Get Adobe Flash player

Hrvati se iseljavaju i zbog nepravednog izbornog zakona

 
 
Najava referenduma o promjeni izbornog zakona nije samo zabrinula domoljube, koji traže jasna određenja što se i kako mijenja, ali posebno je zabrinula dušobrižnike i sve brojnije koji slijede izdajničko i nasilno vladanje, da ne kažem totalitarističko vladanje Andreja Plenkovića, koji zagovaraju veliku koaliciju. I to na način da se žurnim putem HDZ sroza na tzv. desno krilo lijeve 'velike koalicije'.
https://capitalresearch.org/app/uploads/vlcsnap-2018-01-11-17h00m22s016-644x362.png
http://viking.hr/images/uploads/jutarnji-list-logo.gif
Nije trebalo dugo čekati da se Jutarnji list, koji je 1998. i nastao sa ciljem da razara zdravo hrvatsko tkivo, obruši na sazivanje referenduma protiv izbornoga zakona. Taj posao dodijeljen je njihovu Robertu Bajrushiju u liku Titina cenzora Milike Šundića (Vasiljevići, Župa Nikšićka, Crna Gora, 29. V. 1928. - Beograd, 29. X. 2000.). Za one koji ne znaju tko je Milika Šundić, radi se o komentatoru Radija Beograda u vrijeme jugokomunističke diktature, čiji je bio zadatak da svojim komentarima plaši ondašnje "jugo-građane" od Amerikanaca, kapitalizma, Zapada... Dodatnu snagu Šundićevim katastrofičnim komentarima davalo je izduženo, ali bezlično lice ovoga Crnogorca, koji je bio uzor ondašnjim zagrebačkim komentatorima, poput još uvijek živućega Tomislava Jakića (Zagreb, 23. III. 1943.). Kao što je u vrijeme Jugoslavije Crnogorac iz plemena Šundića bio pogodan za ondašnji velikosrpski agitprop, tako je i danas Croato-Shqiptar Bajrushi Bogom dan za prljave poslove u Jutarnjem listu. Već u naslovu vidi se namjera: »Robert Bajruši: NA POMOLU NOVI UDAR DESNIH FUNDAMENTALISTA NA POLITIČKI SUSTAV Ugledni politolog otkriva što bi se dogodilo prođe li referendum s radikalnim idejama«, Jutarnji list, 28. IV. 2018. (https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/na-pomolu-novi-udar-desnih-fundamentalista-na-politicki-sustav-ugledni-politolog-otkriva-sto-bi-se-dogodilo-prode-li-referendum-s-radikalnim-idejama/7297036/).
 
Naslova se ne bi postidjeli ni Milika Šundić iz 1968., a ni Tomislav Jakić iz 1972. godine. Koji li je to rječnik? Kakvo li je to primitivno vrijeđanje na osnovama marksističke ideologije protiv razuma i vjere? »Desni fundamentalisti«, oni koji imaju »radikalne ideje«! Pa nije se Bajruši niti za centimetar maknuo od Šundića ili Jakića. A tek u članku kako se neprofesionalno piše i navlači lakovjerne.
 
Ustavni sud i Arsen Bauk protiv istine i prava
 
R. B. u nastavku piše: »Ovaj put zahtjevi su radikalizirani. Ukratko, na pomolu je novi udar desnih fundamentalista na politički sustav u Hrvatskoj, iako ni vlast niti opozicija još nisu reagirali na najave iz konzervativne kuhinje. Najkontroverzniji je prijedlog da se zastupnicima manjina uskrati pravo da odlučuju o Vladi i proračunu, jer tu postoje tri problema«. Tu Bajruši prešućuje činjenicu da je u prosincu 2014. Ustavni sud presudio kako građanska inicijativa "U ime obitelji" nije prikupila dovoljan broj potpisa za raspisivanje referenduma o izmjenama Ustava kojima bi se uredila izborna regulativa jer su prikupili 380.649, a trebali su 404.000 potpisa ili deset posto biračkog tijela, što je bila laž. Manipulacija Ustavnoga suda u vrijeme vladavine Partije na čelu sa Zoranom Milanovićem i Vesnom Pusić. On prešućuje da je tada prikupljeno i više od 10 posto potpisa ali tadašanja vlada, tj. Arsen Bauk, nisu to uvažili, jer su rekli da u Hrvatskoj ima preko četiri milijuna glasača, premda ih nema nego najviše 3,8 milijuna.
 
Za potkrjepu svoje manipulacije Bajruši je priupitao Gorana Čulara, docenta na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, koji kaže: »Dopisno glasovanje bi bilo prihvatljivo, ali treba biti vrlo skeptičan oko elektroničkog glasovanja. Ako bi se i dalje većina za podršku Vladi računala na 76 zastupnika, samo ste povećali vjerojatnost da se u Hrvatskoj opetovano ide na izbore, jer ste, izbacujući 8 zastupnika, jako otežali skupljanje većine. Postojeći sustav predstavništva nacionalnih manjina ima svoje zamjerke, ali to je sustav koji zrcali hrvatske posebnosti, a vrijednost političke institucije nije u tome koliko je teorijski konzistentna, već koliko dugo opstoji i funkcionira«. Jako pametno. Ako je i od docenta, previše je. On se brine za elektroničko glasovanje! On se brine za manjine! No, ne da se Čular pa nastavlja s manipulacijama: »Prema spomenutoj analizi (uobičajeni manipulativni način laganja, poput onoga da mu je rekao 'izvor iz vlade' i sl., op. P. B.), veliki broj stranaka u parlamentu ne samo da ne pridonosi kvaliteti demokracije već stvara niz problema u funkcioniranju sustava na više razina. Premda se na prvu loptu čini da veći broj političkih stranaka pridonosi boljem predstavništvu građana, sve iznad 7-8 stranaka u parlamentu zapravo dovodi u pitanje i smisao samog političkog predstavništva, jer sitne stranke, uz rijetke iznimke jednoproblemskih stranaka, obično nisu organizacijski sposobne osigurati sistematsko predstavljanje građana na dulji rok«.
 
Docentove manipulacije
 
Bajruši i Čular navlače na "veliku koaliciju": »I konačno, veliki broj sitnih stranaka, a posebno u uvjetima kad su potrebni za Vladinu većinu, kao što je slučaj s Vladom premijera Plenkovića, poskupljuje politiku. Pri tome nije riječ o snažnim koalicijskim partnerima koji su zainteresirani i sposobni uvjetovati određene politike, već o pojedincima koji svoj položaj koriste za osobne probitke ili za interese vrlo uske klijentele (primjer "Škibolina zakona", Glasnovićeva ugovora s Vladom). Veliki broj sitnih stranaka i niz neovisnih zastupnika u javnosti stvara određenu kakofoniju, dojam da je riječ o stvarnim političkim opcijama, i samo pridonosi nepovjerenju u političke institucije", pojasnio je ovaj politolog. Postavlja se pitanje koje bi bile posljedice spuštanja izbornog praga na tri posto, kako su tražili iz "U ime obitelji"?«, tobože se brine Čular, a Bajruši pokušava objasniti: »Za D'Hondtovu metodu preračunavanja u našim uvjetima vrijedi: u izbornim jedinicama od 14 mandata i pod pretpostavkom da se natječe npr. 17 lista, lista koja dobije manje od 3,33 % na razini izborne jedinice ne može teorijski dobiti mandat, a može ostati bez mandata sve do 6,67 %. Ako se natječe 12 lista, nitko ispod 4 % ne će dobiti mandat, a još uvijek do 6,67 % može ostati bez mandata. Kada se napravi simulaciju i spusti prag na svim dosadašnjim izborima na 3 %, vide se male razlike, dijelom i zato što je raspon stranaka od 2-5 % u Hrvatskoj uvijek bio poprilično ispražnjen«. Kao brine za demokraciju u Hrvatskoj. Jadne li demokracije za koju brinu Bajruši, Čular i Jutarnji list.
 
»Ljudska prava« u rukama najekstremnijih Srba
 
Bez obzira na ono što pišu i govore Bajruši i Čular u komentarima prevladava razum i logika. Evo nekih komentara:
»Tko se boji referenduma? Pa naravno oni koji znaju da će narod ovu lakrdiju od izbora promijeniti u svoju NARODNU korist. Nestrpljivo čekam 13. svibnj. Potpisujem prvi dan!«;
 
»Pod naslovom NA POMOLU NOVI UDAR DESNIH FUNDAMENTALISTA NA POLITIČKI SUSTAV« novinar nam želi podvaliti tezu kako je hrvatski fašizam u opasnom porastu i pod svaku cijenu se treba spriječiti. Poštovani građani, to je neistina. Mislim da metodologije fašizma, progoni i teroriziranje ljudi i sl. ne treba posebno obrazlagati. Svjedoci smo da u Hrvatskoj fašističku metodologiju primjenjuju pripadnici UDBA-e KOS-a, ekstremni Srbi, projugoslavenski nastrojeni ekstremisti. Hrvati domoljubi svojim ponašanjem, a niti svojim djelovanjem, nisu ni blizu fašističkim metodologijama i ideologijama. Pogledajte na koji način smo mi Hrvati postali 'fašisti'. Pođimo od ljudskih prava. Poštivanje ljudskih prava posebno je bitno za svaki narod. Kod nas o ljudskim pravima, o preko četiri milijuna Hrvata, u proteklih 20 godina odlučuju isključivo najekstremniji Srbi. Molim Vas, dajte si truda i provjerite sljedeću situaciju:
- SABORSKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA I PRAVA NACIONALNIH MANJINA OD USPOSTAVE HRVATSKE DRŽAVE, VODI POSEBNO EKSTREMNI SRBIN FURIO RADIN;
NEDAVNO JE PLENKOVIĆ TAJ ODBOR U DOŽIVOTNO UPRAVLJANJE DAO JOŠ VEĆEM SRPSKOM EKSTREMISTI, MILORADU PUPOVCU. PLENKOVIĆ JE PRED TV KAMERAMA PUPOVCU STISNUO RUKU I JAVNO IZJAVIO - "PRESRETAN SAM ŠTO SAM TI DAO I ONA PRAVA KOJA TE I NE PRIPADAJU";
- VLADIN URED ZA LJUDSKA PRAVA VODI TAKOĐER EKSTREMNI SRBIN, SOČANAC. PROVJERITE STRUKTURU ŽUPANIJSKIH I OPĆINSKIH UREDA ZA LJUDSKA PRAVA PA ĆE TE I SAMI DOĆI DO JEDNOG FRAPANTNOG SAZNANJA.
ONI UDRUŽENI DESETLJEĆIMA:
- LAŽIRAJU IZVJEŠĆA KOJA SE ODNOSE NA POVRJEDE LJUDSKIH PRAVA NAS HRVATA;
- NAŠE PREDSTAVKE O POVRJEDAMA LJUDSKIH PRAVA, NAS HRVATA, GODINAMA BACAJU U SMEĆE;
- PUTUJU PO SVIJETU O TROŠKU HRVATSKOG NARODA I STVARAJU LAŽNU FAMU O TOME DA SMO MI HRVATI FAŠISTI ČIME HRVATSKOM NARODU NANOSE NENADOKNADIVE ŠTETE: POVRJEDE LJUDSKIH PRAVA POSEBNO SU OSJETLJIVA TEMA I POSTAVLJAM PITANJE:
- KOJI JE RAZLOG DA NA ČELU VLADINIH UREDA I SABORSKOG ODBORA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA NE SMIJE BITI HRVAT?
- NEPOŠTIVANJE TEMELJNIH LJUDSKIH PRAVA LJUDI DOVODI DO EKSTREMNIH I NESAGLEDIVIH POSLJEDICA ZA SVAKI NAROD.
Stoga imajte u vidu DA:
- PREKO 250.000 HRVATA NIJE NAPUSTILO DOMOVINU SAMO RADI EKONOMSKIH RAZLOGA, VEĆ U VELIKOJ MJERI ZBOG TOGA ŠTO U SVOJOJ DOMOVINI NISU MOGLI
O SUDBINI HRVATSKOG NARODA ODLUČIVATI KAO HRVATI. OVO SULUDO I NEPRIRODNO STANJE MORAMO ŠTO PRIJE PROMIJENITI. I NAPOSLJETKU PITANJE POŠTOVANOM GOSPODINU I JUTARNJEM LISTU: KAKO SE REFERENDUM, KOJIM BI SE ZAUSTAVILA OVAKVA I SLIČNA DIVLJANJA STVARNIH EKSTREMISTA I OMOGUĆIO NORMALAN ŽIVOT HRVATA, MOŽE TRETIRATI "NOVIM UDAROM DESNIH FUNDAMENTALISTA"? OVIM PUTEM POZIVAM POŠTOVANOG GOSPODINA NOVINARA I JUTARNJI DA PROVJERE MOJE NAVODE«.
 
»Fundamentalisti ne traže referendum, nego imaju malo nasilnije metode. Smiješno je zalagati se za demokraciju, a pričati protiv referenduma«.
 
»Ako njih možete, a da ni ne trepnete, nazvati "desnim fundamentalistima", onda se i vas može nazvati "radikalnim jugounitaristima«!
 
»NIKADA ne će uvesti elektroničko glasovanje, ne dok postoji ovaj politički sustav«.
 
»U HDZ-u postavljen referendum i glasovanje jedan čovjek jedan glas (pod kontrolom premijera). To kreiraju Šeks i njegov posinak. VLAST PROIZLAZI IZ NARODA, pravnik bi trebao znati«.
»Cijela EUnija zajedno ima 8 manjinaca koliko ih mi imamo u Saboru... "Postojeći sustav predstavništva nacionalnih manjina ima svoje zamjerke, ali to je sustav koji zrcali hrvatske posebnosti", piše Bajruši. KOJA JE TO POSEBNOST OSIM ŠTO ŠTO SVOJIM ETNO BIZNISOM MALTRETIRAJU I UCJENJUJU CJELOKUPNI HRVATSKI NAROD. Zašto profesore se ne referirate koliko je tih manjina zastupljeno u ostalim EU parlamentima...?«
 
»Članak 72. Ustava RH
Hrvatski Sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakoga biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem. GDJE JE TU JEDNAKO BIRAČKO PRAVO. Kajtazi sa 400 glasova ili Radin sa 700 glasova i jedan Hrvatski zastupnik sa 12.000 do 14.000 tisuća glasova... A ISTO PRAVO GLASA... FUJJJJ!«
 

Pavao Blažević

Povijesna revizija NDH, Nedićeve Srbije i jugokomunizma

 
 
Skica za komparativnu povijest[1]
 
Povijest zahtijeva ozbiljnu znanstvenu reviziju poslije završenih procesa. U našem slučaju valja ispitati je li NDH „zaslužila“ sve optužbe koje joj pripisuju velikosrpska propaganda te komunistički kreatori pobjedničke povijesti. Pritom nitko u Hrvatskoj ne smije negirati zločinački karakter ustaškoga režima, ali taj režim valja osloboditi od laži koje su mu pridodane
https://library.foi.hr/m3/s/1/n/0000002010.jpg
Ivo Rendić-Miočević
 
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata pod okupacijom Reicha stvoreni su mnogi marionetski režimi (Francuska, Belgija, Češka i Moravska, Norveška, NDH, Srbija i dr.) koji su morali preuzeti i nacističko zakonodavstvo –posebno mjere protiv Židova. Višijevski režim u okupiranoj Francuskoj odgovoran je za likvidaciju 75.000 Židova. Belgijska kolaboracija odgovorna je u svojoj zemlji za likvidaciju 40 posto Židova. Protužidovske zakone uvela je NDH, a Nedićeva Srbija –njemački protektorat –bila je prva zemlja u Europi s epitetom judenfrei. U Hrvatskoj sljednici komunizma i velikosrpska propaganda danas, radi prikrivanja svojih zločina, otkrivaju novu ustašizaciju, premda nema ni traga ustaškoj stranci ili nekom novom poglavniku. Navodna ustašizacija koju izaziva nezadovoljstvo naroda očituje se samo simbolički (ustaški znakovi i dr.). To je odgovor na namjerna izazovna vrijeđanja Hrvata sa strane lijevih političara i medija, među kojima se posebno ističu zagrebačke srpske Novosti. S druge strane najnoviji izvještaj SOA-e razotkriva jačanje četništva u Hrvatskoj posebno među mladima. Za razliku od Hrvatske, gdje nema ustaške stranke, danas među vodećim srpskim političarima ima četnika i suradnika Slobodana Miloševića. Treća je stranka po broju zastupnika u Skupštini Srpska radikalna stranka, a njezin je zastupnik i haški optuženik Vojislav Šešelj.
 
Povijesna znanost zahtijeva ozbiljnu znanstvenu reviziju poslije određenih završenih procesa. U našem slučaju valja ispitati je li NDH, koja je u ratnim uvjetima trajala četiri godine, „zaslužila“ sve optužbe koje joj pripisuju velikosrpska propaganda i historiografija te komunistički kreatori pobjedničke povijesti. No potrebni hrvatski znanstveni revizionizam koji teži istini uz priznavanje zločina odmah se proglašava „ustašonostalgijom“. Posebno je važno shvaćanje odnosa velikosrpstva popraćena genocidom prema drugim narodima radi čistoće nacije u dugome trajanju, a u tom sklopu i Nedićeve Srbije. Taj je proces obilježen žestokom srbobranštinom, odnosno prikazivanjem Srba nevinim žrtvama susjeda. Stoga srpski revizionizam može biti samo borba za prikrivanje vlastitih zločina i za rehabilitaciju ljudi i ustanova odgovornih za njih.
 
Takav negacionistički revizionizam nastoji nametnuti lažumjesto povijesne istine iskazujući uvijek dvostruka mjerila i prebacujući krivnju na druge. U tome smislu za velikosrbe NDH ima veliku uporabnu vrijednost. Komunistima, pak, revizionizam nije potreban i žele ga spriječiti. Oni uporno zastupaju proturevizionizam te u svrhu održavanja na vlasti i prikrivanja vlastitih zločina i pljačke žele zacementirati „istinu“ pobjednika koja je ispletena od pletenica djevojaka zazidanih u Hudoj jami i isklesana u kamenju Gologa otoka. Komunisti nemaju ništa protiv velikosrpskoga negacionističkog revizionizma koji im donosi obilje građe za tumačenje „istine“o NDH. Objašnjenje i razumijevanje problema koje smo spomenuli moguće je samo ostvarivanjem komparativne povijesti te shvaćanjem geneze i posljedica NDH, Nedićeve Srbije i jugokomunizma. U ovome članku samo se pokušava skicirati takav projekt.
 
Nedićeva Srbija kao karika u lancu velikosrpstva
 
Danas je u svijetu razgolićena agresivnost i genocidnost velikosrpske ideje. U novije vrijeme više autora bavi se razotkrivanjem istine o velikoj Srbiji. Philip J. Cohen u knjizi Tajni rat Srbije razotkrio je antisemitizam i fašizaciju Srbije u vrijeme monarhofašističke Jugoslavije te kolaboraciju u Srbiji za vrijeme Nedićeva režima. Temu o Nedićevoj Srbiji obradila je i srpska autorica Olivera Milosavljeviću knjizi Potisnuta istina kolaboracija u Srbiji 19411944. Američki psihijatar Robert Jay Lifton u knjizi Liječnici nacisti (hrvatski prijevod 2015) razotkriva sličnost „besmrtne velike Srbije“ i „tisućljetnoga Trećeg Reicha“, koji su radi čistoće Volka bili spremni likvidirati sve koji su narušavali tu čistoću. Sredstvo treba biti brutalna sila organizirane državne vlasti (Vasa Čubrilović, Isterivanje Arnauta, memorandum za Stojadinovićevu vladu iz 1937). Obrana velike Srbije danas može biti samo povijesni negacionistički revizionizam utemeljen na lažima.
 
Baveći se dokumentom Načertanije Ilije Garašanina iz 1844. i drugim velikosrpskim dokumentima nesrpski analitičari zanemarili su energente koji održavaju tu zlokobnu ideju (uloga SPC povezane s državom, mit kao most među generacijama, mitološki sloj društvene svijesti u Srba). Energenti velike Srbije bili su i još su srpski konstitutivni državotvorni mitovi poput mita o Kosovu i mita o preobraćenjima koji su u 19. stoljeću veličali vlastitu skupinu kao bezgrešnu („srbobranština“). Ta se skupina morala drugima, koji su ništavni u odnosu na Srbe (Hrvati i muslimani – „Turci“), osvetiti za počinjene i izmišljene nepravde i zauzeti njihova područja. Mitovi su se pretvorili u odabranu narodnu traumu koja se mogla lako instrumentalizirati i izazvati agresivnost. Pritom su se uvijek skrivali genocidni planovi stvaranja velike Srbije. Kosovski mit i zavjet neki autori smatraju „vertikalom srpske povijesti“, ali u toj vertikali vidljiv je kontinuitet patologije transkulturnih prijenosa, posebno izražene u okrutnim motivima narodne epike. Socijalna psihologija upućuje da su srpski mitovi, a posebno kosovski, stvorili grupnu zaslijepljenost, socijalnu zarazu i automatsko nesvjesno razmišljanje, a utjecali su da se žrtveni jarci traže u vanjskoj skupini. Da je kosovski zavjet živ, svjedoči činjenica da je zauzevši Srebrenicu general Ratko Mladić uskliknuo kako je konačno osvećena srpska patnja, a vladika Vasilije Kačavenda na dan pokolja Bošnjaka u Potočarima 13. srpnja 1995. izjavio je da su Srebrenicu „naši“ Obilići oslobodili od nekrsta. Razotkrivanjem pogubnosti srpskih mitova bavili su se mnogi srpski autori (od Ilariona Ruvarca do suvremenih autora Miodraga Popovića, Ljubinke Trgovčević, Olge Zirojević, Bojana Aleksova), ali začudo njihov znanstveni revizionizam, koji izlazi iz okvira srbobranskoga negacionističkog revizionizma, ne zanima previše hrvatske znanstvenike.
 
Dugotrajnost velikosrpskoga genocida razvidna je iz povijesnih izvora. Većje u vrijeme srpskih ustanaka provođeno etničko čišćenje nad muslimanima. Antisemitizam i progoni Židova ostvarivali su se tijekom 19. stoljeća i nastavili između dvaju ratova te u Nedićevoj Srbiji. U vrijeme Balkanskih ratova 1912.–1913. srpske su snage protjerivale „Turke“, a sela Albanaca pretvarana su u zgarišta. Usto su počinjena ritualna zvjerstva. Spaljivane su žive žene i djeca. O postupcima srpske vojske svjedoči Dimitrije Tucović. U vrijeme Balkanskih ratova SPC je snažno podupirala državni ekspanzionizam. Tada Srbija „oslobađa“nova područja prema jugu i istoku, ali istodobno usmjerava pogled i prema zapadu (hrvatskim zemljama). Ekspanzionizam srpske crkveno-državne ideologije konstanta je srpske politike do kraja 20. stoljeća. Uoči Balkanskih ratova vladika Nikolaj Velimirović, kao predstavnik vrha SPC, formulirao je ideju o tome da je Srbe i Crnogorce Nebo predodredilo za misiju i dominaciju nad južnim Slavenima. Ta je dominacija po njemu sveta i trajna kao što je prirodno pravo božanskoga karaktera statično i nepromjenjivo. Inspiracija Velimiroviću bio je Njegoš. Teorija o srpskoj dominaciji utemeljena je u “znanstvenoj” argumentaciji J. Cvijića.
 
Velimirovićeva misao dugotrajno živi među velikosrbima. Oni svoje zločine nad drugima smatraju pravednom prevencijom i misle da ono što je njima dopušteno raditi drugima nije. Najbolji je primjer etničko čišćenje Hrvata, Bošnjaka i drugih ne-Srba od Vojvodine do Hrvatske potkraj 20. stoljeća te masovni zločini popraćeni tradicionalnim ritualnim masakrima (Baćin, Tordinci, Dalj, Borovo Selo, Voćin, Škabrnja, Nadin…), silovanjima i rušenjima, što je kulminiralo u Vukovaru i Srebrenici. Nakon gušenja srpske pobune u Hrvatskoj 1995. i propasti Republike Srpske Krajine na hrvatskom teritoriju egzodus Srba, uz ignoriranje svega onoga što je prethodno izvršila srpska agresija, proglašen je etničkim čišćenjem –ozakonjenim zločinom stoljeća (Svetozar Livada, 2006.). Osim toga, velikosrbi su zabrinuti zbog tobožnjega sprečavanja katarze Hrvatima oslobađajućom presudom generalu Gotovini (Savo Štrbac), a na svoju katarzu i ne pomišljaju. Neka se velikosrbi podsjete evanđeoske poruke: „Nemojte suditi, da ne budete suđeni! Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti! (Mt 7, 1-2).
 
Ideja o velikoj Srbiji i ništavnosti drugih, posebno Hrvata, snažno se održavala u Kraljevini Jugoslaviji, ali je tada jačao i srpski fašistički pokret kao potpora šestojanuarskoj diktaturi. Godine 1935. osnovan je jugoslavenski fašistički pokret Zbor pod vodstvom Dimitrija Ljotića, koji je izjavio da je Hitler oruđe Promisla Božjeg. Podržavanje nacizma u Srbiji bilo je snažno, a Zboru je prišla i vjerska organizacija Bogomoljci. Kada je Nedićdošao na vlast 546 uglednih Srba potpisalo je Apel srpskom narodu s pozivom na lojalnost nacistima. Apel su potpisali neki velikodostojnici SPC i mnogi intelektualci.
 
Philip J. Cohen argumentirano tvrdi da je glavnina srpskoga političkog, intelektualnog i vjerskog vodstva kolaborirala sa silama Osovine. U logor na Banjici, otvoren 5. srpnja 1941., dio zatočenika doveo je SS, a dio Srpska državna straža i Specijalna policija. Logor su u početku zajedno čuvali Gestapo i Srpska državna straža, a poslije samo posljednja. Liste za pogubljenje pisane su ćirilicom, a pripremali su ih Gestapo i Srpska policija. Egzekucije su izvršavali pripadnici Specijalne policije i Državne straže. Danas srpski povjesničari (Olivera Milosavljević, Branka Prpa) razotkrivaju da je u četiri logora u Beogradu u Nedićevoj Srbiji ubijeno oko 80.000 ljudi. U Jasenovcu, čija se povijest preispituje, stradalo je manje ljudi.
 
Cohen ističe ulogu četnika, koji su cijeli Drugi svjetski rat bili instrument genocidne politike široko prihvaćene od intelektualnoga i političkog vodstva Srbije. Ta se politika protegnula i izvan granica Srbije. Cohen nadalje zaključuje da su četnici u želji da stvore veliku etnički čistu Srbiju prema nesrpskom stanovništvu postupali kao nacisti prema nearijevskom stanovništvu. Istodobno Nedić je nastojao od Berlina isposlovati stvaranje velike Srbije (što mu je bio prioritet) pod njemačkim pokroviteljstvom. No u susretu u rujnu 1943. Hitler nije dao Nediću nikakve ustupke. Cohen otkriva istinu o umiješanosti Srbije u Holokaustu. Velik dio srpskoga društva sudjelovao u uništenju Židova. Nedićeva vlada proglasila je židovsku imovinu vlasništvom srpske države. SPC je izjavila lojalnost okupatorskim i zemaljskim vlastima ne osuđujući zločine, a svetosavlje je bilo ponuđeno Nedićevu režimu kao činilac u novom svjetskom poretku (Olivera Milosavljević, 2006). SPC je teološki opravdavala progon Židova, a zabranjen im je prijelaz na pravoslavlje. Srpski negacionistički revizionizam većje potkraj rata počeo u tisku (Politika) opovrgavati srpsko sudjelovanje u kolaboraciji prijetvorno iskazujući dugotrajnu ljubav prema Židovima, a optužujući Hrvate za fašizam. U tom kontekstu u novije vrijeme pokrenuta je rehabilitacija četnika i Nedićeva režima, koji je tobože djelovao u interesu zaštite srpskoga naroda. Cohen smatra de je srpski povijesni revizionizam važan dio srpskoga puta prema nacionalnim ciljevima: teritorijalnom osvajanju i uklanjanju neželjenoga stanovništva.
 
Pri kraju rata četnici su u velikome broju prišli partizanima, a ulaskom kompromitiranih srpskih političara u komunistički režim stvorena je srpska nadmoću Jugoslaviji. Za razliku od Hrvatske u Srbiji nije proveden masovni aristocid pa se srpska inteligencija održala opredjeljujući se za dva tabora: onaj velikosrpski i onaj vrlo kvalitetan, koji čine analitičari „druge“Srbije, sljednici Svetozara Markovića. Osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća prevladao je tabor velikosrpskih „ubojica za pisaćim stolom“, koji su poticali agresiju. Mržnju prema Hrvatima tada su snažno poticali srpski književnici, Srpska akademija znanosti i umetnosti (Memorandum iz 1986.) i mediji te Srpska pravoslavna crkva (prijenos mošti sv. Lazara po srpskim zemljama, obnova mita o 700.000 ubijenih u Jasenovcu i dr.). Vuk Drašković tada je, iskazujući koliko je velikosrbima važna uporabna vrijednost NDH i koliko su njome opsjednuti, određivao granice Srbije „tamo gde su srpske jame i grobovi“.
 
„Druga“ Srbija odlučno je istupala protiv tadašnjega zlogukoga srpskoga nacionalizma. Najbolji primjer je zbornik Srpska strana rata koji je 1996. uredio Nebojša Popov. U zborniku više srpskih autora razotkriva nacionalističku atmosferu u Srbiji osamdesetih godina i srpske grijehe, posebno SPC i SANU te ostalih intelektualaca u poticanju rata na kraju komunističke Jugoslavije. Nažalost, slab je bio, a i dalje je slab, utjecaj „druge“ Srbije na srpsku nacionalnu memoriju i svijest, koje su u dugom trajanju kontaminirane velikosrpstvom i mitovima te se teško mire s bilo kakvim hrvatstvom. U Hrvatskoj, pak, „druge“ Srbije gotovo i nema i tek se polako budi.
 
NDH tragična epizoda u hrvatskoj povijesti
 
Otpor velikosrpskoj genocidnoj ideji o čistoj naciji ipak u Srbiji postoji. Srpske hrabre majke – „žene u crnom“, čiji su sinovi mobilizirani u JNA i uzalud poginuli za vrijeme srpske agresije, u Beogradu pale svijeće za Vukovar i posjećuju taj grad prigodom dana sjećanja na žrtve. Dostojno divljenja!No, haaški optuženik Vojislav Šešelj nedavno je na privremenoj slobodi u Beograd u društvu četnika izjavio da je ideja velike Srbije besmrtna. Iz svega dosad navedenoga proizlazi da tu izjavu valja najozbiljnije shvatiti. Ta Ivo Pilar je davne 1918. ukazujući na krivnju Srbije za izbijanje Prvoga rata, zloguko nagovijestio da će nekoliko godina poslije rata stvar započeti iznova, ali oblik će se promijeniti i prilagoditi novonastalim okolnostima. Ispravnost Pilarovih razmišljanja potvrdila su kasnija zbivanja
 
Za razliku od Nedićeve Srbije, koja je čvrsta karika u kronološkome lancu genocidnoga velikosrpstva koji još živi, NDH je osamljena, slučajna tragična epizoda u hrvatskoj povijesti bez prethodnih fašističkih temelja. Hrvatska se poslije 1918. našla na mučilištu. Ljudi su proganjani i ubijani, a 1928. u Skupštini je počinjen atentat na Stjepana Radića, što je izazvalo velike proteste u Hrvatskoj i akumuliralo agresivnost. Odgovor Hrvata bio je slab, a Lički ustanak 1932. grubo je ugušen. Napetosti je pojačalo ubojstvo kralja Aleksandra 1934. Osim nasilja srpske su vlasti ekonomski i na druge načine izrabljivale Hrvatsku, a SPC, koja je smatrala da je Jugoslavija proširena Kraljevina Srbija, spriječila je 1937. potpisivanje Konkordata bojeći se jačanja Katoličke crkve.
 
Između dvaju ratova iscrtavali su se zemljovidi velike Srbije koji su uključivali hrvatske zemlje. Kada je 1939. stvorena Banovina Hrvatska, Srbi su tražili izdvajanje tzv. srpskih srezova iz nje, a ti su se velikosrpski zahtjevi nastavili uz zločine realizirati u NDH. Hrvati su bili rasistički omalovažavani kao oni kojima je duša u rimskoj stezi dobila karakter ropske utučenosti (Ljubomir Ivančević, 1940.). Velikosrpski plan (1) i omalovažavanje Hrvata (2), kao univerzalni genocidni poučak, trasirali su put za četničko nasilje u NDH[2]. Francuski povjesničar Dominique Venner (2005.) zaključuje da je Hrvatima u uvjetima beogradske velikosrpske diktature preostalo samo nasilje ako se nisu htjeli podčiniti.
 
Važno je napomenuti da za razliku od Srbije između dvaju ratova u kojoj se zapaža fašizacija, prema Ph. J. Cohenu takve pojave nije bilo u Hrvatskoj. Hrvati su uoči Drugoga rata bili među rijetkima u Europi koji su masovno pristajali uz jedan liberalni i demokratski pokret glasajući za HSS. Među članovima HSS-a bilo je onih koji su u Hitleru vidjeli “reformatora duha”, ali otklon od fašizma uvjetovan je liberalnim shvaćanjem demokracije i pacifizam braće Radić.[3] Dapače bilo je osuda svih totalitarizama. Isusovac Stjepan Tomislav Poglajen, koji je bio protivnik fašizma, nacizma i komunizma, u časopisu Život, koji je uređivao, napisao je članak u svezi s paktom Hitler–Staljin 1939. pod znakovitim naslovim Nastala je noć. U isto vrijeme SPC i mnogi srpski intelektualci podupirali su nacizam, o čemu svjedoči spomenuti Apel srpskom narodu.
 
NDH je stvorena u ratnim uvjetima i trajala je četiri godine. Osuđenik na smrt Ante Pavelić, prije rata antiboljševik (knjiga Strahote zabluda) i antifašist (protivnik monarhofašističke diktature) stigao je iz progonstva sa skupinom ustaša i postao je poglavnikom bez legitimiteta koji bi mu na izborima dao narod. Cohen smatra da su ustaše iznimka u hrvatskoj povijesti i da nikada nisu stekli masovnu potporu, a Mačekovo odbijanje suradnje s nacistima dovelo je Pavelića na vlast. Cohenovu tvrdnju lako je dokazati. Uoči rata broj ustaša u Hrvatskoj bio je zanemariv u odnosu na masovni četnički pokret ojačan ustrojavanjem četničkih komandi i bataljuna u jugoslavenskoj vojsci 1940. Ni u ratu potpora ustašama nije bila masovna. Većinska vojna snaga NDH bili su mobilizirani domobrani, a ne ustaše. Prema tome neopravdano je NDH u potpunosti izjednačavati s ustašama, čime se zapravo cijeli hrvatski narod optužuje za ustaštvo i genocidnost. Usto velik broj Hrvata zbog borbe protiv okupatora prišao je pokretu otpora pod vodstvom komunista. NDH je slučajna tvorevina Drugoga rata (povjesničar Rudolf Wiszling –navedeno prema Korskom, 1991.).
 
Uz ta razmišljanja valja napomenuti da u predratnome ustaškom pokretu nema isticanja njegove povezanosti s fašizmom ili s nacionalsocijalizmom. Ipak, nitko u Hrvatskoj ne negira zločinački karakter ustaškoga režima, ali taj režim, ma kakav bio, valja osloboditi od laži koje su mu pridodane. To je zadaća znanstvene revizije. Radi uklanjanja Pavelića i osnivanja nove vlade (s HSS-om) te priznanja Hrvatske kao članice pobjednica u ratu bio je iniciran neuspjeli puč Lorković–Vokić (kolovoz 1944.). Scenarij prelaska Hrvatske na stranu država pobjednica zaista je postojao, ali nije uspio, a sudbina Hrvatske većje bila odlučena (Teheran, krajem 1943.).
 
U povijesnim analizama zanemaruje se činjenica da je NDH vodila obrambeni rat protiv četničke genocidne agresije,[4] koja je bila protiv stvaranja hrvatske države (ustanak u Srbu 27. srpnja 1941.). Vlada u Londonu prihvatila je nadopune Moljevićeva projekta koje joj je uputio Politički odbor Draže Mihajlovića u rujnu 1941. U nadopunama se predlaže: “omeđiti ‘defakto’ srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj” (Vladimir Dedijer, A. Miletić, 1990.). Podršku u izvorima potvrđenu četničkom genocidu Hrvata i Muslimana pružala je Nedićeva Srbija, koja je održavala kontinuitet velikosrpske ideje (Ph. J. Cohen). Taj model državne velikosrpske agresije, koji je 1937. definirao Vasa Čubrilović, podržan od Vlade u Londonu, koji se prikrivao otporom Srba ustaškim zločinima, ponovljen je potkraj 20. stoljeća.
 
Povijest NDH popraćena je neviđenim falsifikatima, na temelju kojih je postala glavna zvijezda europskoga nacifašističkoga kolaboracionizma i „žrtveni jarac” koji bi trebao prikriti komunističke i velikosrpske zločine. Znanstveni je povijesni revizionizam nužan te istina izlazi na vidjelo. Demantirana je brojka od 700.000 ubijenih u Jasenovcu, a istraživanja otkrivaju da je to bio i komunistički logor na kraju rata za Hrvate sa Križnoga puta te logor za informbiroovce (prije Gologa otoka). No izmišljeni strašni zločini jošse rabe kao povijesna istina. Zanimljiva je priča o starcu Vukašinu koji je u Jasenovcu, prema lažnome svjedočanstvu jednoga psihijatra, masakriran u noći u kojoj je jedan ustaša zaklao 1350 Srba. Ta jeziva priča, uz mnoge dodane „specijalitete“, poput izmišljotine o srpskim očima u zdjelici kod Ante Pavelića te o rezanju glava djeci i zatim njihovo bacanje u krila majki, joškruži svijetom (Julia Gorin, 2010. u izraelskom Jerusalem Postu) i zgraža svjetsku javnost. Iz Hrvatske nitko ne reagira. Dapače, predsjednik RH u Knessetu prokazuje ustašku guju. Konačno SPC je izvela ekumensku bezobraštinu proglasivši 1998. zapravo nepostojećeg Vukašina svetim Vukašinom Jasenovačkim. Jasenovački mit tako je u najnovije vrijeme ojačan kao sastavnica izmišljene srpske memorije. Katoličku crkvu nisu ništa o tome pitali, a sada katoličko-pravoslavna komisija ocjenjuje kanonizaciju blaženoga Alojzija Stepinca, koji je, uza sve ono dobro što je napravio za vrijeme NDH i što je dokazano, jasno i glasno istupao protiv rasizma govoreći 1942. u propovijedi da svi narodi i rase potječu od Boga i da stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. U to vrijeme u Nedićevoj Srbiji SPC je podupirući nacizam slala bitno drukčije poruke. U sklopu velikih laži prešućuje se činjenica da su Hrvati za vrijeme rata spašavali Židove (Esther Gitman, 2012.) Inače Židovima je Hrvatski sabor priznao građanska prava već1873. i oni su bili uključeni u društveni, kulturni i gospodarski život Hrvatske. Ipak, bilo je antižidovskih istupa, posebno glede veze Židova s marksizmom (sociolog fra Bonifacije Perović, 1934.). Odnos prema Židovima u Srbiji bio je sasvim drukčiji.
 
Na poništenje komunističke presude Alojziju Stepincu u srpnju 2016. službeni Beograd, zaboravivši da Hrvatska više nije srpska kolonija, reagirao je prijetećom tvrdnjom da se na taj način zatrpavaju ustaške jame. Stepinčev slučaj nije osamljen u miješanju Srbije u unutrašnja pitanja Hrvatske. To miješanje zastupaju oni koji rehabilitiraju četništvo, Dragoljuba Mihailovića i Milana Nedića. Oni, očajni zbog poraza u ratu, zapravo sve više tonu u živo blato velikosrpstva umjesto da iz njega, poput časne „druge“Srbije, izvlače svoj narod. U očaju velikosrbi se hvataju otrcane priče o NDH kao slamke spasa i prijete da će svijet upozoriti na ustašizaciju Hrvatske jer je to prijetnja stabilnosti regije (Ivica Dačić – Miloševićev kadar). Zapravo, iza te srbobranštine nazire se strah od plaćanja ratne odštete. Smisao se sastoji u tome da se devedesetih srpski narod morao braniti od „povampirenoga“ustaštva (koje je i danas živo) pa agresije nije ni bilo. Odšteta? Ni slučajno! Većina Hrvata s podsmijehom (ali i sa zebnjom) gleda na poteze Beograda uz uzvik: Nevjerojatno!
Od bivših komunističkih zemalja najviše su napredovale baltičke države, Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska, koje su provele lustraciju. S druge strane nelustrirani komunistički kadrovi dominiraju u Sloveniji, Hrvatskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj, što uzrokuje mnoge probleme u tim zemljama. U prikrivanju totalitarnoga karaktera jugokomunističkoga režima postkomunisti žele komunističke zločine iz vremena Drugoga svjetskog rata i poraća pripisati pojedincima – staljinistima. No projekt „Hrvatska na gubilištu“ bio je smišljeni zločinački pothvat nove boljševičke vlasti, koja je pripremala dominaciju od 1941. organizirajući borbu protiv okupatora i privlačeći mnoge borce, ali tajeći pritom da vodi revolucionarni rat za stvaranje novoga komunističkog poretka. Komunistički zločini počeli su prije završetka rata, već 1941., a likvidacije na kraju rata i u poraću djelo su novoga sustava i države te Josipa Broza, a ne osvete pojedinaca.
 
Pobjeda komunista ostvarena je u za njih pogodnome kontekstu rata i dogovora velikih sila koje su odlučivale o sudbini svijeta pa tako i Jugoslavije i, dakako, Hrvatske (konferencije u Teheranu i Jalti). Pod Titovim vodstvom u procesima nakon 1918., nepovoljnima za Hrvatsku, ukinuta je njezina samostalnost i pojačano koloniziranje hrvatskoga nacionalnog bića iz Beograda. Hrvatska je demografski opustošena. Između ostaloga hrvatsku inteligenciju pogodila su dva komunističko-antifašistička aristocida, čije se preteške posljedice osjećaju i danas (strah od izjašnjavanja, autocenzura, prevlast komunističko-liberalne inteligencije). U prvome aristocidu 1945. ubijeni su mnogi hrvatski intelektualci, potencijalni protivnici novoga režima. U drugom aristocidu za vrijeme Hrvatskoga proljeća 1971. pokošena je bez ubijanja suprotstavljena hrvatska inteligencija, posebno studentska. Hrvatska društveno-povijesna analitika umrla je s Pilarovim Die südslawishe Frage 1918., i to se održalo za vrijeme dviju Jugoslavija. Danas se objavljuju djela velike vrijednosti o starijoj hrvatskoj povijesti, a uz antifašističku literaturu o novijoj povijesti objavljuje se i revizionistička literatura koja razotkriva komunističku i velikosrpsku „istinu“. Ipak, prevlast danas ima postkomunističko-liberalna inteligencija školovana na „crvenim fakultetima“. Mnogi profesori s tih fakulteta i dalje drže svoje katedre, a u javnosti se pojavljuju kao veliki pismoznanci i komentatori. Njihovo djelo koje ima korijene u komunizmu nema neke veće vrijednosti za unapređenje današnjega hrvatskog društva. U dugome razdoblju koloniziranja hrvatskoga nacionalnoga bića od 1918. narodu je onemogućena samospoznaja, u čemu je školstvo odigralo važnu ulogu, te je doveden u shizofreno stanje koje mu danas smanjuje sposobnost razmišljanja i percipiranja stvarnosti.
 
Bauk ustaštva kruži
 
Komunizam je u Hrvatskoj danas živ (premda maskiran liberalizmom i socijaldemokracijom), a bivši komunisti (sada liberali) sebe predstavljaju kao „progresivne snage“i Hrvatsku uključuju u svjetski homogenizirajući „sustav koji ubija narode“ (Alain de Benoist). Svjetska neoliberalna diktatura jednoumlja bivšim je komunistima vrlo bliska (npr. oduzimanje odgoja djece roditeljima, znanstvena lijeva korupcija). Oni se lažno odriču komunizma i kao veliki blef proglašavaju „novu pravednost“ koja navješćuje pravednu državu na svim područjima. Tu obmanu razotkrivaju socijalna neosjetljivost i nejednakost, korupcija, klijentelizam, kriminal i mnoge druge negativne pojave koje kreiraju političke „elite“ proizašle iz komunizma.
 
Prihvaćeni liberalni projekt postkomunistima služi za održavanje na vlasti, pri čemu im je važno očuvati mit o antifašizmu i zlatnom dobu jugoslavenskoga komunizma. Jugoslavenski komunistički antifašizam, koji se, za razliku od europskog, izrodio u totalitarizam, brani se danas kao velika civilizacijska tekovina. Antifašizam mora imati svoju metu pa je izmišljena ustašizacija Hrvatske. U okrilju antifašizma vođe Srba u Hrvatskoj skrivaju grijehe pripadnika svoje zajednice –sljednika velikosrpske ideje u dugom trajanju. I oni, pošto uvrijede Hrvate (Novosti koje vrijeđaju i hrvatsku himnu) i dobiju adekvatan odgovor uz proteste glede proslave „Dana ustanka“u Srbu, preko svoga čelnika po notama Memoranduma 2 viču: „Evo sljedbenika poražene ustaške ideologije i promotora te politike u današnjoj Hrvatskoj, širitelja govora mržnje, pozivatelja na nasilje i negatora antifašističkih vrijednosti.“ Živo rehabilitirano četništvo u Srbiji i njegovo prelijevanje u Hrvatsku (izvještaj SOA-e) prešućuju.
 
U komunističko-liberalnu grupu uključile su se i lijeve nevladine udruge (Platforma 112), obilato financirane iz državnoga proračuna, koje se kao „gospodari istine“nastoje postaviti iznad institucija države iskazujući se zapravo kao lijeve parapolitičke organizacije. Nova lijeva opcija odbacuje s biljegom natražnjaštva u svijetu prihvaćen neokonzervativizam na kojem se može graditi novo društvo. Iz te logike proizlaze napadi na Katoličku crkvu, koja održava tradicionalne vrijednosti i okuplja raščinjeni hrvatski narod. Čvrsta granica između neokomunista i oponenata ne postoji jer su komunistički „društveno-politički radnici“ ulaskom u sve stranke devedesetih dvadesetoga stoljeća kontaminirali cijelo hrvatsko društvo unijevši u demokraciju komunistički mentalitet i raširenu korupciju u komunističkoj Jugoslaviji (kontrolirano sudstvo, sumnjivo stjecanje fakultetskih diploma, kriminal u gospodarstvu, mito, klijentelizam). No postkomunisti su sve nervozniji jer se istina otkriva. Pokušali su, bez uspjeha, spriječiti izručenje Njemačkoj osumnjičene za organiziranje ubojstva Stjepana Đurekovića (Lex Perković).
 
Presuda njemačkoga suda dvojici udbaša, makar nepravomoćna, uzbudila je postkomuniste jer je to zapravo pravomoćna presuda Titu, zločinačkoj Partiji i zločinačkoj Udbi. U Hrvatskoj je nešto takvo još nemoguće. Postkomunisti su uznemireni otvaranjem arhiva u kojima se razotkrivaju putovi bogaćenja današnjih tajkuna. Oni su nastali tako što su u dogovoru sa službama bivše Jugoslavije i Partijom pljačkali hrvatske tvrtke, novac izvlačili van i poslije ga „investirali“ u privatizaciji (Rado Pezdir, 2016.). Jedan od prozvanih tajkuna neinteligentno je reagirao tvrdnjom da je sve to podmetanje filoustaša. Time je jasno razotkrio čemu služi izmišljanje ustašizacije Hrvatske danas. Bauk ustaštva kruži (post)komunističkom Hrvatskom, a četništva i komunizma kao da i nema! Usprkos svemu, bivši komunisti okupljeni u Socijaldemokratskoj partiji, sljednici zločinačke KPJ/KPH, lažnom socijaldemokracijom umotanom u retrogradni antifašizam uživaju veliku potporu biračkoga tijela, odnosno branitelja stečenih privilegija, ljudi koji se rado sjećaju „boljih“ Titovih vremena i, naprosto, prevarenih ljudi. Znanstvena revizija povijesti najveći je neprijatelj sljednicima jugokomunizma jer bi uz tu reviziju trebala stići i lustracija. No bivši su komunisti odlučno prešli u kontralustraciju i sada oni lustriraju tradicionaliste optužujući ih da su mrak, dno dna i svijet kriminala i bezakonja. Podrazumijeva se da su ustaše.
 
Kako bi iz nacionalnoga pamćenja izbrisali svoj zločin, postkomunisti lukavo poručuju: „Ostavimo prošlost, okrenimo se budućnosti.“ No bez čistih računa nema pomirenja suprotstavljenih hrvatskih nacionalnih memorija pa nema ni svijetle budućnosti. Znakovito je da u lijevoj Cjelovitoj kurikul(ar)noj reformi obrazovanja nema ni traga raspravama poput navedenih u ovom članku! Nema ih štoviše ni u kurikulu za predmet povijest. Pisac članka odustaje od pisanja uobičajenoga zaključka. On prepušta čitatelju da ga sam kritički sroči prema sadržaju članka i svojim saznanjima dokazujući tako da povijesno razmišljanje u Hrvatskoj jošnije ugušeno i da nije delikt mišljenja kao u komunizmu.

Bilješke:
 
[1] Vijenac, br. 587., 588. od 15. rujna 2016.
[2] Dodatni komentar: Omalovažavanje Hrvata „slabe moralne snage“ dolazilo je  i sa hrvatske strane. Milan MARJANOVIĆ, zastupnik teze o srpsko-hrvatskome narodu,takve je stavove zastupao u „Narodu koji nastaje“ (1913.)
[3] Detaljnije u: Višeslav Aralica, Kmet, fiškal, hajduk, Konstrukcija identiteta Hrvata 1935. – 1945. Zagreb: Ljevak, 2016., str. 21.-30. Usto valja napomenuti da uoči rata nacionalistički pokret u Hrvatskoj nije postao jedinstvena organizacija nego su u nj bile uključene razne kulturne, prosvjetne i gospodarske udruge; n. dj. str. 366.-369.
[4] LOZO, S. 2017.
 

Ivo Rendić-Miočević

Sve je isto, četništvo cvate k'o i 2015.

 
 
Uvod: Ovo se ovdje moglo čitati prije nekoliko godina - tko je odavde htio mogo je „narativ“ i pro-čitati. Poslije je srbijanski „ministar vojni“, tada mislim rada, još špartao po Hrvatskoj. Ali to je bilo tada, a ovo je sada: htjeli ste ga pa vam eto Aleksandra Vulina. No sada će o tome hoće li on ovamo doći, il' ne doći, odlučivati „vrhovni zapovjednik Vojske Srbije“ Aleksandar Vučić. Ne će Vulina uputiti na Kosovo, frka neka, već na Hrvatsku. Aleksandar Vulin je inače kadar Mire Marković (JUL). Srbijanci tvrde i dezerter iz srbijanskih ratova za veliku Srbiju, uključivo, bit će i kosovskog - jednostavno, vojnički gledano - kukavica.
https://i.ytimg.com/vi/KMEVRZ7OHck/hqdefault.jpg
Aleksandar Vulin iz mladočetničkih dana
 
Što je još poznato iz srbijanskih medija o njemu  ne ću prenositi – bit će vremena. Kao i Šešelj i Vučić glede tog  srbijanskog vojničkog herojstva su kukavice, tek propagandisti, kako bi blago rekao Nenad Čanak „dobrovoljni davatelji tuđe krvi“, misleći pritom, pretpostavljam - ponajprije srpske. Koliko su „pustili“ hrvatske, poznato je. I tako, Vulina ne će pustiti u Hrvatsku - napokon, ali kasno odluka stiže. (Tekst ispod objavljen 2015.)
 
Kako je pisano prije tri godine!
 
»Tko nam je ovih dana uprizorio srbijanskog ministra Vulina u Hrvatskoj? Milorad Pupovac, SNV, Gornjokarlovačka eparhija, odnosno episkop Gerasim i našaVlada pri čemu je za njegovo uprizorenje najodgovornija prva potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Ali krenimo redom. Hrvatski mediji nisu zapravo uopće izvještavali o događajima poveznim sa srpskim obilježavanjem Jadovna 2015., u okviru „dana sjećanja na Jadovno 1941.“ već su se ponešto osvrnuli na tog Vulina. A bilo je ovako: Prvo je u petak 19. lipnja u Plaškom u crkvi Vavedenja Svete Bogorodice „osvećen krst“ (posvećen križ) čija je namjena bila da bude poboden na Pagu. Sutradan, 20. lipnja služen je prvi parastos,misa zadušnica, u Jadovnu. Služili su ga svećenici Mitropolije beogradsko-karlovačke (bit će je to „donjo“ karlovačka?), eparhija braničevske, valjevske, bihaćko-petrovske i gornjokarlovačke. Predsjednik udruge građana „Jadovno 1941.“ Dušan Bastaić održao je govor u kojem je ustvrdio kako je u Jadovnu pobijeno 42.000  ljudi, od čega e „više od 38.000“ srpskih žrtava (okrugle brojke, uvijek okrugle brojke).
 
Dio „sabranog naroda“ ukrcao se na brod u Karlobagu(!!!) te „uplovio u uvalu Slana“ na Pagu i tamo pobo, postavio „krst“, gdje je navodno stradalo 8000. Srba (okrugla brojka) kao i Metajni, gdje su stradale žene i djeca. Ne preostaje nam ništa drugo nego zaključiti: „linija“ se malo produžila, pa krajnja točka velike Srbije nije više Karlobag - već Pag. Javnost također nije izvještena kako je u subotu, 20. lipnja, u Jadovnu bilo pola vlade Republike srpske, predsjednik SDF-a Veljko Džakula. Zašto su o tome mediji šutjeli, već se o tome moglo tek naknadno doznati pravo je pitanje. Drugi parastos u Jadovnu održan je 21. lipnja, a predvodio ga je mitropolit zagrebački Porfirije, govorili su „svjetovnjaci“ Milorad Pupovac, srbijanski ministar Aleksandar Vulin, Ognjen Kraus (održao posebno ružan politički govor koji zaslužuje poseban osvrt) i ministar kulture Šipuš. Napominjem kako su informacije koje ovdje navodim većinom s internetske stranice Gornjokarlovačke eparhije. Pošteno, iskreno, no s drugim namjerama.
 
Sve je isto: tu su grobovi, umnožene žrtve, Stepinac, ustaše
 
O govoru srbijanskog ministra Vulina, posebno napadu na Blaženog Alojzija Stepinca ponešto je već rečeno, a posebno je zanimljiv odnos prema njemu aktualne vlasti, o čemu malo poslije. Prije toga osvrnut ćemo se na aktivnost SPC-a protekla tri mjeseca, od travnja do lipnja, od Jasenovca do Jadovna. Upozorili smo svojedobno kako je u Jasenovcu bio skoro cijeli sinod SPC-a, a osobito na nazočnost i istup arhiepiskopa Amfilohija i episkopa Atanasija - dvojca koji je iz krila SPC-a bio idejno-vjerski kreator srpske nacionalsocijalističke agresije na Hrvatsku i BiH. „Dani Jadovna“, uključivo i istup Vulinov, kasnije Aleksandra Vučića, pobadanje „krsta“ na Pagu, napad SPC-a i srpske države na Blaženog Alojzija Stepinca i njegovo buduće proglašenje svetim, što je unekoliko uzdrmao i papa Franjo, uvećavanje srpskih žrtava - sve je to potpuno, baš potpuno isto što se događalo od sredine pa do konca osamdesetih godina prošlog stoljeća. S tim se treba sučeliti, jer radi se nastavku istoga - zasad idejno-vjerskoj agresiji. I tada su „milijunske“ žrtve, „svi Hrvati ustaše“, Stepinac… bili glavne propagandne teze u pripremi za - rat. Što je sad ovo? I odakle pravo SPC-u da se miješa u katoličke svece, miješa li se itko odavde u svece SPC-a? Nitko, a ja bih, recimo, imao mnoštvo primjedbi na Svetitelja Savu, kojega SPC drži trinaestim apostolom, osim ostaloga i zato što je tipični - poganski svetac.
 
Živo me zanima što mitropolit zagrebački Porfirije misli o Vulinovim tvrdnjama kako je „Stepinac ustaški vikar“, što o tome misli episkop Gerasim? Vjerojatno se slažu jer inače Vulina koji je već više puta nastupio šovinistički prema Hrvatima ne bi ni pozivali, ili bi kad bi ga Aleksandar Vučić ovamo i poslao otklonili njegovo gostovanje. Postoji ovdje i jedna zanimljivost: Čak ni osamdesetih godina, kad je u Hrvatskoj vladala famozna šutnja nisu likovi poput Amfilohija i Atanasija hodali po Hrvatskoj, niti su se pobadali „krstovi“ u skladu s parolom „gdje su srpske kosti, tamo je srpska država“.
 
Aleksandar Vulin, i SPC, problem su Zorana Milanovića i Vesne Pusić
 
Ovo je ustvari pitanje za hrvatsku vlast. Kako joj uopće može pasti na pamet da srpskom ministru Vulinu dopusti javne nastupe po Hrvatskoj, a isto se odnosi i na Milorada Pupovca koji također dio te vlasti. Nije dakle Vulin problem Vučićev, već je problem Zorana Milanovića i Vesne Pusić, prije svih. Odgovor je, nažalost, vrlo jednostavan - pripadnici ove vlasti, antihrvatski mediji iz Hrvatske, kojekave udruge govore o „fašizaciji Hrvatske“. O tome govore i Vulini, o tome deklaracije pišu i ovdašnji manjinci (zanimljivo, njihova Deklaracija je nastala baš koji dan prije nego se  na Poljudu pojavio  kukasti križ - skoro k'o „naručen“). Vesna Pusić ne reagira kao hrvatska ministrica vanjskih poslova, već se u izjavama obračunava s onima koji bi uputili kakvu riječ, ne daj Bože i povukli  potez, protiv agresivnih šovinističkih srpskih istupa. Dakle, reagira unutarnjo-politički, predizborno i lobistički za UN. Njenu kandidaturu za glavnu tajnicu treba spriječiti, ali bit će ta tema još na dnevnom redu. Zar je to aktualna vlast u koaliciji s Vulinima i agresivcima iz SPC-a koji nit' mijenjaju dlaku nit' ćud, a kamo li svetosavsku ideologiju, i zaista će prihvatiti  Vulinovu i Vučićevu pomoć u „defašizaciji Hrvatske“. Znaju li ovi „koalicijski partneri“ kamo vodi ova, zasad, virtualna i simbolička agresija. Hrvati će valjda već jednom naučiti: teze o „ustašizaciji“ i „fašizaciji“ Hrvatske prastara su fora i vode prema pokušaju njenog ponovnog  porobljavanja, a vjerojatno i prema višem cilju.«
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Srijeda, 18/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 727 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević