Get Adobe Flash player

Pogledajte radove sa četvrtog po redu 36 Mountains Festivala!

 
 
»Pozivamo vas na otvorenje četvrtog po redu 36 Mountains Festivala, koje će se održati 6. rujna 2018. u 19h u galeriji Bačva (HDLU) i Oris Kući arhitekture!«, glasila je pozivnica na mrežnoj adresi http://36mountains.com/. U nastavku poziva pisalo je:
http://36mountains.com/media/_versions/nenad_cizl_background.jpg
»Tijekom festivala, od 6. do 9. rujna, svoje radove će predstaviti već etablirani ilustratori i kustoski odabrani autori na javnom natječaju za sudjelovanje na izložbi. Ovogodišnji žiri, u čijem su sastavu bili Jelena Bando, Klarxy I Marko Golub, među velikim brojem pristiglih prijava odabrao je 22 umjetnica i umjetnika čiji će radovi, uz 6 pozvanih autora, biti predstavljeni na izložbi. 
Odabrani umjetnici su: Iris Bakker (DEN), Rina Barbarić (HR), Nenad Cizl (SLO), Karla Čurčinski (HR), Srđa Dragović (CG), Andrej Drožđan (HR), Klasja Habjan (HR), Matea Jurčević (HR), Sofija Kamasi (SRB), Dragan Kordić (HR), Lea Levi (SRB), Agata Lučić (HR), Apolonija Lučić (HR), Laura Martinović (HR), Ivan Mesaroš (SRB), Oleg Morović (HR), Ivana Mrčela (HR), Marina Milanović (SRB), Imelda Ramović (HR), Anja Sušanj (HR), Resli Tale (ITA) i Ellis van der Does (NL).
Pozvani autori su: Sarme (HR), Lisa Laubreaux (FR), Ivo Matić (HR), Natalija Škalić (HR), Damir Sobota (HR) i Ivana Armanini (HR).
Petak, 7. rujna, bit će rezerviran za predavanja, a u ulozi predavača naći će se Lonac, Imelda Ramović, Srđa Dragović i Fran Mubrin. Sva predavanja održati će se u Oris Kući arhitekture. 
Svi zainteresirani moći će pohađati i kreativne radionice u subotu, 8. rujna, o kojima ćemo vas naknadno obavijestiti.
Ulaz tijekom sva četiri dana trajanja je besplatan.
Posjetite službenu web stranicu 36 mountains ovdje.
Pratite događaj na facebooku. (http://oris.hr/hr/kuca-arhitekture/dogadanja/36-mountains-festival,2660.html).«
 
Pažljivijim čitanjem na adresi http://36mountains.com/ saznajemo da je tu Nenad Cizl, te da je to Oris House of Architecture Croatian Association of Visual Artists na adresi: Trg žrtava fašizma 16, 10000 Zagreb, Croatia - Oris Kuća arhitekture.
U programu festivala još piše:
Program festivala:
Fran Mubrin
Imelda Ramović
Srđa Dragović
Tena Letica Tkalčević
Pavao Kuharić
Luka Vucić
Antonio Zuza.
 
I što sada? Očito ništa dok ne pogledate slike koje stvaraju ti "umjetnici". Kada ih pogledate, morate se upitati: Tko je tu lud? Oni koji ih rade zasigurno ne, nego oni koji ih financiraju i koji, nadam se uredno, daju im naše novce. Sramota ili kraj umjetnosti!
 

Melita Novak

Potresna autobiografska proza australske Hrvatice

 
 
Govor predsjednika Društva hrvatskih književnika mr. sc. Đure Vidmarovića na promociji knjige australske Hrvatice Vande Boras Podravac Dnevnik iz tuđine / A Diary from the Croatian Diaspora, održane u Zagrebu u Hrvatskoj matici iseljenika 13. rujna 2018. Uz autoricu, o knjizi su govoriti izaslanik predsjednika Vlade RH državni tajnik Zvonko Milas, ravnatelj Hrvatske matice iseljenika prof. Mijo Marić, urednica Vesna Kukavica te predsjednik Društva hrvatskih književnika mr. Đuro Vidmarović, čiji nadahnuti govor donosimo u cijelosti.
Ugledna Hrvatica iz Australije, Vanda Boras Podravac, obogatila je povijesnu literaturu hrvatskog iseljeništva nakon Drugoga svjetskog rata zanimljivom, iskreno pisanom, pouzdanom pa i iscrpnom knjigom autobiografskog karaktera naslovljenom A Diary from the Croatian DiasporaDnevnik iz tuđine s podnaslovom Stradanja hrvatskog naroda u XX. stoljeću gledana kroz prizmu jedne hrvatske obitelji. Podnaslovom je iskazana dramatika i tragika hrvatskog iseljeništva jer se ta dramatičnost najsnažnije izražava u sudbini konkretne obitelji. Stoga, prikazujući sudbinu svoje obitelji gospođa Boras Podravac s pravom želi upozoriti kako je sličnu sudbinu imalo na stotine tisuća protjeranih i izbjeglih hrvatskih obitelji iz matične zemlje. Autorica jednostavno kaže - Nastojala sam zorno prikazati sve što smo doživjeli u domovini i tuđini tijekom tih 45 godina naše kalvarije u XX. stoljeću. O tome se malo znalo, a još manje pisalo.
 
Rakurs s kojega autorica prilazi ovome hrvatskome povijesnom fenomenu je osoban i pisan u ich formi. Stoga je takav pristup s pravom subjektivan, emocionalan i dokumentaran u isti tren. Kako sam imao priliku upoznati autoricu kao uglednu i visoko pozicioniranu članicu etničke zajednice Hrvata u Australiji tijekom posjeta toj državi u svojstvu parlamentarca, 1990. i 1991. godine, želim napomenuti kako je riječ o osobi koja je u dalekome svijetu uspjela ostvariti nekoliko svojih vizija. Najprije viziju života dostojnu čovjeka u političkom smislu, uključivanjem u društveni život jedne zapadne demokracije, u sklopu manjinske etničke zajednice, ali i australskog društva kao cjeline. Druga vizija koju je ostvarila naša autorica bio je skladan i egzistencijalno neugrožavan obiteljski život u kojemu su rasla i obrazovala se djeca, postavši ugledni australski građani i stručnjaci, sačuvavši hrvatsku historijsku svijest i znanje materinskoga jezika. I kao treću viziju smatram onu koju je ostvarila gospođa Boras Podravac svojim obrazovanjem uz rad i odgoj četvero djece, a to je svakako njezin uspon na obrazovnoj ljestvici sve do fakultetske diplome i priznanja u struci. Po tome naša spisateljica i njezina obitelj spadaju u onaj sretniji dio iseljene Hrvatske. Mnogi su iseljeni Hrvati propali u tuđini, postali ojađeni, usamljeni i depresivni, preživljavajući na rubu egzistencije sa srušenim idealima. Upoznao sam i takve naše sunarodnjake, suosjećajući s njihovom sudbinom.
 
Životni put gospođe Boras Podravac je impresivan, kao i povijest njezine obitelji u Hrvatskoj. To je povijest stradanja, diskriminacije, patnji, ubijanja, progona i bježanja u tuđinu. I sve to zbog jednoga razloga (danas tako razumljivoga) – a to je nacionalna svijest i želja za životom u slobodnoj državi. U tome dijelu ova knjiga odražava sudbinu svih slobodoljubivih Hrvata u obje Jugoslavije.
 
Čitatelji zasigurno znaju da je Hrvatska tijekom XX. stoljeća bila u sastavu četiriju država (Austro-Ugarska monarhija,  Kraljevina Jugoslavija, marionetska Nezavisna država Hrvatska, Socijalistička Jugoslavija te samostalna Republika Hrvatska) i tri ekonomsko-politička sustava (ustavna monarhija, socijalistička federacija, parlamentarna demokracija), a sve to je utjecalo na trajnu nestabilnost društvenog konteksta i nedovršenost modernizacijskih procesa u svim područjima života, pa i u migracijama s naših prostora. U tom smislu povijest Hrvatske je povijest diskontinuiteta i napora da se traume tih diskontinuiteta prevladaju te da se ponovno međusobno, na temeljima nacionalne pomirbe afirmirane tijekom Domovinskoga rata (1991. - 1995.), zbliži raseljeni hrvatski narod.
 
Unatoč nestabilnosti i radikalnim društvenim prevratima, treba istaknuti vitalnost i prilagodljivost naših ljudi u domovini te hrvatskih etničkih zajednica u svijetu koje su uspjele premostiti lomove i promjene u dominantnim društvenim paradigmama. Svakako, hrvatsko iseljeništvo baštini bogatu kulturu - onu koju je ponijelo u emigrantskom tj. egzilantskom zavežljaju i onu s kojom se susrelo u slobodnome svijetu, drugim riječima onu kulturu u kojoj se naše iseljeništvo nastavilo razvijati u svijetu.
 
Knjiga Dnevnik iz tuđine / Stradanja hrvatskog naroda u XX. stoljeću gledana kroz prizmu jedne hrvatske obitelji naše Vande Boras Podravac memoarsko je štivo koje kronološki prati sudbinu obitelji Boras i Podravac, a zatim i same spisateljice. Knjiga je podijeljena u jedanaest poglavlja koja su, zapravo, jedanaest životnih etapa. To su: I. Život u domovini, II. Gruba realnost progonstva, III. Konačno odredište Argentina, IV. Emigracija drugi put, V. Početak u novoj domovini Australiji, VI. Dužnosti i rad organizacija u hrvatskoj zajednici, VII. Rad hrvatske zajednice u australskoj sredini, VIII. Najveći prosvjed ikad održan u Australiji,  IX. Dr. Franjo Tuđman otvara hrvatsko veleposlanstvo u Australiji, X. Australska odlikovanja zaslužnim Hrvatima i  XI. Kraj jednoga trnovitog puta.
 
Svoj Dnevnik Vanda Boras Podravac počinje bitnom odrednicom iseljeničke sudbine, koju ona naziva lutanjem - Moje je mišljenje o tom lutanju da je riječ o odlučnosti kako pronaći bolji život za sebe i svoju obitelj. Mislim da je definicija preuska jer cijela nam knjiga svjedoči ne samo o traženju boljega života, već o traženju slobode, poglavito nacionalne, koja uključuje sve oblike ljudskih sloboda i prava, ne samo pojedinaca, već i naroda. To potvrđuje i sljedeća autoričina misao o cijeni koju je morala platiti - Tu je također riječ o velikom gubitku - gubitku obitelji i domovine, te o prilagođavanju novoj sredini, odnosno istovremenom življenju u dvije kulture iako se istinski ne pripada niti jednoj od njih. Dakle, riječ je o velikom gubitku, odnosno visokoj cijeni, a ta je cijena uključivala:
1. Prilagođavanje novoj sredini, što znači složen proces akulturacije, integracije i konačno – asimilacije u australsku multietničku zajednicu, bez gubitka narodnosne samoidentifikacije i zaborava materinskoga hrvatskog jezika.
2. Istovremeno življenje dviju kultura, što je teško ostvariv cilj, a postižu ga samo uporni, svjesni i razumni ljudi. To uključuje i bikulturalnost i asimetričnu dvojezičnost. Susreo sam mnoge Hrvate u Australiji koju su ostarjeli, ali nisu uspjeli proći proces inkulturacije. S jezične strane funkcionirali su kroz dvostruku polujezičnost.
3. Gubitak domovine kao uterusa, kao arkadijske stvarnosti, kao mitosa i toposa koji nas emocionalno, kulturološki, historijski i samobitno određuju kao civilizirane i povijesno ukorijenjene pojedince. To je značilo zabranu posjeta domovini koja s godinama postaje sve dalja, sve ljepša i svenestvarnija, to je značilo prekid fizičkih kontakata s najbližim članovima obitelji, a godine nemilosrdno jure. Primjerice, autorica navodi kako njezin suprug posjećuje napokon slobodnu Hrvatsku te susreće vlastitu sestru -  staricu, koju je on ostavio u domovini kao četverogodišnje dijete i koju nije mogao posjećivati gotovo pedeset godina.
 
Vraća se s obitelji u Australiju i shrvan težinom povijesnog usuda – umire. Naša autorica i njezin suprug, zapravo svi članovi obitelji Boras Podravac osim djece, žrtve su komunističkog nasilja, nacionalne hrvatske tragedije. Djeca su na dobitku! Rođena u slobodnim zemljama, obrazovana na visokim školama, odrasla u državi visokih demokratskih standarda, razine života i ljudskih mogućnosti, neće morati proći (čak ni osjetiti) strašne tegobe, stradanja i patnje kroz koje su prošli njihovi roditelji i svi članovi obitelji kako po majčinoj, tako i po očevoj strani.
Hrvatska izbjeglica, hrabra djevojka, supruga i majka četvero djece postaje fakultetski obrazovana australska gospođa, pred kojom su se otvorili novi horizonti. No, nikada nije zaboravila svoje Hrvate. Štoviše! S ponosom ističe u kojim je hrvatskim društvima bila djelatna!   
 
Borba za afirmaciju hrvatskoga etničkog identiteta u Australiji nije bila lagana. Ta je država podržavala Jugoslaviju, a preko njezine diplomacije i domaće srpske zajednice Hrvati su bili stigmatizirani kao fašisti, a nije im priznato pravo ne samo na materinski jezik, nego niti na etnicitet. Vanda je pobjegla od jedne antihrvatske diskriminacije da bi se ovdje u slobodnome svijetu suočila s drugom. Tek 1980. dobili su pravo da svoj materinski jezik mogu nazivati njegovim pravim imenom.
Kada dolaze1990-e, pa agresija na RH, pa Domovinski rat, Vanda se uključuje u borbu za pomoć domovini na dva kolosijeka: organiziranjem materijalne pomoći i pritiscima na australsku Vladu da prizna neovisnost Republike Hrvatske.
O tome piše - Bili smo uporni u traženju priznanja Hrvatske. Zahtijevali smo sastanke s domaćim političarima, u čemu nismo uvijek imali uspjeha. Osnovali smo pododbor koji je bio zadužen za kontaktiranje sa svim veleposlanstvima koji bi nam eventualno mogli pomoći u traženju priznanja Hrvatske. (…) Puno truda smo uložili tražeći i na lokalnoj razini potporu Australije, koja je pak čekala na reakcije drugih zemalja. Neki političari zauzeli su se za našu stvar, a među njima su se istaknuli senator Brian Harradine iz Tasmanije i Paul Filing iz Pertha. Dio parlamentaraca osnovao je grupu među svojim kolegama koju su nazvali „Parliamentarians for Croatia and Slovenia Recognition“.
 
Konačno, stiglo je i međunarodno priznanje RH. U Australiju stiže hrvatski veleposlanik. ZAJEDNICA s ljubavlju i ponosom podiže velebno zdanje Veleposlanstva Republike Hrvatske u Canberri. Dne 21. lipnja 1995. Veleposlanstvo je osobno otvorio prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.
Gospođa Boras Podravac stječe ugled u Australiji. Rezultat toga je visoko odlikovanje koje joj dodjeljuje kraljica Elizabeta II. Odlikovanje se zove The Medal of the Order of Australia, a uz Vandu dobili su ga još sljedeći Hrvati: dr. Konstantin Bosnić, dr. Tomislav Gavranić, Frank Hesman, Nedjeljko Marunčić, Vinko Romanik, Ljerka Drapač, Michael Furjanić i Milan Karamarko.
Na kraju želim naglasiti kako je knjiga Vande Boras Podravac pisana lijepim i jednostavnim jezikom. Misli joj teku glatko i gipko, a stil pisanja je mješavina epistolarne proze i memoarskog kazivanja. Odlika knjige je u njezinoj povijesnoj dimenziji jer je riječ o autentičnom svjedočenju koje nadilazi sudbinu pojedinih osoba ili obitelji, postajući paradigma hrvatskog naroda u jednome nesretnom vremenu.
 

Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika

URBI ET ORBI - Treba nam više nego jedan Orbán, nikad prodan i domovini odan!

 
 
Ekonomija je zbir svega, od prirodnih bogatstava do prometnog položaja, od ratova do religije i ideologije, ali najviše ona predstavlja čovjeka i društvo. Hrvatsku ekonomiju najbolje je opisao naš ugledni iseljenik dr. Marijan Brajinović, nekoć austrijski državni savjetnik za gospodarstvo u svom razgovoru za Hrvatski fokus: »Situacija u ekonomskom sektoru je katastrofalna. Stječe se doajm da su na vlasti prepotentni diletanti koji se svime bave, samo ne onime za što su izabrani, a to je da od Hrvatske naprave pravnu državu koja služi svom narodu i da nastoje od te Bogom dane lijepe zemlje napraviti raj na zemlji. Kad sam više puta kritizirao neefikasnost upravnih tijela, dobio sam kao odgovor pitanje: 'Pa zašto si došao u Hrvatsku iz uređene Austrije?'«. Ne mogu se oteti dojmu da je hrvatski narod izašao iz komunizma, ali je u mnogih ostao komunizam u njima", poručuje Brajinović.
https://www.dulist.hr/wp-content/uploads/2012/09/ombla-gisons-002-555x370.jpg
Čitam rado što pišu naši ekonomisti, osobito Ivo Jakovljević, unatoč njegovim lijevim stavovima, stručnjak je kojega bi svaki hrvatski predsjednik Vlade morao konzultirati. Doduše i on se mota oko brodogradilišta kao mačak oko vrele kaše; nigdje nisam našao u tiskovinama strateške analize, osobito brodogradnje, u kojima bi bilo razvidno koliko ljudi zapošljava, koliko je među njima administracije i stranih državljana, jesu li gubici u odnosu na društvenu korist te djelatnosti podnošljivi, može li se radnike prekvalificirati, koja im je starosna dob, mogu li brodogradilišta raditi za vojsku, napraviti neki hrvatski cruiser ili raditi jahte ili neke druge metalske proizvode... Možda bi se mogao od prodaje atraktivnog zemljišta stvoriti fond za radnike, ili im dati krediti za otvaranje obrničke proizvodnje ili seoskoga turizma?
 
Dva su razloga zašto sam iziritiran kada mi netko ustvrdi da je u vrijeme Broza ekonomija bila bolja. Prvi razlog jest što je ta socijalistička industrija podignuta često bespovratnim kreditima Zapada da SSSR ne dobije izlaz na Sredozemlje i da Jugoslavija samim svojim postojanjem potakne želju narodima porobljenim od komunizma za boljim životom i samostalnošću. Azija osim Japana bila je nerazvijena, kao i veći dio svijeta, a sovjetski blok je živio u izolaciji. Nesvrstani su pak rado uzimali jugoslavensku operativu, jer nisu željeli utjecaj Zapada, ali ni Rusa. Stvorena je džinovska armija JNA koja nije bila efikasna, ali je bila u osnovi srpska (70 posto časnika). Turizam i gastarbajteri, te tvornice, zemljišta, stanovi, brodice Talijana, Nijemaca, Židova i narodnih neprijatelja i bogatuna su također kupili socijalni mir. J.B.T. nije izmislio 20 stoljeće, beton, čelik, elektriku i atomsku energiju. Bio bih idiot da ne priznam uspjehe u zdravstvu, školstvu, farmaciji, građevini i da ne uvidim određenu liberalizaciju režima; ali takvoga režima kojemu je pričljivi Vlado Gotovac bio neprijatelj i zatočenik, dok mu je ne manje pričljivi nacionalsocijalist Slobodan Milošević bio u isto vrijeme šef partije glavnoga grada SFRJ, i to kao balavac u svojim dvadesetim.
 
Netočno bi bilo kazati da stvaranjem BiH, Kosova, Vojvodine, Makedonije, Crne Gore, te pripajanjem Istre Hrvatskoj nisu stvoreni relativno pravedni geopolitički odnosi. Jedan konobar ili zanatlija mogao je dići trokatnicu u Dubrovniku, radničko dijete postati liječnik, u okviru SK se stvorilo hrvatsko proljeće i nitko ne može kazati da ljevičari dr. Marko Veselica, dr. Franjo Tuđman, Andrija Hebrang, Vladimir Nazor, Miko Tripalo, Petar Šegedin nisu bili dobri i svjesni Hrvati. Ali isto tako je stvorena strahovlada, nagrađivanje poslušnika, kobni mentalitet snađi se druže, nerad, komocija, neodgovornost, stranački vučji  čopori i rodijački klanovi, sirotinja natiskana po zgradurinama, podobnost umjesto izvrsnosti, kult vođe kojega se bespogovorno sluša, podmitljivost, nedostatak inicijative, jeziva neodgovorna birokracija...
 
Austro-Ugarska je dala Krležu, Teslu, Marinkovića, Ružičku, Pupina, Andrića, Medovića, Bukovca, Augustinčića, Meštrovića, Kršnjavoga - što nam je pak darovala u kulturi i znanosti Tugoslavija? Bugarska elektronika, češka automobilska industrija, poljska i mađarska industrija i kultura bili su iznad tugoslavenske; naravno filmove poput, Malog mista, Gruntovčana, Velikog izbavitelja i Lisica K. Papića, Berkovićeva Ronda, Vrdoljakovih Prosjaka i sinova, Horvatovih Cigula migula (zadnja 2 su bila u bunkeru) smatram vrhunskim, kao što je objektivno nakon "uškopljenja" Hrvatske 1971. (kada su i najjugoslavenskiji Hrvati bili smijenjivani i zatvarani) srbijanska kinematografija i literatura kakvoćom preuzela primat. To je ako se sjećate prvi razlog moje ljutnje; drugi pak se tiče privatizacije, kadrovske politike, školstva, zdravstva, kulture u našoj Hrvatskoj.
 
Rat je koštao, a i oni koji su nam pomogli tražili su materijalne benefite. Ulaskom Kine, Indije i dr. na slobodno tržište naši proizvodi nisu mogli konkurirati niti jeftinoćom niti kakvoćom. Prodaja državnoga zlata (Rohatinski), čudni biznisi INA-e po Rusiji (Štern), prodaja banaka i hotela za sitniš nakon što su za ogroman novac obnovljeni,izlazak INA-e iz Sirije (Vesna Pusić), gomilanje administracije, nepravilnosti oko stanova POS-a i inalidnina, privtizacija INA-e (Sanader) - sve to ostavlaj puno gorčine.
 
Moj minijaturni Dubrovnik je zagušen kruzerima, voda nije za piće, jer su komunistički genijalci odlagalište smeća stavili pored izvora vode, ili jer je netko (INA?) od kraja osamdesetih do danas pravio bušotine u kršu da vidi kuda teče Trebišnjica kao ponornica dok se ne pretvori u izvor Omblu. Lokalna bolnica ostaje bez liječnika, prebogata općina Konavle drži vrtićku i osnovnoškolsku djecu u improviziranoj nastambi sa koje pada žbuka, a iznad koje prolazi dalekovod, na čelo jedne od najvažnijih kulturnih ustanova stavljaju mladićka bez kvalifikacija, Atlas, Žičara i isplative stvari idu Lukšiću i Štroku dok Garažu plaća Grad...
 
Vjera jednoga naroda u njegovu državu, upravu i budućnost vidi se i u natalitetu. Kome će pripasti EU-ovi dvorci, palače i blaga? Tetoviranim hipijima? Hip hopovcima? Iseljavanje uz bijelu kugu nerađanja, naraštaji koji bježe od zanata i poljodjelstva, fakulteti za uhljebe i škole koje se bave "rasterećivanjem" učenika i sebi tepaju da su "škole za život", naraštaji nesposobni za vojni rok, za samostalni život, za pristojno ponašanje, za brak, za težak rad i odgovornost su naša slika danas. Zanimljivo bi bilo učiniti analizu tajkuna u zemljama ex socijalizma, mislim čiji sinovi su "jamili". A jedina snaga koja bi nešto mogla promijeniti Crkva iznutra je napadana liberalnim relativizmom i lažnim kozmopolitizmom, jer mora se biti politički korektan, iako je On bičem tjerao trgovce iz hrama, a sigurno da nije bilo u duhu Europske (ulj)udbe nazivati velikane bijelo okrečenim grobovima i porodom gujinjim. Kako li se onaj zvao Herod Antipa ili Herod Antifa? Kažem "urbi et orbi" treba nam više nego jedan Orbán, nikad prodan i domovini odan! Kao i u nogometu, izvrsnost i konkurencija!
 

Teo Trostmann

Anketa

Andrej Plenković je zaposlio ujaka, kuma i sestričnu. Tko je sljedeći?

Ponedjeljak, 10/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1264 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević