Get Adobe Flash player

Junak nad junacima i najveća žrtva protuhrvatske politike

 
 
Zašto tvrdim da je Slobodan Praljak zaslužio biti barem kandidat za Nobelovu nagradu za mir? Zašto tvrdim da je Slobodan Praljak hrvatski Sokrat koji je u sokratovskom govoru potpuno razobličio lažne optužbe Haaškoga suda? Zašto tvrdim da je Slobodan Praljak heroj nad herojima? Zašto tvrdim da je Slobodan Praljak najveća žrtva protuhrvatske politike, a osobito Tužiteljstva Haaškog suda koje želi uništiti i Praljkovu obitelj, ni krivu ni dužnu. Kako su moguće monstruozne optužbe Tužiteljstva Haaškog suda koje Slobodana Praljka uspoređuju s nacistima a njega opisuju kao hrvatskog Hermanna Göringa. Evo argumenata i odgovora na ta pitanja.
Kod vojarne JNA u Grabovini kod Čapljine Slobodan Praljak je, da bi spasio žene i majke vojnika JNA, ugrozio vlastiti život. Bio je dogovor da se prekine vatra, napravljen je brisani prostor između Hrvatske vojske i vojarne. Preko tog brisanog prostora majke i supruge opkoljenih vojnika JNA išle su ih posjetiti. Pri povratku majki i supruga netko ja zapucao a žene su se našle na brisanom prostoru. I tada iz rova iskače Slobodan Praljak. Ljudina, onako visok i korpulentan, trči prema ugroženim ženama i viče raširenih ruku: Ne pucajte, ne pucajte! Međutim, i dalje se puca, Praljak i dalje trči, dolazi do grupe žena i baca se na njih i svojim tijelom ih štiti da ih koji metak ne bi pogodio. To je junaštvo nad junaštvima, humanizam nad humanizmom jer Slobodan Praljak, general Hrvatske vojske, žrtvuje vlastiti život da bio spasio supruge i majke neprijatelja, agresora, koji su napali Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ali taj junački čin nije jedini. Bilo ih je još mnogo. Još jedanput je Slobodan Praljak svojim tijelom štitio zarobljene vojnike JNA i brinuo se da sretno stignu svojim kućama. Slobodan Praljak je izvukao zarobljene civile Srbe iz logora u Dretelju prijeteći oružjem HOS-ovcima, pretežno Muslimanima, koji nisu htjeli pustiti zarobljene Srbe. Slobodan Praljak je izvlačio ranjene Muslimane iz bolnice u istočnom Mostaru. Organizirao je izvlačenje, prebacivanje i smještaj 15 tisuća Muslimana iz Stoca i Dubravske visoravni splavom preko Neretve. Prevozio je ranjene Muslimane helikopterom iz istočnog Mostara u Split.
 
Muslimansku obitelj s djetetom oboljelim od leukemije iz Uskoplja prebacio je u Split na liječenje. Pomogao im je stjecanje hrvatskog državljanjstva kako bi na teret hrvatskog proračuna mogli otputovati u Švicarsku na liječenje. Pustio je na svoju ruku zarobljene Muslimane poslije sukoba u Rami- Prozor.
 
Navodim još dva osobna herojska čina Praljka i njegove obitelji. Smjestio je Muslimane u svoj stan u Zagrebu, hranio ih i liječio. Isto je to učinio i u svojoj vikendici u kojoj je također smjestio Muslimane i brinuo se za njih. To su samo neka junačka djela Slobodana Praljka. U tijeku rata sprječavao je osvetu nakon što su Muslimani počinili zločine u Uzdolju, Doljanima i Grabovici. I osobno je provodio konvoje s hranom za Muslimane, čak i konvoje s oružjem i onda kada su krenuli protiv Hrvata u rat, pokušavajući osvojiti srednju Bosnu.
 
Toliko je tih junačkih i humanih djela da ne znam za sličan primjer u povijesti ratovanja. Za ta humana djela Praljak je zaslužio da ga Muslimani odlikuju najvećim odličjima a da mu međunarodna zajednica oda najveće priznanje. Umjesto toga Slobodan Praljak je doživio grozne napade. Proglašen je od Tužiteljstva Haaškog suda za nacista, uspoređivan je s nacistom Göringom i optužen je krivotvorinama i lažima prvostupanjskom presudom na tešku robiju. I danas je u zatvoru već punih 11 godina i čeka konačnu drugostupanjsku presudu.
 
Kada bi bilo i malo pravde, ljudskosti onda bi davno već Slobodan Praljak trebao biti oslobođen a ne godinama tamnovati u haaškim kazamatima. Do kraja ove godine očekuje se konačna drugostupanjska presuda. Kada bi bilo malo pravde onda bi morala biti oslobađajuća, Slobodan Praljak bi morao biti proglašen nevinom osobom. Ali očito je da Haaški sud nije sud pravde. Jer da je sud pravde ne bi bila moguća rasistička politika. Ne bi bilo moguće da se Slobodan Praljak nakon svih navedenih junačkih djela proglašava nacistom i Göringom. Ne bi bilo moguće da haška tužiteljica Carla del Ponte definira na sljedeći način antihrvatsku rasističku politiku, na temelju koje su Hrvati optuženi i suđeni u Haagu. Carla del Ponte je rekla da su Srbi kopilad, a Hrvati podmukla kopilad. U svom sokratovskom govoru nakon što je Tužiteljstvo Haaškog suda nedavno ostalo pri svojim groznim optužnicama Slobodan Praljak je između ostalog rekao: "Da sam, kojim slučajem, ja, Slobodan Praljak, napisao ili izrekao takvu kvalifikaciju bilo kada u bilo kojoj formi prema bilo kojem narodu ili skupini u vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije dobio bih samo zbog toga pet godina zatvora. Želim saznati vrijedi li na sudu u Haagu 'Quod licet Iovi, non licet bovi'.[1] Želim saznati je li međunarodne organizacije, koje su osnovale sud i koji se brinu o njegovoj pravičnosti, podržavaju taj stav."
 
Slobodan Praljak je učinio još jedno herojsko djelo. U zatvoru je skupljao dokumente o ratu i argumentima razobličio lažne optužbe, učinio ih je smiješnim. Dokazao je da ono što Tužiteljstvo naziva nacizmom i zločinom da je bila samo borba hrvatskog naroda za slobodu, nacionalnu i građansku. Praljak u svojoj sokratovskoj obrani na kraju iznosi argumente zašto ga se želi uništiti, zašto žele uništiti i njegovu obitelj, zašto samo za njega traže od hrvatske države da proda njegovu imovinu i da plati milijunske troškove njegove obrane, koju Haaški sud plaća za sve osim za Slobodana Praljka. Njemu ne mogu oprostiti što je argumentima pokazao ne samo da nije zloglasni Göring i nacist nego da je nevjerojatni humanist, jedan od najvećih u povijesti ratovanja. Praljak i njegovu obitelj žele uništiti i zato što se nije bio spreman odreći nacionalne politike dr. Franje Tuđmana nego je tvrdio da ta politika je stvorila Republiku Hrvatsku i omogućila opstanak Bosne i Hercegovine kao države. U svom sokratovskom govoru rekao je sljedeće: "Ne odričem se smisla i pravnog temelja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, izraza volje Hrvata u Bosni i Hercegovini, suverenog i konstitutivnog naroda u toj državi. Hrvatska zajednica Herceg Bosna omogućila je stvaranje HVO-a koji je 1992. obranio Bosnu i Hercegovinu i jug Hrvatske a 1993. spriječio ostvarenje agresivnih planova Armije Bosne i Hercegovine. "
 
Slobodan Praljak je rekao i istinu koju ne žele čuti o muslimanskoj politici u BiH. Dokazao je da je Armija BiH u nemoći da obrani teritorije od velikosrpske agresije krenula u ofenzivu prema HVO-u. Također je dokazao da je Armija BiH počinila teške zločine nad Hrvatima u Konjicu, Čapljini, Doljanima, Bugonju, Grabovici, Uzdolju i drugdje. Svoj govor zaključio je s dvije rečenice: HVO se branio od agresije i 1992. i 1993. i 1994., a dužnost je zapovjednika ne izgubiti rat. Na kraju je rekao: Moja savjest je čista! On je to i dokazao neopovrgljivim argumentima i činjenicama u svojim knjigama i u svojoj obrani.
 
Neshvatljivo je da je hrvatska država 2008. u vrijeme vladavine Ive Sanadera uvela porez na šund na te njegove knjige, a 2012. tražili su da plati 628.000 kuna poreza umjesto da mu zahvale. Moram ovdje istaći da je bivši predsjednik Vlade Zoran Milanović tada postupio domoljubno i humano i poništio odluku o šundu i oslobodio Praljkovu obitelj plaćanja velikog poreza. Slično je postupio i tadašnji ministar branitelja Predrag Matić.
 
Međutim, i danas hrvatska država nema čistu savjest. Haaški sud traži od Hrvatske da proda Praljkovu imovinu i plati milijunske sume za Praljkovu obranu. Umjesto da se Hrvatska pobuni, Hrvatska mirno prima taj nalog i time dovodi u pitanje sudbinu i Praljkove obitelji. Tako da se može reći, što se tiče Slobodana Praljka, da mnogima, ne samo u međunarodnoj zajednici nego i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, savjest nije čista. Saznat će se povijesna istina bez obzira na konačnu presudu Haaškog suda. Već danas se može tvrditi da je Slobodan Praljak ne samo nevina najveća žrtva Haaškog suda i dijela međunarodne politike nego i protuhrvatske politike u BiH i Hrvatskoj.
 
Sjetite se koliko puta smo pročitali, ili čuli i vidjeli, u hrvatskim medijima izmišljenu optužbu da je Slobodan Praljak  minirao i srušio most u Mostaru. I nakon što je dokazano da je most miniran iznutra i srušen, a ne topničkom paljbom pod zapovjedništvom Slobodana Praljka, i dalje se ponavljaju te optužbe. Brojne humanitarne organizacije, organizacije za ljudska prava cijelo vrijeme su šutjele, ne samo šutjele i prešućivale istinu o Praljku nego su i sustavno pomagale da se šire laži i klevete.
 
Nije Slobodan Praljak jedina žrtva protuhrvatske politike žrtva je cijeli hrvatski narod. Žrtve su mnogi poput braće Kupreškić, koji su pred vlastitom djecom uhićivani kao najveći teroristi, koji su godinama tamnovali u haaškim kazamatima, da bi na kraju bili oslobođeni, a da im nitko nije rekao ni ispričavamo se, bila je pogrješka. Što smo sve slušali o Gotovini i Markaču, ali i o predsjedniku Tuđmanu u ovim godinama pogotovo nakon prvostupanjske presude na teške robije. Koliko je lažnih optužbi izrečeno na račun prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, na račun Oluje, na račun Hrvatske? Iako istina postupno dolazi na vidjelo, i dalje traje agresija izvana i iznutra na istinu. Nema u našim medijima tekstova koji bi opisali stvarnu ulogu Slobodana Praljka u ovom ratu i pokazali kako je teško shvatiti kako je moguće da takav human čovjek bude proglašen nacistom i hrvatskim Göringom. Povijesna istina će se saznati bez obzira na konačnu presudu Haaškog suda. General Praljak će biti heroj nad herojima hrvatskog naroda i žrtva nad žrtvama protuhrvatske politike. Trebalo bi na sličan način pisati i o ostalim haškim optuženicima, kao herojima i žrtvama. O njima pišem godinama a o Gotovini i Markaču napisao sam stotine stranica.
 
Hrvatski narod je slavio kao jedan od najvećih dana u svojoj povijesti, kada je barem što se njih tiče, pobijedila pravda kada su proglašeni nevinima. Ali ni ta presuda nije bila dovoljna da bi zaustavila laži i klevete protiv državnog i vojnog vodstva na čelu s Franjom Tuđmanom, protiv Hrvata u BiH nego su se nastavile optužbe kao da te presude za nevinost nije bila. Ono što je važno za hrvatski narod važno je da i unutar hrvatskog naroda, i u Hrvatskoj i u BiH, utvrdimo istinu i politički se obračunamo s petom protuhrvatskom kolonom.
 
Posljednjih godina kao potpredsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta zajedno s 50-ak istaknutih intelektualaca moralno smo osudili veliki broj državnih dužnosnika koji su počinili moralnu veleizdaju hrvatskog naroda. To nije dovoljno. Morat će Hrvatski sabor, prije ili kasnije, utvrditi istinu i o monstruoznim optužnicama Haaškog suda i djelovanju pete protuhrvatske kolone te i službeno obraniti hrvatski narod od lažnih optužba. Slobodan Praljak je u svojim knjigama učinio više nego svi hrvatski povijesni instituti i povjesničari. Zato je prestrašno što umjesto zahvale hrvatske države doživio da su se njegove knjige pokušale proglasiti šundom odnosno što je hrvatska država prihvatila da Praljkovoj obitelji i oduzme imovinu i onemogući njen normalan život. Hrvatski patriotizam se pokazuje na djelu, kada se radi o Haaškom sudu mnogo je lažnih patriota i lažnih domoljuba a mnogo je izdajnika i veleizdajnika. Najteže je što su neki od njih bili u samom državnom vrhu tako da su mogli nanijeti neprocjenjive štete hrvatskom narodu. Svi smo na neki način krivi što smo dozvolili postojanje takve politike i što su mnogi, ne samo mirno gledali nego i pomagali takve monstruozne optužbe i presude. Sve ovo što sam napisao pokazuje i dokazuje da Slobodan Praljak zaslužuje biti kandidat za Nobelovu nagradu za mir i humanost a da svi oni koji su ga lažno optuživali zaslužuju sudbinu Sokratovih tužitelja u staroj Grčkoj.
 
U knjizi "Ante Gotovina" u izdanju UBIUDR-a Podravke u članku "Gotovina, Carla del Ponte i Sokrat" između ostalog sam napisao: "Velika je pogrješka Hrvatske što je prihvatila nemoralne, nepravedne i neistinite optužnice Haaškog suda koji, htjeli to priznati ili ne, pokušavaju krivotvorinama pretvoriti Hrvatsku iz žrtve u agresora a Srbe iz agresora u žrtvu.Velika je pogrješka što je Hrvatskadozvolila da se nevini ljudi proglašavaju ratnim zločincima i što je prihvatila nemoralnu praksu da hrvatski generali i Hrvatska kao država mora dokazivati svoju nevinost. Vrlo je opasno prihvaćati praksu po kojoj se može optuživati nevine koji su onda dužni dokazivati svoju nevinost. Zato se kaže da je pravednije da deset zločinaca bude na slobodi nego jedan nevin u zatvoru. Zaštita nevinih bitna je tema svake demokracije od Sokrata do danas. U staroj grčkoj demokraciji optuženi je mogao birati vrstu kazne. Smatralo se da na taj način on posredno prihvaća suverenitet suda i svoju krivnju. Sokrat je smatrao da je nevin i nije htio priznati suverenitet suda ni svoju krivnju i zato je izabrao smrt, odbivši birati vrstu kazne.Pokojni general Janko Bobetko, koji je bio uvjeren da je nevin, postupio je kao i Sokrat odbivši nadležnost Haaškoga suda rekavši: "Živ ne idem u Haag."Slično je postupio i general Gotovina koji nije prihvatio lažne optužbe i koji nije htio na sudu dokazivati svoju nevinost. Osam od deset Hrvata iz srednje Bosne koji su prihvatili ići dokazivati nevinost u Haag, prije nego što su pušteni odležali su godine robije a da im se nitko nije ispričao.
 
Zato bi bilo pravedno da se i za Tužiteljstvo Haaškog suda uvede starogrčka praksa po kojoj su, ako se dokaže da su osudili nevine, istom kaznom kažnjavani suci i tužitelji. Poznato je da su i sami Atenjani, kad su utvrdili da su tužitelji i suci osudili nevinog čovjeka (Sokrata), istom kaznom osudili njegove tužitelje i suce. Šteta što je danas međunarodna pravda daleko ispod starogrčke. Jer da i danas vrijedi atenska pravda, Carla del Ponte bi već bila u zatvoru jer bi morala slijediti sudbinu npr. braće Kupreškić.Ali ipak otpor Bobetka i Gotovine, koji nisu prihvatili lažne optužnice i floskulu da trebaju dokazivati svoju nevinost kao i u slučaju Sokrata, djeluje i djelovat će još više. Njihova hrabrost i moralni čin pridonose da iz dana u dan hrvatski narod sve čvršće i odlučnije odbija nemoralnu trgovinu. Sve veći broj ljudi protivi se slanju nevinih u Haag radi dobivanja ulaznice u Europsku uniju. Bobetko i Gotovina protekom vremena postajat će hrvatski Sokrati, a Carla del Ponte barem na moralnoj razini doživjet će sudbinu Sokratovih tužitelja i sudaca.

 

Nepravda koju je doživio Slobodan Praljak vapi do neba i traži od hrvatskog naroda, a posebno hrvatskih institucija i hrvatske vlasti da Slobodana Praljka predloži kao kandidata za Nobelovu nagradu za mir jer se samo takvim radikalnim potezom može pokazati apsurdnost optužbi da je Slobodan Praljak hrvatski Goering odnosno da je borba za slobodu i pravdu hrvatskog naroda, kojim je spašena Bosna i Hercegovina, agresija na tu državu."
 
Bilješka:
 
[1] Latinska poslovica: Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.
 

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac (poglavlje iz najnovije knjige Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo, Tkanica, Zagreb, 2017., str. 388.-395.)

U prostorijama Matice hrvatske predstavljene četiri knjige Duška Ševerdije

 
 
I opus Duška Ševerdije je urastao u sudbonosnu kolajnu književnika čije književne uratke spoznajemo tek u njihovim posthumno objavljivanim knjigama, a jedna od njih je i zbirka stihova "Poruka djevojci kojoj ne znam ni zavičaj ni ime" kojoj je predgovor napisao profesor Zlatko Tanodi.
Kao što je autor posvjedočio i u svom podužem pogovoru, ovu je pjesmu pisao tijekom više desetljeća na poticaj danas blaženog Alojzija Stepinca, nadamo se uskoro i sveca, koji mu se u izbjegličkom logoru u Italiji u proljeće 1945. godine javio u snu, pozvavši ga da pjesmom krikne protiv nemoralnog života, bluda, pobačaja, pada nataliteta, bijele kuge i sušenja demografskog stabla hrvatske nacije, bez koje joj nema svijetle budućnosti. Kritizirajući pomodarstvo, poema u znakovita 33 pjevanja (broj godina Kristova života), s oko 1500 stihova, iako preopterećena intepunkcijskim znacima ili razgodcima, nedosljednoga poetskog metra, najčešće u dvanaesteračkim distisima i ritmom pučke poetike, proročki donosi bogobojaznu i mudroslovnu himnu ljubavi, odu čednosti života, bračnoj vjernosti, duhovnoj čestitosti, obiteljskoj sreći i blagoslovu potomstva.
A lakše je vladat Indijom i Kinom,
Nego primjerenim postat kršćaninom.
 
Ovo je samo jedan između više stotina poučnih i mudrih rimovanih distiha iz duhovnog spjeva "Poruka djevojci kojoj ne znam ni zavičaj ni ime" u kojem proročki naslućuje sahnjenje demografskog stabla hrvatskog naroda kojega zoblje "bijala kuga" zbog ratnih i poratnih rana, obitelji sa sve manjim brojem djece, homoseksualnih brakova, rodnih teorija i drugih novovjekih trendova pred kojima je upitna budućnost ljudske civilizacije. I u ovoj svojoj posthumnoj knjizi autor nas, kao mudri pučki pjesnik, poziva na krjeposni kršćanski život i vjernost vječnoj Ljubavi.
 
Valja dometnuti da je Ševerdija dao svoj obol i hrvatskoj humorističko-satiričnoj literaturi. Poneki dvostisi iz ove neobične zbirke stihovlja mogli bi opstati i kao samostalni epigrami, a zanimljivo je da je aforizme počeo pisati još u logoru Fermo 1945. godine, koji su kasnije izrasli u samostalnu knjigu "Iz čuvstva i iskustva" objavljenoj 2016. godine, doprinijevši žanrovskoj raznolikosti hrvatske književnosti i u iseljeništvu (kao što je aforizme pisao i Janko Kožul u Australiji). Ševerdija je i čuvar hrvatske kulturne baštine, ni u "srebrnoj" zemlji nije zaboravio u svijetu najpoznatiju i najprevođeniju hrvatsku narodnu baladu "Hasanaginicu", te je napisao i kraću pripovijetku "Hasanaga". Poželimo da i ona bude ukoričena u knjižicu koja će iznova posvjedočiti Ševerdiju kao promicatelja hrvatske kulturne baštine.
 

Mladen Vuković

Vraća li nam se to Drugi dnevnik TV Beograda iz ranih devedesetih?

 
 
Aleksandar Stanković doveo je, vukovarskim povodom valjda, u emisiju hrvatskog branitelja srpske nacionalnosti Peđu Mišića, još u kombinaciji s Majom Sever, a poglavito Ivicom Prtenjačom, radi javnog mučenja. Jedna od virtualnih sprava za mučenje na koju ga je na javnoj televiziji stavio je i famozna srbijanska teza o „građanskom ratu“. Ušao mu je izravno u obitelj, jer brat mu se borio na srbijanskoj strani, a kao „građanin Hrvatske“, što je i Predrag Mišić i odatle izvukao „dokaz“ o - „građanskom ratu“! Kako ne bi bio „građanski“ kad je eto i „obiteljski“. Besramno najprije toliko medijskom kamom vrtjeti mu po obiteljskim ranama i duši, a još besramnije, pokvarenije pa i stupidnije… iz činjenice da su dva brata u ratu bila na suprotnim stranama, „teoretski“ zaključivati kako se radilo o „građanskom ratu“. Dno znanja, ispod dna profesionalizma. Još da je javno sadističko mučenje upriliči neke obične nedjelje, ali baš tužne vukovarske - nemam riječi.
http://ocdn.eu/pulscms-transforms/1/1hPk9kpTURBXy8zZDZhZThjOTE0Y2U0Y2MzMjUxMDkzMDNmYTg4M2IyMC5qcGeRlALNBLAAwoGhMQI
Aco Stanković u Beogradu u prosincu 2013.
 
Sve sami „građanski ratovi“. Pretpostavljam kako bi se rijetko našao rat u povijesti, bilo kada, pa i bilo gdje, u kojemu se ne bi našla braća, sestre, roditelji, djeca… na suprotnim stranama. Stankovići bi tako mogli zaključiti kako su svi dosadašnji ratovi ustvari bili „građanski“. O europskim da i ne govorimo, eto te vladarske dinastije su i rodbinski, krvno, povezane, a često ratovale skoro do zadnje kaplje krvi, svaka svojih podanika - pa su sve to onda bili „građanski ratovi“.  Možda jedan nije, onaj kad je Spartak podigao robove. Bidni robovi nisu bili „građani“, bili su ništa, nisu imali pravo rimskog građanstva. A taj rat je bio onako baš pravi građanski, fundamentalno - jer „građanski ratovi“ u bitnome su socijalni, Marksonja bi rekao i klasni.
 
Sve „reformacije“ i revolucije građanski su ratovi, ali ovaj to nije bio, dakako i još mnogi. Bio je čista agresija, doduše malo prikrivena pod koprenom „federacije“, da se bedaci ne dosjete. Intelektualno, pa i emocionalno, mučim i samoga sebe jer 24. srpnja 1991. u „Vjesniku u srijedu“ objavio sam na njegovoj „plahti“ poduži članak pod naslovom „Osvajački, a ne građanski rat“ s nekoliko točaka dokaza. Tome ni danas nemam što dodati. Ali u nedjelju 19. studenoga 2017.  Stanković muči Predraga Mišića, kao medijin isljednik NKVD-a, Udbe ili Gestapoa, svejedno, pod jakom lampom Hateveja, da prizna  sudjelovanje u „građanskom ratu“. Smije li to raditi? To zlo od te televizije. Naime, pored osobne torture i preko nje, potkopavati hrvatsku državnost? Jer iza teze o „građanskom ratu“ skriva se ona važnija, naime o bespravnoj, neustavnoj, „secesiji“, a onda se vraća „linija Virovitica, Karlovac, Ogulin, Karlobag“ i kreće „unutrašnji dijalog“ da se stvari, izuzimajući Sloveniju, vrate na početak. Lijepe li televizije antihrvatske vizije. Mogu li se Ja tome usprotiviti i toga riješiti? Ne mogu, moram to silom plaćati. Mogu jedino ovako. Pustit ću Šešelja govoriti.
 
Planirana „amputacija Hrvatske“ - „građanski rat“?
 
Govori Vojislav Šešelj srbijanski narodni zastupnik, ne dakle onaj prethodni, sadašnji i budući maroderski ološ, kojega se i „kancer“ čuva, već narodni zastupnik na RTB-u (lipanj 1991.). Napominjem kako se već dogodio pokolj hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu (2. svibnja 1991). U njegovoj, formalnoj i političkoj organizaciji stvarnoj srbijanske, kolokvijalno, Udbe, pod „izvedbenim“ vodstvom Vukašina Šoškočanina kojega su Srbi ubrzo likvidirali i bacili u Dunav kako nikad ne bi progovorio. Zauzvrat su 1992. davali njegovo ime ulicama u okupiranim hrvatskim naseljima te mu izgradili mauzolej.
 
Dakle  kaže Šešelj: „Smatram da se ne smije na silu spriječiti izlazak Slovenije iz Jugoslavije. Neka idu odmah, to je bolje i za njih i za nas. Što se Hrvatske tiče prema njoj se treba drugačije postaviti (službena srbijanska politika, o.a.). Ne smije dakle biti isti odnos  prema Hrvatima i prema Slovencima. I Hrvati mogu da idu, ali ne smiju ni jednu srpsku teritoriju da ponesu sa sobom. Ja smatram da nadležni organi Srbije, pošto savezni organi više ne postoje moraju preuzeti sve ingerencije na čitavoj teritoriji ostatka Jugoslavije, pozvati Generalštab da prihvati te ingerencije. Ako Generalštab ne prihvati te ingerencije armija će se raspasti, ali srpska armija može da se formira u roku od četrdeset osam sati, te da se naredi zauzimanje linije Virovitica, Karlovac, Karlobag i da se izvrši amputacija Hrvatske.“  
 
Planiranje „građanskog rata“?
 
Napalm u „građanskom ratu“. Mjesto, srbijanska skupština, rujan 1991., opet govori Šešelj, glasnogovornik Slobodana Miloševića, države Srbije: „Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica ta linija mora da bude naše opredjeljenje i to je granica na koju armija mora povući sve svoje trupe. Ako nije u stanju da ih povuče iz Zagreba treba da ih pod borbom povuče uz bombardiranje Zagreba. Armija ima još kapaciteta koje uopće nije upotrijebila. Ako su joj trupe  ugrožene ona ima pravo da upotrijebi napalm bombe i sve drugo što ima na svojim lagerima (bojni otrovi, o.a.). I tu se ne smijemo igrati. Važnije je spasiti jednu borbenu jedinicu nego se plašiti hoće li tamo neke slučajne žrtve pasti. Pa tko im je kriv, htjeli su rat, imaju rat.“ (izvor RTVB, youtube)  
 
Građanski rat? Klanje Hrvata „zahrđalim žlicama“, manje-više, ali „napalm i ostala sredstva“? Znam, Šešelj, vjerojatno najveća ljudska gnjida „u regionu“ - doznat će to i Srbijanci kad-tad, ako (im) već nije kasno, ali on je stalno u srbijanskoj vlasti, Miloševićevoj, pa i danas. On je Srbija, i to ne bilo kakva već velika, agresorska.
Građanski rat? Imam na raspolaganju na stotine dokaza o tome kako ono bješe osvajački rat; SANU, SPC, SPS, srbijansku TO, srpsku JNA, desetak srbijanskih stranačkih (para)vojski. sve i jednoga, skoro, intelektualca od Dobrice Čosića pa nadalje, uostalom i srbijansku nacional socijalističku ideologiju i praksu u kompletu, ali kako je „onaj“ uvijek u detaljima, evo „sitnoga“ dokazčića. Prema srbijanskim izvorima oko Vukovara (Srijem, Slavonija) borilo se, kao dragovoljci, dvadesetak „narodnih poslanika“ srbijanske Skupštine, a  dan nakon osvajanja Vukovara posjetila su ga dva podpredsjednika Skupštine Srbije i desetci predsjednika općina iz Srbije- radi obnove. Građanski rat?
 
Ovako kako je Stanković ispitivao Peđu Mišića o „građanskom ratu“, tako su srbijanski novinari ispitivali zarobljene hrvatske branitelje, prethodno premlaćene, još krvave od ozljeda, koji su priznavali sve, što im je prethodno naređeno. Postoji scena u kojoj su natjerali oca da optuži svoje sinove (za pada Vukovara). Čista „novinarska“ strava. Vraća li nam se to „novinarstvo“ Miroslava Lazanskog (vojno „krilo“), Mile Štule, Krste Bijelića, i mnogih istih, znanih i neznanih, ili cijeli duh „Drugog Dnevnika“  TV Beograda iz ranih devedesetih „u komadu“ lebdi po Prisavlju?
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Mogu li rukometaši do zlata?

Utorak, 23/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 859 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević