Godine 1884. Josip Margitaj počeo je izdavati dvojezični tjednik Medjimurje/Murakoz

 
 
MEGYIMURSZKI-SZLOVENSZKI — NEVJEROJATNA SUDBINA “MEĐIMURSKOGA JEZIKA”  (Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu,Vol. 51 (240) No. 1-2 (350-351), 2018.)
Josip Margitaj (1854.-1934.), učitelj i mađaron, bio je utemeljitelj pojma “međimurskoga jezika”. Godine 1884. počeo je izdavati dvojezični tjednik Medjimurje/Murakoz. Jezična inačica, koju Margitaj zove „međimurskim“, zaista u maloj mjeri predstavlja međimurski dijalekt. U većoj mjeri pokazuje jezičnu srodnost s kasnijim djelima kajkavskoga književnog jezika, koja su bila prožeta utjecajem hrvatskoga književnog jezika štokavske osnovice. Neposredan je uzor Margitajevu jeziku bila susjedna slovenska pokrajina u Ugarskoj (danas Prekomurje u Sloveniji i Porabje u Mađarskoj), gdje je ostvaren književni jezik prema lokalnom dijalektu u 18. stoljeću, a koji je u Ugarskoj službeno bio nazvan “vendski”; taj se jezik, prema tzv.“ vendskoj teoriji“, nastojalo razlikovati od slovenskog jezika.
http://www.bozicabrkan.com/wp-content/uploads/2018/12/IMG_6275.JPG-600-stranica-knjige.png
Po oslobođenju Međimurja (1918.) prestali su pokušaji pisanja „na međimurskome“, za razliku od Prekomurja, gdje je još bila aktivna lokalna književnost do 1945. godine. Međimursko je pitanje bilo oživljavano u doba mađarske okupacije (1941.— 1944.), ponovno zbog propagandističkih i mađarizacijskih ciljeva, kao i 1942. godine, kad su napisane dvije kratke standardne gramatike (međutim, te gramatike nisu mogle stvoriti pravi normativni jezik). Krajem Drugoga svjetskog rata (1939.-1945.) jednom zauvijek dovršeni su „pokusi“ tzv. međimurskog jezika. Zaista lažan, „međimurski jezik“ nema nikakva traga u međimurskoj kulturnoj baštini, dok prekomurski jezik ipak ima živu tradiciju podjednako u Sloveniji i Mađarskoj.
 
Ovaj rad Akoša Antona Dončeca - čiji je domicil Verica-Ritkarovci (Ketvolgy / Mađarska) - prvi je dio cjelovite studije (u dva nastavka) - koji razmatra program tzv. „međimurskog jezika“ Josipa Margitaja, kao i onaj Ferenca Gonczija, u kontekstu prekomursko-kajkavskih povijesnih, književnih i jezičnih veza, zatim mađarsko-hrvatskoga spora o Međimurju, pokušaja mađarizacije u Međimurju, Prekomurju i Porabju – sve do pred Prvi svjetski rat. Rad je na hrvatski preveo dr. sc. Elod Dudaš.
 

Akoš Anton Dončec