Get Adobe Flash player

Kako ustavno-referendumski pozicionirati HRVATSKU NACIJU ("hrvatski politički narod"), kao nositeljicu SUVERENITETA?

 
 
"Istina ima obvezu, ako ima ijednu, kontrolirati moć. To je njena jedina funkcija. Kazati istinu – to je jedina odgovornost intelektualaca, ukoliko su intelektualci".
(Hannah ARENDT)
 
DRAMATIČNO PORAĐANJE HRVATSKE NACIJE -
UZ 'TANGO U LJUBUŠKOM'
 
Moguće ustavne promjene, što su pobuđene ŠKORINOM predsjedničkom kandidaturom, uz ino, potakle su zanimljive FB-rasprave, posebice – zahvaljujući prof. dr. sc. Mati PALIĆU – o i oko referendumske uloge USTAVNA SUDA.
https://www.peticija24.com/uploads/images/z1.png
1. Glede neophodnih ustavnih promjena, REFERENDUM – o kojemu "suvereno" arbitrira USTAVNI SUD – zadnja je crta obrane NARODU protiv ušančena koruptivno-klijentističkog sustava PARTITOKRACIJE.
2. Međutim, ustavno pozicioniranoj PARTITOKRACIJI – isto tako – USTAVNI SUD zadnja je crta obrane protiv „nedefinirana“ NARODA, koji je tek mogući ustavno-politički subjekt, tj. kao suvremena HRVATSKA NACIJA.
3. U toj „šahovskoj igri“ – kako pokazaše referendumska pobuda NAROD ODLUČUJE – postaje sve razvidnije: tko (PARTITOKRACIJA) i pomoću koga (USTAVNI SUD) do pat-pozicije vuče (ne)odlučne poteze.
4. S tim je u svezi spomenuta pobuda (NAROD ODLUČUJE) bila naivna (in concreto odlučuje PUPOVAC & PLENKOVIĆ), ako ne i sračunata podvaljenica. Međutim, kao dobar "trening", pokazala je demokratski potencijal, pače i moguću dalekosežnu spoznaju.
5. Naime, naspram „nedefinirana“ NARODA i „drvoželjeznih“ NACIONALNIH MANJINA – glede razlike između "naroda", kao "etno-kulturne" i „naroda“, kao "političke zajednice" (suvremeno: NACIJA) – zapravo, HRVATSKA NACIJA ODLUČUJE.
6. Ako je tako, „majka je svih pitanja“: kako – glede „konstitucijska kaosa“ (kojega njedre AVNOJ-ZAVNOHŠKA ustavna načela) – konačno, ustavno-referendumski pozicionirati HRVATSKU NACIJU („hrvatski politički narod“), kao nositeljicu SUVERENITETA.
7. U tom smislu, ako nije, još više zaoštrit će se priča o i oko najavljenih REFERENDUMA – posebice, problem oko otvaranja prvoga najjačeg poteza – i USTAVNA SUDA koji u toj neravnopravnoj „šah-partiji“ odlučuje „suvereno“ u ime PARTIJE.
8. S obzirom na to, kao prvi referendumski potez, nadaje se „ukidanje“ ili „reformiranje“ USTAVNA SUDA, što je zasigurno daleka obala. Naime, riječ je o instrumentu koji neupitno pokriva – budimo suvremeni – „udruženi zločinački pothvat“ ŠEKS(SOVE) ustavno-pravne i političke elite.
9. Budući da je USTAV identitetsko pitanje prvoga reda, ako ikad, valja afirmirati poznato načelo STRUKA ODREĐUJE – POLITIKA ODLUČUJE. S tim u svezi traži se odgovor: može li – onkraj IZA, pače i PROTIV – nacionalna intelektualna elita stati ISPRED vlastita naroda (NACIJE).
10. Spomenuto pitanje nimalo nije naivno, ako samo zastanemo kod „KUSIĆ-HAZU-ove agende“. Prepoznata, kao „Identitetsko Zločinačka Organizacija Titina Akademija“ (IZOTA) – onkraj poznata načela Hannah ARENDT (v. moto) – rečena je agenda skandalozno do veleizdaje lustrirala ZA-DOM-SPREMNU-HRVATSKU.
11. U svakom slučaju: riječ je o važnim „pretpolitičkim bitkama“, koje obilježavaju dramatičnu završnicu nacionalno-političke integracije („natio croatica clavis“). Potonju zabravljuje „iz-aviona-vidljiv“ PUPOVČEV ključ („natio serbica clavis“), kojim se „zakonito“ generira spomenuti koruptivno-klijentistički sustav PARTITOKRACIJE.
12. Sve u svemu: svjedočimo mukotrpnim porađanju HRVATSKE NACIJE koja se, kao „svakodnevni plebiscit“ (E. RENAN), valja pred našim očima (usp. „Dalićeva nogometna nacija“). Možda to – uz virtualne zvukove „Bumbarova leta“, pače i „Krabuljnog plesa“ – upravo, neki dan simbolički navješćuje: amblematični „Tango u Ljubuškom“?

 

STOP PARTITOKRACIJI – SLOBODA HRVATSKOJ NACIJI

 

Ivan Biondić

Što je Plenković govorio o dr. Franji Tuđmanu?

 
 
Iz medija saznah što je jedan od predsjedničkih kandidata Zoran Milanović besjedio u Stankovićevoj nedjeljnoj emisiji „U 2“, jer takve uratke tzv. hrvatske televizije ne gledam. Iz jednosatnog gluparanja pročitao sam dvije izjave do sada najgoreg hrvatskog  predsjednika Vlade: 1) Plenković nema veze s HDZ-om i 2) Bolje mu je da šuti jer ja znam što je sve govorio o Tuđmanu?! Izjave su takve naravi da  ukoliko bi HDZ bio hrvatska, domoljubna i tuđmanovska stranka, da bi netko iz članstva, vrha stranke, županijskih, općinskih i sličnih razina i tijela, uključujući (naivno!) i tzv. Nacionalno vijeće partije, trebao se zapitati pa što je to Plenković govorio o utemeljitelju HDZ-a, stranke koja je najzaslužnija – uz hrvatske branitelje za opstanak i utemeljenje hrvatske države! No, od navodnih 220.000 članova i javnu potporu od 27/28 posto ispitanika, nitko se javno to nije zapitao. Pa ni sin pokojnog predsjednika dr. Miroslav Tuđman?! Ili ne vjeruje Milanovićevoj izjavi ili takvu izjavu smatra nebitnom! Ili je možda (naivno) očekivao da će se o tome javiti sam Plenković. No, on se zacijelo o tome ne može očitovati  jer ne zna što bi Milanović mogao reći. Možda bi mu to zasmetalo (ako dođe do stani-pani!) na putu velike koalicije dviju bratskih partija.
https://visoko.co.ba/wp-content/uploads/2017/02/vucic-seselj-toma1-600x338.jpg
Na žalost šute i osnivači stranke i živući Tuđmanovi prijatelji! Zašto, nisu li i oni na neki način ucijenjeni ili kupljeni? Strah me i pomisliti!  Na prvu Milanovićevu tvrdnju da Plenković nema nikakve veze s HDZ-om ne treba trošiti vrijeme jer to znamo i bez njega, a o čemu govore njegova (ne)djela na razbijanju nacionalnog identiteta stranke - Tuđmanove političke orijentacije, stvaranja partnerstva s velikosrpskom-četničkom Hadžićevom, Stanimirovićevom i Pupovčevom partijom SDSS, orjunaškim i jugoslavenskim HNS-om, pojedinim partnerima u vlasti poput Radina i Kajtazija i sličnima. U pričuvi s Bandićem i njegovim antihrvatskim igračima svih fela.
 
Ali što je govorio o dr. Franji Tuđmanu, utemeljitelju stranke i države? Moja malenkost je poštovatelj Tuđmanova djela pa me zanima što je to Andrej Plenković, koji je u vrijeme najžešće borbe za opstanak Hrvatske, za razliku od Tuđmana, kratio vrijeme u zapadnim demokracijama koje tom hrvatskom narodu i njegovom predsjedniku nisu htjele pomoći u borbi za goli opstanak. Dakako, Plenković domoljublje i hrvatstvo nije ni imao gdje ni od koga dobiti ni naučiti, za razliku od svjetonazora koji nameće hrvatskom narodu.
 
Plodno tlo velikosrpskoga divljanja
 
Dobar primjer Plenkovićeve antihrvatske pozicije vezani su uz zadnje događaje oko pokušaja nasilnoga dolaska vojne delegacije Srbije u Hrvatsku, ali i prijateljskih zamolbi svom koalicijskom partneru Miloradu Pupovcu da se ispriča za izjave kojima optužuju Republiku Hrvatsku za ustaštvo. Naravno da Republika Hrvatska nema ništa s ustaštvom, ali ima s jugoslavenstvom i titoizmom, koje na različite načine, sa svojom antihrvatskom svitom i korisnim budalama, nameće Andrej Plenković. Tu možemo tražiti odgovor na Milanovićeve izjave u Stankovićevoj emisiji. Dobro su primijetili pojedini politički komentatori kako se upravo pod Plenkovićevom vlašću rapidno povećalo velikosrpsko divljanje u Republici Hrvatskoj, ali i prema Hrvatskoj od strane Beograda. Ne može nas tješiti da se po istom scenariju Memoranduma br. 2. političke sraslosti velikosrpske kamarile: Vučić, Vulin, Dačić, Šešelj itd. i Srpske pravoslavne crkve te velikosrba u Crnoj Gori, BiH, na Kosovu insceniraju i promoviraju incidenti u svrhu destabiliziranja tih država.
 
U zadnje vrijeme, kako spomenusmo u vrijeme Plenkovićeve vlasti, na posebnom je udaru naša država. Zašto je tomu tako i tko je odgovoran za takvo stanje? Držim da bez konteksta cjelokupne političke situacije u Hrvatskoj ne možemo razumjeti pozadinu i pojavne oblike naleta novoga vala srpskog imperijalizma na našu državu u suradnji s maticom u Beogradu. Zadržavanje Pupovca i njegove velikosrpske partije, od razdoblja Ive Sanadera, pa napose pod Plenkovićevom vlašću u koaliciji koja vodi današnju Hrvatsku, pogubno je i izdajničko djelo vlastodržaca. Ne znam je li predsjednica države svjesna te pogubne simbioze za nacionalnu sigurnost države?! 
 
Pogodovanje velikosrpstvu koje propagira Pupovac vrši se na različite načine:
1) Dotični može govoriti i sijati mržnju protiv Hrvatske kako god mu i što padne na pamet,
2) Dotični nastupa u Srbiji, Republici srpskoj i drugdje, u društvu ratnih i poslijeratnih neprijatelja Hrvatske. Plenković na sudjelovanje svojega partnera na tim četničkim dernecima odmahuje rukom i kako u tome ne vidi ništa sporno!?
3) Srpska manjina je nagrađena s tri glasa u Saboru kao nijedna nacionalna manjina u cijelom EU-u. Kakva prava imaju Hrvati u Srbiji?!
4) U Hrvatskoj ne postoje novine poput srpskih Novosti koje su tako izdašno financirane da bi petokolonaški djelovale protiv hrvatskog naroda i države. Bilo bi zanimljivo znati koliko hrvatski listovi i stručni časopisi dobivaju sredstava od te naše države? (Većina traži milodare!)
5) Aktualni predsjednik Vlade nikada nije reagirao na neprimjerene izjave o Hrvatskoj koje je izrekao njegov politički partner. Pa i kod zadnjeg molećivog  poziva da promijeni retoriku i nešto kaže – da tobože tako nije mislio na račun Hrvatske i hrvatskog naroda koji već trideset godina trpi njegove zulume, uvrjede i bezakonje. I to Plenković nije zatražio da bi zaštitio hrvatski narod i državu već svoju koaliciju i osobnu vlast. Pa kada se naposljetku  Pupovac (očekivano) nije ispričao, Plenković jadnom, slijepom, gluhom i nepismenom hrvatskom narodu, preko svojih televizija i medija i drugih trabanata objašnjava kako se on zapravo ispričao na svoj poseban način?!
6) Hrvatske vlasti usprkos činjenici da se praznik ustanka u Hrvatskoj obilježava 22. lipnja, Pupovac i njegovi velikosrbi to rade prema starom jugoslavensko-srpskom danu ustanka 27. srpnja, kada su četnici u suradnji s partizanima izvršili pogrom i monstruozne zločine nad Hrvatima s trajnim iseljavanjem. Plenkoviću nije palo na pamet da hrvatske vlasti zabrane takav lažni i nelegitimni skup koji se vodi pod nazivom ustanka naroda Hrvatske.
7) Naš „premijer“ je pravnik pa bi trebao objasniti što to znači narodâ – kojih to narodâ? Ništa tu nije sporno, ali je sporno ako Hosovci – hrvatski branitelji postavljaju svoju spomen ploču, ako koriste simbole pod kojima su branili svoju zemlju, e to je već sporno – rekao bi Plenković - to se tako ne radi! A kako si ti to Plenkoviću radio devedesetih godina?! Rekli bi – tamo daleko!
8) Plenkovićeve vlasti za partnere u vlasti ne uzimaju pripadnike srpske manjine koji su se borili za Hrvatsku i koji su joj, poput Hrvata i drugih pripadnika manjina, odani i koji ju smatraju svojom istinskom domovinom, već one koji su se borili protiv Hrvatske ili na različite načine rade protiv njenih interesa. Mogli bi pitati zašto, ali i bez pitanja, znamo odgovor! Naime, samo nevjerni Tome ne razumiju da su Plenković i Pupovac istomišljenici,  
9) Nakon dugogodišnjih (od 1945.) laži o broju srpskih stradalnika u radnom logoru Jasenovac, Jadovnom i sličnim izmišljotinama koje se promoviraju u svijetu, od strane velikosrba i jugoslovena, hrvatskim vlastima nije palo na pamet da se konačno istraže na znanstveni način istine o tim logorima, ali i usporedbe sa srpskim logorima u to vrijeme, kao i onima u kojima su velikosrbi držali hrvatske branitelje i civile u agresorskom ratu protiv Hrvatske devedesetih godina prošloga stoljeća. Predsjednica je svojevremeno izjavila da će pokrenuti pitanje znanstvenog istraživanja o velikosrpskim lažima glede srpskih stradanja u tim radnim logorima! Spominjala je neku međunarodnu komisiju?!  No, ne znam zašto je i ona zašutjela! Nadam se da će ju netko o tome priupitati u vrijeme predsjedničke kampanje. Za Plenkovića je jugoslovenska istoriografija očito mjerilo jer se nikada nije izjasnio o desetljećima velikosrpskih laži kojima se i danas napada Hrvatska. A koliko vidimo pred nama su novi muzeji, filmovi, biblioteke, svjetske prezentacije… Ne treba nas to čuditi jer i ovdašnje Plenkovićeve vlasti financiraju filmove uperene protiv hrvatskih branitelja, film laži o kozaračkoj djeci (slučaj Diane Budisavljević i njenoga dnevnika!) i ostale poznate  antihrvatske uratke,
10) Na primjeru uhićenja i brzih optužbi protiv riječkog HGSS-ovca Matka Škalamere, jer je tobože povrijedio Srbina povratnika – još usto člana HDZ-a (?!) vidljiva je nepravedna vlast koja preferira Srbe na račun drugih! Ne da smijete nešto prigovoriti nekom Srbinu, na nešto ukazati, vi ne smijete ni pomisliti ni krivo pogledati! Tako nije bilo ni u Rankovićevo vrijeme. Nigdje nije objavljena vijest da se netko iz Plenkovićeve vlasti ispričao riječkom uhićeniku!
11) Učestalim obećanjima Srbiji i BiH kako od Hrvatske imaju punu potporu na putu europskih i atlantskih integracija Hrvatska gubi svaku ozbiljnu pregovaračku mogućnost u borbi za vlastite nacionalne interese. Iznimnu  korist od takve pogubne strategije imala je jedino bivša ministrica vanjskih poslova i europskih integracija, koja je radom za srpske vanjsko-političke interese, (dok se gvožđe kuje) zavrijedila vrijedno i dobro plaćeno mjesto u Europi. Nije se ona a ni hrvatska diplomacija izborila za pravedno zakonodavstvo prema bosansko-hercegovačkim Hrvatima, a u tome nisu nam ništa pomogli ni Plenkovićevi  tobožnji prijatelji i saradnici iz Europske unije i SAD-a! Možda bi gospođa Marija Burić Pejčinović nakon mandata u Vijeću Europe mogla naći posao u Republici srpskoj? I novo imenovanje Dubravke Šuice za potpredsjednicu Europske komisije za demokraciju i demografiju, sa čim se Plenković neukusno hvali, pokazuju svu bijedu, ne samo Hrvatske, nego i onih koji su je imenovali na to mjesto. Pitam se koga će Šuica instruirati o demokraciji kada znamo da dolazi iz stranke koja zabranjuje narodne referendume - suprotno Venecijanskim konvencijama, nelegitimno se upliće u njihovo provođenje, iz stranke i vladajućih krugova od kojih se brojni njeni akteri nalaze pod sumnjom za nezakonite radnje zbog kojih su smijenjeni, iz  stranke koja sklapa koalicije s drugim strankama koje nemaju izborni legitimitet, iz stranke u kojoj se njeni članovi ucjenjuju da postupaju u skladu s naredbama vrhovnog vođe Plenkovića, iz stranke poznate po izraženom nepotizmu i brojnim dužnosnicima koji pune rubrike crne kronike. Kakva će nadalje iskustva gospođa Šuica prenijeti glede provođenja mjera demografske politike u svojoj zemlji, koju je zadnjih godina napustilo trbuhom za kruhom desetina njenoga radno sposobnog stanovništva?! Nekadašnji državni tajnik za demografiju dr. Marin Strmota, po struci demograf, ovih je dana nakon izbora Dubravke Šuice izjavio da je ova Vlada izgubila vrijeme i 200.000 stanovnika! Uspjeh do uspjeha hrvatske Vlade i diplomacije te njenog gurua Andreja Plenkovića!? Tko su zapravo istinski vanjskopolitički prijatelji naše zemlje?!
 
Ovo je samo mali isječak ambijenta -  miljea, (ne ćemo govoriti o gospodarskoj situaciji!) koji pruža izvanredne prilike svim velikosrpskim snagama da se bez bojazni i skrupula  - s ovako slabom, neorganiziranom, gospodarski i demografski sve lošijom, vanjskopolitički nejasnom i posve  neodređenom Hrvatskom - uhvate provođenja, srpskog Memoranduma br. 2., odnosno strateških velikosrpskih interesa koje nisu uspjeli ostvariti u ratovima a danas to rade preko destabilizacije Hrvatske i drugih država bivše Jugoslavije.  Začuđujuća je popustljivost, anemičnost, krivi potezi vlasti i obrana vinovnika napada na Hrvatsku, koji dovode do zabrinutosti i bijesa naših ljudi koji ponekad znaju, neadekvatno i protuzakonito reagirati,  što dovodi vodu na mlin upravo sijačima incidenata i laži. A tu su velikosrbi nenadmašni! Ali i njihovi branitelji! Posebno, ako su im, kao u hrvatskom slučaju, otvorene sve mogućnosti. Ništa tu nije sporno rekao bi Andrej Plenković. Do zadnjega Hrvata!
 
Tko su glavni sijači?
 
Sijači su i oni koji dopuštaju velikosrpsko divljanje. Nakon što su ovdašnje Plenkovićeve vlasti svojem partneru u vlasti Miloradu Pupovcu dale slobodne ruke na provođenje demokratskih pravila na srpski način, hajka je počela i ne zna se kako i kada će završiti. Plenkovićeve vlasti ne smeta 30 godina aktivnog petokolonaškog djelovanja Pupovca, njegove vezanosti na srpske političke i ine službe, nepriznavanje hrvatske vlasti i države za koju tvrdi da je faktor nestabilnosti u Europi. O petokolonaškom djelovanju Milorada Pupovca navedimo samo nekoliko činjenica:
1) U vrijeme srpske okupacije trećine Hrvatske u ožujku 1992. Pupovac i njegov SDSS traže osnivanje ureda Srpskog demokratskog foruma u svim gradovima i mjestima u kojima su Srbi manjina, radi brige i zaštite Srba (?!),
2) Na traženje Vlade i drugih hrvatskih institucija kako bi bilo korisno da se Srbi u Hrvatskoj, na neki prikladan način, izjasne o agresiji Srbije na Hrvatsku, Pupovac i njegovi drugovi nisu naravno ništa učinili,
3) Hrvatskoj javnosti ni dan danas nije poznata sudbina i ubojstvo dr. Ivana Šretera (hrvatskoga Gandhija) za čiju se razmjenu (život) obvezao Pupovac,
4) U vrijeme rata Pupovac iznosi monstruozne laži o pokrštavanju desetak tisuća srpske djece od ovdašnjih, ustaških, nego kakvih drugih vlasti!?
5) O njegovu djelovanju u dosluhu s velikosrpskim četničkim snagama u Beogradu i promicanju mržnje i uvreda hrvatskom narodu i državi preko njegovih Novosti, nema ni riječi od Pupovca a ni bome od Plenkovićevih vlasti,
6) Pupovac se tako obrušava i na Katoličku Crkvu u Hrvata koju od velikosrpskih optužbi ne brane ni oni vlastodršci iz prvih redova naših crkvi, u kojima defiliraju Plenković i njegovi vrli katolici?!
 
O tom antihrvatskom djelovanju mogla bi se već sada napisati ozbiljna monografija. Ali, za hrvatske vlasti ničega tu nema spornoga! Mogli bi takvu monografiju radno nasloviti: Igrale se delije nasred zemlje Hrvatske. Ili bolje u prezentu: Igraju se delije nasred zemlje Hrvatske. Hrvati se ne smiju ljutiti, ne smiju prosvjedovati, moraju šutjeti i trpjeti, podnositi daljnji teror i uvrjede Plenkovićeva koalicijskog partnera, jer Milorad bi se mogao uvrijediti, a s druge strane mogu biti optuženi za revidiranje istorije (srpsko-jugoslovenske), srpsko-jugoslovenskih stečevina antifašizma, titoizma, srpskog narodnog ustanka i milijuna srpskih žrtava za koje bi se trebali izmisliti novi brojni Jasenovci, Jadovna, Danice i slični tzv. logori. Zato, Hrvateki čkomite i uzdajte se u koalicijsku vlast Plenković – Pupovac + manjine čiji su predstavnici  inače pod čvrstom Pupovčevom rukom, i puno dalje! Da ne zaboravim – Nacionalno vijeće HDZ-a! Ako bute čkomili, pozitivno mislili i miroljubivo gledali svijet oko sebe, funkcionirali u duhu miroljubive i aktivne koegzistencije, nikakva ovdašnja represivna vlast ne će se s vama baviti. Jer ako se budete bunili bre Milorad će o tome izvijestiti Plenkovića, patrijarha Irineja, on pak papa Franju, i vidi belaja. Zato dragi Hrvateki samo čkomite i usnite zimski san jer o vama ima tko brinuti?! Jedino ne znam tko će vas (nas) probuditi i na koji način! Mogu to biti, kao devedesetih blagoslovljeni i posuti cvećem tenkovi od Pupovčeve beogradske braće. Ali znajte da vas (nas) tada ne će zaštititi očinska ruka Andreja Plenkovića i njegovo Nacionalno vijeće, jer kao i devedesetih godina on će ponovno biti anemičan i daleko od vas (nas) naivnih Hrvateka! Da se takav scenarij ne dogodi, dragi Hrvateki morate konačno shvatiti, da glavna opasnost za našu sigurnost ne dolazi od Pupovca i njegovih iz Lijepe naše i od tamo daleko, već od čovjeka zvanog Andrej Plenković, koji već godinama vrijeđa, laže, obmanjuje, ucjenjuje, smjenjuje  članove svoje stranke, ponizuje hrvatski narod i našu domovinu, štiteći ideologiju jugoslovenstva, titoizma i nedjela Milorada Pupovca – kao u ovom zadnjem slučaju. Čim prije svi mi to shvatimo lakše ćemo se osloboditi loših snova i još lošije jave! I daj Bože, uljeza!
 

Mijo Ivurek

U subotu, 21. rujna 2019. krećemo brodovima iz Zadra na našu crtu IGP-a

 

 

Hrvatsko nacionalno etičko sudište

 

Projekt:

 

 »Budnica hrvatskoga nacionalnog suvereniteta«
 
najavljuje:
 
Actio Popularis – Narodnu akciju
 
Proglašenja Isključivog gospodarskog pojasa hrvatske države (IGP), prema Konvenciji UN-a o pravu mora iz 1982., čime ostvarujemo državni suverenitet na još toliko Jadranskog mora koliko ga sada imamo
 
U subotu, 21. rujna 2019. krećemo brodovima iz Zadra na našu crtu IGP-a
 
Peta obavijest
 
https://hr.n1info.com/Picture/42973/png/dfgdfgfgfdgf.png
 
Isključivi Gospodarski Pojas (IGP)
 
Isključivi Gospodarski Pojas kojeg će hrvatski narod, za manje od mjesec dana, proglasiti i za našu domovinu, pripada svima. To suvereno pravo nad novim područjem mora ostvaruje 141 država, koje su poklon UN-a primile, prihvatile i proglasile. Hrvatska nije među njima, zato jer Italiji valja dopustiti da i dalje bez ikakvih prijekora i prepreka pljačka sve vrste našeg morskog blaga, te zato da se "našim dragim i dobrim susjedima na obali" omogući oteti još dio hrvatskog kopna i mora, kako su se izvježbali kroz postavnojevska vremena. Fijasko hrvatske državne politike i tragedija pravosudne znanosti - po Konvenciji UN-a o Pravu mora je nezamisliva i nedopustiva. Ta skupina posljednjih pravnih akata, dogovorenih i napisanih u okviru Međunarodnog prava – veličanstveni je dokument koji uljuđuje ljudsku uljudbu, počovječuje čovječnost čovječanstva -   donosi sklad u međunarodne odnose suverenih država, u širokom luku pravosudnih barijera zaobilazi ratove.
 
Naša draga, napaćena domovina, s međunarodnim priznanjem očito nije završila svoj 14-stoljetni križni put i sa svojim suverenitetom ne zna što će, sluđena činjenicom da je dalje u kandžama mentaliteta koji joj određuje sudbinu smanjivanja, a ne povećavanja; propadanja, a ne blagostanja. Nije spominjano ni zapisano, nikada i nigdje, da, na primjer, jedna država može, ne samo otvoreno uzimati blaga u području druge države, nego to još javno, drsko i bezobrazno obrazlagati: »mora se razumjeti da mi Talijani imamo veliku ribarsku flotu, pa nam odgovara lov u susjednom moru, a i za veliku, skupu, atlantsku flotu koju smo sagradili, također je do susjedng mora, brže, lakše i jeftinije«. Isto tako, ne samo da se nije dogodilo, nego niti pomislilo da susjedne države jasno i glasno - traže, tuže, ucjenjuju, prijete kako moraju dobiti dio hrvatskog mora i kopna, kojeg su si poželjele. Mala, neugodna, gramzljiva Slovenija, Bosanski lonac od tri naroda i dva entiteta, Crnogorsko "drugo oko" u četničkoj glavi idu zajedno, govore svijetu kako je Hrvatska sa svima u sukobu, dok pružaju kandže po "svoje parče ustaške Hrvatske". Kažu moramo im dati! Ne moramo, i ne smijemo; ali možemo dragovoljno pokloniti. Na to računa jedinstveni scenarij i zajednički plan, koji se oslanja na hrvatske veleizdajice.

Dakle: Agresija je prozvana graničnim sporom, a iznuđivanje našeg teritorija ide preko ucjene nekim ciljem "presudno važnim za Hrvatsku, pa je svaka cijena prihvatljiva". Slovencima bi naš dio Savudrijske vale trebali prepustiti da nam dozvole pregovore s EU-om. BiH bi trebali prepustiti kopno i more uz poluotok Klek za dozvolu gradnje Pelješkog mosta. Crnoj Gori, koja već računa da je cijelo more do kopna Prevlake njezino, treba dati i Prevlaku, radi fantomske investicije u turističko  odredište i, pišu mediji, "eto šanse da i Hrvati zarade prodajom svoje zemlje"…
 
Na žalost, sve te tri neuralgične točke u startu imaju potpisane dogovore na najvišoj razini: Račan – Drnovšek, Tuđman – Izetbegović, Račan – Đukanović - iako se radi o teritorijalnim posezanjima na koju susjedi nemaju pravo, i prema kojima Hrvatska nema obveza. Otišlo je tako daleko da je hrvatskom dijelu bratske ekipe još samo ostalo sve provući kroz saborsku proceduru i ratifikacijom riješiti zadatak. Protuotrov, jasno, postoji. Pravni lijek također. O tome je prof. Vladimir Ibler dao savjet predsjedniku Franji Tuđmanu nakon što je saslušao, proučio i ocijenio stav, za sada, verbalnih agresora: »Mi znamo da nismo u pravu, ali ćemo vas dobiti na upornosti«. Savjet je bio: Ni riječi više! O apsolutu se ne pregovara! Državni teritorij je nedodirljiv i nedohvatljiv nikome! Razgovori o temi, koja ne postoji, stvaraju opasan dojam, pa pretpostavku, pa sumnju da se ipak ima o čemu pregovarati, a tada mogu nastati veliki problemi. Ibler više nije pozivan. Davorin Rudolf je ustoličen.

Sve su bivše jugoslavenske republičke granice postale međunarodno priznate državne granice, i sve su se nove države u tim granicama međusobno priznale. Kada je procijenjeno da se ništa nije promijenilo što bi poremetilo stare planove, napad na Hrvatsku je nastavljen:
Slovenija je krenula još odavno, sredinom Drugoga svjetskog rata, kada su slovenski partizani preveslali hrvatske partizane i pomakli granicu sa 10 km sjeverne obale na polovicu korita rijeke Dragonje. Od 1953. provode pravo etničko čišćenje, osvajaju desetke kilometara hrvatskog prostora prema jugu, u Savudrijskoj vali. Po crti okupacije kopaju kanal sv. Odorika, nazivaju ga Novom Dragonjom, osvojeni dio Savudrije – Piranski zaljev i odatle bi vukli morsku granicu. Slovenci su uporni (!) kako su to i najavili, iako u ničemu nisu u pravu, i njihova je situacija nepromjenjiva pravnim putem. Dakle, kako se granica na moru crta ravno od mjesta dodira kopnene granice s obalom, ispalo je da talijanska i hrvatska državna granica teritorijalnog mora u trokutu omeđuju Sloveniju. Kopno Slovenije jednostavno se nalazi više od 12 mm (to je širina teritorijalnog mora) daleko od najbližih međunarodnih voda, odnosno otvorenog mora, s kojim Slovenci nemaju, a žele dodir. Traže da im Hrvatska pokloni: 166 km2 svog teritorijalnog mora, unutar naše državne granice, od čega bi 46,4 km2 bilo pretvoreno u međunarodne vode, a 113 km2 Hrvatska bi trebala pokloniti Sloveniji, uz veliki, fantomski IGP od 350 km2 (Slovenija ga je samoinicijativno proglasila još 2005. godine). Ne prihvaćaju dogovor o granici, jer kažu da je nema, budući da je cijeli zaljev (koji postojeća granica dijeli po pola) njihov, i to povijesno (nije jasno kada se ta povijest dogodila). Sva posezanja Slovenije prema Hrvatskoj prihvatio je i potvrdio Državni zbor, a vlade su obvezne poštivati njegovu odluku… Što god smislili i pokušali izvesti - Ne ide, i ne ide. A onda se našao viši cilj – ucjena ulaskom Hrvatske u EU. Kao štafetna palica, koju su nekada slovenski i hrvatski pioniri izmjenjivali na polovici mosta preko rijeke Dragonje, tako prihvaćanje ucjene raste od jedne do druge hrvatske vlade, a usklađeno "stručnjaci", umjesto Iblerovog savjeta, vode duge pregovore, koji su doveli do arbitraže, a Kosor-Stier ju prihvatili… Dotureni Transkript, kao dokaz "kontaminacije i kompromitacije", politika ne može eskivirati, pa se i mediji tome prilagođavaju. Ali, zapravo je preskočeno pitanje, ne što je rekao Slovenac Slovenki: dobili smo more!, nego što Hrvat nije rekao Hrvatu – izgubili smo more! Tragedija je u tome da i jedna i druga strana, te strašne igre i farse (na sreću izvana prekinute), misle da je dobro što je Slovenija dobila, a Hrvatska izgubila. Uporno (!) i dalje nešto tužakaju, a mi glupo i korektno sudjelujemo.

U državi Bosni i Hercegovini, osim što su Srbi uzeli polovicu, a Muslimani (Bošnjaci) osvajaju drugu, a Hrvati nestaju – jedini pravi starosjeditelji, stoljećima "branitelji kršćanstva na Drini", danas ne znaju, što bi sami sa sobom. Za to vrijeme Sarajevo osniva Pomorsku Akademiju, "kao što i pripada pomorskoj zemlji". Napisali su dokument od sedam kartica, kojim dokazuju kako po Konvenciji UN-a o Međunarodnom pravu mora, imaju, vlasnici su mora do Korčule, te najavljuju proglašenje svog IGP-a do talijanskog dijela. Cijeli tekst je točan, osim prve rečenice, koja polazište za cijelu konstrukciju temelji tvrdnjom da su vlasnici hrvatskog dijela kopna na poluotoku Kleku, koja im to sve omogućuje... Dakle, granična crta između socijalističkih republika Hrvatske i BiH ide obalom poluotoka Kleka, osim samog vrha (ponte) i otočića: Mali Školj i Veliki Školj! (Ili, kako je kao bivši predsjednik Vlade Zoran Milanović rekao: dva kamenčića. Za Savudrijsku valu je rekao da spor ne vrijedi one dvije lignje. Očito voli deminutive). Ugovorom o državnoj granici između novih država Hrvatske i BiH, potpisanim od dva predsjednika 30. srpnja 1999. u Sarajevu, granica se pomiče i BiH dobiva žuđeno kopno, koje im donosi more da se mogu pomorskom zemljom zvati. Naknadno objašnjenje jest da je Tuđmanova ekipa rekla da na tom području nemamo dokumenata, a Izetbegovićeva je pokazala jedan jedini dokument njihovog vlasništva. Ubrzo nakon sastanka hrvatski pravi pravni stručnjaci (Kapetanić, Vekarić, Ćosić) podastiru pravne podatke i dokumente koji dokazuju vlasništvo Hrvatske nad kopnom koje se trebalo izgubiti, i imaju dokaze da je Izetbegovićev dokument čisti falsifikat, čak i priznanje lažnog potpisnika. U takvom slučaju, svaki ugovor na svijetu prestaje važiti, ali u Hrvatskoj epilog tek slijedi. Za ucjenu je izabran Pelješki most, kao izuzetno značajan strateški i prometni objekt, a Bosanci objavljuju da od toga nema ništa, "dok se ne riješi pitanje granice na moru".
 
Iako je Pelješki most u dijelu kopna i mora neumskog zaljeva u vlasništvu Hrvatske, a tzv. granični spor se nalazi u susjednom zaljevu na poluotoku Kleku, pa jedno s drugim nema veze – vode se pregovori, pišu se članci o tome da Hrvatska treba odlučiti: ili most, ili gubitak dijela teritorija! Tada se priključuje Neven Mimica, potpredsjednik Vlade za: 1. unutarnju, 2. vanjsku, i 3. europsku politiku: »Povezivanje hrvatskog juga rješavat će se zajedno sa EU-om, pojavljuje se dojam kako je dogovor o granici u vezi s problemima teritorijalne nepovezivosti Hrvatske, i da za dozvolu gradnje od BiH, dajemo teritorij na Kleku. Međutim, motiv nije trgovina sa BiH, nego poruka koju šaljemo EU-u, da ulazimo sa uređenim međunarodnim odnosima, i da Hrvatska poštuje sporazume koji su potpisali prethodnici«. Ide hrabro dalje, budući visoki, enormno plaćeni dužnosnik EU-a (u međuvremenu proglašen najgorim službenikom uopće), i u zanosu antihrvatstva, antidržavnosti, na pitanje novinara: Što je sa tvrdnjama da su dokumenti na kojima se Sporazum temelji u znatnom dijelu krivotvorina, Mimica odgovara: »Sve što se navodi u Sporazumu temeljito je sagledano i postoje argumenti da se on ratificira u ovom obliku, kako u odnosu na otok Zrinski na Uni kod Kostajnice, tako i na tražene dijelove otoka Kleka«.

Milanović je najavio ratifikaciju Saboru, i odredio datum. Dan prije članovi "Udruge Pelješki most" podijelili su saborskim zastupnicima knjigu dokumenata "Granica na Kleku prijevara ili zabluda" i preslik članka Kaznenog zakona, koji za ustupanje državnog teritorija predviđa sasvim određene zatvorske kazne. Tema je skinuta sa dnevnog reda. Most se, naravno gradi, i dobro napreduje, ali vrag ne spi. U društvu novinara Hrvatske, kojim vlada Pupovčeva produžena ruka, nedavno je organizirana neobjašnjiva izložba: Fotografije Alije Izetbegovića. Nazočan sin Bakir novinarima je objasnio da »tu lijepu gestu tumači kao spremnost Hrvatske da ispoštuje dogovor dvaju pokojnih predsjednika«. S proglašenjem IGP-a sve će to u ropotarici povijesti.

Crna Gora, odnosno sa crne gore, spustili su se davno neki drugi ljudi, i malo pomalo okupirali veliki dio nekadašnje Crvene Hrvatske. Kroz povijest više puta napadali su naš preostali teritorij. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, general Peko Dapčević, posjetio je svoje crnogorske suborce, a iznenadilo ga je pitanje: »Druže Peko, kada ćemo ratovati? jer ogladnilo se, ogolilo se, obosilo se!...« Devedesetih godina prošlog stoljeća Crnogorci su bili opaki ubojice i pljačkaši hrvatskoga juga. Dolazili su sa "prvim okom" u četničkoj glavi, i to preko našeg oduzetog Bokokotorskog zaljeva, u koji se tijekom stoljeća slijevalo sve najljepše iz naše prirode i oplemenjivalo sve najbolje iz kulture hrvatskoga naroda. No, po Stjepanu Mesiću, mi nismo nikada s njima ratovali, pa su izuzeti iz hrvatske Tužbe za genocid, i zajedno sa brzozaboravljajućom Hrvatskom, utvrdili granicu u bokokotorskom zaljevu, po pravilima Međunarodnog prava – po crti sredine, prateći oblik kopna. To je bila ozbiljna prepreka za širenje dalje kamo su naumili, ali bratska pomoć Podgorici stiže iz Zagreba.
 
Bivši predsjednik Vlade Ivica Račan i njegov ministar vanjskih poslova Tonino Picula, sa Crnom Gorom potpisuju Privremeni sporazum o crnogorskom upravljanju cijelim zaljevom, (odnosno i hrvatskim dijelom mora), sve do kopna Prevlake, i to na 10 godina. Od tada je prošlo još toliko, a umjesto postavljanja pitanja odgovornosti za takav "privremeni sporazum", on postaje trajno stanje. Crnogorci sada traže i kopno Prevlake. Doduše, po međunarodnom pravu, more ne donosi kopno, nego obrnuto, ali u ovom slučaju koristi se načelo dosjelosti – ako se prisvoji tuđe, a nema reakcije, onda je valjda tuđe – naše. Kako sada stvari stoje, čini se kako Crnogorci sada mogu iz veće blizine pjevati kako »Vila kliče gdje si srpski Dubrovniče«, ali, kaže naš mudri narod, svaka sila za vremena.

I tako to ide, tako to traje, pa je vrijeme da stane i prestane. Tko je to vodio i kakve pregovore o državnom vlasništvu, tko je potajice planirao gubitak državnog teritorija, tko se usudio potpisivati neke mutne arbitražne procese? Valja presložiti, pa uposliti, domaće sudovanje. Sa Slovencima treba početi pravni proces propitivanja vjerodostojnosti i legitimiteta onih partizanskih dogovora o granici, i postaviti pitanje prave, povijesne granice na 10 km od obale Dragonje. Treba preispitati sporazum o prevelikim pravima BiH u luci Ploče. Od Crnogoraca za sve užase i zlodjela koja su nam napravili, treba tražiti da nam vrate Boku Kotorsku, u kojoj »svaki kamen govori hrvatski« kako je to za svoga posjeta svojevremeno rekao naš sveti Alojzije Stepinac. Hrvatski narod, koji ima suvereno pravo proglasiti svojim ono što nam je našim učinilo Međunarodno pravo mora, naći će načina da se koristi međunarodnim sudovanjem. Pravi, normalni, Međunarodni sud pod okriljem UN-a, to je mjesto koje mora biti uzor hrvatskom pravosuđu, i pomoć hrvatskom narodu, da osudi zločince, da naplati sve štete koje su nastale u pokušaju otimanja našeg teritorija. Međunarodni sud: »Sud se sastoji od 21 nezavisnog člana, izabranih između osoba koje uživaju najveći ugled zbog svoje nepristranosti i poštenja, te priznate stručnosti na području Prava mora – na devet godina. Ne mogu obavljati političke i upravne funkcije, ni imati vezu s bilo čime što ima veze sa iskorištavanjem bogatstva mora.  Sudu kao cjelini, moraju biti predstavljeni najvažniji pravni sustavi svijeta, te osigurana pravična geografska zastupljenost. Sud počinje tako da je glavni tajnik UN-a uključen u proces izbora sudaca za svaki proces, a na kraju Odluka suda je konačna i u skladu s njom moraju poštovati sve stranke spora.
 
Eto zašto naše provincijske, neobrazovane stručne veličine biraju arbitražu. Svaki od nabrojenih sudaca i najviših dužnosnika UN-a rekao bi Hrvatima ono što je Ibler rekao Tuđmanu: O apsolutima se ne pregovara. Ali to vrijedi za one kojima je apsolut svetinja vlastite države. Takvi će zaploviti daleko na more, što dalje od granice našeg teritorijalnog mora to bolje, jer ćemo toliko mora uskoro imati.

U sljedećim obavijestima bavit ćemo se ovom temom iz drugoga kuta. Govorit ćemo o tome kako otvoreno more, kojemu je Institut IGP oduzeo dio područja, može biti zadovoljno u dijelu, što je pripao Hrvatima, plemenitom starom europskom narodu, i velikoj pomorskoj sili svijeta, po svim kriterijima, kroz cijelu svoju povijest. Valja tako nastaviti, pretcima u zahvalu, potomcima za uzor.

Anketa

Treba li, nakon neuspjeha u Bakuu, smijeniti Zlatka Dalića?

Nedjelja, 15/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1298 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević