Get Adobe Flash player

Iz tiska izašla treća knjiga Žarka Marića

 
 
Nedavno je iz tiska izašla treća knjiga Žarka Marića, knjiga objavljenih tekstova pod naslovom "STOP SKRIVAČIMA HRVATSKE ISTINE" u izdanju zagrebačke izdavačke kuće TKANICA, d.o.o. Knjigu po povoljnoj cijeni od 70 kn, možete naručiti na broj mobitela 099 7314 999 ili na adresu elektroničke pošte: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Žarko Marić

Zar su njemački novinari za mišljenje o dočeku Vatrenih morali upitati profesora Žarka Puhovskog?

 
 
OSVRT JEDNE NOGOMETOHOLIČARKE - Jutro poslije. Kao novogodišnje jutro, sneno od bdijenja i doživljaja koji se sliježu nakon vatrometa želja. Još noćas su se čule automobilske sirene uzbuđenja. Sve djeluje kao san ljetne noći. Završilo je Svjetsko prvenstvo obasjano srebrnim blještavilom koje je cijelome svijetu pokazalo tko je i kakva je Hrvatska. (I gdje je!) Kakva je njezina nogometna momčad i kakvi su njezini ljudi.
http://images.newindianexpress.com/uploads/user/imagelibrary/2018/7/16/w900X450/Croatia_football_fans_AP.jpg
U mojoj je kući nogomet oduvijek bio najvažnija sporedna stvar na svijetu. S naglaskom na sporedna. Gledale su se velike utakmice, ali nije se puno raspravljalo, filozofiralo, klelo suce koji su nas pokrali. Jer to ipak nismo bili Mi - bili su to Oni. Tijekom ove uzbudljive pustolovine Rusijom nogomet je prešao iz trećeg u prvo lice, a ja sam postala dijelom te množine. Zato je šport oduvijek bio dijelom ovoga naroda, a evidentno je da postoje velike i male športske nacije. Ne u onome športskom smislu, nego u navijačkome. A te velike nacije nisu se pojavile u završnim scenama arene ovoga mundijala – ni talijanska ni njemačka, ni španjolska ni portuglaska, ni argentinska ni brazilska, a u konačnici na tronu nije bilo ni Engleske. (I to one koja vara jer ima četiri reprezentacije s kojima se natječe.) A Hrvatska je bila jedna od 13 reprezentacija koje su igrale finale, što tvrdi i Anton Samovojska! Da, zbog toga gospodina pratim sve emisije o nogometu, a zbog naših novih Vatrenih zavoljela sam nogomet. Zar sam to stvarno rekla?! (Doduše, čitala sam Nogometnu groznicu svoga omiljenog Nicka Hornbyja, ali ni nakon toga osim Arsenala nisam mogla nabrojiti preostala tri londonska kluba.)
 
Nikada do sada nisam pratila nogomet. (Čak sam se uspjela zainteresirati za rukomet.) Naime, nogometna utakmica predugo traje, premalo je zgoditaka, a previše statistike, komentari su dosadni, previše je povika reportera s neuspjelom realizacijom i u konačnici - sudac uvijek pokrade, a trener je kriv. I momčad uvijek ostavi srce na terenu i da 110 posto od sebe. Pa, ljudi, kako je to (matematički) moguće?! Doduše, pripadam generaciji brončanih Vatrenih (iako sam godinu njihova i hrvatskoga uspjeha zapamtila tek sada) tako da bih znala nabrojiti sastav Dinamove generacije sedamdeset i neke kada su bili pobjednici jesenskog dijela prvenstva (Zajec, Cico Kranjčar, Deverić, Mlinarić, Džoni Wilson... (Da, tako se piše.) Dobro, gospodin Samovojska dao bi mi visoku četvorku – bod do pet. Odakle mi ovi podaci koje ne može provjeriti ni Google?! Odrasla sam u doba kada nije bilo barbika i skupljali smo salvete, značke, marke... (Znam tko to može razumjeti, a mlađi neka se ne opterećuju jer se ne mogu uživjeti.) I lijepili smo sličice u albume, kokali se, mijenjali 3 za 1. (Neka vam objasne roditelji ako ne razumijete, a baš želite znati.) A kad smo prerasli album Životinjskog carstva i zalijepili Sandokana, na tržištu su se nudili samo „Fudbaleri i timovi“. To je moja nogometna epizoda iz najranijega djetinjstva.
 
Ali, ovi dani ponosa i slave nešto su sasvim drugačije! Od peglanja i kuhanja utakmice su bile te koje su me zalijepile za ekran. Svoje obveze tempirala sam prema predstojećim terminima nastupa naših Vatrenih, a posljednja dva dana učinila sam da živim u čaroliji ponosa što sam Hrvatica. (Navijački rekviziti još uvijek su bili rezervirani samo za moga sina.) Mislila sam da je za finale mundijala dovoljno biti rasterećen s osiguranom medaljom u rukama doživljavajući da je to tek revijalni slet. (Molim da mi oproste svi ljubitelji nogometa što sam do sada živjela u ovakvome neznanju.) No, nedjeljni okršaj s Francuzima naučimo me životnu (nogometnu) lekciju – što znači biti bolji, a doživjeti poraz! (Kako je, uostalom, moguće promašiti penal? Psihološki faktor i karakter – eh, tek sada znam što to znači. Naučio me fantastični Luka Modrić!) Što pak znači imati „posjed lopte“, ostvariti „visoki pritisak“, obraniti se, pogoditi vratnicu, istrčati maraton na travi i imati realnu šansu vinuti se na nogometni Olimp! (Zar sam i to rekla? Neka mi oproste svi moji učenici što sam im branila da nogomet nazivaju umjetnošću.) I hvala gospodinu Jelčiću za ovladavanjem teorijom nogometa. (Mislila sam da čovjek izvodi neke svemirske teoreme koji ne znače ništa. Iako mi je zaleđe ostalo još uvijek enigma. I nakon ponavljanja snimke.) Da, naši Vatreni zaista su u Moskvi ostavili srce na terenu!!! I tada sam im htjela biti i sestra i majka i zagrliti ih jer su bili moji junaci ovjenčani srebrom zlatnoga sjaja! A oni su djelovali nekako razočarano okupani moskovskom kišom. „Čovjek nije nikad tako nesretan kao što misli, ni tako sretan kao što se nadao da će biti.“ (Seneka)
 
Da, imala sam čak i svoje rituale pripreme za utakmice koji su kulminirali u finalu. Muž je dobio radni zadatak da pročita sve što protivnička strana piše o nama. Ali, sudeći prema vrlo pozitivnome ozračju i tonu francuskih novina, koje su čak i iznad očekivanja izrazito afirmativno pisale o Hrvatskoj, o Hrvatima, o reprezentaciji itd., nismo mogli Francuze unaprijed okriviti za eventualni poraz. Članci su bili vrlo pozitivno intonirani s poštovanjem prema našoj repki, Daliću, hvalili su ogroman hrvatski  uspjeh i iznimnan pothvat u povijesti (ne samo hrvatskoga) nogometa. Objavili su vrlo lijep intervju s N. Karabatićem, koji je rekao kako je uvijek podijeljenih osjećaja kada igraju Francuska i Hrvatska (jer mu je otac Hrvat). Objavili su i vrlo simpatičan intervju s Ćirom Blaževićem. Ni jedna, čak ni zlobna, primjedba na račun Hrvatske (što bi se možda moglo i očekivati). Za razliku od Engleza kod Francuza ni jedne bahate riječi o tome da će sigurno pobijediti.
 
Vrlo skromno pišu o tome da su, doduše, favoriti, ali onda uvijek naglase sve hrvatske adute, a osobito iskustvo te silnu motivaciju i srčanost. Francuzi su podsjetili i kako je legendarni Ćiro Blažević '98. nosio kapu pretučenoga francuskog policajca, koji je potom ozdravio, izašao iz kome i posjetio ga u Hrvatskoj. Ostali smo osupnuti time koliko je ovaj uspjeh promovirao Hrvatsku. Nikada ovoliko lijepih članaka i to ne samo o nogometu. Osim pohvalnih tonova francuskih novinara još su zanimljiviji bili komentari francuskih čitatelja koji su hvalili našu Predsjednicu, njezinu ležernost, neformalnost, njezin nacionalni i športski zanos, a osobito ih je impresionirala skromnošću i činjenicom da je na utakmicu u Rusiju letjela čarterom zajedno sa svim navijačima. Dakle, postoje neke geste koje ljudima mnogo znače, što bi rekao Zlatko Dalić: skromnost i poniznost. Crvena nit koja se provlači kroz sve te članke jest jedinstvo, optimizam, srčanost ljudi okupljenih oko nogometa - od reprezentacije pa do običnoga naroda. Novinari, naši i strani, iskopali su i činjenicu da je Rebić cijelome svome selu otplatio sve kredite pa je i to bio predmet pozitivnih komentara. Zaista je nogometno čudo naših Vatrenih učinilo izvanredno mnogo za reafirmarciju Hrvatske.
 
Kad bi svi oni stoga znali s koliko sam iščekivanja nakon svake završene utakmice s nestrpljenjem čekala prve izjave igrača i našega izbornika, analizu Zabivake. (Dakako, da preispitam hoće li se mišljenje tih nogometnih Seneka preklopiti s mojim spoznajama o igri.) I tako je moje navijačko srce raslo i raslo, a jučer se na dočeku Vatrenih u Zagrebu raspuklo u milijune zvjezdica koje su zasule moje nogometne junake iz srca sviju nas. Hvala im što su nam donijeli toliko sreće.
 
I onda je došlo jutro poslije i komentari u medijima. Od svih pola milijuna Hrvata okupljenih u Zagrebu koji su pola dana pozdravljali svoje junake, od preostala četiri milijuna Hrvata prikovanih uz male ekrane (Dobro, nisu baš svi gledali utakmicu.), od baš svih razdraganih srca, svih velikana hrvatskoga športa koji nisu nogometaši, od svakoga malog čovjeka koji je diljem Lijepe Naše zadivljeno uživao u Prazniku nogometa, zar su njemački novinari za mišljenje o dočeku Vatrenih morali upitati profesora Žarka Puhovskog? Koji je od svih trenutaka za pamćenje, od svih slika koje su obasjavale Hrvatsku, od svake suze radosnice, morao pronaći neki nevidljivi, nepostojeći eksces u masi kojim je popratio ovo veličanstveno slavlje?! Pa svečanost „Mens sana in corpore sano!“ preskočila je i Dnevnik na nacionalnoj televiziji! Zar tome treba išta dodati?! Zato sam danas i ja preskočila sve portale. Eto, možda sam zato i ovo napisala – da opišem svoj san i onako cesarićevski: „I moja kaplja pomaže ga tkati“.
 
Psssttt... Gospodin Zlatko Dalić!!! Čovjek čiju ću riječ „poniznost“ pamtiti u trenucima ohrabrenja kao riječi Ivana Pavla II. „Ne bojte se!“. I ništa više ne treba reći. Kapa dolje, gospodine izborniče! Vi ste napravili čudo za Hrvatsku. I to u godini koja će se još dugo pamtiti – a nadam se još samo četiri godine dok se naši Vatreni sa Zlatkom Dalićem ne uspnu na zlatni tron – moj je sin upisao fakultet. Sve maturalne utakmice odigrao je maestralno prateći putanju naših Vatrenih. Zato ću pamtiti ovu generaciju jer mi je omogućila da najljepše životne uspomene vežem uz dane ponosa i slave. I to mi nijedan Grinch ne može ukrasti!
 

Antonia Sikavica Joler

Nema umora kada se bori za Dom i Domovinu

 
 
Što je ovo s nama, ljudi moji dragi!? Kao da smo u nekom paralelnom svijetu. Kao da sanjamo…  A u isto to vrijeme i strahujemo, da se ne probudimo.  
Jer, ovo što sada doživljavamo, ne može biti stvarnost.
Ovu su samo naši pusti snovi!
Ovo se nama ne događa!
http://static.dnaindia.com/sites/default/files/styles/full/public/2018/07/15/704752-croatia-reuters.jpg
Ali, može, može.
I događa nam se, događa!!!
 
Hrvatska je očitala lekciju svima! I onim prepotentnim i bahatim facama  koji su nas, uoči svake utakmice, i vrijeđali i podcjenjivali. I onima koji su naše „Vatrene“ nazivali čak i živim mrtvacima.
Podcijenili su nas i to im je bila grješka. Jer su, sve te izjave i sav taj jal i mržnja, kod većine takvih, našim dečkima dale još više snage.
Probudile im prkos i ulile im snagu da ustraju i da dokažu  onim drugim  koji se bahate i koji ih podcjenjuju, da su u krivu.
Jer, samo skromnost i odmjerenost, vrlina je Velikih. Vrlina je to koja bi i druge trebala krasiti. Kao što krasi i te naše divne dečke. 
Jer, kada  igrate i kada se borite
Za Dom i Domovinu,
Umor više nije umor,
Bol više nije bol.
 
Samo Ljubav,    
Samo Domoljublje.
Samo Dom i Domovina
Tada
POSTOJE!!!
 
I skromnost i odmjerenost.
 
Mandžukić, Modrić, Subašić, Perišić, Lovren, Rakitić, Vrsaljko, Strinić, Vida, Kramarić, Rebić i svi naši dečki,
 
To su VELIKI,
To su naših HEROJI!
 
Eto, to su, dragi moji Hrvati i Hrvatice, pravi uzori, pored naših branitelja, za našu mladost.
Heroji koji će im vratiti
I ponos,
I samopouzdanje,
I radost i nadu.
I koji će dati, kao i branitelji,
 
SVE ZA HRVATSKU A HRVATSKU NIZAŠTO.
 
“Noć prije utakmice imao sam visoku temperaturu, 39 stupnjeva. Bolestan sam ležao u krevetu i nastojao smoći snage zaigrati. Nekako sam je pronašao, i eto, bilo je vrijedno“.
A na pitanje hoće li se oporaviti do finala, jer je bilo očito da je bolestan, Rakitić odgovara: “Pa tamo bih igrao i s jednom nogom!”
HEROJ, nema što!
“Nije loše….u stvari, katastrofa, ha ha ha. A što da kažem, nevjerojatno, što ova ekipa radi, kako igra, kako se bori, kako ne odustaje. Napokon su nam se poklopile stvari koje nas prije nisu pratile, na prijašnjim turnirima. Međutim, nije ovo slučajno. Radili smo puno godina za ovo, na kraju, sada nam se vraća,” kazao je Modrić.
 Dugo je sanjao i maštao Luka, kao i svi Vatreni, o trenutku pobjede i podizanju pobjedničkog pokala.
Dugo, dugo…
Zato se svi  pomolimo Bogu, da im se to i ostvari.
“Nadam se da se i to može i ostvariti. A jesmo li svjesni? Vjerojatno još i nismo. Toliko smo iscrpljeni da nismo mogli niti slaviti. Više smo slavili nakon četvrtfinala i pobjede nad Rusima”.
Ali je dodao kako umor neće biti presudan za igru u finalu.
‒Pa, ljudi moji dragi, tko će dočekati tu nedjelju? Nigdje nemam mira. 
Gledam video snimke s dosadašnjih susreta, nanovo pregledavam na Youtubu i snimke s naših prijašnjih utakmica, kao i snimke proslava diljem Hrvatske i svijeta.
Ali, nemir ne nestaje. I sve je veći, što se više primiče nedjeljno finale.
 
‒Neka, neka! Prije 20 godina Francuzi su nas zaustavili u polufinalu, a sada ćemo i mi imati priliku za uzvratiti im.
‒Nemoj tako! Sigurna sam, bit će to korektan susret. Bez podvala, naguravanja, prekršaja…
Barem se tome nadam.
Sjećam se dobro one daleke '98. I slavlja nakon osvojenog trećeg mjesta. Sjećam se i Ćire Blaževića i njegovog bijelog šala, i onoga francuskog policajca kojemu Ćiro uzima kapu, pa stavlja na svoju glavu.
I tim potezom oduševljenih Francuze.
Sjećaju se, sigurna sam, i  svi oni koji su u Francusku došli kao izbjeglice, pa onda, igrom slučaja tu neko vrijeme i ostali.
I sigurna sam da će sada, s još većim žarom, navijati za naše rođene.
Za našu reprezentaciju.
I onda se slavilo. I rasli smo do Neba od ponosa. 
I u Hrvatskoj, i po cijelom svijetu gdje je bilo Hrvata.
I onda je srce  treptalo od radosti i lile su se suze od sreće.  
Ali, stezala je tada i čežnja, a „doma, doma“, odjekivalo venama.
  
Ipak, mora se priznati kako su Francuzi i tada bili korektni. Čestitke su nam pristizale i pljuštale sa svih strana. Čak su nas, obične male ljude, zaustavljali i susjedi u zgradama i čestitali …
Bože dragi, Bože dragi, koliku smo radost tada doživjeli? Koliko suza radosnica prolili?
Mi, mali, ali i u miru, pobjednički narod… I u športskom boju i na športskom polju.
I uvijek spremni „mreti“ i za dom i za domovinu nam Hrvatsku.
Jer, „malo nas je, al' nas ima“. 
I EVO NAS KONAČNO U FINALU!
 
U finalu!???
LJUDI MOJI DRAGI,  JE LI TO MOGUĆE!?
Moguće je, moguće.
“Francuska je najteža ekipa koja nas čeka na ovom Svjetskom prvenstvu. Zasluženo su u finalu. Velika su ekipa. Imaju generaciju koja im se poklopila, fenomenalni igrači, talenti. Drugi put su zaredom u finalu. I to dovoljno govori o njihovoj snazi. Kompaktna i fizički jaka ekipa, i zaslužuju sav respekt. Čeka nas najteža utakmica, ali dat ćemo svoj maksimum. Ostavit ćemo srce na terenu, baš kao što smo ostavili i ovih svih prijašnjih šest. Vidjet ćemo hoće li to biti dovoljno za osvajanje svjetskog naslova.
…Došli smo skromno i nismo se razbacivali velikim najavama, ali unutra, u ekipi, osjetio sam takvu vjeru koju nikad nisam osjetio, otkad sam ja u reprezentaciji. Tako da ovo nije slučajno gdje smo došli.” 
A ja sam, što nam se više primiče nedjelja,
sve nemirnija i nemirnija. Tek, s  vremena na vrijeme, pokušavam nešto i pročitati. Ali, ne ide!
Prelistavam zato  redom sve tiskovine… Iako nemam baš puno živaca ni za to. Jer su pune brljotina kojima se nabacuju raznorazni
(a tzv.) vrsni novinari. Ne mogu prokuhati svu onu mržnju koju iz sebe izbacuju i nabacuju na papir.
„Ma koga briga što mrzitelji Hrvatske i svega hrvatskog misle. Neki razlog za mržnju oni će uvijek pronaći! Eto, tako kažu i neki „naši“ građani da bi oni navijali za Hrvatsku kad dres ne bi bio kockast ili crn, kad navijači ne bi pjevali domoljubne (njima ustaške) pjesme, kad bi u reprezentaciji bilo manje igrača koji se ponose svojim Hrvatstvom, i da se baš ne zove Hrvatska reprezentacija!“, kaže naš Ivan.
Ali, razumjeti ih je, moj Ivane!
 
GUBE JADNICI JADNI TLO POD NOGAMA.
Jer, njihovi su izgubili i otišli kući „podvijena repa“. Pa zato traže, bilo gdje, bilo koga kojim bi se i oni mogli podičiti.
A ako ga nema ,onda ga je lako izmisliti, posvojiti tuđeg i pokrstiti ga.
NE BI IM TO BILO PRVI PUT.
 
‒Jadni oni ne znaju da što oni više vrište, zapomažu, prokazuju, izvrću, optužuju, grizu, urliču, jauču, zapomažu i skaču na sve četiri noge,  
Hrvatska se voli sve više i više.
Za Hrvatsku se živi,
Hrvatskoj se pjeva…
 
Hrvatska se brani,
Jer, Hrvatska bit  će,
Sve dok bude nas!!!
  
‒No, ne bih o njima.  Imam ja i pametnijeg posla.
‒Kažeš, imaš pametnijeg posla. A što ćeš to raditi, moja Lucija?
‒Što ću raditi, što ću raditi? Vidiš, moja Monika, toliko me je nogomet okupirao i postao opsesija da sam odlučila naučiti sve što pravi navijač treba znati o nogometu. Moraš znati, draga moja, i koja su pravila i na kojoj je tko poziciji.   
Dosta mi je, brate moj dragi, stalno o svemu zapitkivati mušku čeljad. A oni, skoro pa ne dišu. A kad nešto zucneš ili upitaš, gledaju te poprijeko, jer im sa svakim novim pitanjem, remetiš koncentraciju.
‒Pa što nauči o nogometu, moja Lucija, pod svoje stare dane?
‒Sve! I što je slobodan udarac, i kada se izvodi, i tko ga izvodi.
Što je jedanaesterac, što „gol aut“, udarac iz kuta, a što aut.
Hajde, reci ti meni sada, znaš li ti, barem nešto o našoj reprezentaciji?  Hajde gukni i reci kakva je postava naše reprezentacije!?
‒Ne znam! Odakle ću ja, ženo božja, to znati?
‒A što onda, bez veze, gledaš utakmice i gubiš vrijeme?
‒Ma kakvo gubljenje vremena? Što to ti lupetaš? Gledam jer navijam za naše dečke, za našu Hrvatsku. I derem se k'o luda, svaki put kada zabiju gol.  Kao i svi Hrvati u Hrvatskoj i diljem svijeta.
‒I ja draga moja, i ja. Ali, baš zato hoću i želim sve znati o našem nogometu i našim dečkima. Više čovjek uživa i više mu, ako nešto zna, znači svaka dobra kombinacija napada i obrane  naših momaka. A  o pobjedi, da i ne govorim.
‒Hoćeš li da ti  nabrojim gdje su i na kojim su mjestima u trenutnoj postavi naši dečki?
Slušaj dobro!
Vratari su Lovre  Kalinić, Livaković, Subašić;
Braniči su Duje Ćaleta-Car, Ćorluka, Jedvaj, Lovren, Pivarić, Strinić, Vida, Vrsaljko;
Vezni red je Badelj, Bradarić, Brozović, Kovačić, Modrić, Rakitić;
Napadači su Kramarić, Mandžukić, Perišić, Pjaca i Rebić.
 
Za Luku Modrića kažu da je “veznjak mađioničar“.
Ivan Rakitić je “Raketa”.
Dejana Lovrena  nazvali su “stijena”.
A Mandžo ti je „Super Mario“.
 
Oni su ti, moja Monika, nešto kao „četiri mušketira“ hrvatskog nogometa.
Još sam im, da znaš, pronašla i slike, i stavila ih u datoteku.
‒Svašta od tebe! K'o da si, majke mi moje, u pubertetu pa lijepiš, umjesto fotografija filmskih glumica, fotografije naših nogometaša. Eto te, na moju dušu, k'o onaj malecki od tri godine koji se vrti na Youtubu i koji na mobitelu prepoznaje svakog našeg igrača.
‒A kako ću znati, pametnice moja, tko je što uradio, ako ne znam kako dotični izgleda?
‒Samo ti traži po internetu i uči! A u nedjelju ćemo vidjeti „na djelu“, koliko si gradiva i savladala.
Ali, vjeruj ti meni,znala ja ili ne znala, naši će pobijediti. Sigurna sam.
Svaka čast i Argentincima, i Rusima, i Englezima, ali „Hrvatska se voli jače. Zbog patnje, zbog ne-slobode, zbog suza matera svih stoljeća kakve matere Engleske nikad shvatiti ne će, i svih domoljuba po svem svijetu, Hrvatska se i plače i boli i trpi i umire i živi i voli i čistije i jače.
A Hrvatska i igra bolje.
A Hrvatska i igra bolje…
Ne zanima me nikakvo poniženje – jer Hrvat to ni ne zna, nego jedna čista hrvatska pobjeda – jer jednostavno se Hrvatska voli jače i zbog svježih rana Vukovara, Škabrnje, i Bleiburga i 50 godina komunističkog progona“,  pater Ike Mandurić.
 

Vera Primorac

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Srijeda, 18/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 913 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević