Get Adobe Flash player

B. Š. Golub pridonijela je promicanju i ugledu kajkavštine više nego svi medijski bukači

 
 
Nas starije učili su da samo štokavština vrijedi, kajkavština je "purgerska i snobovska", čakavština "sitna i nebitna, skoro je i nema". Govori kao što dobri štokavci govore - zvonilo je po hrvatskim školama. U svojem pionirskom posluhu osjećali smo da tu nešto ipak nije u redu, naš je glavni grad kajkavski, čakavština je razvijala svoje pjesništvo i imala, na primjer, Dragu Gervaisa kojega smo svi naizust morali znati:
Pod Učkun kućice,
bele,
miće, kot suzice
vele...
http://izdavastvo.ihjj.hr/thumbs/300x399/r/uploads/4eb1e07b532926f.jpg
Nije moglo biti da tu nema vrijednosti. Tko su bili dobri štokavci? Hercegovci? Dubrovčani? I Srbi su štokavci. Ove se godine valjda i to bjelodano pokazalo, dobri su štokavci fantomski narod koji Snježana Kordić sa svojim jatacima uzdiže na razinu idealnog bezimenog naroda s bezimenim jezikom u Sarajevskoj deklaraciji o zajedničkom jeziku (http://rs.n1info.com/a238259/Vesti/Kultura/Potpisana-Deklaracija-o-zajednickom-jeziku.html).
 
Odrastajući, žedno smo pili Jonkeova predavanja - Piši kao što dobri književnici pišu - nije bilo štokavski isključivo, dobri su književnici za Jonkea bili hrvatski književnici u svojoj tronarječnoj punini - štokavci, kajkavci, čakavci. Nikada se kajkavski i čakavski nisu mogli poreći, a svojedobni unitaristički pritisak na hrvatska narječja vrhunac je jezičnog primitivizma beogradske čaršije. Naša su narječja uvijek bila važna, sva, ne samo jedno. Ona su se u bogatoj hrvatskoj jezičnoj povijesti sljubljivala kušajući tvoriti tronarječnu koine kao što je to bilo u Zrinjskih i Frankopana http://www.matica.hr/vijenac/214/o-kakvu-je-jeziku-rijec-14424/ ili su se račvala u slijepe rukavce, ali s dubokim koritima i nemirnim vodama kao što je to bilo u onim trenutcima hrvatske jezične povijesti kada je kajkavski krenuo u osvajački pohod prema kruni standardnoga jezika.
       
S hrvatskom državom, dobili smo i slobodu svojim jezikom raspolagati po svojoj volji. Hrvatska su narječja, nakon stogodišnjega političkoga gušenja, prodisala punim plućima. Kajkavski je tako, željan zraka, izronio na površinu. Neko se vrijeme (sporedno i pojedinačno, ali ipak) tražilo da kajkavski bude službeni jezik, da se njime u Saboru govori, da ide u škole kao nastavni jezik. Proglašavalo se ilirce, a Ljudevita Gaja osobito, krivcima što je kajkavština zabačena i odbačena kao mogući hrvatski standard, a prigrljena štokavština. Nomina sunt odiosa pa ih izostavimo iz sumanutosti koje bi mijenjale hrvatsku štokavštinu i zamjenjivale ju kajkavštinom jer, eto, kajkavština nikako ne može biti srbijanska pa više nema pitanja čiji je jezik. Takvi kajkavoljupci zaboravljaju da za Hrvate nikada nije bilo dvojbi čiji je hrvatski jezik, ali da odbacivanjem štokavštine odbacujemo ogromnu, duboko u tlu hrvatskom uraslu, vrijednu i općeprihvaćenu štokavsku književnost i sami sebi izbijamo oružje iz ruku kada krenu srbijanske povijesti književnosti otimati nam Držića ili Gundulića. (https://www.slobodnaevropa.org/a/3553220.htmltke)
 
Kajkavština je ipak doživjela svoje priznanje - pribavljen joj je ISO kod i postala je priznati svjetski jezik, ali povijesni, dakle jezik koji je u određenom trenutku hrvatske (svjetske) povijesti bio književnim, ali to danas više nije.
http://www.academia.edu/20226999/Uz_me%C4%91unarodni_ISO_639-3_kod_Kjv_za_kajkavski_knji%C5%BEevni_jezik
Pomalo smo bili zatečeni tim svjetskim ustoličenjem, činio nam se disidentski i odmetnički, nenajavljen i neočekivan. Kao da otkida od hrvatskoga tla dio, od trolista list, kao da sužava Hrvatsku i hrvatski. Hrvatsko jezikoslovlje o tome ni danas nije dalo svoju završnu riječ, a mi ju još uvijek očekujemo.
 
Usuprot tim medijski napuhanim kajkavijanama praćenim novinskim senzacionalizmom (i prečesto neznanjem), stoji strpljivi jezikoslovni rad tihih pojedinaca koji nam bolje od ISO koda kažu što naša književna kajkavština jest. Naime, kajkavski i štokavski doista su bili suparnici u samoj završnici normiranja suvremenog hrvatskoga jezika početkom 19. st. Dakle, u završnici. Početak i trajanje pripada hrvatskoj štokavštini, a kako danas znamo - i završnica.
 
Među te strpljive i tihe čiji nam je rad važan jer nam otvara put prema hrvatskoj jezičnoj kajkavskoj prošlosti i čini nam ju pristupačnom i razumljivom, svakako pripada Barbara Štebih Golub.
Prevela je četiri stare kajkavske gramatike koje su uz popratne njezine studije objavljene u izdanju njezine matične izdavačke kuće Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Dvije su gramatike iz 18. st.: Ignacije Szentmártony, Uvod u Nauk o horvatskome jeziku (1783.), Franjo Kornig, Horvatska gramatika (1795.) i dvije s početka 19. st.: Josip Ernest Matijević, Horvatska gramatika (1810.), Ignac Kristijanović, Gramatika horvatskoga narječja (1837.)
 
Štokavske su stare gramatike doživjele svoju suvremenu renesansu prije kajkavskih, barem što se prijevoda i interpretacija tiče, a kajkavske su dulje bile nedostupne i nepoznate. Zatvorene u knjižnicama, obilježene činjenicom da se ne uklapaju u uvriježeno mišljenje o nadmoći štokavštine – ostajale su izvan prave znanstvene pozornosti. Naravno, B. Š. Golub nije prva i jedina istraživačica starih kajkavskih gramatika. Veliki je i vrijedan prinos ponajprije A. Jembriha, J. Vončine i A. Šojata, potom S. Žepića, Z. Vincea, D. Stolac, B. Tafre, S. Ham. Ipak, u svih je navedenih autora o gramatikama riječ i moramo im na riječ vjerovati jer je predložak (kajkavska gramatika) o kojem u njih čitamo nama čitateljima bio nedostupan. Prijevodi su B. Š. Golub to promijenili – pred suvremenog je čitatelja stigao prijevod s njemačkoga jezika – naime, riječ je o kajkavskim gramatikama pisanim njemačkim jezikom. Budući da je riječ o starijem njemačkom jeziku, slovopisu i pravopisu, tim je neprohodnost izvornika za suvremene čitatelje još i veća. Valja napomenuti da su primjeri kajkavski, ali i taj je kajkavski dvjestogodišnja starina – uz slovopis i pravopis koji je na snazi u to doba, bez pomoći stručnjaka nije lako ni s njim izići na kraj. B. Š. Golub uspješno se nosi sa svim tim formalnim zaprekama, njezini su prijevodi pitki, glatki i razumljivi, stari hrvatski slovopis uspješno preslovljen u naš suvremeni. Zahvaljujući tomu, čitatelj može jasno i samostalno, bez posrednika, vidjeti sliku kajkavskog književnog jezika, onoga koji je nedavno dobio svoj samostalni ISO kod. Vjerujem da je svojim radom B. Š. Golub prinijela promicanju i ugledu kajkavštine više nego svi medijsku bukači.
 
Posljednji je prijevod ovogodišnji – 2017. objavila je B. Š. Golub Matijevićevu Horvatsku gramatiku. Riječ o vrijednom prijevodu višestruko korisnom struci. Početnih je 99 stranice knjige B. Š. Golub posvetila studiji o Matijeviću i njegovoj gramatici, ugnijezdivši Matijevića u rašlje njegova doba i suvremenih mu gramatičara. Takav pristup daje nam do znanja da su hrvatske gramatike grane istoga stabla koje su listale i plodile u različito vrijeme, ali ipak istim plodom.
Sljedećih je tristotinjak stranica prijevod. Doista bi bilo dobro da je usporedno s prijevodom i Matijevićev izvornik, ali time bi se knjiga proširila na 1000 stranica – i ovako ih ima 544. Bilješke su na čak 152 stranice.
 
Naime, Matijevićeva je gramatika preradba 15 godina starije slovnice, Horvatske gramatika iz 1795. Franje Korniga. B. Š. Golub na kraju knjige donosi 2750 bilježaka u kojima tumači razlike i sličnosti između Kornigove i Matijevićeve gramatike. Akribija kojom se odlikuje djelo B. Š. Golub doista je zadivljujuća i zavidna. Evo samo jednoga primjera. Uz Matijevićevo pojmovno rječničko gnijezdo
„Von Farben
Od bojih ili farbih1453
stoji bilješka 1453  koja nam kaže da u Matijevićeva uzora Korniga nema farbe, nego samo boje. I tako za svaku riječ razlike, bilo u gramatici pridodanom rječniku, bilo u tekstu same gramatike. Hrvatskoj leksikografiji i gramatologiji korist doista ogromna! Šteta što bilješke nisu u podrubnici, nego odvojene u posebno poglavlje – to donekle otežava čitanje – ali bilježaka je toliko i tako su iscrpne da im ni ta „odvojenost“ nije ozbiljna mana, nego tek manji formalni nedostatak.
 
Danas je poznato da kajkavske gramatike iz 18. i 19. st. donose koine kajkavskih gradskih govora i da su doista gramatike hrvatskoga kajkavskoga književnoga jezika, ali supostojećeg uz štokavski. Zašto i kako je štokavska stilizacija u konačnici bila snažnija, možda najbolje i najjednostavnije tumači Radoslav Katičić u svojoj znamenitoj knjizi Hrvatski jezik 2013., ali to je već posebna tema. Zasada ostanimo na kajkavštini i dobrim knjigama Barbare Štebih Golub.
 
Na žalost, knjiga je tiskana u samo 200 primjeraka. Dakako, tisak je platilo Ministarstvo obrazovanja i znanosti. Kada je država već platila, bilo bi dobro da se knjiga može pronaći barem u većim mjestima i njihovim (državnim) knjižnicama Neka je na čitateljevu obzoru i izvan mrežne stranice-trgovine izdavača.
 

Ana Nimus, prof.

Kod nas doskočice cijene više od informacija, a teme neoprostivo često delegiraju marketinškim motivima

 
 
Mirjane Hrge, jedne od naših najvećih televizijskih zvijezda, već tri mjeseca nema na televiziji. Prekaljena novinarka koja je na proljeće 2015. godine s Al Jazeere Balkans prešla na RTL - a čiji su veliki medijski transfer i dolazak na tu televiziju čelnici RTL-a prije samo godinu i pol dana popratili ovacijama i izjavama da će “dolazak jedne od najboljih urednica i voditeljica dodatno osnažiti njihov informativni program” - u srpnju je tiho nestala iz etera.
http://depo.ba/media/pictures/2016/03/17/thumbs/56ea8899-5154-44fd-8089-394d0a0a0a6d-mirjana-hrga-preview.jpg
• Zbog čega se niste oprostili od publike koja vas je pratila na toj televiziji?
- Sve se to dogodilo naglo jer o smjeni sam obaviještena samo dva, tri sata prije zadnjeg ulaska u studio. I u takvoj situaciji bilo mi je najvažnije kvalitetno odraditi emisiju. Nisam si dopuštala da razmišljam o onome što se dogodilo. Uostalom, nisam željela da gledatelji, ali ni kolege u redakciji, osjete da nešto nije u redu...
 
Prije sedamnaest godina smijenila me je Mirjana Rakić
 
• Ovo je druga smjena u vašem životu. Prvi put smijenjeni ste na HRT-u prije sedamnaest godina. Ima li sličnosti u tim smjenama?
- Sve su smjene slične, pa tako i ova onoj iz 2000. godine. Tada sam bila smijenjena odlukom Mirjane Rakić. I nije to strašno. Strašnije je ako pristanete u tome ostati. Onda sam bila mlada, pa sam potrošila tri godine na “ledu”, ali s ovim današnjim iskustvom za takva lutanja nemam opravdanja. Na kraju sam i te 2000. godine dala otkaz, jer, koliko god sam tada neiskusna bila, bilo mi je jasno da nije u redu primati plaću za nerad, što god bio razlog nerada. Ovo je slobodno tržište, treba ići tamo gdje ima smisla pošteno raditi.
 
• Zbog čega ste zapravo bili smijenjeni prije sedamnaest godina?
- Bila je to, naravno, politička smjena. Kratko i jasno: došla je nova vlast.
 
• Mislite li da ste i sada smijenjeni zbog politike?
- Ne zamaram se time. Svejedno mi je.
 
• Jeste li tijekom rada na RTL-u bili izloženi političkim pritiscima?
- Koliko ja znam, nitko takvo što nije radio, osim Srpskog narodnog vijeća i Milorada Pupovca. Njihove pozive i dopise vrhu kuće protiv mene doživjela sam kao pokušaj izravnog upletanja u uređivačku politiku.
 
• S njima ste i na sudu?
- Nažalost. Nekada nemate izbora, morate nekako pokušati zaustaviti to divljanje. Povod je bio šovinistički nasrtaj na mene u Novostima. Nije ugodno čitati te diskreditacije, kao ni tekstove objavljene nakon moje smjene, a u kojima se hvali RTL jer se, kako pišu, “nakon lutanja u desno vratio na pravi kurs”.
 
• Je li vam danas, nakon svega, žao što ste 2015. godine prihvatili RTL-ovu poslovnu ponudu?
- Iskreno, kad jednom uđete u svemirski brod poput Al Jazeere Balkans, nikada ne možete zaboraviti užitak rada u uređenoj televizijskoj kući. No, s druge strane, ne mogu reći da ovo, na svoj način, nije imalo smisla. Godinu iza sebe pamtit ću kao iskušavanje vlastite izdržljivosti, što se ne odnosi na moj poslovni kapacitet, nego na sve ono okolo što troši čovjeka, a ne čini ga sretnim. Protekla godina za mene je razdoblje u kojem sam kao osoba doživjela priličan profesionalni zastoj, ali se i prisjetila kakvi su odnosi na medijskoj i političkoj sceni u Hrvatskoj. Mislim da bih o tome mogla napisati romane.
 
• Tijekom vaše 23 godine duge karijere radili ste na četiri televizije. Možete li ih usporediti?
- Al Jazeera Balkans i HRT su dvije velike i moćne kuće, što god drugi mislili o tome. Obje su u moje vrijeme vodili vrhunski menadžeri, a na čelu programa bili su profesionalci, obrazovani ljudi. To je jedna od glavnih razlika, koja onda producira i ostale razlike.
 
• Što ćete sada, nakon svega? Jesu li točna šuškanja da su vaše buduće moguće poslovne adrese na HRT-u ili Al Jazeeri Balkans?
- Voljela bih da je u Hrvatskoj moguće raditi onako kako duboko vjerujem da je jedino ispravno, no ja sam najljepše trenutke u karijeri i poštovanje ipak doživjela izvan Hrvatske. Ovdje, ako ne razmišljaš kao grupa koja već godinama opstaje tako da se čvrsto drži i međusobno pothranjuje, doživiš odbacivanje. Zato danas i imamo situaciju u kojoj se doskočice cijene više od informacija, a teme neoprostivo često delegiraju marketinškim motivima. Još nisam odlučila vrijedi li se u takvim uvjetima boriti.
 

Klara Rožman, http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/ekskluzivna-ispovijest-mirjane-hrge-zasto-su-me-maknuli-s-rtl-a-dva-sata-prije-zadnjeg-ulaska-u-studio-obavijestili-su-me-da-ce-me-maknuti/6620214/

Sada su Katalonci protiv metoda ovakve Europe

 
 
Odmah na početku da jasno kažem i preciziram: Referendum u Kataloniji ne može biti predmet jednostavnih objašnjena. Ovo je pitanje koje se dotiče jedne vrlo senzibilne teme španjolske povijesti i glasovanje za DA na referendumu ne može se gledati kao na jednu antieuropsku gestu jer znamo da katalonski separatisti žele izaći iz Španjolske, ali žele ostati u Europi.
http://www.lapresse.it/sites/default/files/styles/737x415/public/damiel_images/2017-10-01t081831z1145204330rc13373acc70rtrmadp3spain-politics-catalonia_0.jpg?itok=dMozuxTN
Način na koji je referendum tretiran od strane vlade u Madridu je neprihvatljiv i vidljivo kontraproduktivan. Slike koje dolaze iz Barcelone ne ostavljaju puno mjesta za različite, tendenciozne i sofisticirane interpretacije. Ono što prikazuju slike i snimke su stotine nenaoružanih građana, mladih, žena, djevojaka, čak i starijih osoba koje mirnim putem traže da im se omogući njihovo demokratsko pravo, a umjesto toga doživljavaju nasilno protjerivanje od strane uznemirenih policajaca u crnim odorama i punoj ratnoj spremi. Policijski djelatnici udaraju, gaze nogama, guraju, ispaljuju gumene hice, ne na opasne black bloc nego na normalne, nenaoružane i mirne građane koji protestiraju golim rukama, metaforički mašući glasačkim listićem kao jedinom „opasnim“ oružjem. 
 
Danas Katalonci u očima svijeta izgledaju kao nevini narod koji je žrtva neprihvatljive zlouporabe nasilja od strane centralne vlasti koja je tako slaba da je posegnula za ekstremnim i najmanje prihvatljivim instrumentom kojim raspolaže, a to je fizička snaga. Danas su Katalonci kao Gandhi, a Madrid je tlačitelj. Barcelona je pobijedila, a Madrid je izgubio. Od sutra će katalonski slučaj zadobiti važnost, poznatosti i plemenitost koje do jučer nije imao. Sada više nitko ne može predvidjeti koji će biti krajnji rezultat sukoba Madrida i Barcelone, ali za španjolsku vladu će biti jako teško zadržati status quo praveći se da se ništa nije dogodilo.
 
Indirektno je izgubila i Europska unija jer su dramatični događaju u Barceloni pokazali da načelo autodeterminacije naroda, koji se tako često zaziva u međunarodnim krizama, ne vrijedi u civiliziranoj i naprednoj Europi. U svemu tome je malo važno je li pravo na odcjepljenje spada među stečena prava, kako to objašnjavaju neki pravni stručnjaci. U ovim trenucima, činjenice govore više od riječi. Danas Madrid i s njim jedna popustljiva EU, negiraju i ignoriraju jedno od najvažnijih prava, a to je suverenitet naroda. Na taj način se još jednom pokazuje da se u ovakvoj Španjolskoj i Europi pravila igre nameću odozgo i imaju jaču snagu od volje naroda koja dolazi odozdo. To je baš ono što se nikada ne bi trebalo dogoditi u jednoj pravoj demokraciji.
 
Događaji iz Barcelone su katastrofa i za vladu premijera Rajoya, i za Bruxelles, a i mnoge Europljanine, posebno one koji su umjereni i natjerani da stanu na stranu žrtava i da u svom srcu poviču: „Svi smo mi Katalonci“.
 

Marcello Foa, Il Giornale, Milano

Anketa

Slobodan Milošević je ubio Ivana Stambolića, a Aleksandar Vučić Olivera Ivanovića. Slažete li se?

Srijeda, 17/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1020 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević