Get Adobe Flash player

Plenković žrtvuje hrvatsku suverenost za svoje osobne političke cljeve

 
 
• Prihvaćanjem Istanbulske konvencije ponavlja se suradnja, poput one s Haškim tužiteljstvom koja je postavljena unutar naših pravnih okvira, a Plenković želi takvu suradnju s Bruxellesom prebaciti iz pravne u političku domenu žrtvujući hrvatsku suverenost za svoje osobne kriminalne političke ciljeve
• Ratifikacijom Istanbulske konvencije  izlaze na vidjelo glavne karakterne crte pripadnika hrvatske političke elite svih političkih  orijentacija: spremnost na izdaju domovine - predsjednik Tuđman bi dodao – „za Judine škude“
• Danas nas uvjeravaju da je moramo prihvatiti kao što smo morali "izručiti generale" bez ikakva pravnog otpora, a imali smo već dobivene pravne bitke
• Ratifikacijom plaćat ćemo golemi reket, jer već samo financiranje, kakvo je predviđeno u konvenciji, razlog je za veliki narodni ustanak, jer nam je time nametnuto oporezivanje, koje je jednako porobljavanju
• Ratifikacija Istanbulske konvencije predstavlja zadiranje u hrvatski suverenitet u dijelu u kojem nismo na to pristali ulaskom u EU, jer prenošenjem dijela suvereniteta na tijela EU korak prema nekoj nadnacionalnoj vladi ili federalizaciji Europe i to na potajan i prevarantski način.
https://cdn0.iconfinder.com/data/icons/negative-character-traits-alphabet-t-1/243/negative-t2006-512.png
Već smo pisali o opasnostima Istanbulske konvencije po politički i pravni poredak. Nadali smo se da će političke "elite" poslušati glas javnosti i odustati od tog pogubnog dokumenta ako ništa drugo, iz sebičnih razloga dobivanja glasova svojih glasača. Dogodilo se suprotno, uz sve znanje koje imaju ili mogu imati o pogubnosti te konvencije, naše će je političke "elite" bez ikakva razmišljanja prihvatiti i to radi postizanja neke dnevne, tj. dnevno-političke koristi.
 
Zapravo se ne bismo smjeli čuditi; to je normalno ponašanje naših političara sve od 2000. Podsjetimo se ponašanja hrvatskih političara nakon trećesiječanjskih izbora i njihova odnosa prema Haaškom sudu kada su nepripremljenoj Hrvatskoj i njenom klimavom pravnom sustavu dolazili  zahtjevi za bespogovornim masovnim davanjem informacija i dokumenata o Domovinskom ratu. Kao što znamo danas, svi su ti zahtjevi imali sva obilježja tzv. „fishing expedition“ koji je u međunarodnom pravu nedopušten, a svodi se na optuživanje bez dokaza i nakon toga na traženje bilo čega što bi moglo barem donekle potkrijepiti iskonstruiranu optužbu.
 
ČELIČNA ŠAKA U SVILENOJ RUKAVICI
 
Sjetimo se, u Hrvatskoj se odmah stvorio front protiv toga da se suradnja s Haaškim tužiteljstvom postavi unutar pravnih okvira,  iako su svi znali da je 29.10.1997. Međunarodni kazneni sud u Haagu donio  odluku kojom je ukinut obavezni nalog za dostavu dokumenata (Subpoenae duces tecum) protiv Republike Hrvatske i Ministra obrane Gojka Šuška.   Dakle, samo nekoliko godina poslije, Mesić i Račan poništili su svojim izdajničkim političkim odlukama pravna postignuća (subpoenu) i prekinuli akcesorni postupak o žalbi koju je Hrvatska pod nazivom „Mišljenje o oluji“ podnijela tužiteljstvu.  Time je bio otvoren put za optuživanje Hrvatske bez dokaza, a cijeli državni sustav upregnut na traženje bilo čega što bi moglo barem donekle potkrijepiti iskonstruirane optužbe.
 
Sjetimo se, kada su stigle optužnice protiv Gotovine, Markača i Bobetka u kojima su bile monstruozne konstrukcije „o zločinačkom poduhvatu“ u operacijama Bljesak i Oluja, Račan nije ni trepnuo, poslao je pismo Tužiteljici Carli del Ponte kako se „ne slaže s kvalifikacijama u optužbi“, a zatim ništa nije uradio da to pravno ospori. Umjesto da su upotrijebili međunarodno pravo, tu čeličnu šaku u svilenoj rukavici, oni su suradnju sa sudom prebacili iz pravne u političku domenu žrtvujući hrvatsku suverenost za svoje osobne kriminalne političke ciljeve.
 
To isto danas radi i Plenković kada predlaže da se prihvati Istanbulska konvencija uz prihvaćanje posebne, interpretativne izjave, kojom bi se “dodatno pojasnila tumačenja pojedinih članaka Konvencije” – analogno Račanovom pismu.  Koga to na svijetu obavezuje neka hrvatska „interpretativna izjava“, Račanova ili Plenkovićeva,  kada i  slijepci vide da prihvaćanjem te konvencije  prenosimo dio svog  suvereniteta na tijela koja će pratiti njeno provođenje, po principu – što manje hrvatske države to bolje. Iz ovakvih primjera zapravo vidimo glavne karakterne crte pripadnika hrvatske političke elite svih političkih  orijentacija: spremnost na izdaju domovine - predsjednik Tuđman bi dodao – „za Judine škude“.
 
KONVENCIJA - ANALOGIJA SURADNJE S HAAŠKIM SUDOM
 
Analogija bezuvjetne suradnje s Haaškim sudom i prihvaćanje Istanbulske konvencije potpuna je. Danas nas uvjeravaju da je moramo prihvatiti kao što smo morali "izručiti generale" bez ikakva pravnog otpora (a imali smo već dobivene pravne bitke). Uistinu se radi o unutar-političkim pa čak i unutar-stranačkim obračunima, baš kao što smo tada imali Račanovu, Mesić-Karamarkovu, Sanaderovu ili Kosoričinu detuđmanizaciju. Je li to danas skretanje pozornosti javnosti s Agrokora i traženja smjene Martine Dalić ili je to još jedan obračun s Mostom, glavnim negativcem u očima Milorada Plenkovića, tko će znati. Ali to da ne će ni trepnuti da za taj obračun žrtvuje nacionalne interese, to smo očekivali od Račana, Sanadera, Mesića, Kosor, Karamarka ili Milanovića, dok se Plenkovićev politički kapital upravo sastojao od očekivanja da nešto učini za opće dobro, kao pravi Europejac i Hrvat. Sad je taj kapital potrošio, i to do dna. Ako i preživi ratifikaciju, ostat će predsjednik Vlade samo kao još jedan euro-birokrat koji sad, slučajno, upravlja Hrvatskom, a iza sebe će imati samo ništarije koje ovise o tome hoće li ih staviti na listu za sljedeće izbore na kojima će ionako potonuti. Iako je dovoljno vidjeti što o ratifikaciji misli Pupovac da bi se zaključilo kako je ona štetna za Hrvatsku - jer ako on misli da je treba potpisati, sigurno je štetna - podsjetimo se na svu štetnost Istanbulske konvencije. 
 
Ona nema nikakve veze sa zaštitom žena. Ona je od toga dvostruko disocirana: postoje zemlje koje su je ratificirale, a u kojima se stanje sigurnosti žena drastično pogoršalo (npr. Njemačka ili Švedska), dok ima zemalja koje nisu ni potpisale, niti ratificirale konvenciju, a stanje se ženskih prava ili  sigurnosti popravilo (npr. Rusija). Bilo tko s mrvicom razuma mora zaključiti da, prema tome, te dvije stvari  (nasilje nad ženama i Istanbulska konvencija) nemaju nikakve veze. Nadalje, motivi za njezino donošenje moraju stoga biti drugačiji i skriveni.
 
BIJEG OD ODGOVORNOSTI
 
Možda je najbenignija pretpostavka da upravo zemlje u kojima je nasilje nad ženama u drastičnom porastu (npr. spomenute Švedska i Njemačka) žele promijeniti svoja zakonodavstva u tom smjeru da se nasiljem muslimanskih izbjeglica prema ženama što manje bavi policija ili država i da se to prepusti ne-vladinim organizacijama. Minimalno, možda je to samo bijeg od odgovornosti, a možda čak i namjera da se muslimansko izbjegličko nasilje zaustavi na neki drugi način nego što to čine današnje ne-vladine organizacije (recimo, kvartovski organizirane ćelije sa svojim patrolama građana obučenih u smeđe). U tom slučaju Hrvatska ne mora ratificirati Istanbulsku konvenciju jer muslimansko nasilje nad ženama jednostavno nije hrvatski problem, a zadnja su stvar koju bismo željeli gledati po hrvatskim ulicama SA odredi koji bi uvodili red. Drugim riječima, neka institucije rade svoj posao (zanimljivo, u kontekstu nasilja nad ženama nitko uopće nije potegnuo tu rečenicu).
 
ZADIRANJE U HRVATSKI SUVERENITET
 
Kao što smo već pisali, samo obrazloženje potrebe za Istanbulskom konvencijom pripada ideologiji nacizma: "disproporcionalno" često žrtve nasilja su žene, zato treba donijeti posebne zakone. Po analogiji, budući da su disproporcionalno često počinitelji krađa Romi, hoćemo li donijeti  proturomske zakone? U SAD su počinitelji nasilnih kaznenih djela disproporcionalno često crnci; prema logici Istanbulske konvencije trebalo bi donijeti rasističke zakone. I konačno, rasni zakoni nacističke  Njemačke, Nürnberški zakoni iz 1935. opravdavali su se u njemačkome tisku tog vremena upravo "disproporcionalnošću" Židova u bankarstvu, biznisu, liječništvu i odvjetništvu, od riječi do riječi! Ne želimo diskriminacijske zakone koje nalaže Istanbulska konvencija. Ne prihvaćamo nacističku, totalitarnu i anti-demokratsku ideologiju koja se iza nje valja. Nasiljem, bilo kakvim, neka se bavi policija i sudstvo i to na pravedan način jednak za sve.
 
Ratifikacija Istanbulske konvencije predstavlja zadiranje u hrvatski suverenitet u dijelu u kojem nismo na to pristali ulaskom u EU i prenošenjem dijela suvereniteta na tijela EU. Socijalna politika, obrazovanje i sudstvo u nadležnosti su Republike Hrvatske i ne pristajemo - barem ne bez referenduma - na ovo očito umanjivanje hrvatskoga suvereniteta protivno volji građana, tj.  prenošenje suverenosti u području obrazovanja, sudstva i socijalne politike na neko tijelo GREVIO. To je otvoreno stavljanje Republike Hrvatske u kolonijalni položaj, o čemu smo već pisali. Osim toga, radi se o uvođenju posve nedemokratskih tijela i procedura: GREVIO je nesmjenjiv, ima imunitet i može donositi odluke protivno nacionalnom zakonodavstvu, tj. domaći ga zakoni ne obvezuju u svakom pojedinom slučaju, inače GREVIO ne bi ni postojao. Podnosi izvješće prema podatcima koje mu dostavljaju ne-vladine udruge koje se moraju financirati iz državnog proračuna (vidi točku 4.) pa su u poziciji da državu mogu ucjenjivati ili reketirati. U tom smislu Istanbulska konvencija možda i jest zamišljena ne za zaštitu žena, nego kao korak prema nekoj nadnacionalnoj vladi ili federalizaciji Europe i to na potajan i prevarantski način.
 
FINANCIRANJE PROTIVNO POVELJI PRAVA
 
Financiranje nevladinih udruga koje se predviđa Istanbulskom konvencijom posve je neprihvatljivo u svakoj demokratskoj zemlji. Na primjer, upravo je financiranje razlog zašto se ona ne može ratificirati u Velikoj Britaniji: protivno je njihovoj Povelji prava (Bill of Rights) iz 1689. i načela koje ona uvodi  sažetog u izreku "No taxation without representation" (Nema poreza bez predstavnika). Naime, u svakoj zemlji u kojoj su osobna sloboda i sloboda vlasništva neotuđiva prava, porez se smatra nekom vrstom pljačke. To je oduzimanje od vlasništva stečenog vlastitim radom i krši naša neotuđiva prava. Jedini način da se porez prikupi pravedno jest onaj da mi, slobodni građani odredimo porez samima sebi preko svojih predstavnika. Naravno, porezi jesu potrebni da bi država mogla funkcionirati i zaštititi naša prava i slobode. Ali posve je neprihvatljivo, nedemokratski i diktatorski da netko IZVANA, netko tko ni na koji način ne predstavlja hrvatske građane - a to je  GREVIO - određuje kome će se i koliko plaćati od novca prikupljenog od poreza prikupljenog u Hrvatskoj. To je možda najgrublji i najizravniji napad na slobodu, ljudska prava, demokraciju i suverenitet kojem ćemo biti izloženi ratificira li Hrvatska Istanbulsku povelju.
Ta odredba o obaveznom financiranju nevladinih udruga iz državnog proračuna stavlja hrvatske građane u ropski položaj. Dakle, jedino Sabor može raspolagati tim novcem i odlučivati o tome na što će se novac poreznih obveznika trošiti. Ako je kršenje tog načela bio razlog američkoj revoluciji, sasvim sigurno je dovoljan za, recimo, izlazak iz EU-a.
 
A ne radi se o malom novcu. Sad se već govori o milijardu kuna za sljedeći proračun! Da stavimo taj iznos u proporcije: za sve znanstvene projekte u Hrvatskoj u jednom pozivu HRZZ-a (obično su dva poziva godišnje) predviđeno je 60 milijuna kuna. Sama cifra jest sramotna (npr. za Vladine mobitele predviđa se 65 milijuna kuna), ali da država (jer to je, de facto, državno financiranje) na cjelokupno znanstveno istraživanje troši otprilike desetinu novca koje planira baciti u vjetar dajući ga nekakvim udrugama koje se u stvari bave promidžbom protiv te iste države, zaista je izvan svake pameti. Koliko bi se ljudi moglo zaposliti tim novcem ili bolje ih platiti, sagraditi i opremiti škola ili bolnica, sagraditi mostova… A o svemu tome u demokratskom poretku moramo moći odlučivati mi preko svojih predstavnika.
 
REKET ZA BRŽE POROBLJAVANJE
 
Dakle, ako ratificiramo Istanbulsku konvenciju, plaćat ćemo golemi reket, baš kao što smo nekad plaćali danak feudalnim gospodarima. Da budemo sasvim jasni: već samo financiranje, kakvo je predviđeno u konvenciji, razlog je za veliki narodni ustanak  ili pobunu, ništa manje, baš kao što se to dogodilo u američkim kolonijama kad im je nametnuto oporezivnje! To je financiranje jednako porobljavanju.
Stoga, ako nekome možda i nije dovoljno pogledati što zastupa Milorad Pupovac da bi znao što je štetno za Hrvatsku (a on jest za ratifikaciju Istanbulske konvencije, dakle, ona je za nas štetna), ova četiri razloga su sasvim dovoljna. Kao što smo već pisali, ovdje ne navodim rodnu ideologiju kao  razlog. Ona nije opći razlog za odbacivanje Istanbulske konvencije, rodna bi ideologija trebala biti samo HDZ-ov razlog za njezino odbacivanje budući da HDZ za sebe tvrdi da je demokršćanska stranka, bar na papiru. Njihovo inzistiranje na ratifikaciji samo je još jedan pokazatelj njihova potpunog  moralnog bankrota.
 
TRADICIONALAN BRAK – JEDINA ZAŠTITA ŽENA
 
Na neki način, na rodnoj su ideologiji zajedno s HDZ-om moralno bankrotirale i nevladine udruge koje se zalažu za borbu protiv nasilja nad ženama. Ako pogledamo znanstvene spoznaje o nasilju i obitelji, jedini - jedini - su čvrsti nalazi oni koji povezuju razinu nasilja i razinu testosterona u muškaraca. A ona je, da stvar bude zanimljiva, niža u oženjenih muškaraca. Dakle, statistički, jedini  način da se zaista zalažemo protiv nasilja nad ženama jest zalaganje za tradicionalni brak! A to je zadnja stvar za koju se spomenute udruge zalažu. Primjenjujući istu logiku koju smo primijenili na analizu Istanbulske konvencije, moramo zaključiti da i te udruge imaju neku drugu agendu, druge ciljeve i motive, a ne zaštitu žena.
 

Joško Buljan

Ćudoredne žene trgale su sa sebe bluze, razgolićavale dojke uz histerične urlike, bacale se na zemlju uzdignutih suknji

 
 
U nekoliko nastavaka donosimo izbor citata iz djela za srednjoškolsku lektiru u kojima ima neprimjerenih, vulgarnih i protuživotnih sadržaja za učenike
 
Bernhard Schlink: Žena kojoj sam čitao (Zagreb, Algoritam, 1998.)
Sadržaj:Riječ je o zabranjenoj i tajnoj ljubavnoj vezi 15-godišnjaka s 36-godišnjom ženom, koja je optužena kao bivša nadzornica konc-logora.Radnja započinje  1995. u Berlinu. Sredovječni odvjetnik Michael Berg prisjeća se svog dječaštva 1958. godine. 15-godišnji Michael silazi s tramvaja jer se ne osjeća dobro te luta ulicama. Hanna Schmitz, 36-godišnja kondukterka iz tramvaja, pomogne mu i odvede ga doma. Michaelu je dijagnosticiran šarlah te mora mirovati tri mjeseca. Nakon što se oporavio, posjećuje Hannu kako bi joj se zahvalio za pomoć. Međutim, ona ga zavede i oni započnu seksualnu  vezu.
http://www.deutschlandfunkkultur.de/media/thumbs/5/5a7ca61cd17f14ecfc7031057a2d16dbv1_max_635x357_b3535db83dc50e27c1bb1392364c95a2.jpg?key=9f6a5f

Bernhard Schlink

 

Str. 23. „Prišla mi je tako blizu da sam na leđima osjećao njene dojke, a trbuh na svojoj stražnjici. I ona je bila naga. Zagrlila me, spustivši jednu ruku na moje grudi, a drugu na moj kruti ud. (...) To, kako sam rukama i usnama istraživao njezino tijelo, to kako su nam se usne srele i kako se ona našla iznad mene, oči u oči, sve dok nisam zatvorio oči, pokušavajući se prvo savladati, a onda očito tako glasno viknuo da je, držeći mi ruku na ustima, morala prigušiti krik.“
 
Str. 58. „Rukama sam joj milovao široka pleća, čvrste butine, čvrstu stražnjicu, i na vratu i na grudima osjećao njene čvrste dojke i trbuh. Koža joj je na dodir bila glatka i meka a tijelo pod njom snažno i pouzdano. Kad bih ruku položio na njen list, osjećao bi stalnu, trzavu igru mišića. Podsjetila me na trzaje kože, kojima konj pokušava otjerati muhe. ()
 
Str. 66. Užasno me uzbuđivala. Dok smo vodili ljubav, imao sam osjećaj da me želi dovesti do vrhunca koji bi nadmašivao sve što sam dotad iskusio, vrhunac kojim bih dosegnuo razinu neizdrživosti. I način na koji mi se podala bi je jedinstven. Nije bila suzdržljiva; nikad to nije ni bila. No ovog puta kao da je željela potonuti zajedno sa mnom.“
 
Patrick Süskind: Parfem – povijest jednog ubojice (Znanje, Zagreb, 2010.)
Sadržaj: Roman o jednom ubojici i njegovom istraživačkom putovanju u carstvo mirisa; roman o ubojici kojeg na zločin nisu nagonile mržnja, ljubav ili očajanje, već jedino njegov nos. Žrtve bijahu mlade djevojke. Süskind se služi Francuskom 18. stoljeća kako bi secirao izopačeno u pojedincu i društvu, postavljajući pitanje je li moralna nakaza proizvod svog okruženja. Glavi lik romana Jean-Baptiste Grenouille čovjek je istančanog njuha kojem za stvaranje savršenog mirisa kakav čovječanstvo još nije upoznalo nedostaje jedan ključni sastojak – mlade djevojke.Roman završava opisom kanibalske scene!
 
Str. 201. „Svi su čovjeka u plavom kaputiću smatrali najljepšim, najprivlačnijim i najsavršenijim bićem što su ga mogli zamisliti: opaticama je nalikovao na samoga Spasitelja, sljedbenicima Sotone na sjajnog gospodara tame, prosvijećenima na najuzvišenije biće, mladim djevojkama na princa iz bajke, muškarcima na idealne slike samih sebe. Isti su osjećali da ih je dirnuo, pogodio u najosjetljivije mjesto – u njihovo erotsko središte. Kao da je imao deset tisuća nevidljivih ruku i kao da je svakome od deset tisuća ljudi što ga opkoliše položio ruku na spolovilo i gladio ga upravo onako kako je svatko, muško ili žensko, žarko priželjkivao u najskrovitijem maštanju. I tako se predviđeno pogubljenje jednog od najopasnijih zločinaca toga doba izrodilo u najveće bakanalije što ih je svijet vidio od drugog stoljeća prije Krista. Ćudoredne žene trgale su sa sebe bluze, razgolićavale dojke uz histerične urlike, bacale se na zemlju uzdignutih suknji; muškarci su suluda pogleda posrtali u moru pohotna mesa što im se prepriječilo na putu, drhtavim prstima izvlačili iz hlača uda ukrućena kao od nevidljive studeni, padali stenjući bilo kamo, općili u najnemogućijem položaju i parovima: starac s djevicom, težak s odvjetnikovom ženom, šegrt s opaticom, jezuit s masonovom ženom, sve se ispomiješalo, kako je tko koga dohvatio. Zrak je otežao od slatkastog vonja pohotnog znoja i ispunio se kričanjem, roktanjem i stenjanjem deset tisuća zvijeri u ljudskoj spodobi. Pravi pakao.“
 
(Nastavak slijedi)
 

Zrinko Horvat

Kao djevojčica imam osjećaj ljubomore prema majci i želim da uđem u spolni odnos s poočimom

 
 
U nekoliko nastavaka donosimo izbor citata iz djela za srednjoškolsku lektiru u kojima ima neprimjerenih, vulgarnih i protuživotnih sadržaja za učenike
Slavenka Drakulić: Mramorna koža (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.)
Sadržaj:  Riječ je o umjetnici koja izrađuje skulpturu svoje majke, kojom  je opčinjena u djetinjstvu, a zbog majčine ljepote i tjelesnosti otac joj se ubio. Iz perspektive odrasle osobe vraća se u djetinjstvo i piše o svemu. Nakon što se majka pokušala ubiti kad se prepoznala u javno objavljenoj skulpturi, pa joj kćer dolazi i pokušavaju uspostaviti nekakav normalan odnos. Sjeća se povezanosti s majkom i njenim tijelom jer ju je ona kupala do prve menstruacije. Kao djevojčica dobiva poočima, prati je osjećaj ljubomore i želja da majku ponovno tjelesno osjeća barem preko njega, što je vodi do toga da uđe u spolni odnos s poočimom, a onda mašta o tome da ga majka ubije.
https://www.njuskalo.hr/image-bigger/beletristika/slavenka-drakulic-mramorna-koza-slika-14697830.jpg
Str. 114. „Zagrizla sam. Zubi su probili kožu. Davno naslućeni okus njegova tijela: glatka toplina koju bih mogla gutati do besvijesti. On se savija prema natrag i ulazi u mene nagu, kao da se tako riješio neke nepoznate, nataložene boli. Pomislila sam da smo toga časa isto. Isto – ona i ja. Njegovo tijelo dodiruje nas obje iznutra dopirući duboko unutra, tamo gdje smo isto. Mora da je u hipu ugledala sve. Krevet. Njegovo golo tijelo iznad mene. Ruku koja pritiska moja usta i drugu koja čvrsto steže moje ruke iznad glave. Kako mi koljenom rastavlja noge, a zatim ritmički pokreće u teškoj, napetoj tišini ranog popodneva, u kojoj se više ne čuje čak ni škripanje kreveta ispod nas.“
Str. 119. „Želim da ga ubije. Gledala bi ga kako umire. Uživala bi u tom. Ja bih stajala sa strane i čekala. (...)“
 
Olja Savičević Ivančević:  Adio, kauboju (Zagreb, Algoritan, 2010.)
Str. 19.-20. "Snimka je bila nekvalitetna i pretamna, očigledno je u sobi bio mrak. Vjerojatno je snimana mobitelom, pomislila sam tada. Počinje izrazom lica muškarca koji se propinje iznad mršavog bijelog tijela. Radi se o nekome tko ima jako velike ruke. Lice jebača, koje ne uspijevam dobro razaznati, razmazano je, ali izgleda na granici plača. Osoba ispod njega tek povremeno pomiče ruku ili nogu i ispusti jedva čujan zvuk, stenjanje. Druga slika su uska bedrate druge osobe, mladića ili djevojke, to se ne vidi jasno: bedra otkrivena, skupljena, među koja prodire tanak žalac, rilo velikog mužjaka. Treća je dječački potiljak s kratkom, ošišanom kosom i velikom tustom rukom na njemu: lice osobe koju veliki jebe zariveno je u jastuk i ne vidi se. Četvrta slika se pokreće, ali jedva jednom rukom jebač objekt svoje požude drži za rame ili vrat, vjerojatno prečvrsto i polako gura prema dolje, grabi niže, navlači i nabija sporo i snažno i plače sve jače i glasnije, da bi svršio u hroptanju cvileći. Njegov plač je ono što je nemoguće zaboraviti, pogotovo ako ro želiš."
Str. 121.-122. "To je crni stik na koji je presnimljen amaterski porno uradak, onaj isti koji sam prvi puta vidjela na kućnoj zabavi , onda u Zagrebu. (...) Počinje izrazom lica muškarca koji se propinje iznad mršavog i bijelog tijela. Mlada djevojka, ili što se čini vjerojatnijim, vrlo mladi dečko, meni nepoznat. Jednom rukom jebač objekt svoje požude drži za rame ili vrat, vjerojatno prečvrsto, drugom ga rastvara i polako  gura prema dolje, grabi niže, navlači i nabija sporo i snažno i plače sve glasnije, da bi svršio u hroptanju ječeći. To ridanje je ono što je nemoguće zaboraviti."
 
Str. 18. „Tad smo prvi put vidjeli smrt. Nije izgledala strašno. Ležala je na krevetu napokon sklopljenih očiju i Danijel je podigao njenu široku spavaćicu iz vremena kad je bila Velika Oblapornica. Tražili smo turističkog majmuna, ali ispod spavaćice nije bilo ničega. Sve na babi je bilo mrtvo već godinama, plavi i smeđi krakovi prekriveni ljuskama, bez dlaka. Jedino je živ bio muf među njezinim nogama, runjavo, blistavo krzno, svjetlocrno, koje se penjalo od polovice bedara do prepona i u tankom vretenu sve do pupka."
 
Marguerite Duras: Ljubavnik (Globusmedia, Zagreb, 2004.)
Sadržaj: Riječ je o djevojčici od 15,5 godina i 20 godina starijem muškarcu s kojim uspostavlja vezu živeći na Istoku. Sjeća se toga kao starija gospođa.
Str. 32. „Kažem mu da mi priđe, da me mora ponovno uzeti. Prilazim mu. Fino miriše. (...) Kažem mu da ga želim. On meni da još pričekam. Priča mi, kaže da je odmah znao, već prilikom prijelaza preko rijeke da ću biti takva nakon svog prvog ljubavnika, da ću voljeti ljubav, kaže da već zna da ću ga varati, kao što ću varati sve muškarce s kojima ću ikada biti. (...) Sretna sam zbog toga što mi nagoviješta i kažem mu to. Postaje grub, očajava, baca se na mene, jede dječje dojke, viče i vrijeđa me. Zatvaram oči pred silnim užitkom (...) Kaže mi da sam kurva, da sam gadura, kaže mi da sam njegova jedina ljubav, a to je upravo ono što treba reći i ono što se kaže kad se prepušta maha govoru, kad se pušta maha tijelu da se traži, da se nalazi i uzme ono što želi, i tu je sve dobro, nema otpadaka, otpaci su potonuli, a sve se zajedno stapa u bujicu, u silnu žudnju.“
 
(Nastavak slijedi)
 

Zrinko Horvat

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Srijeda, 25/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1393 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević