U prostorijama Matice hrvatske predstavljene četiri knjige Duška Ševerdije

 
 
I opus Duška Ševerdije je urastao u sudbonosnu kolajnu književnika čije književne uratke spoznajemo tek u njihovim posthumno objavljivanim knjigama, a jedna od njih je i zbirka stihova "Poruka djevojci kojoj ne znam ni zavičaj ni ime" kojoj je predgovor napisao profesor Zlatko Tanodi.
Kao što je autor posvjedočio i u svom podužem pogovoru, ovu je pjesmu pisao tijekom više desetljeća na poticaj danas blaženog Alojzija Stepinca, nadamo se uskoro i sveca, koji mu se u izbjegličkom logoru u Italiji u proljeće 1945. godine javio u snu, pozvavši ga da pjesmom krikne protiv nemoralnog života, bluda, pobačaja, pada nataliteta, bijele kuge i sušenja demografskog stabla hrvatske nacije, bez koje joj nema svijetle budućnosti. Kritizirajući pomodarstvo, poema u znakovita 33 pjevanja (broj godina Kristova života), s oko 1500 stihova, iako preopterećena intepunkcijskim znacima ili razgodcima, nedosljednoga poetskog metra, najčešće u dvanaesteračkim distisima i ritmom pučke poetike, proročki donosi bogobojaznu i mudroslovnu himnu ljubavi, odu čednosti života, bračnoj vjernosti, duhovnoj čestitosti, obiteljskoj sreći i blagoslovu potomstva.
A lakše je vladat Indijom i Kinom,
Nego primjerenim postat kršćaninom.
 
Ovo je samo jedan između više stotina poučnih i mudrih rimovanih distiha iz duhovnog spjeva "Poruka djevojci kojoj ne znam ni zavičaj ni ime" u kojem proročki naslućuje sahnjenje demografskog stabla hrvatskog naroda kojega zoblje "bijala kuga" zbog ratnih i poratnih rana, obitelji sa sve manjim brojem djece, homoseksualnih brakova, rodnih teorija i drugih novovjekih trendova pred kojima je upitna budućnost ljudske civilizacije. I u ovoj svojoj posthumnoj knjizi autor nas, kao mudri pučki pjesnik, poziva na krjeposni kršćanski život i vjernost vječnoj Ljubavi.
 
Valja dometnuti da je Ševerdija dao svoj obol i hrvatskoj humorističko-satiričnoj literaturi. Poneki dvostisi iz ove neobične zbirke stihovlja mogli bi opstati i kao samostalni epigrami, a zanimljivo je da je aforizme počeo pisati još u logoru Fermo 1945. godine, koji su kasnije izrasli u samostalnu knjigu "Iz čuvstva i iskustva" objavljenoj 2016. godine, doprinijevši žanrovskoj raznolikosti hrvatske književnosti i u iseljeništvu (kao što je aforizme pisao i Janko Kožul u Australiji). Ševerdija je i čuvar hrvatske kulturne baštine, ni u "srebrnoj" zemlji nije zaboravio u svijetu najpoznatiju i najprevođeniju hrvatsku narodnu baladu "Hasanaginicu", te je napisao i kraću pripovijetku "Hasanaga". Poželimo da i ona bude ukoričena u knjižicu koja će iznova posvjedočiti Ševerdiju kao promicatelja hrvatske kulturne baštine.
 

Mladen Vuković