiti svoju vjeru i svoje obraćenje, podijeliti svoju radost  s onima koji je žele sa mnom podijeliti, reći svoju istinu onima koji je žele čuti, i eventualno pomoći onima koji lutaju, koji imaju brojne dvojbe koje sam ja imao u životu. Bio sam svjestan da ću zbog toga biti napadnut i sotoniziran od komunističkih i ateističkih policajaca ljudskih duša. Međutim, moram priznati da sam bio pomalo zatečen i iznenađen kada su me na sličan način napali pojedinci iz Katoličke Crkve, slažući se s onima koji su moje svjedočenje proglasili pornografijom moje duše. Zahvaljujem svim brojnim vjernicima koji su primili moju dobru riječ i vijest, koji su podijelili i koji dijele radost moga obraćenja. Zahvalan sam i brojnim biskupima, teolozima, profesorima, akademicima, fratrima i svećenicima i časnim sestrama, koji me potiču da dijelim svoju radost s vjernicima, koji me pozivaju da o tome govorim i svjedočim.
 
Međutim, nisam ja bitan, preko mene se lome koplja oko nekih načelnih pitanja. Mislim da je bitno otvoreno i argumentirano i javno upozoriti na „crvene fratre“ koji, bez obzira na svoje namjere, objektivno guraju Crkvu u geto svojom nepoštednom kritikom svakog angažiranja Katoličke Crkve u borbi za istinu, za slobodu i ravnopravnost hrvatskog naroda. 
 
Optužuje se Crkva u Bosni i Hercegovini da navodno od hrvatskog naroda pravi žrtvu. To je vrlo opasna teza jer ona se objektivno suprotstavlja istini o stvarnim žrtvama koje se otkrivaju. To je teza koja ne priznaje veličinu žrtve koja čak hoće reći da se navodno žrtve izmišljaju da bi se jačao nacionalizam i katoličanstvo koje navodno degradira. Isto tako opasna je teza da je potrebna pomirba bez suočavanja s istinom. Dobro je da pripadnici raznih vjera zajedno pjevaju ali to pjevanje ne će pomoći ako se ne utvrdi istina o prošlosti, ako se ne upozori na činjenicu da su nakon Daytonskog sporazuma Hrvati u Bosni i Hercegovini bez formalne promjene toga sporazuma izgubili mnoga prava i da su došli u neravnopravan položaj. Ako bi Katolička Crkva šutjela o tome, ako bi se mirila s nepravdama, onda ni zajedničko pjevanje ne bi ništa pomoglo.
 
Opet se aktivira peta hrvatska kolona
 
Iako nisam Hrvat iz Bosne i Hercegovine u proteklih dvadeset i pet godina najžešće sam se borio za prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, za njihovu opstojnost, ravnopravnost. Zbog toga sam bio najžešće napadan i vrijeđan ne samo od veliko Muslimana i veliko Srba nego nažalost i dijela hrvatskih elita uključujući i neke crvene fratre i svećenike, koji su u kritičnim trenucima stali na stranu bošnjačke politike koja i danas usprkos odluke Ustavnog suda ne želi mijenjati Izborni zakon koji je uzeo sva suverena prava hrvatskom narodu.
 
Oštro sam reagirao i vrlo konkretno i argumentirano pokazao tko su krivci u hrvatskom narodu koji su stali u Bosni i Hercegovini na stranu onih koji i dalje žele neravnopravnost Hrvata, koji i dalje žele dominirati i odlučivati umjesto hrvatskog naroda. Napisao sam oštru kolumnu o tome, koju mi nažalost Katolički tjednik nije želio objaviti čime je prekinuta vrlo uspješna osmogodišnja suradnja. Napisao sam preko stotinu kolumna za Katolički tjednik i svuda sam isticao da su mi objavljivali i neke tekstove s kojima se vjerojatno jedan dio uredništva, pa i crkvenih struktura, nije slagao. Cijenim tu suradnju i zahvaljujem. Dragi su mi i glavni urednik i direktor i drugi suradnici u Katoličkom tjedniku ali mi je draža istina. Zato sam objavio ovu neobjavljenu kolumnu na portalu Direktno.hr što je izazvalo žestoku reakciju urednika Katoličkog tjednika odnosno što je dovelo do prekida suradnje.
 
Istine radi objavljujem cijelu moju kolumnu i polemiku vezano s tom kolumnom i rekao bih izdajničkim ponašanjem Ive Komšića, gradonačelnika Sarajeva, a ranije Željka Komišića, koji je dva puta lažno predstavljao Hrvate u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Objavljujem i pismo Ive Komšića i sramotno ponašanja njega i fratra Luke Markešića, koji su 2001. godine organizirali demonstracije protiv Izaslanstva Hrvatskog sabora koje je došlo u Bosnu i Hercegovinu, da Hrvatska kao potpisnica Daytonskog sporazuma upozori da je Izborni zakon neustavan i da krši Daytonski mirovni sporazum. Našu podršku dočekali su vrlo grubo, izvrijeđali nas i proglasili neprijateljima Bosne i Hercegovine i hrvatskog naroda. Kako i danas nije riješeno to pitanje, kako i danas Bošnjaci ne žele ni čuti da provedu odluku Ustavnog suda smatrao sam svojom moralnom  obvezom objaviti ove tekstove. Zato ih objavljujem i u ovoj knjizi.
 
Već godinama pišem, kao i mnogi drugi, o nepodnošljivom teroru koji trpe Hrvati u Bosni i Hercegovini. Taj teror nije samo posljedica antihrvatskog djelovanja međunarodne zajednice i Bošnjaka nego, ono što je najstrašnije, i jednog dijela hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Taj teror se nastavlja i nema nikakvog izgleda da prestane. Iako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio izborni zakon neustavnim te tražio da se promijeni izborni zakon iz 2001., koji je omogućavao bošnjačkom narodu da umjesto Hrvata izaberu određeni broj predstavnika hrvatskog naroda u Dom naroda te da umjesto hrvatskog naroda izaberu lažnog hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
 
Taj izborni zakon onemogućava već niz godina da Hrvati kao većinski narod u Mostaru, u skladu sa svim demokratskim pravilima, izaberu većinu u Gradsko vijeće. Već dva puta su doslovno Bošnjaci izabrali Željka Komšića umjesto Hrvata kao člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Izabrali su i više "lažnih" Hrvata, koji su provodili volju bošnjačkog naroda a ne hrvatskog, te su oduzeli Hrvatima i pravo na jednakopravnost u Domu naroda. Da ne govorim o blokadi Mostara gdje se ne dozvoljava da Hrvati imaju većinu iako u svim drugim gradovima onaj narod koji ima većinu neometano može realizirati tu većinu.
 
Ponavljanja
 
Da podsjetim da je došlo do pobune hrvatskog naroda i formiranja hrvatske samouprave koja je još većim terorom ugušena, a hrvatski političari smijenjeni i kažnjeni. Od te 2001. prošlo je mnogo godina, a sada se sve ponavlja. Bošnjaci u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji imaju većinu, zabranili su bilo kakav razgovor o promjenama izbornog zakona kojima bi se osigurala ravnopravnost hrvatskog naroda. Hrvati su u nemogućem položaju. Izgubili su i ono prava što su imali Daytonskim mirovnim sporazumom, koji je faktično promijenjen i bez formalnih promjena. Mislim da je sadašnje stanje neodrživo, ali da to stanje ne mogu riješiti samo Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Ovaj problem mora riješiti cijeli hrvatski narod, ne samo hrvatska država, nego i Hrvati iz cijelog svijeta. S obzirom da je riječ o biti ili ne biti hrvatskog naroda, ali ne samo u Bosni i Hercegovini, mora se djelovati. Da bi se moglo djelovati, mora se dati ispravna dijagnoza gdje su uzroci sadašnjeg katastrofalnog stanja i kako ga mijenjati.
 
KRIVNJA DIJELA HRVATSKE POLITIKE ZA KATASTROFALNO STANJE HRVATA U BiH
 
Uvod u katastrofu počeo je nakon smrti hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, promjenom vlasti u Hrvatskoj, dolaskom na vlast Stjepana Mesića za predsjednika države i Ivice Račana za predsjednika Vlade u šesteročlanoj koaliciji. Tada je nova vlast u Hrvatskoj prihvatila davati Haaškom sudu sve transkripte i dokumente kako bi mogao tužiti suprotno svom statutu hrvatsku državu.
 
Stjepan Mesić organizirao je u svom uredu posebnu grupu koja je pronalazila posebne dokumente i izjave koje bi izvučene iz konteksta mogle biti sporne i slala ih u Haaški sud da bi potkrijepila monstruozne optužnice koje su optuživale Hrvatsku i njezino državno i vojno vodstvo na čelu s Franjom Tuđmanom za provedbu tzv. udruženog zločinačkog pothvata, istjerivanje Srba i agresiju na Bosnu i Hercegovinu radi pripajanja dijela BiH Hrvatskoj i stvaranja velike Hrvatske. Na sudu u Den Haagu svjedočio je Stjepan Mesić, prije nego što je postao predsjednik države, i njegovo svjedočenje bilo je temelj svih monstruoznih i lažnih optužnica i protiv Ante Gotovine, Mladena Markača, Slobodana Praljka, Jadranka Prlića Brune Stojića, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića optuženik Hrvata.
 
Mesiću je najviše pomagala Vesna Pusić koja je javno tvrdila da je Hrvatska agresor na BiH. Tu politiku provodio je kasniji predsjednik Republike Ivo Josipović, koji je u Sarajevu rekao da je za sve zlo koje se događalo u BiH kriva Tuđmanova politika 1990-ih godina. To je bila toliko šokantna i protuhrvatska izjava da je i tadašnji predsjednik SDA Sulejman Tihić rekao da to nije baš tako, odnosno da bi bez hrvatske politike i pomoći Hrvatske bilo još mnogo gore nego što je bilo.
 
Danas, kada se ne zna kakva će biti konačna presuda Haaškog suda, hoće li ostati dio presude o udruženom zločinačkom pothvatu i agresiji na BiH, mora se u Hrvatskoj otvoriti rasprava u Hrvatskom saboru gdje bi se morali utvrditi stavovi Hrvatske i osuditi hrvatska peta kolona koja je djelovala i u samom državnom vrhu i nanijela neprocjenjive štete hrvatskim nacionalnim interesima. Treba podsjetiti i na politiku Ive Josipovića i Vesne Pusić, koji su cijelo vrijeme pomagali velikosrpsku strategiju kako bi se osvajački agresivni rat protiv Hrvatske pretvorio u međunacionalni sukob i građanski rat s podijeljenom krivnjom i odgovornošću. Treba i podsjetiti da se od 2011. srpska politika u Beogradu i Banjoj Luci vraća u potpunosti na Miloševićevu politiku i da se obnavlja nova verbalna agresija na Hrvatsku, hrvatski Domovinski rat i na Hrvate u BiH. Današnja politika državnog vodstva Srbije i Republike srpske ni po čemu se ne razlikuje od agresivne velikosrpske politike za vrijeme Slobodana Miloševića, samo se možda vodi, za sada, drugim sredstvima.
 
POKUŠAJI RJEŠAVANJA PROBLEMA
 
Hrvatski mediji ne bave se tim problemima, ali niti hrvatski političari. Najprije nam treba istina o tome što smo sami sebi krivi, odnosno tko je kriv za katastrofu u kojoj se nalazi hrvatski narod u BiH. Sve je počelo, kao što sam već rekao, nakon dolaska nove vlasti, Stipe Mesića i Račanove koalicije. Tada su Bošnjaci rekli Hrvatima u BiH: 'E, sada ćete vidjeti što ćete doživjeti jer više ne ćete imati zaštitu u Hrvatskoj nego upravo obrnuto – tamo su na vlast došli političari koji će nam pomoći da se u temeljima raskrinka Tuđmanova politika i politika HDZ-a kao navodno zločinačke politike'. Slično su razmišljali u međunarodnoj zajednici te je vrlo brzo došlo do promjena koje ne bi bile moguće za života Franje Tuđmana.
 
Konkretno, 2000. i početkom 2001. dio međunarodne zajednice odlučio je promjenama dati vlast Bošnjacima u Federaciji na sličan način kako je ranije dao Srbima u Republici srpskoj. Sve je počelo ustavnim promjenama i promjenama izbornog zakona koji su potpuno diskreditirali prava Hrvata na ravnopravnost koji im je jamčio Daytonski mirovni sporazum, koji je i Ustav Bosne i Hercegovine. Tada sam bio predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora te sam usprkos otpora većine u SDP-u i koaliciji koja je bila na vlasti uspio nametnuti zaključke Hrvatskom saboru koji traže da se izborni zakon uskladi s odredbama Daytonskog mirovnog sporazuma i Ustava Federacije BiH. Istovremeno sam predložio Hrvatskom saboru da uputi višestranačko Izaslanstvo u BiH s ciljem razgovora sa svim bitnim čimbenicima vlasti i politike Bosne i Hercegovine i predstavnicima Međunarodne zajednice. Predsjedništvo Sabora konsenzusom je izabralo Povjerenstvo na čijem sam čelu bio ja.
 
Krajem siječnja 2001. i početkom veljače Izaslanstvo je boravilo u Bosni i Hercegovini. Sastali smo se sa svim bitnim čimbenicima državne vlasti i svim bitnim političkim strankama i predstavnicima Međunarodne zajednice. Sastao sam se i s Alijom Izetbegovićem i u četiri oka vrlo otvoreno smo razgovarali o tome kako riješiti kvadraturu kruga bosanskohercegovačke enigme. Naše Izaslanstvo dočekano je na nož u medijima, posebno bošnjačkim, u Bosni i Hercegovini, ali smo žestoko napadnuti i od srpskih medija i dijela medija u Hrvatskoj. Dočekali su nas s optužbama da smo došli rušiti BiH, da smo došli spašavati propalu HDZ-ovu politiku. Pred zgradom Predsjedništva BiH, dok smo razgovarali, organizirani su i prosvjedi. Stotinjak ljudi s uvredljivim transparentima i skandiranjem uvreda, na moju adresu najviše.
 
Paradoks je što su prosvjede organizirali predstavnici hrvatskog naroda na čelu s dr. Ivom Komšićem, predsjednikom Hrvatskog narodnog vijeća i fratrom Lukom Markešićem. Dakle, Hrvati su ustali protiv Hrvata, koji su željeli pomoći da se spriječi katastrofa. Istovremeno, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća dr. Ivo Komšić, koji je u to vrijeme bio potpredsjednik SDP-a BiH, uputio je uvredljivo pismo predsjedniku Hrvatskog sabora Zlatku Tomčiću.
Evo toga pisma.
 
Hrvatsko Narodno Vijeće
Hamdije Kreševljakovića 3
Sarajevo
Bosna i Hercegovina
 
OTVORENO PISMO DR. IVE KOMŠIĆA PREDSJEDNIKU SABORA RH gosp. ZLATKU TOMČIĆU
 
"Sa zabrinutošću smo primili vijest o formiranju saborskog izaslanstva RH koje će posjetiti BiH i razgovarati ‘s predstavnicima međunarodnih institucija i hrvatskog naroda u BiH’ o ‘zastupljenosti Hrvata u tijelima vlasti’. To izaslanstvo dolazi, zapravo, samo na zov HDZ BiH, bez poziva nadležnih tijela države BiH, što je protivno izgradnji dobrosusjedskih odnosa dvije države. Želimo Vas upozoriti da iz više razloga u ovom trenutku takvo saborsko izaslanstvo nije dobrodošlo u BiH.
1. U BiH su se nakon općih izbora desile pozitivne političke promjene. Očito je da te promjene nova hrvatska vlast ili ne razumije ili ne želi prihvatiti kao šansu i za BiH kao državu, i za sve njene narode. Zato saborsko izaslanstvo doživljavamo i primamo kao posljednji pokušaj spašavanja propalog HDZ BiH i njegove politike.
2. Formiranjem izaslanstva i nakanama koje time očitujete, dajete do znanja da ne priznate političke snage u BiH koje su dobile mandat građana za formiranje vlasti na novim demokratskim osnovama na čemu zapravo BiH i njeni narodi jedino mogu opstati. Bilo kakvim Vašim istragama u našoj zemlji Vi se priključujete onim političkim snagama koje se upinju opstruirati formiranje vlasti u skladu s izbornim rezultatima, zaustaviti i duljiti tranziciju vlasti ekstremnim nacionalista ka demokraciji, i uz sve to sačuvati HDZ na vlasti u BiH.
3. U saborskom izaslanstvu se nalaze ljudi odgovorni za sadašnje stanje u BiH, posebno za tragediju hrvatskog naroda. Kao ‘specijalni izaslanici’ hadezeovskog hrvatskog državnog vrha oni su izravno radili na razgradnji naše zemlje, na iseljavanju i proganjanju kako Hrvata, tako i drugih naroda u BiH. Rezultat njihove djelatnosti je, između ostalog nestanak polovice hrvatskog pučanstva iz BiH. Umjesto da postavite pitanje njihove odgovornosti u Saboru Vaše zemlje, šaljete ih u našu zemlju da istražuju dubinu tragedije koju su sami proizveli.
4. Ukoliko se Sabor RH uopće želi baviti položajem bosanskohercegovačkih Hrvata, ima priliku to učiniti u samoj Hrvatskoj, jer većina tih nesretnika danas živi u pustopoljinama Vaše zemlje, obespravljeno i bez perspektive, na tuđim imanjima koja im je kao mamac za iseljavanje ponudila i dodijelila hrvatska hadezeovska vlast.
5. Vaša briga za BiH i Hrvate u njoj je zapravo samo briga za vlast nad Hrvatima a ne za njihov stvarni položaj u matičnoj zemlji. Da je drugačije vi biste prije godinu dana poslali novog ambasadora u našu zemlju, kadrovski ojačali ambasadu u Sarajevu i krenuli u otvorenu gospodarsku suradnju. Od svega toga Vi ste samo direktno ili indirektno financirali HDZ BiH.
6. Postoji, doduše jedan razlog koji bi mogao opravdati slanje Vašeg saborskog izaslanstva u BiH – to je davanje isprike i traženje oprosta za sve ono što nam je vlast Vaše zemlje učinila u mandatu HDZ-a, od saborskog legitimiranja bivše ‘Herceg-Bosne’ i otvorene razgradnje naše zemlje, do programiranog raseljavanja naroda nazvanog ‘humano preseljenje’ i prodaje povijesnih ognjišta hrvatskoga naroda u BiH.
S poštovanjem!
Predsjednik Hrvatskog Narodnog Vijeća BiH
Dr. Ivo Komšić
Sarajevo, 31. 1. 2001.”
 
"POTURICA GORI OD TURAKA"
 
Iz ovog pisma jasno se vidi na temelju kakvih "zasluga" je  dr. Ivo Komšić, kao etnički Hrvat, izabran za gradonačelnika Sarajeva iz kojega je istjerana većina hrvatskog naroda. Nisam vidio da se Ivo Komšić i Hrvatsko narodno vijeće u sadašnjoj situaciji kada bošnjačka većina ne dozvoljava ni razgovor o ravnopravnosti Hrvata digli svoj glas u zaštitu svoga hrvatskog naroda. Još jedanput se potvrđuje narodna izreka 'poturica gori od Turaka'. S obzirom da je organizirao demonstracije u kojima se skandiralo izaslanstvu Hrvatskog sabora 'sramite se', danas, nakon strašnih posljedica takve protuhrvatske politike koju Bošnjaci silom i dalje žele zadržati, postavljam pitanje dr. Ivi Komšiću srami li se odnosno kaje li se zbog svoje protuhrvatske politike koja je u znatnoj mjeri krivac za katastrofu u kojoj se nalazi hrvatski narod.
 
Moram priznati da me neugodno iznenadilo zašto glavni urednik Katoličkog tjednika nije želio objaviti ovo pismo, a pogotovo njegovo obrazloženje da danas to pismo nije aktualno. Ja tvrdim upravo obrnuto da je to pismo itekako aktualno odnosno da se danas 16 godina kasnije tek vide katastrofalne posljedice politike dijela hrvatskog narod u Bosni i Hercegovini koji je pristao služiti velikomuslimanskoj politici. Bez ovog pisma se teško može razumjeti zašto je Ivo Komšić gradonačelnik Sarajeva, kakve su to njegove "zasluge" da su ga Bošnjaci izabrali iako su u cijelosti iz Sarajeva istjerali sve Hrvate. To pismo pokazuje da nažalost dio elita hrvatskog naroda, uključujući i određeni broj fratara i svećenika, i danas je spremno šutjeti i odluci Bošnjaka ne samo da ne će primijeniti odluku Ustavnog suda i promijeniti Izborni zakon nego da zabranjuju svaku raspravu o promjeni Izbornog zakona.
 
U takvim konkretnim uvjetima zato je pogrješno pronalaziti razloge kako bi se skrenula pozornost s potrebe jedinstva cijeloga hrvatskog naroda na neravnopravnost bosanskih Hrvata s hercegovačkim Hrvatima. Glavni problem je neravnopravnost i bosanskih i hercegovačkih Hrvata i svih Hrvata Bosne i Hercegovine. Ako se ne promijeni Izborni zakon svi će biti diskriminirani. Koncentracija svih snaga na promjenu Izbornog zakona i na prisiljavanje Bošnjaka da se odreknu dominacije i tlačenja hrvatskog naroda, da prihvate ustavno pravo Hrvata na ravnopravnost je glavni problem. Zato sam i dalje čvrst u svojim stavovima da odbijanje objave moje kolumne ne može ostati privatna stvar glavnog urednika. Zato sam smatrao svojom moralnom obvezom objaviti njegovo pismo kako bi Hrvati shvatili o čemu se tu radi, kako bi shvatili što je glavni problem i zašto je opasno za interese cijelog hrvatskog naroda popularizirati stavove Slave Kukića, koji izborni zakon i HDZ Bosne i Hercegovine uspoređuje s Pavelićevom prodajom Istre, otoka, i dijela Dalmacije Benitu Mussoliniju, što nema nikakve veze sa stvarnošću
 
Ne radi se ovdje o privatnim problemima, radi se o bitnom društvenom interesu cijelog hrvatskoga naroda. Zato sam smatrao svojom moralnom obvezom objaviti ono što mi Katolički tjednik nije želio objaviti. Dao sam prilike i čitateljima Katoličkog tjednika, ali i cijeloga hrvatskog naroda, da sami zaključe što je danas najvažniji zadatak hrvatskog naroda. Treba li koncentrirati sve snage da natjeramo Bošnjake da se odreknu dominacije ili se baviti raspirivanjem sukoba između bosanskih i hercegovačkih Hrvata?
 
ŠTO SE MOŽE UČINITI?
 
Kako stvari sada stoje, kakav je odnos političkih snaga, bošnjačka politika i dalje će blokirati promjene koje bi omogućile ravnopravnost hrvatskog naroda. Stoga je ovom trenutku najvažnije slomiti otpore bošnjačke politike koja želi i dalje dominirati i odlučivati umjesto hrvatskog naroda.Suočeni smo s novom eskalacijom velikobošnjačke agresije na Hrvate i hrvatsku državu. Pokušavaju onemogućiti izgradnju Pelješkog mosta i po slovenskom modelu tražiti koridor kroz hrvatsko more bespravnim oduzimanjem dijela hrvatskog mora. Ne odustaju ni od pripremanja stotine optužnica, ne samo protiv vodstva Hrvatskoga vijeća obrane, nego i Hrvatske vojske uključujući i najviše dužnosnike bivše i sadašnje (A. Gotovina, D. Krstičević...). Očito je da su pred nama teški dani borbe ne samo za ravnopravnost hrvatskog naroda nego i za opstojnost hrvatskog naroda u BiH. Zato je nacionalno jedinstvo cijelog hrvatskog naroda i usmjeravanja ukupne energije u lomljenje otpora bošnjačke politike i dijela politike međunarodne zajednice, koji i dalje žele zadržati Hrvate u neravnopravnom i podređenom položaju, je najvažniji strateški nacionalni interes hrvatskog naroda.
 
Zbog toga mislim da je pogrješno unutar hrvatskog naroda otvarati polemike je li ovaj prijedlog izbornog zakona dobar ili ne, treba li ga podržati ili ne. Mislim da je vrlo opasno osporavati ovaj prijedlog jer on navodno dovodi do diskriminacije dijela hrvatskog naroda koji živi u područjima gdje su Hrvati u manjini. Tvrdi se da njihov glas manje vrijedi, da su zbog toga oni unutar hrvatskog naroda svrstani u drugu kategoriju.
 
Točno je da je prijedlog kompliciran. Točno je da formalno bez većine, u dijelovima u kojima su Hrvati većina, nije moguće izabrati člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda. Također je točno da se može dogoditi da neki kandidat dobije više glasova ali u onim dijelovima koji u izbornom zakonu nisu svrstani u većinska hrvatska područja. To može biti teorijska nepravda, ali najvažnije je usvojiti zakon da Hrvati sami izaberu člana Predsjedništva BiH. Hrvati u dijelovima, gdje su u manjini, nemaju previše razloga da se osjećaju diskriminirani jer oni također mogu biti kandidati za člana Predsjedništva i biti izabrani ako dobiju većinu, ali točno po izbornom zakonu. Svako skretanje pozornosti na detalje i onda osporavanje ili rasplinjavanje zajedničke borbe za izborni zakon štetno je za hrvatske nacionalne interese.
Vraćam se na bitno pitanje. Hrvatska politika u cjelini mora naći načina kako osigurati ravnopravnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
 
PISMO GLAVNOG UREDNIKA KATOLIČKOG TJEDNIKA JOSIPA VAJDNERA ZDRAVKU TOMCU
 
Nažalost, ovaj tekst, kao moje zakonsko i demokratsko pravo glavni urednik Katoličkog tjednika, odbio je tiskati. To je pravo glavnog urednika i ne osporavam njegovu odluku. Osporavam obrazloženje njegove odluke. Osporavam njegove razloge zašto nije želio objaviti pismo Ive Komšića, jer to pismo je krunski dokaz krivnje dijela političkih i crkvenih elita koji i danas nastavljaju oslabiti slogu hrvatskog naroda u nastojanju da se prisile Bošnjaci da prestanu protuustavno ograničavati ravnopravnost hrvatskog naroda. Osporavam, ustvari zgražam se, da se podržava Slavo Kukić koji HDZ BiH i Izborni zakon uspoređuje s Pavelićevom prodaje Istre, otoka  i dijela Dalmacije Mussoliniju. Osporavam groznu uvrjedu gdje se HDZ Bosne i Hercegovine izjednačava s endehazijom. Osporavam razloge zbog kojih Glavni urednik ustaje protiv Izbornog zakona, koji je sa svim svojim manjkavostima ipak garancija da bi Hrvati u Bosni i Hercegovini, i bosanski i hercegovački, dakle cijeli hrvatski narod, konačno ostvario temeljno pravo da sami biraju svoje predstavnike u Domu naroda i u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Osporavam i diskvalifikaciju da sam objavljivanjem toga pisma prekršio privatnost.
 
Pismo koje mi je uputio glavni urednik nije privatno pismo ono je službeno pismo glavnog urednika meni kao dosadašnjem suradniku. To pismo je bitno za razumijevanje problema zbog kojih je došlo do spora između mene i glavnog urednika. Ne znam zašto je glavni urednik želio sakriti od javnosti razloge zbog kojih je prekinuo suradnju sa mnom uz teške diskvalifikacije. Posebno osporavam njegove navode da i moji neki raniji tekstovi, kao i ova kolumna, nisu u katoličkom duhu i crkvenim naukom. Stoga mislim da je najpoštenije objaviti pismo Glavnog urednika u cjelini. Evo toga pisma bez ikakvih promjena.
 
PISMO GLAVNOG UREDNIKA KATOLIČKOG TJEDNIKA
 
Dragi Profesore,
podrobno sam pročitao tekst koji ste poslali, a dotiče prijedlog promjena Izbornog zakona u BiH.
Ja po savjesti ovo ne mogu objaviti, poglavito jer novina koju uređujem nosi naslov Katolički tjednik.
Svaki tekst koji se u njemu pojavi treba u prvom redu odisati katoličkim duhom i crkvenim naukom, a onda doticati bilo koji segment ljudskog življenja... (jer već sam na ovom tragu od nekolicine svećenika imao nemalo primjedbi upravo kada je riječ o Vašim tekstovima).
Nije katolički podržati prijedlog koji ima nadasve svojih pozitivnih dimenzija, ali kojega većina Hrvata u Bosni (Sarajevo, Tuzla, Zenica) osjeća diskriminirajućim.
Vi kažete da je vrlo opasno osporavati ovaj prijedlog... ja smatram da je opasnije šutjeti na nepravdu - nužno je tražiti pravednije rješenje... znam da nije lako ali nije ni nemoguće.
Jer, nama je ovdje živjeti i sve činimo kako bismo opstali u prvom redu u Bosni, jer Hercegovina je i onako svijet za sebe u odnosu na stanje koje mi živimo.
U tom smislu i, meni osobno ne odviše dragi, Slavo Kukić je u pravu, premda je zbilja "zašiljio" u svome tekstu...
Mi koji smo prema tom prijedlogu ostali u toj "bošnjačkoj" jedinici, osjećamo se odbačenima i žrtvovanima zarad nekih interesa, umjesto da dobijemo ohrabrenje za opstanak... stoga bi i ovo bio jedan od razloga ljudima za napuštanje svojih domova.
Apsolutno se slažem s Vama da hrvatska politika mora naći načina kako osigurati ravnopravnost Hrvata u BiH, ali prijedlozima kao što je ova izmjena Izbornoga zakona, to očito nećemo postići...
Stoga, nemojte se naći uvrijeđenima, ali zbilja ne mogu pustiti u tisak ovaj tekst... jer iako to Vi potpisujete, prvi ću biti ja koji ću trebati svojim ljudima davati odgovore.
Svako dobro i lijepi pozdrav iz Sarajeva!
(Josip Vajdner, glavni urednik Katoličkog tjednika)
Ne bih sve ovo javno objavljivao da u pismu urednik na neki način ne podržava užasan pamflet profesora Slave Kukića s Ekonomskog fakulteta u Mostaru, koji je između ostalog napisao sljedeći tekst, za koji glavni urednik kaže da je u pravu!
 
ANTIHRVATSKI PAMFLET DR. SLAVE KUKIĆA
 
"Prijedlog Izbornog zakona pokazuje pravo lice onih koji ga zagovaraju
 svibanj 2., 2017., autor: Slavo Kukić
"Što na to reći. Hadezeov prijedlog izmjena Izbornog zakona me, Bog me ubio ako se šalim, neodoljivo asocira na praksu Pavelićeve endehazije – žrtvovanje Istre, Zadra i otoka Mussoliniju – uz obrazloženje kako žrtvu traži hrvatski interes. Volio bih kad bi me se uvjerilo u suprotno. No, razlika gotovo da i ne postoji. A ako i jest, samo je u jednom – da je ovdje teško precizirati tko bi trebao biti Mussolini. Sve ostalo je, tako mi svega, teško razlikovati – k'o jaje od jajeta. Jer, da bi jednima bilo k'o u loju, žrtvuju se svi ostali".
 
Dakle, profesor Kukić prijedlog Izbornog zakona koji uz sve manjkavosti pokušava riješiti glavni problem - osigurati ravnopravnost hrvatskog naroda u cjelini u Bosni i Hercegovini - uspoređuje s Pavelićevom endehazijom i prepuštanjem Istre, Zadra i otoka Mussoliniju. On ne vidi razlike. Sve mu je jasno osim što ne zna tko bi trebao biti Mussolini. Kukić tvrdi da je sve ostalo teško razlikovati između NDH i HDZ-a Bosne i Hercegovine. Sve sliči, piše Kukić, k'o jaje jajetu. Ako profesor Kukić i njemu slični ne znaju tko je Mussolini jasno je tko su hrvatske izdajice. Hrvatske izdajice su oni koji traže stotine razloga kako bi onemogućili hrvatsku slogu i oslabili snagu hrvatskog naroda u borbi protiv bošnjačke dominacije. Pronalaze dlake u jajetu prijedlogu Izbornog zakona kako bi se oslabila snaga hrvatskih zahtjeva za promjenu Izbornog zakona kojim bi se osigurala ravnopravnost hrvatskog naroda i u Bosni i u Hercegovini.
 
I dalje stojim na svojem stajalištu da cijeli hrvatski narod ne smije kapitulirati, da treba inzistirati na promjeni Izbornog zakona uključujući i sankcije protiv Bošnjaka ako krše ustavna prava o ravnopravnosti Hrvata. Spreman sam na polemiku argumentima, ali se duboko kao čovjek suprotstavljam, kao što sam to radio cijelo vrijeme, onima u hrvatskom narodu koji su cijelo vrijeme radi svojih karijera u službi bošnjačkog naroda, a protiv svoga hrvatskog naroda.
 
Na kraju mi je žao što sam ovo morao objaviti jer sam stvarno godinama uspješno surađivao s Katoličkim tjednikom. Ali ne zbog svoje sujete nego zbog zaštite interesa hrvatskog naroda, morao sam javno ukazati na problem da se i dalje u dijelu hrvatskog naroda, pa i crkvenih struktura, u Bosni i Hercegovini podržava politika koja nije u interesu hrvatskog naroda. Točno je da sam više puta pisao o 'crvenim' fratrima i jednom dijelu ljudi u Bosni Srebrenoj, na čelu s preminulim Lukom Markešićem, koji su u svom 'katoličkom duhu' i 'crkvenom nauku' organizirali uvrjedljive demonstracije protiv izaslanstva Hrvatskog sabora koje je prije 16 godina došlo braniti interese hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Kako se ponovno radi o istom problemu, pa i istim ljudima, na čelu s gradonačelnikom Sarajeva Ivom Komšićem, Hrvatom u gradu iz kojeg su Hrvati istjerani, smatrao sam svojom moralnom obvezom upravo u katoličkom duhu i u skladu s crkvenim naukom napisati ovaj tekst.
 
U politici, ali ne samo u politici nego i u životu svakog čovjeka pa i svakog naroda, najvažnije je razlikovati bitno i nebitno, rješavati glavne probleme, najvažnije probleme, a ne sporedne manje važne probleme proglasiti najvažnijim i gubiti snagu na njihovom rješavanju. Glavni problem je neravnopravnost cijeloga hrvatskog narod u Bosni i Hercegovini a ne u odnosu bosanskih Hrvata i hercegovačkih Hrvata. Zato i dalje smatram da nije u interesu hrvatskog naroda, umjesto jačanja zajedništva i koncentracije svih snaga na glavni problem na promjenu Izbornog zakona, proglasiti glavnim problemom odnose bosanskih i hercegovačkih Hrvata. Ako se ne promijeni Izborni zakon onda ni bosanski ni hercegovački Hrvati ne će moći ostvariti svoja ustavna prava i faktično će nestajati kao ravnopravan i suveren narod u Bosni i Hercegovini. 
 
EPILOG
 
Polemika o Izbornom zakonu i oko moje neobjavljene kolumne nastavljena je objavljivanjem nekorektnog teksta glavnog urednika Josipa Vajdnera u Katoličkom tjedniku pod naslovom "PREKID SURADNJE S PROF. ZDRAVKOM TOMCEM", objavljen u Katoličkom tjedniku 4. lipnja 2017. godine. Prenosim tekst u cjelini.
 
PREKID SURADNJE S PROF. ZDRAVKOM TOMCEM
 
Od broja 23/2017. prof. dr. Zdravko Tomac nije više suradnik u Katoličkom tjedniku. Prekid suradnje bio je jednostran na način da ga je prof. Tomac obznanio u javnosti iznoseći pri tome poluistine i narušavajući privatnost komunikacije vođenu putem e-maila između- u ovom slučaju - glavnog urednika i suradnika.
 
Razlog tomu bila je urednikova odluka da tekst gosp. Tomca koji je u prvoj varijanti glasio „Sramotno antihrvatsko pismo gradonačelnika Sarajeva“, a u drugoj „Nužno je osigurati ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH“ (urednikov naslov!) ne bude objavljen u Tjedniku.
Radi istine i prava čitateljstva da zna, nužno je navesti cijeli tijek ovoga slučaja.
 
Tema izborni zakon, a ne "izdajice"
Kada je kolumnist dr. Zdravko Tomac poslao prilog pod naslovom Može li Hrvatska bezbolno izaći iz nove parlamentarne krize? (objavljen u KT 16/2017., str. 16.-17.), urednik ga je zamolio da se osvrne i na aktualne prilike u Bosni i Hercegovini te komentira Prijedlog promjene Izbornoga zakona.
Prof. Tomac je zatražio tekst toga Prijedloga, a urednik mu ga je, zajedno s osvrtom prof. Slave Kukića na isti, poslao. Tada je gosp. Tomac dao svoj komentar (!?) poslavši tekst s naslovom „Sramotno antihrvatsko pismo gradonačelnika Sarajeva“.
S obzirom da je tu nadugo komentirao događaje s kraja siječnja i početka veljače 2001. (!) te se na kraju tek ovlaš dotaknuo predviđene teme, urednik ga je nazvao i zamolio da se usredotoči na sadašnje stanje ostavljajući već prerađenu tematiku o kojoj je pisao u KT-u. Prof. Tomac se složio s time (!) rekavši da mu se vrati tekst s naznakama koje je urednik uradio.
Potom je poslao nenaslovljen prilog u kojemu se pod zadnjim međunaslovom „Što učiniti“? bavi pitanjem Prijedloga promjene Izbornoga zakona te između ostaloga kaže: "pogrešno (je) unutar hrvatskog naroda otvarati polemike je li ovaj prijedlog promjena Izbornog zakona dobar ili ne"; "vrlo opasno (je) osporavati ovaj prijedlog jer on navodno dovodi do diskriminacije dijela hrvatskog naroda  koji živi u područjima gdje su Hrvati u manjini"; "Hrvati u dijelovima, gdje su u manjini, nemaju previše razloga osjećati se diskriminiranima jer oni također mogu biti kandidati za člana Predsjedništva i biti izabrani ako dobiju većinu, ali točno po Izbornom zakonu"...
 
Odluka ne objaviti tekst
Urednik je po savjesti, a zbog stanja odbačenosti koje osjeća većina Hrvata - prema Prijedlogu promjene Izbornog zakona - ostalih u dominantno bošnjačkoj izbornoj jedinici (a nemalo njih ga je glede ovoga kontaktiralo i razočarano retorički pitalo je li to istina), odlučio ne objaviti. O tomu je obavijestio prof. Tomca poslavši mu e-mail u kojem je obrazložio svoj stav napomenuvši: "Svaki tekst koji se u njemu (Katoličkom tjedniku) pojavi, treba u prvom redu odisati katoličkim duhom i crkvenim naukom, a onda doticati bilo koji segment ljudskog življenja... (jer već sam na ovom tragu od nekolicine svećenika imao nemalo primjedbi upravo kada je riječ o Vašim tekstovima)."
Nadalje, istaknuo je: "Nije katolički podržati prijedlog koji ima nadasve svojih pozitivnih dimenzija, ali kojega većina Hrvata u Bosni (Sarajevo, Tuzla, Zenica) osjeća diskriminirajućim. Vi kažete da je vrlo opasno osporavati ovaj prijedlog... ja smatram da je opasnije šutjeti na nepravdu - nužno je tražiti pravednije rješenje... znam da nije lako, ali nije nemoguće. Jer, nama je ovdje živjeti i sve činimo kako bismo opstali u prvom redu u Bosni, jer Hercegovina je i onako svijet za sebe u odnosu na stanje koje mi živimo."
Dakako, sve ovo bilo je u domenu privatne korespodencije između urednika i suradnika, no prof. Tomac je, ispod svake prihvatljive razine komuniciranja, to poslije iskoristio i obznanio u javnosti...
 
Kombinacija dvije verzije teksta
Međutim, najprije je - u vrijeme kada se (ponedjeljkom) Katolički tjednik šalje u tisak (oni koji su se bavili ovim poslom znaju što to znači) - telefonski zvao urednika koji je propušteni poziv vidio tek navečer...
U međuvremenu je gosp. Tomac poslao e-mail u kojem je razvidno vrlo emotivno doživio opasku da svaki tekst koji se u Katoličkom tjedniku pojavi treba "odisati katoličkim duhom i crkvenim naukom" te, dodajući sam premise, izvlačio zaključak kao da je to kritika na sve njegove tekstove i konstatirao kako očito na taj način urednik s njime prekida suradnju, ali se skriva iza nekih svećenika koji - kako je napisao - "navodno Vas već dugo kritiziraju zbog mojih tekstova".
Zbog župničkih obveza urednik je odgovor na ovaj e-mail poslao tek sutradan ujutro te pomirljivim tonom ukazao na meritum stvari odavši priznanje prof. Tomcu za dugogodišnju suradnju, i obrazloživši kako se u uređivačkom poslu ne skriva ni iza koga niti daje da itko utječe, a još manje odlučuje - pa ni oni koji su ga postavili na to mjesto- što će biti ili ne biti objavljeno u Tjedniku... uz to, ostavio je otvorenima vrata za nastavak suradnje.
No, prof. Tomac je u međuvremenu izašao u javnost i nadasve neprofesionalno objavio svoj tekst davši mu novi naslov „Opet se aktivira peta hrvatska kolona“. Da stvar bude konfuznija iskombinirao je prvu verziju - za koju smo se dogovorili da ne treba ići u objavu jer je stvar prošlosti, a ne sadašnjosti i nije izravni dio teme - i drugu verziju, ostavivši čak i urednikove međunaslove (!). Kao "šlag na tortu" objavio je i cjelokupan urednikov prvotni, njemu privatno upućeni e-mail u kojem ga obavještava da po savjesti ne može objaviti njegovu kolumnu.
Time je jednostrano zalupio vrata daljnjega pisanja u Katoličkom tjedniku. Uredniku je stoga samo još bilo ostalo da mu u e-mailu zahvali na dosadašnjoj suradnji koja je trajala počevši od intervjua objavljenoga u KT br. 14/2008. (str. 10-11), a nastavljena preko kolumni dva puta mjesečno (ili periodično) od br. 18/2008. (str. 16.-17.).
 
Na taj tekst, u kojem sam ponovno izvrijeđan, zatražio sam po Zakonu o medijima da se objavi slijedeći moj odgovor. Na taj nekorektan tekst s ciljem da čitatelji Katoličkog tjednika budu upoznati s cjelovitom istinom koju gosp. Vajdner jednostrano intrepretira uputio sam novo pismo u kojem tražim da se po Zakonu o medijima objavi moj odgovor na spomenuti tekst "Prekid suradnje s prof. Zdravkom Tomcem". Nažalost, i taj moj odgovor gosp. Vajdner je ponovno odbio tiskati čime je Katolički tjednik ponovno grubo narušio demokratsko pravo mene, kao dugogodišnjeg suradnika, da čitatelji čuju i moju istinu zbog kojih mi je uskraćena daljnja suradnja u Katoličkom tjedniku. Radi istine navodim i to pismo, odgovor koji je Katolički tjednik odbio tiskati.
 
Poštovani gospodine Vajdneru,
U proteklih skoro osam godina napisao sam preko 150 kolumna za Katolički tjednik. Razumljivo je, s obzirom da sam uvijek pisao iskreno i otvoreno ali i argumentirano, da sam zastupao jasne političke stavove i da sam na konkretnim primjerima pokušao davati odgovore na aktualna pitanja i u nas i u svijetu da je bilo ljudi i u Crkvi koji se nisu slagali sa mojim stavovima.
Vama odajem priznanje što ste objavljivali moje tekstove čak i one u kojima sam oštro kritizirao, kako ja to popularno kažem "crvene fratre i svećenike" i dio crkvenih struktura, koji su bez obzira na namjere u pojedinim konkretnim slučajevima služili velikobošnjačkoj politici a ne svom hrvatskom narodu. Posebno sam mnogo tekstova posvetio pravu Katoličke Crkve da se aktivno uključuje u politiku te da ima ne samo pravo nego i dužnost, polazeći od politike Alojzija Stepinca, braniti nacionalne interese hrvatskog naroda. Mnogi moji tekstovi prenošeni su u medijima a dobivao sam i veliku podršku ne samo čitatelja Katoličkog tjednika nego i vjernika u cjelini.
Moram reći da me je razočarao a neki način i pogodio Vaš tekst pod naslovom "Prekid suradnje s prof. Zdravkom Tomcem" objavljen u Katoličkom tjedniku od 4. lipnja 2017. godine. Zbog istine i zbog čitatelja sam ipak odlučio reagirati na taj tekst.
Optužili ste me da sam iznosio poluistine ali niste naveli ni jedan konkretni primjer da bi potkrijepili tu svoju tešku optužbu jer poluistine su ljepša riječ za laži. Zatim ste me optužili da sam narušio privatnost komunikacije između Vas kao glavnog urednika i mene kao suradnika javnom objavom Vašeg pisma. Tvrdim daje i ta optužba potpuno neutemeljena.
Mi smo se sporili o bitnoj temi a ne o našim privatnim odnosima. Vi u svom pismu obrazlažete razloge zašto ne ćete objaviti moj tekst. Pri tome me teško vrijeđate jer tvrdite ne samo da taj konkretni tekst ne odiše katoličkim duhom i crkvenim naukom nego tvrdite da ste imali nemalih problema i zbog nekih mojih ranijih tekstova koji nisu odisali katoličkim duhom i crkvenim naukom. Opet ne navodite ni jedan konkretni primjer ni argumenat zbog čega su moji tekstovi, po Vašem mišljenju i nekih fratara i svećenika, antikatolički i anticrkveni. To su teške diskvalifikacije bez argumenata. 
U svom tekstu također netočno konstatirate da sam ja zalupio vrata svom daljnjem pisanju u Katoličkom tjedniku. Mislim da je i ta konstatacija netočna jer ja sam se samo branio od Vaših optužbi da su moji tekstovi protukatolički i protucrkveni. Moje je pravo da tekst koji je bio napisan za Katolički tjednik a koji niste željeli objaviti objavim u drugim medijima, jer radi se o bitnom problemu.
Vi me opet diskriminirate i optužujete tvrdeći da je objavljivanje Vašeg pisma ispod svake prihvatljive razine komuniciranja. Ja mislim da ni tu niste u pravu jer Vaše pismo kao glavnog urednika govori o Vašem stavu, o bitnom pitanju treba li se boriti za promjenu Izbornog zakona ili se pridružiti snagama koje napadaju Izborni zakon poput Slave Kukića na neprihvatljiv način, na uvrjedljiv način, tretirajući HDZ BiH kao izdajničku politiku, kao nastavak endehazijske i Pavelićeve politike.
Gospodine Glavni uredniče, Vaše pismo je političko pismo od interesa za javnost i u interesu je javnosti da bude objavljeno. Prilikom naših telefonskih razgovora rekli ste da ćete opisati tijek spora između mene i Vas bez političkih kvalifikacija. Nažalost, Vaš tekst pun je ne samo političkih kvalifikacija nego i političkih diskvalifikacija. U Vašem tekstu ne spominjete moje zadnje pismo u kojem odajem priznanje Vama i Katoličkom tjedniku, pa ću radi čitatelja citirati dvije rečenice iz tog mog pisma:
"Izražavam žaljenje što je naša izvrsna suradnja završila na ovaj način. Prihvaćam Vaše pravo da niste objavili kolumnu ali ne prihvaćam način kako ste mi to priopćili. Da ste me nazvali telefonom o svemu bi se dogovorili. Duboko razmišljam o Vašim argumentima i preispitujem se jesam li u pravu kada i dalje tvrdim da je najvažnije da se promijeni Izborni zakon i da Hrvati sami biraju, te da zbog toga ne mogu prihvatiti Vaše argumente da ovaj Izborni zakon Hrvate Bosne čini još jadnijima.
Zahvaljujem Vam na dugogodišnjoj suradnji i stvarno mi je žao što je došlo iznenada do prekida suradnje.
 Želim Vam uspjeh u radu i srdačno Vas pozdravljam,
                                                                                Zdravko Tomac
U Zagrebu, 6. 6. 2017.
 
Ni ovo moje pismo glavni urednik nije želio objaviti iako je pod demokratskim normama i po Zakonu o medijima to bio dužan učiniti. On je jednostavno privatizirao Katolički tjednik i bez ikakvih argumenata napisao mi da za kaznu što sam objavio njegovo pismo ne će objaviti moj tekst, ne ulazeći u sadržaj i moja prava. Evo tog čudnog i meni neobjašnjivog pisma onako kako mi je napisano.
 
Dobio sam sljedeći odgovor:
Poštovani, ne ulazeći u sadržaj ovoga što ste napisali,
zbog načina kako ste prekinuli suradnju tj. da ste ju najprije
obznanili u drugim medijima (i još moj privatni mail upućen Vama dali u javnost) ne ću objaviti Vaše sadašnje pismo.
Svako dobro!
 
Uslijedila je nova prepiska i moji pokušaji da se nađe neko razumno rješenje kako ne bih bio prisiljen sudskim putem ostvariti svoja demokratska prava. Nisam u tome uspio te sam odlučio na zadnji pokušaj napisati pismo direktoru Katoličkog tjednika gosp. Miroslavu Čavaru s kojim sam izvrsno surađivao punih osam godina. Istine radi, da se dobije uvid u cjelinu problema, objavljujem i to pismo onako kako sam ga uputio gosp. Čavaru.
 
Pismo direktoru Katoličkog tjednika Miroslavu Čavaru
 
Poštovani gospodine Čavar,
Zahvaljujem Vam na prijateljstvu i uspješnoj suradnji. Vjerojatno ste detaljno upoznati od gospodina Vajdnera o javnom sporu zbog kojih je gospodin Vajdner prekinuo suradnju sa mnom.
Gospodin Vajdner je, suprotno Zakonu o medijima ali i ljudskim zakonima o pravu čovjeka, na odgovor ako je neargumentirano napadnut i uvrijeđen, ne samo da nije objavio moje odgovore nego me je i dalje javno vrijeđao. Zbog toga sam zatražio po Zakonu o medijima da objavi moj odgovor. Gospodin Vajdner je i to odbio. Vodeći računa o ugledu Katoličkog tjednika i štetnosti da inzistiram na objavi odgovora sudskim putem predložio sam kompromis u kojem sam odustao od moga odgovora ali sam zatražio da gospodin Vajdner objavi kratko pismo koje mi je uputio u kojem se faktično ispričava za uvrjede koje je  javno uputio. Kako je odbio i to pismo objaviti fantazirajući o tome kako su njegova pisma kao glavnog urednika privatna pisma te da ja nisam imao pravo objaviti njegovo pismo on ustvari privatizira Katolički tjednik. On kao glavni urednik pisao mi je o stavovima zbog kojih me vrijeđao i prekinuo suradnju a koji su javno objavljeni i sada traži da to objašnjenje koje mi je dao ostane privatno. Ja se s tim ne mogu složiti.
Dakle, s obzirom da gospodin Vajdner nije htio objaviti ni pet redova svoga pisma, u kojem se na neki način ispričava za uvrjede, meni ne preostaje drugo nego sudskim putem zatražiti da se objavi moj odgovor jer ne mogu si dopustiti da prestanem pisati kao kažnjenik, kao čovjek, koji je pisao suprotno crkvenom nauku i katoličkom svjetonazoru.
Dakle, mislim da bi i Vi trebali intervenirati i prekinuti taj spor. Moj zadnji prijedlog, koji sam poslao Vajdneru, a šaljem ga i Vama, nikoga ne vrijeđa i dobar je izlaz kako ne bi došlo do daljnjih sukoba i šteta za Katolički tjednik. Zato Vam šaljem zadnje pismo koje sam uputio gosp. Vajdneru, koji bi, ako se objavi, bio kraj polemika s Katoličkim tjednikom.
Ako Katolički tjednik nije spreman ni na koji način se ograditi od uvrjeda, kojima sam javno izložen, morat ću u drugim medijima objaviti svoje stavove što ne će koristiti Katoličkom tjedniku.
Cijenim i volim Katolički tjednik i bio sam ponosan ovih osam godina jer ste mi objavljivali sve tekstove bez cenzure i što su mnogi tekstovi prenošeni u mnogim medijima i što smo se zajednički borili za interese hrvatskog naroda i za promicanje katoličke vjere.
S obzirom da sam ovih godina najviše s Vama kontaktirao smatrao sam svojom dužnošću da i Vama napišem ovo pismo.
Cijeli život se borim za istinu i pravdu. Ne mogu shvatiti kako je moguće da Katolički tjednik ne želi objaviti odgovor koji je dužan objaviti po Zakonu o medijima. Kako je moguće da Katolički tjednik nakon osam godina suradnje nije u stanju suočiti se s istinom i natjerati glavnog urednika da se drži Zakona i ljudskih normi o pravu da Vaši čitatelji čuju obje strane u sporu. Mi smo se razlikovali u mišljenju o bitnom pitanju, možda najvažnijem pitanju za budućnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ja sam smatrao, a to sam i napisao, da je potrebno udružiti sve hrvatske snage u borbi za promjenu Izbornog zakona, te da nije dobro da se otvaraju sukobi između dijelova hrvatskog naroda odnosno da se javlja cijela fronta koji napada promjene Izbornog zakona, jer navodno on privilegira hercegovačke Hrvate na račun bosanskih Hrvata. Ne osporavam manjkavost Izbornog zakona ali i dalje tvrdim da je najvažnije i presudno promijeniti Izborni zakon jer ako se ne promijeni Izborni zakon onda će svi Hrvati, i bosanski i hercegovački, i dalje biti neravnopravni.
Gospodin Vajdner je stao na stranu Slave Kukića i Komšića i onih Hrvata koji već godinama pronalaze stotine razloga da pomažu bošnjačku dominaciju. Inzistiranje da je u ovom trenutku potrebno odbiti Izborni zakon jer navodno diskriminira bosanske Hrvate previđa glavni problem da bez promjene Izbornog zakona svi će biti neravnopravni i da je zato pitanje opstanka promijeniti Izborni zakon pa onda unutar hrvatskog naroda rješavati međusobne odnose između bosanskih i hercegovačkih Hrvata. S obzirom da smo se razišli na bitnom pitanju mislim da je vrlo ne korektno od glavnog urednika što me je zbog toga politički i ljudski diskvalificirao i izvrijeđao. Kako se radi o bitnom problemu ja ne ću baciti koplje u trnje. Pisat ću pismo i kardinalu Puljiću, i biskupu Komarici i kardinalu Bozaniću i javno ću kritizirati, nažalost, i dio crkvenih struktura, fratara i svećenika koji potiču sukobe bosanskih i hercegovačkih Hrvata.
Poštovani gospodine Čavar, želio sam Vam ovo pismo napisati jer jednostavno se ne mogu pomiriti kako ste me nakon osam godina izvrsne suradnje tako lako odbacili kao prljavu krpu, kao nekog, kako je napisao gosp. Vajdner, koji je već više puta objavljivao tekstove koje nisu u duhu katoličanstva i crkvenog nauka. Ja sam spreman na polemiku ali na polemiku u kojoj i jedna i druga strana ima pravo da se stavovi objave. Sada ste postupili nedemokratski a mogao bih reći i nehumano i protuzakonski, jer nakon što me je Katolički tjednik rukom gosp. Vajdnera diskvalificirao i neargumentirano me optužio, niste mi dali priliku da argumentirano opovrgnem te optužbe.
Očekivao sam da ćete me nazvati, da ćete se javiti. Nije me nazvao ni gosp. Vajdner nego je jednostavno pristupio najprije cenzuri a onda teškim uvrjedama. Ne znam slažete li se Vi s njime ili ne. Volio bih da mi napišete kako gledate na ovu polemiku i kakav odnos imate prema meni kao dugogodišnjem suradniku.
Više puta sam Vas pitao trebam li prekinuti suradnju, je li predugo pišem, jeste li zadovoljni? Vi ste rekli da ste zadovoljni i da nastavljamo suradnju. Tako ste mi rekli i početkom ove godine, kada smo se zadnji puta vidjeli.
Ja sam borben čovjek. Kada mislim da sam u pravu i kada mi je nanesena nepravda ne ću se predati ali nisam nerazuman. U borbi za istinu nastojat ću ne povrijediti druge ljude. U tom kontekstu shvatite ovo pismo kao pokušaj da nađemo neko rješenje koje nas ne će dovesti u situaciju borbe prsa u prsa. Ja u toj borbi nemam što izgubiti, ali Vi možete izgubiti mnogo.
Otvorio sam Vam dušu. Ne tražim od Vas nikakvu intervenciju, Vi procijenite što je u interesu Katoličkog tjednika. Ja sam Vas kao prijatelja želio obavijestiti o tome što se sve može dogoditi zavisno od poteza koje ćete povući.
Inače Vam zahvaljujem na prijateljstvu i dugogodišnjoj suradnji. Mnogo brojni čitatelji Katoličkog tjednika, od najviših crkvenih dostojanstvenika do običnih građana kada su me susretali, govorili su da čitaju moje kolumne i da mi daju veliku podršku. Znam da je bilo svećenika i fratara koji su me napadali, s kojima sam ja i polemizirao. Polemizirao sam javno a ne iza leđa i u kuloarima. Takoću  i ove svoje stavove iznositi javno. Vama moram odati priznanje da ste me sada prvi put cenzurirali. To je veliko priznanje jer su me mnogi drugi mediji često cenzurirali i onemogućavali mi pisanje. Zato Vam osobno hvala.
Želim Vam mnogo uspjeha, osobno, i želim Vam da Katolički tjednik prebrodi "dječje bolesti" te da bude spreman ne samo meni nego i drugima tiskati odgovore na svoje natpise pogotovo ako su u njima iznesene netočnosti pa i uvrjede.
Srdačan pozdrav,
          Zdravko Tomac
P.s. Da ne bih radio iza leđa kopiju ovog pisma uputio sam i gosp. Vajdneru, jer pišem i o njemu.
 
Ni na ovo pismo nisam dobio nikakav odgovor. Očito je da je Katolički tjednik, suprotno Zakonu o medijima odlučio mi uskratiti mi moje pravo na odgovore koji su me izvrijeđali a koji su objavljeni u Katoličkom tjedniku. Izuzetno žalim zbog takvog nedemokratskog ponašanja Katoličkog tjednika. Ja nisam tražio ništa drugo nego da čitatelji dobiju mogućnost da se upoznaju s cjelinom da mogu pročitati i moj pogled na problem koji je bitan društveni problem. I dalje mislim da je borba za promjenu Izbornog zakona bitna za sudbinu cijelog hrvatskog naroda ne samo za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Zato inzistiram i dalje da to ne može biti privatni problem te da je dužnost Katoličkog tjednika objaviti moj odgovor. Jedno vrijeme sam, a to sam i napisao Glavnom uredniku, smatrao da moram sudskim putem ostvariti svoje pravo. Međutim, s obzirom na sve dobro i pozitivno što smo zajedno napravili u proteklih osam godina odustajem od toga zahtjeva jer ne želim neprijateljima Katoličke Crkve i hrvatskog naroda dati mogućnost da se naslađuju, jer ne želim umanjiti sve ono veliko zašto smo se u proteklih osam godina zajedno borili. Zato sam se odlučio da ovu polemiku objavim u drugim medijima i u ovoj mojoj novoj knjizi kao vjerodostojno svjedočenje o teškim vremenima i borbama s kojima je suočen hrvatski narod u borbi ne samo za svoju ravnopravnost i opstojnost.
 

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac

Ponedjeljak, 30/11/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2275 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević