Get Adobe Flash player

Pravilno je: nacionalni kurikul, kurikulna reforma

 
 
Naziv temeljnog dokumenta obrazovne reforme treba biti na hrvatskom standardnom jeziku Prijedlog za izmjenu termina kurikulum u kurikul
U okviru Javnog savjetovanja o nacrtu Odluke o donošenju predmetnih kurikuluma i kurikuluma međupredmetnih tema (završava 15. prosinca 2018.) predlažemo da se riječi naziv kurikulum i pridjev kurikularni u svim dokumentima promijeni u kurikul i kurikulni jer su ti oblici u skladu s pravilima hrvatskoga standardnog jezika dok prethodni nisu. Ovaj prijedlog dajemo stoga što je u stručnoj a i široj javnosti odavno poznato da je kurikulum neprilagođena tuđica u hrvatskom jeziku čija je pravilna zamjena kurikul. Taj prijedlog kroatističke struke, koja je u tome jedinstvena i o čemu je objavljeno više stručnih i znanstvenih ekspertiza i izjava, Ministarstvo znanosti i obrazovanja ignorira otkad je započeo rad na „kurikularnoj“ rerformi, i to bez ikakva uvjerljivog obrazloženja.
http://os-ikrsnjavi-zg.skole.hr/upload/os-ikrsnjavi-zg/images/newsimg/1135/Image/Martina%20Kolar%20Billege.JPG
Martina Kolar Billege
 
Objašnjenje da je oblik kurikulum upotrijebljen u Strategiji razvoja obrazovanja, znanosti i tehnologije (2014.) pa se u kasnijim dokumentima, koji se izvode iz nje, ne može mijenjati neodrživo je jer se radi o jezičnoj (ne)pravilnosti koja se razmatra i rješava na razini lekture i nema nikakvih posljedica po sadržaj pojma. Skrećemo pozornost da prihvaćanje odnosno odbijanje oblika kurikul – kurikulum nije samo strogo jezični problem, nego je već preraslo u simbolično pitanje odnosa Ministarstva, a time u i hrvatske države, prema hrvatskom jeziku i cijeloj kroatističkoj struci. S gledišta identiteta hrvatskoga jezika i brige o njemu, za što se kurikulni dokumenti inače načelno opredjeljuju, nedopustivo je da temeljni dokument aktualne obrazovne reforme, koji se u cijelo hrvatsko školstvo službeno uvodi prvi put u povijesti, nosi naziv koji nije usklađen s hrvatskim standardnim jezikom.
 
Ako se na tome ustraje, to se ne može shvatiti nikako drukčije nego kao poruka da je Ministarstvu znanosti i obrazovanja svejedno kakav se (hrvatski) jezik rabi u obrazovnom sustavu i javnosti, štoviše da potiče uvođenje u hrvatski administrativni i obrazovni jezik, čak i u temeljnim dokumentima, riječi i oblike za koje postoji stručno jednoglasje da standardnom jeziku ne pripadaju. Daljnji zaključci o utjecaju takvog stava na kulturu i identitet hrvatskoga jezika razumljivi su sami po sebi. Uz navedenu promjenu oblika kurikulum u kurikul predlažemo da Ministarstvo donese i posebnu izjavu kojom se ta promjena zahtijeva u svim službenim dokumentima (zakonima i dr.) u koje je do sada, (zlo)namjerno ili nemarom, ugrađen oblik kurikulum. Izbor oblika temeljnog termina valjalo bi na prikladan način objasniti javnosti zbog čestoće uporabe termina u svakodnevnom komuniciranju.
 
Budući da se Ministarstvo do sada nije očitovalo o uporabi termina kurikul – kurikulum na znanstveno osmišljen način, prijedlog potkrepljujemo sažetkom dosadašnjih rasprava o tome: Pravilno je: kurikul, kurikulni Neslaganja oko objavljenih kurikulnih dokumenta počinju već od samog njihova naziva. Evo nekoliko naziva dokumenata: Okvir nacionalnog kurikuluma, Nacionalni kurikulumi, Područja kurikuluma, Predmetni kurikulumi…Temeljni pojam u tim dokumentima dakle ima oblik kurikulum. On se osobito proširio pothvatom koji je započeo kao cjelovita kurikularna reforma i od njega se nije odustalo ni promjenom više ministara znanosti i obrazovanja. Pridjev koji se izvodi od riječi kurikulum u tom nazivu glasi kurikularni. Dokumente s tim nazivom izdalo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta (SDP), a nastavilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja (HDZ) pa riječi kurikulum i kurikularni imaju status službenih oblika te obvezuju sve one koji se njima koriste u službenoj uporabi. No, do sada su to bili dokumenti u nastajanju, a sada im Ministarstvo želi dati status službenih i obvezujućih dokumenata odgojno-obrazovnog sustava na kojima se temelji obrazovna reforma koja se u sve škole, kako je najavljeno, uvodi šk. god. 2019./2020. Stručnjaci kroatističke struke na ovaj problem odavno upozoravaju bez odziva.
 
Akademik Radoslav Katičić, jedan od najvećih živućih hrvatskih jezikoslovaca, u pismu Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa (ministar Dragan Primorac), a u svojstvu predsjednika tadašnjeg Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, na pitanje iz samog Ministarstva (2009.) iznosi mišljenje da treba rabiti oblik kurikul jer je on u skladu s pravilom o preuzimanju latinskih riječi u hrvatski jezik. U izjavi Matice hrvatske o prijedlogu kurikulne reforme iz 2016. stoji: Neprihvatljivi su pojmovi „kurikulum“, „kurikularna reforma“. U recenziji kurikula hrvatskoga jezika Razreda za filološke znanosti HAZU-a, koju je naručilo Ministarstvo (2018., ministrica Blaženka Divjak), a potpisao akademik August Kovačec, stoji: Umjesto termina „kurikulum“ koji nije tvoren u skladu s pravilima o prilagodbi latinskih riječi hrvatskomu standarnom jeziku, u lektoriranoj i recenziranoj verziji kurikulnih dokumenata treba sustavno i dosljedno koristiti termin „kurikul“. Taj zahtjev međutim nije proveden, a nije ni objašnjeno zašto se tako ignorira HAZU kao najviša znanstvena ustanova u državi. Ugledni jezikoslovci također su dali svoje posebne ekspertize. Tako Dubravka Smajić, Irena Vodopija i Sanda Ham s Filozofskog fakulteta i Fakulteta odgojnih i obrazovnih znanosti u Osijeku u znanstvenom časopisu Jezik br. 5/2008. pišu o problemu curriculum, kurikulum, kurikul – uputnik i pokazuju kako je u hrvatskom standardnom jeziku jedini pravilan oblik kurikul te od hrvatskih naziva za taj dokument daju prednost riječi uputnik. Bernardina Petrović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu u časopisu Kašić (1/2017.) objašnjava: „Posuđenice srednjeg roda s morfemom –um (npr. metalum, elementum, pactum) iz latinskog se jezika preuzimaju bez toga morfema kao imenice muškog roda (metal, element, pakt).
 
U skladu se s tim pravilom ponaša i curriculum koji se onda u hrvatskome jeziku prilagođava kao kurikul.“ U Hrvatskom pravopisu u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je Ministarstvo (ministar Željko Jovanović) odobrilo kao jedini službeni pravopis u hrvatskim školama 2013. i po kome se ravnaju svi udžbenici, a koji je na snazi i danas, objašnjava se zašto je pravilan oblik kurikul, a ne kurikulum. Citiramo: „Riječ curriculum neprilagođena je latinska riječ u hrvatski preuzeta iz engleskoga jezika. Kurikulum je djelomično prilagođena tuđica jer, uz to što je glasovno prilagođena, zadržava latinski završetak -um koji se u standardnom hrvatskom jeziku u takvim tuđicama izostavlja, npr. simpozij, kriterij, prezidij. Dakle, u hrvatskom standardnom jeziku pravilno je upotrebljavati samo naziv kurikul, a domaći su nazivi naukovna osnova i (nastavni) uputnik.“ Dakle, nedvojben je stav kroatističke struke da je u hrvatskom standardnom jeziku jedini pravilan oblik riječi kurikulum jest kurikul, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja u više je navrata o tome i službeno obaviješteno, čak na vlastiti zahtjev. A kako glasi pridjev od riječi kurikul(um)? Po tvorbenim pravilima hrvatskoga standardnog jezika pridjev od kurikulum glasi kurikulum-ski. Od kurikul pridjev pak može glasiti: kurikul-ni, kurikul-ski i kurikul-arni jer su u hrvatskom jeziku pridjevi od imenica mogu tvoriti nastavcima -ski, -ni i -arni.
 
Jezikoslovna analiza pokazuje da je pridjev kurikularni načinjen prema engleskom uzorku curricular reform nekritičkim dodavanjem nastavka –ni na englesku riječ curricular pa nije prihvatljiv kao ni kurikulum. A od dobro načinjenih pridjeva kurikulni i kurikulski prednost bi trebalo dati obliku kurikulni jer je nastavak –ni u tvorbi odnosnih pridjeva ove skupine u uporabi češći i izrazito je obilježje baš hrvatskoga standardnog jezika (kao npr. i pridjevi autobusni, porezni, jezični, a ne autobuski, poreski, jezički). O tome argumentirano piše i Dubravka Smajić u Jeziku br. 2-3/2016. Prema tome, nazivi kurikulum za dokument i kurikularna reforma za proces s jezikoslovnog gledišta ne idu u standardni hrvatski jezik. Pravilno je: nacionalni kurikul, kurikulna reforma, itd. Ostaje pitanje odakle dolazi uporno nametanje kurikuluma umjesto kurikula? Ne može se objasniti drukčije nego da dolazi iz prostora u kojemu se donose odluke, tj. političkih krugova, potpomognutih dijelom politiziranih i ideologiziranih pedagoga, psihologa i drugih obrazovnih stručnjaka koji sjede u ili pri državnim tijelima, utječu na donošenje zakona i propisa o obrazovanju i imaju ulogu stručnog alibija, a očito im nije puno stalo do jezične kulture. No, to je posebna tema, a ovdje je dovoljno reći da barem Ministarstvo znanosti i obrazovanja, u čijoj je mjerodavnosti jezik u odgojno-obrazovnom sustavu, ne bi smjelo biti zarobljenikom takva tajnovitog djelovanja.
Zagreb, 14. prosinca 2018.
 

Za Udrugu autora udžbenika prof. dr. sc. Ante Bežen, predsjednik doc. dr. sc. Martina Kolar Billege, tajnica

Očitovanje o prijedlogu kurikula za nastavni predmet Povijesti za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj

 
 
Unatoč (pre)brojnim kritikama koje su od strane akademske zajednice upućene na račun predloženog kurikula nastavnog predmeta Povijest, od samog početka javne rasprave do zaključno negativne recenzije Povjerenstva za recenziju predmetnog kurikula Povijesti koju je, u svojstvu predsjednika Povjerenstva, potpisao uvaženi akademik Tomislav Raukar sa žalošću moram konstatirati kako Stručna radna skupina (SRS) za izradu prijedloga kurikula nastavnog predmeta Povijest, očito uz potporu resornog Ministarstva znanosti i obrazovanja, u velikoj mjeri nije uvažila iznesene kritike pri čemu su učinjene promjene bile uglavnom 'kozmetičke prirode'. Nasuprot mišljenju dijela sudionika ovog e-Savjetovanja, koji smatraju kako „ovim prijedlogom kurikuluma hrvatski učenici i nastavnici konačno imaju prilike sudjelovati u suvremenom načinu poučavanja povijesti“ i kako „tematski pristup nastavnicima daje veću fleksibilnost i visoki stupanj autonomije, čime se omogućuje fokusiranost na stjecanje konceptualnih znanja i ostvarivanje predviđenih ishoda“ mišljenja sam kako škola nije dućan iz kojeg će svatko uzeti ono što mu se sviđa, dok će na polici ostaviti ono što mu nije zanimljivo i privlačno.
https://0.academia-photos.com/2734146/1235349/1543087/s200_ante.birin.jpg
Ante Birin
 
Škola nije mjesto na kojemu će se učenici (primarno) zabavljati (što dakako ne znači da se nastava ne može odvijati na privlačan način) nego (primarno) učiti, a samo učenje jest proces koji zahtijeva pažnju, rad i trud. Umjesto nuđenja okvirnih natuknica obogaćenih hrpom tablica s odgojno-obrazovnim ishodima, čji se sadržaj u znatnoj mjeri ponavlja, nastava svakog predmeta, pa tako i Povijesti, trebala bi imati jasno definiran nastavni plan i program za osnovne i srednje škole. Umjesto traženja uzora u australskim, novozelandskim i kanadskim obrazovnim sustavima bilo bi bolje da smo se držali nama bližih primjera i uzor potražili u rješenjima kakva, na primjer, nude pojedine njemačke savezne pokrajine (http://www.bildungsplaene-bw.de/,Lde/LS/BP2016BW/ALLG/SEK1/G).
Davanje „visokog stupnja autonomije“ glede sadržaja nastave povijesti (što se s obzirom na predloženi kurikul prije svega odnosi na srednje škole) otvara svojevrsnu Pandorinu kutiju, koja pak otvara mogućnost „zaobilaženja“ određenih povijesnih tema i njihovu neravnomjernu obradu te postavljanje pitanja načina provođenja državne mature. Osim toga, smatram kako ovo „bastardno“ rješenje kojim se u nastavi povijesti kombinira kronološki pristup (u osnovnoj školi) i tematski pristup (u srednjoj školi) niti u metodičkom niti u stručnom pogledu nije nimalo sretno rješenje i bilo bi i više nego zanimljivo dobiti odgovor na pitanje postoji li igdje u Europi sličan primjer da se u osnovnom i srednjem školstvu kombiniraju dva sasvim različita pristupa nastavi Povijesti
 
Smatrajući kako preciznije određivanje nastavnih sadržaja – kako je to zaključilo i Povjerenstvo za recenziju predmetnog kurikula Povijesti HAZU – predstavlja jedan od ključnih nedostataka ovog kurikula, ovom prigodom želim skrenuti pozornost upravo na pitanje sadržaja i to osobito kada je riječ o predloženim popisima tema za srednje škole koje su oblikovane krajnje nestručno pri čemu su pojedina povijesna razdoblja (osobito kada je riječ o nacionalnoj povijesti) „izbrisana“ iz nastave Povijesti, dok se istovremeno pojedine teme sadržajno preklapaju otvarajući pitanje opravdanosti njihova oblikovanja. U vezi s time navodim slijedeće primjere:
 
• Predloženim kurikulom prapovijest je doslovce izbačena iz srednjih škola s obzirom da nema niti jedne teme posvećene tome povijesnom razdoblju. S tim u vezi postavlja se ne samo pitanje opravdanosti tog „izbacivanja“ - kada imamo u vidu našu bogatu prapovijesnu baštinu – nego i pitanje prema kojim kriterijima učenici 5. razreda osnovnih škola uče o životu ljudi u prapovijesti, dok učenici 1. razreda gimnazija (koji bi istu temu mogli daleko lakše razumjeti i shvatiti temeljem stečenog znanja) o istoj temi ne uče ništa?
 
• Isto pitanje moglo bi se postaviti i za „izbrisano“ razdoblje od sedam stotina godina nacionalne povijesti. Naime, predloženim popisom tema za srednju školu predviđena je tek obrada ranosrednjovjekovnoga razdoblja hrvatske povijesti (Vladari i vrela hrvatskog ranog srednjovjekovlja), dok je razdoblje od početka 12. st. do kraja 18. st. de facto „izbrisano“ iz nastave Povijesti. Obrađivanje pojedinih segmenata toga razdoblja kroz teme: Monarhije u srednjem i ranom novom vijeku (A1.6), Aristokratske republike: Venecija i Dubrovnik (A1.7), Zakonodavstvo i utjecaj pravnih sustava na vlast i društvo (A1.8) nikako ne može biti nadomjestak za cjelovitu i kvalitetnu razradu nacionalne povijesti tog razdoblja niti, u konačnici, može zadovoljiti kriterij da se u predviđenoj stanici nastave Povijesti najmanje 50 % nastavnih sati posvećuje obradi tema iz hrvatske povijesti.
 
• Iako bi se sličnih primjera dalo izdvojiti još, ovom prigodom moram spomenuti i „izbor“ tema za četvrte razrede gimnazije gdje je na sličan način ponuđena i obrada nacionalne povijesti 20. st. Naime, povijesti Hrvatske u razdoblju od 1918. do 1990. nije posvećena niti jedna tema koja bi izravno obrađivala povijesne događaje iz toga razdoblja, već je iste moguće obrađivati tek u sklopu tema: Europa između demokracije, diktature i totalitarizma (1918.-1989.) (B1.6), Drugi svjetski rat i Holokaust (B1.7), Hladnoratovski i posthladnoratovski svijet; slom komunizma u Europi (B1.8). Kako su navedene teme same po sebi vrlo zahtjevne, upitno je ostavljaju li one dovoljno prostora da se na kvalitetan način učenicima objasni i više nego kompleksna hrvatska povijest 20. st. Naravno, i ovdje se postavlja pitanje kako na taj način zadovoljiti spomenuti kriterij za najmanje 50 % nastavnih sati posvećenih nacionalnoj povijesti.
 
• Nadalje, kada je riječ o izboru pojedinih tema, postavlja se pitanje po čemu se one međusobno sadržajno stvarno razlikuju? Tako, na primjer, nije jasno zbog čega se kao posebna tema nudi Rimska uprava Italije i provincija (A1.5) i zašto ista nije uklopljena u temu Vlast i moć u rimskoj državi: od kraljevstva do carstva (A1.4)? O čemu bi se zapravo tijekom desetak sati posvećenih toj temi trebalo govoriti? O istim onim stvarima o kojima se u osnovnoj školi govori u kontekstu cjeline Rimski svijet (rimskim osvajanjima, romanizaciji, hrvatskim prostorima u doba Rimljana ili rimskoj baštini na području Hrvatske). O čemu će se desetak sati govoriti o Atenskoj demokraciji (A1.2) ili Aleksandrovom Carstvu i ideji univerzalizma (A1.3)? Koja je suštinska razlika između tema Monarhije u srednjem i ranom novom vijeku (A 1. 6) - Vlast i moć: kraljevi, carevi i pape u srednjem i ranom novom vijeku (A 1. 10), zatim Mecene i umjetnici (A 3. 6) - Novi duhovni i intelektualni horizonti: od humanizma do prosvjetiteljstva (A 3. 8) ili pak Nacije i nacionalni pokreti od kraja 18. stoljeća (B 1. 2) - Razvoj političke misli i političkih ideologija od kraja 18. stoljeća (B 1. 3) - da navedem tek nekoliko primjera - a da iste nisu mogle biti uklopljene u jednu temu?! Da se opet ne vraćamo na isto pitanje: kako ne temelju ovako oblikovanih tema zadovoljiti kriterij za najmanje 50 % nastavnih sati posvećenih temama iz hrvatske povijesti?
 
Naposljetku, s obzirom na sve navedeno, smatram kako umjesto njegova brzopletog uvođenja iz eksperimentalnog u redoviti program kurikul nastavnog predmeta Povijest – osobito u pogledu preciznijeg definiranja sadržaja – treba temeljito revidirati.
 

Dr. sc. Ante Birin, Hrvatski institut za povijest

NEKA VIŠE NE GLUME: Zašto se HINA ne preimenuje u Bošnjačka informativna novinska agencija? Ili možda Saudijska?

 
 
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine danas je na izvanrednoj sjednici donijelo odluku o opozivu diplomatskih predstavnika te zemlje u više od dvadeset država diljem svijeta, uključujući veleposlanicu u Hrvatskoj Renatu Paškalj. Dopisnik HINA-e iz Sarajeva, Bošnjak, naravno ovu vijest ne označava kao skandaloznu, niti u njoj vidi majorizaciju niti nacionalšovinizam. Predsjedništvo BIH sastoji se od dva Bošnjaka – Komšića i Džaferovića i jednog Srbina. Bošnjački šovinizam tako će preko preotete fotelje nadzirati dvije trećine diplomacije BIH. Radi se dakle o majorizaciji.
 
O nečemu što ni Inzko neće komentirati kada govori o “katalogu prava Hrvata”. Hrvatski predsjednik u BIH Dragan Čović, u RH medijima označen i kao monstrum, putem bošnjačkih uposlenika u HINA-i, držao se diplomatskih načela u smjenama, pa Komšićeve kadrove koje je zatekao u diplomaciji nije smjenjivao do isteka mandata. Budući da države koje to čine ispadaju neozbiljne. Bošnjački nacionalšovinist Komšić smijenio je tako neke ljude koji su funkcije preuzeli prije samo nekoliko mjeseci. Ništa to nije važno dopisniku HINA-e iz Sarajeva, Bošnjaku, kojeg plaćaju hrvatski porezni obveznici, pa tako i oni koje je nacionalizam za koji taj Bošnjak piše, protjerao. No evo što je dotični primijetio: Hrvatskoj javnosti Sadašnja veleposlanica BiH u Hrvatskoj, Paškalj je prije imenovanja na tu dužnost bila predstojnica Čovićevog ureda i nije imala nikakvog diplomatskog iskustva.
https://poskok.info/wp-content/uploads/2018/12/Slika-zaslona-2018-12-19-u-11.26.57.jpg
Autor se ne bavi činjenicom da većina svih Komšićevih kadrova, koje je slao u diplomaciju, kako prije tako i danas nemaju nikakvog diplomatskog iskustva. Primjerice njegov sadašnji savjetnik, Branimir Jukić otišao je na mjesto veleposlanika pri UN-u premda je ranije radio kao šalterski radnik u Neumu.
 
Opet, zašto dopisnik HINE, Bošnjak, smatra da  diplomatsko iskustvo  nije biti šef ureda Predsjednika države, što je Paškalj bila. Nije li to daleko teže diplomatsko iskustvo, po broju diplomatskih susreta od šalterskog radnika, kakav je bio Branimir Jukićoglu Komšićoglu? Dopisnik “hrvatske” HINA-e, iz Sarajeva, Bošnjak, potom ne propituje tko su novi Komšićevi diplomati i na osnovu kojih kvalifikacija su stekli diplomatsko imenovanje. Ima ta nekakva Livanjka, kojoj je jedina kvalifikacija što je član DF-a i što je u vrijeme kad su hrvatski studenti u Mostaru protestirali protiv Komšića uz parole “Not my president” napisala kako je to njoj smiješno i kako on jest njen predsjednik. I postade žena ambasadorica u Belgiji. HINA dalje ne prenosi rasističke, nacionalističke komentare sa sarajevskih portala u kojima se veliča “Sječa UZP-ovaca” u diplomaciji. Tek navodi imena smijenjenih. Ne baveći se imenima imenovanih. Pa kaže:
 
Smijenjena je i veleposlanica BiH u Kraljevini Belgiji Lidija Topić – Bouwen, Renata Paškalj u Zagrebu, veleposlanik Darko Zelenika u Italiji, Tomislav Leko u Mađarskoj, Ankica Gudeljević u Saveznoj Republici Njemačkoj, Ivan Dunđer u Poljskoj, Vesna Ćužić u Kraljevini Švedskoj, Valentina Marinčić u Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske, Josip Gelo u Svetoj Stolici, Lucija Ljubić u Strasbourgu, Ružica Udovičić u Milanu. Dopisnik HINA-e, iz Sarajeva, Bošnjak potom dezinformira javnost: Komšić je pak najavio kako će preispitati rad hrvatskih diplomata koje je postavio Čović i na temelju te procjene odlučiti tko će od njih biti zamijenjen. Komšić to nije najavio. Komšić je sasjekao Čovićevu kvotu diplomacije, osim par znakovitih imena, te im je dao rok do kada moraju napustiti zemlje primateljice.
 
Autor, Bošnjak, potom piše u Zagreb sljedeće:Predsjedništvo BiH ima isključive ovlasti imenovati veleposlanike i generalne konzule, a nepisano je pravilo kako hrvatski, srpski i bošnjački članovi državnog vrha suvereno odlučuju o imenovanju diplomata iz reda naroda kojemu i sami pripadaju. Znakovito je da autor, Bošnjak, dopisnik bošnjačkog nacionalizma, na hrvatskoj plaći nije našao za shodno napisati, kako je upravo Komšić, uhvaćen u korupciji kada je za hrvatskog ambasadora u Italiji imenovao Bošnjaka, nekadašnjeg Miloševićevog ambasadora, koji je za potrebe otimačine hrvatskog mjesta u Italiji, izjasnio se pred Komšićem, po dogovoru s njim, kao Hrvat. Što je kazneno djelo, lažnog iskaza, poradi pribavljanja, nepripadajuće materijalne koristi.
 
Novinar, dopisnik HINE, iz Sarajeva, gleter bošnjačkog nacionalizma za RH javnost, potom ne piše u ZG da je zbog tog ambasadora, Nerkeza, državni režim, države Bosne, slao SIPA-u (bosanski FBI) u novinske kuće hrvatskih novinara, kako bi ih natjerao da ne pišu o tome. I da su to, bošnjačke novinske udruge, koje se u nekoj ironijskoj potrebi nazivaju BH novinari, kolektivno prešutjele kao čin zastrašivanja. No kako na čelu te udruge sjedi žena koja je 90-ih u Konjicu prozivala hrvatske i srpske civile da se jave na “dobrovoljni odlazak” u logore Armije BIH, nema potrebe to pisati. Je l' tako dopisniče HINE?
Hvala HINA, Super ste. Tekbir!
 

https://poskok.info/zasto-se-hina-ne-preimenuje-u-bosnjacka-informativna-novinska-agencija-ili-mozda-saudijska/

Anketa

Hoće li u Bleiburgu 18. svibnja 2019., na komemoraciji za pobijene Hrvate 1945. bez suđenja, biti više ili manje ljudi?

Ponedjeljak, 25/03/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 969 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević