Get Adobe Flash player

Hrvatski fokus, Hrvatsko nebo i Zg-magazin kontinuirano prate rad ovoga Vijeća

 
 
Poštovani urednici,
u ime Znanstvenoga vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a pod predsjedanjem akademika Vladimira Paara željeli bismo izraziti svoju zahvalu što portali koje uređujete: Hrvatski fokus, Hrvatsko neboi Zg-magazin kontinuirano prate rad ovoga Vijeća dajući podršku našim idejama i vizijama pozitivnih promjena hrvatskoga sustava odgoja i obrazovanja.
https://direktno.hr/upload/images/cms-image-000003606.jpg
Zadovoljstvo nam je što u hrvatskome medijskom prostoru postoje portali kojima je stalo do demokratskoga pluralizma mišljenja i koji znaju prepoznati interese hrvatskih građana u smjeru poboljšanja našega društva u iznimno važnome segmentu reforme školstva.
Srdačan pozdrav,
 

Antonia Sikavica Joler, prof., glavna tajnica ZV-a za obrazovanje i školstvo HAZU-a

Osim Predsjednice, državni vrh suodgovoran

 
 
Sramota je preslaba riječ kako bi se opisalo sve što se u našoj Hrvatskoj događa vezano za povijesne krivotvorine kojima nas svaki čas bombardiraju naši istočni susjedi – sljedbenici naci-fašističkog velikosrpskog projekta. Očajavamo i žestimo se ovih dana zbog sramotne propagandne upriličene u prostorijama UN-a u New Yorku, što su je sljedbenici balkanskog krvnika Slobodana Miloševića organizirali kako bi nam još jednom svojim lažima i krivotvorinama udarili žig „genocidnog naroda“ pred svijetom, a u suštini nema pravoga odgovora na to s one strane s koje bi on morao doći: IZ DRŽAVNOG VRHA, od strane premijera, primjerice. Predsjednica države po svemu sudeći čini što može i zna gdje je istina, ali Vlada spava svoj zimski san i zadovoljava se šturim i jalovim priopćenjima ministrice vanjskih poslova. I tu je uglavnom kraj našim reakcijama. Za početak trebali bi jasno i glasno reći TKO NAS PROZIVA.
http://www.hazud.hr/portal/wp-content/uploads/2016/04/Istina-o-Jasenovcu-640x360.jpg
Oni koji upravo metodama genocida i etničkog čišćenja pokušavaju ostvariti svoju „veliku srbiju“ (etnički čistu svesrpsku državu na ovim prostorima – na uštrb prije svega BiH i Hrvatske). Od 1904. godine i „četničke akcije u Makedoniji“ gdje se borba za ovu oblast pretvorila u masovne zločine s ciljem istrebljenja i zatiranja svog ne-srpskog stanovništva na tom području (Vidi: Članak „Pokolji, silovanja, palež, istrebljenje“ koji je priredio beogradski sociolog Damjan Pavlica preuzimajući tekst iz Radničkih novina br. 27, Beograd, 30. marta 1905; http://www.e-novine.com/stav/62328-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html), a što su (kako sam izvor kaže) provodili „elementi skupljeni s koca i konopca“, preko sličnih akcija (skupa s Crnogorcima) u Balkanskim ratovima (uključujući osvajanja sjeverne Albanije čija su pojedina područja srpska vojska i četnici napustili tek početkom 20-ih godina), do krvavih masovnih zločina nad Crnogorcima (od 1916 do 1929. godine), brojnih masovnih zločina u Prvom i Drugom svjetskom ratu, sve do ovih posljednjih pohoda kad su srpski naci-fašisti ujedinjeni s komunistima i „JNA“ 90-ih godina prošlog stoljeća krenuli u svoju krvavu avanturu stvaranja „velike srbije“ genocidom i etničkim čišćenjem svega što nije srpsko (u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu).
 
Je li to dovoljno da se konačno jednom prepozna S KIME mi to imamo posla i da se beogradskim naci-fašistima i sljedbenicima Miloševićevog projekta (Dačiću, Vučiću i ostalim) postavi granica do koje mogu ići u svojim patološkim namjerama? Od koga to naši uškopljenici iz Vlade imaju kompleks? Do kada misle tako benevolentno prelaziti preko objeda i otrovnih laži iako u rukama imaju argumentaciju kojom sve to mogu pobiti na očigled svjetske javnosti?
 
Ima kod nas ljudi kojima je stalo do istine i za nju se bore. Ali ta indiferentnost vlasti koja dopušta divljanje Frljića, rasizam i šovinizam srpskih Novosti, filmove kojima se izruguje i grubo, sirovo i primitivno vrijeđa najranjiviji dio naše populacije – i uz to ovu sramotu financira novcem onih na koje se nabacuje blato (!?), odnosno, nas Hrvata i građana, to je ono što misleći ljudi kojima je stalo do ovoga naroda i Hrvatske nikako ne mogu shvatiti i razumjeti! Zar i danas, poslije najnovijih podataka iz beogradskog Vojnog Arhiva što ih je javnosti prezentirao časni i hrabri Slovenac Roman Leljak trebamo šutjeti?
 
Zašto se famozni „popis žrtava“ JUSP Jasenovac koji se tek od 2009. godine nalazi na internetu krio punih 64 godine od javnosti, sve dok naša „antifašistička“ klika nije koristeći krivotvorene popise beogradske tvornice laži (tzv. Muzeja genocida) sklepala popis u kojemu je do sada već pronađeno preko tisuću lažnih imena (i više od deset tisuća krajnje sumnjivih) za koje su naši doktori znanosti (informatičari i povjesničari) utvrdili da nemaju nikakve veze s ustaškim logorom Jasenovac, nego su poginuli na sasvim drugim mjestima (od Nijemaca, četnika, Talijana itd.), umrli ili deportirani u inozemstvo ili završili svoj životni put tako što su umrli prirodnom smrću u godinama poslije rata?
 
Popis JUSP Jasenovac sadrži i izmišljene „žrtve“ (primjerice, Vukašina Mandrapu – lika iz mašte koji nikad nije postojao, a SPC ga je čak proglasila „Svetim Velikomučenikom Jasenovačkim“, ili stotine ili čak tisuće izmišljene „romske djece“ bez osnovnih podataka o mjestu rođenja, roditeljima, datumu smrti, od kojih se mnoga vode čak i kao N.N.)? Dakle, i za nekoga N.N. o kojemu se ne zna ništa, postoji „pouzdani podatak“ da je „ubijen od ustaša u Jasenovcu“!? Koja perfidija! I mi kao država nemamo na to odgovor!?
 
Sama statistika nam govori sve – ako smo je voljni pogledati. Sva demografska istraživanja i kao i istraživanja vezano za žrtve Drugoga svjetskog rata, potvrđuju da je broj izravnih ratnih gubitaka na području okupirane Jugoslavije bio oko jedan milijun (po Vladimiru Žerjaviću 1.027.000, po srpskom emigrantu Bogoljubu Kočoviću ispod jedan milijun), a mi još uvijek slušamo laži o 700.000 ili čak milijun „pobijenih Srba“ i to nam se „gura pod nos“ ne samo iz New Yorka, nego i s opskurnih politikantskih tribina koje u Jasenovcu svakoga travnja upriličuju naci-fašisti iz Srbije i „antifašisti“ tipa Stjepana Mesića, Ive Josipovića, Milorada Pupovca, Ivana Fumića i drugih!?
 
Hrvati, podržimo naše borce za istinu! Prije svega Jakova Sedlara, prof. Matka Marušića, dr Josipa Jurčevića, dr Nikolu Banića, dr. Mladena Koića, dr Vladimira Horvata, dr Stjepana Razuma, Igora Vukića, mr Blanku Matković, prof. Stipu Pilića i sve druge intelektualce koji se krvavo bore za istinu o Jasenovcu i skidanje s hrvatskog naroda monstruozne hipoteke „genocidne“ nacije. Istina o Jasenovcu je na dohvat ruke, samo se treba malo potruditi i dokazati je. Srpskim naci-fašistima i našim (domaćim) crvenim fašistima (koji su na istoj liniji s Dačićem, Vučićem i ostalima) treba dati do znanja da postoji granica njihovoj patološkoj mržnji prema Hrvatskoj i našem narodu.  I tu granicu određujemo mi, a ne oni! Jer, da se njih pitalo, nas odavno ne bi bilo. I danas mnogi od njih javno žale što nas nisu sve pobili na Križnom putu i zagovaraju otvaranje logora u koje bi nas trpali kao nekad. Nisu im dovoljne stotine tisuća Hrvata što su ih pobili poslije rata i kosti im razasuli u tisućama masovnih grobnica, jama, rudnika! Činili su ono što ni esesovci nisu: zazidati žive civile i zarobljenike u rudarska okna i ostaviti iz da danima umiru u agoniji mogu samo monstrumi i patološke ubojice!Njihovim biološkim i ideološkim nasljednicima treba odgovoriti na jedini pravi način: istinom i otporom!
 
Članak prof. Matka Marušića u tom smislu može biti vrlo poučan (http://hu-benedikt.hr/?p=40750), iako mi Hrvati (čini se) i nismo skloni previše čitati i tragati za istinom, pa nam u većini ostaje nepoznata i neshvatljiva opasnost kojoj smo izloženi vezano za mit o Jasenovcu i njegovo održavanje na životu. Umjesto da kukamo i očajavamo zbog monstruoznih optužbi, trebali bi se baviti pametnijim i produktivnijim poslovima. Srpskim naci-fašistima i našim domaćim crvenim fašistima (koji se predstavljaju kao „antifašisti“), treba stalno i uporno gurati istinu pod nos. Istina je na našoj strani. Samo je treba iznositi i zastupati otvoreno, hrabro i bez kompleksa! Stavimo im pred njuške „ogledalo“ u kojemu se zrcali sva njihova nakazna patološka narav. Nek se udave u vlastitom glibu i lažima što ih desetljećima skupa pletu.
 

Zlatko Pinter

Kako pomaci u tehnologiji i geopolitici obnavljaju prijetnju

 
 
U posljednjih 25 godina ratovi su odnijeli mnogo života. Ali, iako su bjesnjele borbe u Siriji, srednjoj Africi, Afganistanu i Iraku, katastrofalan sukob među velikim svjetskim silama bio je skoro nezamisliv. Više to nije tako. Prošli je tjedan Pentagon objavio novu obrambenu strategiju u kojoj se Kina i Rusija nalaze iznad džihadizma kao glavne prijetnje Americi. Ovaj tjedan šef britanskog glavnog stožera upozorio je na opasnost od ruskog napada. Amerika i Sjeverna Koreja opasno su blizu sukobu koji bi mogao uvući Kinu ili eskalirati u nuklearnu katastrofu.
http://orientalreview.org/wp-content/uploads/2016/07/slide_73.jpg
Kako se tvrdi u našem ovotjednom posebnom izvještaju o budućnosti rata, dugoročni pomaci u geopolitici i proliferacija novih tehnologija nagrizaju izuzetnu vojnu premoć koju uživaju Amerika i njezini saveznici. Sukob razmjera i intenziteta neviđenog od završetka Drugog svjetskog rata opet je vjerojatan. Svijet nije spreman. Najveća je opasnost od rata na Korejskom poluotoku, možda ove godine. Donald Trump svečano je obećao da će spriječiti da sjevernokorejski vođa Kim Jong Un može napasti Ameriku nuklearnim balističkim raketama, a nedavni testovi pokazuju da bi to mogao za nekoliko mjeseci, ako ne već sada. Među mnogim kontingentnim planovima Pentagon razmišlja i o preventivnim udarima na sjevernokorejska nuklearna postrojenja. Unatoč slabom povjerenju u uspjeh takvog udara, valja se pripremiti za provedbu predsjednikove naredbe ako ju on da.
 
Rat je stvarna mogućnost
 
Čak i ograničeni udar mogao bi izazvati potpuni rat. Analitičari pretpostavljaju da sjevernokorejsko topništvo može bombardirati glavni grad Južne Koreje Seul s 10 tisuća naboja u minuti. Dronovi, malene podmornice i specijalci mogli bi nositi biološko, kemijsko pa čak i nuklearno oružje. Poginuli bi desetci tisuća ljudi, mnogo više kad bi se upotrijebile atomske bombe. Ove novine tvrdile su da izgledi za takve strahote znače da ako diplomacija ne uspije, Sjevernu Koreju  treba blokirati i zastrašiti. Iako ostajemo pri tom argumentu, rat je stvarna mogućnost. Trump i njegovi savjetnici mogli bi zaključiti da bi nuklearni Sjever bio tako lakouman i vjerojatno izazvao nuklearnu proliferaciju da je bolje riskirati rat na korejskom poluotoku sada, nego nuklearni udar na neki američki grad sutra.
 
Čak i kad bi Kina ostala izvan drugog korejskog rata, i ona i Rusija ulaze u novu utrku velikih sila sa Zapadom. S njihovim ambicijama bit će teže izaći nakraj nego sa sjevernokorejskima. Tri desetljeća dosad neviđenog gospodarskog rasta  Kini su dala bogatstvo za transformaciju njezinih oružanih snaga, a njezinim vođama osjećaj da je stigao njihov trenutak. Paradoksalno je da se Rusija mora potvrditi sada jer se nalazi u dugoročnom padu. Njezini vođe potrošili su vrlo mnogo novca na obnovu tvrde ruske snage i spremni su na rizike kako bi dokazali da zaslužuju poštovanje i mjesto za stolom.
 
Obje zemlje imale su koristi od međunarodnog poretka za čije je ustanovljenje i jamstvo Amerika učinila najviše. Ali njegove stupove – univerzalna ljudska prava, demokraciju i vladavinu prava – one smatraju prisilom  koja opravdava miješanje izvana i potkopava njihovu legitimnost. One su sada revizionističke države koje žele dovesti u pitanje status quo, a svoje regije vide kao utjecajne sfere kojima treba vladati. Za Kinu je to istočna Azija, za Rusiju istočna Europa i srednja Azija.
 
Ni Kina ni Rusija ne žele direktan sukob s Amerikom, u kojemu bi sigurno izgubile. Ali one se služe svojom sve većom tvrdom snagom na druge načine, osobito iskorištavajući „sivu zonu“ u kojoj  agresija i prisila djeluju neposredno ispod razine koja bi dovela do vojnog sukoba sa Zapadom. U Ukrajini je Rusija izmiješala silu, dezinformacije, infiltraciju, kibernetsko ratovanje i gospodarsku ucjenu na načine koje demokratska društva me mogu kopirati i teško ih odbijaju. Kina je opreznija, ali svojata, okupira i postavlja vojnike na hridi i pličine u prijepornim vodama.
 
SAD ne smije Kini i Rusiji dozvoliti da ustanove regionalne hegemonije
 
Kina i Rusija služe se tehnologijama koje je izmislila Amerika, primjerice za dalekometno precizno i elektromagnetsko ratovanje, i dramatično povisila troškove intervencije protiv sebe. I jedna i druga služe se asimetričnim ratnim strategijama u stvaranju „protupristupnih“ mreža. Kina namjerava izgurati američke pomorske snage daleko na Pacifik, gdje više ne će moći sigurno projicirati moć na Istočno i Južno kinesko more. Rusija želi da svijet zna da ona od Arktika do Crnog mora može okupiti veću vatrenu moć od svojih neprijatelja – i da ne će oklijevati učiniti to. Dozvoli li Amerika Kini i Rusiji da ustanove regionalne hegemonije, bilo svjesno ili zato što je politika previše  disfunkcionalna da bi smislila odgovor, dat će im zeleno svjetlo da svoje interese provode grubom silom. Kad se to zadnji put pokušalo, rezultat je bio Prvi svjetski rat.
 
Nuklearno oružje, koje je od 1945. uglavnom bilo izvor sigurnosti, moglo bi povećati opasnost. Njegovi zapovjedni i kontrolni sustavi postaju ranjivi na hakiranje pomoću novog kibernetskog oružja ili na „zasljepljivanje“ satelita o kojima ovise. Zemlja pod takvim udarom mogla bi se naći pod pritiskom da odabere hoće li izgubiti kontrolu nad svojim nuklearnim oružjem ili će ga iskoristiti.
 
Što bi Amerika trebala činiti? Skoro 20 godina strateškog plutanja išlo je na ruku Rusiji i Kini. Neuspješni ratovi Georgea W. Busha bili su odvraćanje pozornosti, a kod kuće su oslabili podršku globalnoj ulozi Amerike. Barack Obama vodio je vanjsku politiku štednje i otvoreno sumnjao u vrijednost tvrde snage. Trump danas kaže da želi Ameriku opet učiniti velikom, ali to čini točno onako kako ne bi trebalo. Izbjegava multilateralne organizacije, prema savezima se ponaša kao prema neželjenom teretu i otvoreno se divi autoritarnim vođama protivnika Amerike. Trump kao da želi da Amerika prestane braniti sustav koji je stvorila i da se umjesto toga pridruži Rusiji i Kini kao još jedna okrutna revizionistička sila.
 
Amerika treba prihvatiti da ima najviše koristi od međunarodnog sustava i da je jedina sila koja ima sposobnost i resurse da ga obrani od trajnog napada. Meka snaga strpljive i konzekventne diplomacije jako je važna, ali iza nje mora stajati tvrda snaga koju Kina i Rusija poštuju. Amerika te tvrde snage ima dosta, ali brzo gubi prednost u vojnoj tehnologiji koja je poticala povjerenje njezinih saveznika i strah njezinih neprijatelja. Amerika mora investirati u nove sustave koji se temelje na robotici, umjetnoj inteligenciji, velikoj količini podataka i dirigiranom oružju. Obama je sa zakašnjenjem shvatio da Americi treba ciljani napor kako bi vratila svoje tehnološko vodstvo, ali da nema jamstva da će ona biti prva u inovacijama. Trump i njegovi nasljednici moraju udvostručiti napore.
 
Najbolji jamac mira u svijetu jest jaka Amerika. Ona srećom još ima prednosti. Ima bogate i sposobne saveznike, još uvijek daleko najmoćnije oružane snage, najveće iskustvo u vođenju ratova, najbolje sistemske inženjere i vodeće svjetske tehnološke tvrtke. Ali te prednosti lako bi se mogle potratiti. Bez odanosti Amerike međunarodnom poretku i tvrdoj snazi koja će je braniti od odlučnih i sposobnih izazivača, opasnosti će se povećavati. Ako bude tako, rat bi mogao biti bliže nego mislite.
 

The Economist, London (urednički komentar)

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Srijeda, 25/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1371 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević