Get Adobe Flash player

Ne prihvaćamo nijedno rješenje prema kojem Hrvati ne bi bili ravnopravni

 
 
Hrvatska, kao država ima legitiman interes u održanju stabilnosti Bosne i Hercegovine i imamo pravo reći što mislimo o položaju Hrvata u BiH, jer o stabilnosti BiH ovisi i stabilnost Hrvatske - Jednoglasnom potporom više od 400 izaslanika na VI. zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH u Mostaru je danas usvojena deklaracija kojom se traži sazivanje nove međunarodne konferencije za BiH te federalizacija te zemlje kako bi i Hrvati ostvarili jednakopravnost. Sabor HNS-a je prihvatio i izjavu o Domovinskom ratu u kojoj se ističe da su Hrvati kroz Hrvatsko vijeće obrane i Herceg Bosnu obranili BiH, a prof. dr. Dragan Čović je jednoglasno izabran za predsjednika HNS-a.
http://bportal.ba/wp/wp-content/uploads/2014/04/karamarko-covic.jpg
Predsjednici HDZ-a i HDZ-a BiH Tomislav Karamarko i Dragan Čović
 
Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko sudionicima je uputio pismo potpore u kojem je podupro sadržaj usvojene deklaracije te naglasio da je cilj hrvatske politike u BiH potpuna ustavnopravna i institucionalna ravnopravnost hrvatskog naroda s ostala dva konstitutivna naroda u BiH. Istaknuo je, također, da je strateški interes Hrvatske da BiH postane članica EU i NATO-a i dao je potporu deklaraciji. U pismu predsjednika HDZ-a, među ostalim se navodi i sljedeće: 
 
Cilj hrvatske politike u BiH je potpuna ustavnopravna i institucionalna ravnopravnost hrvatskog naroda s ostala dva konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini i niti jedno institucionalno rješenje koje ne polazi od toga standarda za nas nije prihvatljivo. Trenutna pozicija Hrvata u Bosni i Hercegovini daleko je od ustavnopravne, institucionalne i stvarne ravnopravnosti.
 
Hrvatski narod, uostalom kao i drugi narodi, jedan je narod koji sada u najvećem broju živi u svojoj državi Republici Hrvatskoj, ali je njegova država i Bosna i Hercegovina i nikada se ne će odreći svoga prava na BiH kao svoju drugu domovinu i državu. Hrvati u Bosni i Hercegovini za sebe ne traže ništa više, ali neće i ne mogu pristati niti na ništa manje, nego što imaju druga dva konstitutivna naroda.
 
Hrvati u Bosni i Hercegovini jesu najmalobrojniji narod, ali nisu manjina, nego su jedan od tri konstitutivna naroda. A aktualne političke tendencije u Bosni i Hercegovini, i ponašanje prema Hrvatima, je ispod razine kakvu imaju pojedine nacionalne manjine u nekim državama.
http://i822.photobucket.com/albums/zz142/TRANQUILUS/Mapa-nedosanjane-Hrvatske-republike-Herceg-Bosne.gif
Institucionalnu neravnopravnost Hrvata u BiH prepoznali su i svi važni međunarodni čimbenici, a nadam se da je prepoznaju i politički predstavnici druga dva konstitutivna naroda. To je problem koji mora biti riješen, jer je hrvatski identitet jedan od temelja identiteta Bosne i Hercegovine. Ustavnopravna i institucionalna ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda uvjet je opstanka BiH kao jedinstvene države.
 
Odugovlačenje rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH ne ide u prilog euroatlanskoj integraciji BiH kao države, a time i stabilnosti cijelog jugoistoka Europe. Bez rješenja hrvatskog pitanja, nema ni rješenja niti ostalih problema u BiH. Hrvatska, kao država ima legitiman interes u održanju stabilnosti Bosne i Hercegovine i imamo pravo reći što mislimo o položaju Hrvata u BiH, jer o stabilnosti BiH ovisi i stabilnost Hrvatske.
 
Za europski put BiH
 
Hrvatska je postala punopravna članica EU-a i u interesu joj je da to postane i BiH, ali prvi i nezaobilazan uvjet, kao što sam već istaknuo, za ubrzanje procesa pristupanja BiH u EU i NATO je rješavanje hrvatskog pitanja u BiH. Hrvatski interes je i interes EU-a, a to je stabilna BiH koja slijedi europske standarde.
 
Mislim da je došlo vrijeme da legitimni politički predstavnici sva tri konstitutivna naroda u BiH konačno sjednu i započnu, ili, bolje rečeno, nastave ozbiljne razgovore o održivom ustavnopravnom uređenju BiH kao višenacionalne države tri konstitutivna naroda i svih njezinih građana. BiH se može urediti samo kao decentraliziranu, pravnu i socijalnu državu sastavljenu od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima. Uostalom, HDZ BiH već je izradio Osnove Ustava Bosne i Hercegovine, i mislim da je to dobra platforma za konstruktivne razgovore i dogovore o ustavnom uređenju BiH.
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/7/70/Banovina_Hrvatska_kotari.jpg
Poučeni dosadašnjim iskustvom Hrvati nikad ne će pristati na takva rješenja gdje će ih u institucijama na bilo kojoj razini vlasti predstavljati i zastupati „Hrvati“ koji nisu izabrani većinskom voljom hrvatskog naroda u BiH, a ne bi htjeli ni željeli da se stvori sustav koji bi u takvu poziciju doveo i druge narode, Bošnjake i Srbe.
 
Legitimni politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH imat će punu potporu Republike Hrvatske i Republika Hrvatska će prihvatiti svaki dogovor kojeg prihvate legitimni predstavnici Hrvata u BiH. Svaki pokušaj „rješavanja„ hrvatskog pitanja u BiH mimo legitimnih predstavnika hrvatskog naroda u BiH i protiv njihove volje vodi BiH u slijepu ulicu. (al/hdz/hns.bh)
 

Tomislav Karamarko, http://direktno.hr/en/2014/direkt/9474/Ne-prihva%C4%87amo-nijedno-rje%C5%A1enje-prema-kojem-Hrvati-ne-bi-bili-ravnopravni.htm

Uvijek sam instinktivno znala kako se ponašati u blizini zmija

 
 
Potječem iz skromnog mjesta Lubarska na Grobniku, u zaleđu Rijeke u kojoj sam i rođena 1968. godine. Tata je želio sina i zbog toga nije pripremio žensko ime. Mama mi je iz inata dala ime Kolinda, po pjesmi koju je pjevušio dok ju je vozio na putu do bolnice.
Prva uspomena iz mojeg djetinjstva bile su stepenice. Stare, trošne drvene stepenice koje su vodile do prvog kata kuće u Martinovom Selu, na kojem se nalazio naš skromni jednosobni stan. Uspomena na te stepenice obilježit će cijeli moj život, pun izazova, uspona, a ponekad i posrtanja, ali neprestanog uspinjanja. Ponekad lagano, ponekad uz poteškoće, unatoč svim preprekama, unatoč kamenju na putu, bio je to neprestani i kontinuirani uspon. To je postala i moja životna filozofija: svaki je pad novi uspon, nova stepenica.
 
Te prve godine mojega života obilježila su prostrana polja, široke ravnice, beskrajno plavo nebo i šum Rječine, neprestani, nepresušni, uporni šum slapa podno naše kuće. Zarumenjeno nebo u smiraj Sunca ili u praskozorje, kada bih bosonoga istrčala u vrt. Mir i tišina staroga bunara. Misterij povijesti stare frankopanske kule u Gradu Grobniku. Povijest koju sam obožavala. Povijesne knjige koje sam upijala do ranih jutarnjih sati. Šum vjetra na vrhuncima planina koje okružuju Grobničko polje. U toj zaglušujućoj tišini s pogledom na zelenilo bora, smreke i jele, i plavetnilo neba, mora i otoka u daljini, osjećala sam se slobodnom poput ptice.
 
Bila sam dijete prirode. Vješto se penjala po stablima, kopala zemunice, trčala po pustim poljima dok je vjetar šibao moje lice, uvijek zarumenjeno od sunca ili vjetra. Pomalo dječački mogla sam se popeti na svako stablo, ljuljajući se nad bistrinom Rječine, puštajući se bez straha u hladnu, duboku vodu, izranjajući i hvatajući zrak u plućima i plavetnilo neba u oku.
 
Odrastala sam u toj slobodi prostora, pjevu ptica, šumu vjetra i beskraju neba. Užasavala sam se jedino poskoka i koprive. Često sam upadala u grmlje kopriva, vidajući plikove, a i susreti s poskocima nisu bili rijetki, no na sreću uvijek su završavali dobro. Uvijek sam instinktivno znala kako se ponašati u blizini zmija.
 
Moji mama i tata bili su obrtnici, težaci. Tata je bio mesar. Imao je svoju mesnicu, stoku i kompletnu proizvodnju mesa. Mama Dubravka i tata Branko, a kasnije i brat Branko, kojemu sam dala ime po djevojčici Brankici, starijoj od mene, kojoj sam se divila, vrijedno su radili u našem obrtu. Tata je ponedjeljkom ustajao u tri ujutro i odlazio u nabavku stoke, putujući Hrvatskom, od Like i Gorskog Kotara do Jaske. I ostatak tjedna u našoj se kući ustajalo u ranu zoru, a predaha nije bilo ni vikendom.
 
Svojim sam roditeljima beskrajno zahvalna ne samo za sve što su učinili za mene i brata, s kojim sam bila i ostala jako vezana, već i za sve čemu su me naučili – da se jedino radom, poštenjem i zalaganjem u životu može postići istinski uspjeh. Naučili su me obiteljskim vrijednostima i kako u konačnici ono najvrijednije što imamo i ono što nam uvijek ostaje su ljudi koji su uz nas i u dobru i u zlu. Da je sreća u malim stvarima, u trenucima pažnje koju poklanjamo jedni drugima, u trenucima zajedništva, opuštanja... U brizi jednih za druge, u šalici toploga čaja koju ti donese mlađi brat dok ležiš u krevetu bolesna... Moje je djetinjstvo obilježila igra sa susjedima koji su svi redom bili dječaci, uglavnom nogomet i gađanju praćkom... Sjećam se jednog popodneva, nakon višednevne kiše, kad sam zajedno s prijateljima skakala po lokvama, pa onako neuredna i mokra otišla kući, što naravno, nije naišlo na odobravanje moje majke. Vikala je na mene da mi to ne priliči jer sam djevojčica, a ja sam uporno govorila da nisam! Nikada više nije mi rekla da nešto ne mogu samo zato što sam žensko. Niti bih ja to ikada prihvatila. Od bilo koga.
 
Moja je majka moja junakinja. Ona je ta koja je u meni njegovala ambicije. Kao djevojka morala je naporno raditi te stoga nije uspjela završiti školu, ali je shvaćala vrijednost obrazovanja za napredak u životu. Nikada mi nije pokušala niti sugerirati koji bih put trebala odabrati. Uvijek bi uvažila moje želje i tada učinila sve kako bi mi pomogla na putu kojim sam odlučila krenuti. Beskrajno sam zahvalna roditeljima na podršci. Oni su najmudrije osobe koje su obilježile moj život. I sve što sam danas – dugujem njima.
 
Sretna sam što sam mogla rasti u takvoj nesputanosti i slobodi. Priroda je i danas moje najdraže "odmaralište" i njoj pronalazim mir i odmak od svakodnevice. Želja mi je vratiti se jednom u rodni kraj, na tatinu zemlju i sagraditi kuću za obitelj te u miru grobničkih polja slušati vjetar i ptice. Kada razmišljam o tome najradije citiram djelove pjesme "Grobničko polje" hrvatskog pjesnika Dimitrija Demetra.
http://croative.net/wp-content/uploads/2014/02/215b0c0ff1b5b021419054da81670a19.jpg
Nakon završene osnovne škole u Donjem Jelenju i tri razreda u Riječkoj gimnaziji, četvrti razred srednjoškolskog obrazovanja završila sam u SAD-u u Los Alamosu, New Mexico. Odluka za taj odlazak u sklopu učeničke razmjene bila je isključivo moja.
 
Sama sam odradila sve pripreme za put i, tek danas sam toga svjesna, prilično hrabro krenula naprijed. To je bio moj prvi odlazak od kuće, u svijet. Iako sam oduvijek bila vrlo samostalna, i danas se živo sjećam čežnje za domom. I kasnije, tijekom svih mojih duljih izbivanja i života izvan Hrvatske, taj me osjećaj nije napuštao. Po povratku upisujem engleski i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirala sam 1993. godine. Tijekom studiranja upoznala sam i svog supruga Jakova. Te su se godine u mnogočemu pokazale važnima.
 
Te godine kada sam diplomirala, Hrvatska se još borila s ratnom agresijom i okupacijom svojeg državnog teritorija. Slike ratom obuhvaćenih područja, priče prognanih iz svojih domova, slike hrvatskih branitelja koji bez straha za vlastite brane naše živote i tek započeti život ove lijepe, ali napaćene zemlje, urezivali su mi se u srce i svijest. Hrvatska je na čelu s prvim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i Hrvatskom demokratskom zajednicom odlučno gradila svoju samostalnost. Odlučujem i ja – i postajem članicom HDZ-a. Uvijek sam bila spremna pridonositi boljem radu svoje stranke i zalagati se za zajedničke vrijednosti. Od svojih tadašnjih uvjerenja nisam nikada odustala, a u iste vrijednosti ulažem i danas: domovina i obitelj koje stoje u njenim temeljima, moj su životni odabir. U dobru i zlu - od njih se ne mogu i ne želim rastati.
 
Nakon višegodišnjeg rada u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske, angažmana u Veleposlanstvu RH u Kanadi te nakon stjecanja magisterija iz područja političkih znanosti, imenovana sam na dužnost ministra savjetnika u Ministarstvu vanjskih poslova RH. Godine 2003. postajem ministricom europskih integracija RH, a potom sam 2005. godine, nakon spajanja dvaju ministarstava, imenovana sam ministricom vanjskih poslova i europskih integracija RH i tu dužnost obnašam do 2008. godine. Za mojeg je mandata Republika Hrvatska započela pregovore za članstvo u Europskoj uniji.
http://i.ytimg.com/vi/z6AULINvvSo/hqdefault.jpg
Provedba Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između RH i EU-a bio je težak i vrlo složen proces. Danas je Hrvatska članica Europske unije i jednakopravna s ostalim državama članicama. Mogućnost suodlučivanja u stvaranju i provedbi europskih politika potvrđuje još jednom snagu i neovisnost Hrvatske, kao i njenu stvarnu pripadnost europskoj obitelji.
 
Dužnost veleposlanice RH u SAD-u obnašala sam od 2008. do 2011. godine. Bile su to lijepe i izazovne, ali također i vrlo zahtjevne godine. Svijet mi odavno nije bio stranac. Nove okolnosti, nova poznanstva, nove dužnosti i vještine obogaćuju čovjeka na mnogo načina. Moje dotadašnje iskustvo i rad u hrvatskoj diplomaciji, procesu izgrađivanja međudržavnih odnosa, razumijevanju sigurnosne politike, procesa globalizacije i novih izazova s kojima se susreće svijet, dobili su posebno priznanje 2011. godine, kada sam nakon javnog natječaja imenovana pomoćnicom glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju. Komunikacijska strategija i približavanje NATO-a običnim ljudima, bili su moji osnovni zadaci. Bila sam prva žena na toj poziciji! Sigurnost, mir, dijalog i suradnja, kao osnovne vrijednosti NATO-a, otvorili su mi nove mogućnosti javnog djelovanja unutar prostora zaštite ljudskih prava, posebice zaštite djece, ravnopravnosti spolova, socijalne skrbi, obrazovanja i kulture. Također, uvijek sam koristila priliku govoriti o iznimno teškim, ali i poučnim hrvatskim ratnim i poslijeratnim iskustvima, od ratnih operacija do pomirbe.
 
Svoju obitelj beskrajno volim – supruga Jakova, svoju djecu Katarinu i Luku. Obitelj je uvijek na prvom mjestu, i kada govorim o svojim najbližima, ali i u kontekstu društvenih vrijednosti. Ona je temelj svega! U svoju djecu ulažem iznimno puno ljubavi i truda. Unatoč svim njihovim ili mojim životnim ambicijama, najvažnije je da sazriju u odgovorne, tolerantne i dobre ljude.
 
Domovina je sidro koje me držalo da nikada ne odem, a da se ne vratim! Koliko god bila zauzeta mnogobrojnim obvezama i aktivnostima, moje su misli bile usmjerene na nju. Obitelj je uvijek bila uz mene pa smo za vrijeme moje dužnosti veleposlanice u SAD-u običavali zajedno sudjelovati u brojnim aktivnostima hrvatskih iseljeničkih zajednica diljem Amerike koje brižno njeguju hrvatsku riječ i običaje. Tako i na kraju svijeta kucaju srca Domovine. U našem se domu od Washingtona do Brusellesa govorilo isključivo hrvatskim jezikom kako bi djeca odrastala u domaćem okruženju. Materinji jezik govore savršeno, spremni su za povratak u Zagreb. Bez obitelji svi smo mi maleni, prolazni ljudi.
 
Pogled unatrag ispunjava me ponosom, pogled unaprijed nadom! Ponosim se svojom obitelji, svojim majčinstvom, ali i načinom na koji uspijevam uskladiti sve svoje životne obveze. Snagu crpim iz naših zajedničkih uspjeha na svakom planu.Ponosim se što sam žena i što sam usprkos, ili baš zahvaljujući tomu, ono što jesam. Svako sam svoje životno iskustvo stjecala strpljivo i korak po korak, ostajući tako u dobrim odnosima sa svim ljudima, a ponajviše u miru sama sa sobom.Ponosim se činjenicom što sam bila jedna od karika u lancu onih iz Hrvatske koji su poveli ovu zemlju tamo gdje oduvijek i stvarno pripada – u Europu. Drago mi je što sam bila prva žena na poziciji koju sam obnašala u NATO-u, pomoćnica glavnog tajnika za javnu diplomaciju.
 
Volim svoju Hrvatsku i ponosim se njezinim uspjesima, iako joj još moramo osigurati mjesto koje joj doista pripada u Europi i svijetu. Ponosim se hrvatskim čovjekom, bez razlika, koji je kroz povijest dokazao da i u najtežim okolnostima može stvarati i opstati. Domovinski rat i žrtve naših branitelja temelj su na kojem želim nastaviti graditi bolju Hrvatsku!
 

Kolinda Grabar Kitarović

I meni smeta što nisu pozvani ravnatelji Muzeja seljačkih buna i Muzeja Križnih putova

 
 
Nikako nisam zamišljao kako bih „dan poslije“ trebao ikada više, osim u rijetkim prilikama fundamentalnih nacionalnih interesa, braniti Predsjednicu Hrvatske. Pa ona je tamo sljedećih pet godina da ju napadamo - tako je to u demokraciji. Tako je bilo i s onom dvojicom, jednoga zijevam, ni imena mu ne ću spomenuti, a o drugome sam „pjevao“ i prije nego se popeo na Panatovčak, mislim na Josipovića - svih dugih pet godina njegove vlasti, nekada iz tjedna u tjedan. Usput, sad kad ga kao lipsaloga konja “šutira“ i svaka radmanovska šuša s HRT-a, koju je hranio i koja mu je ljubila skute, počet ću ga braniti, ali u drugom tekstu. Ali evo me u nezahvalnoj ulozi obrane Predsjednice.
http://www.057info.hr/images/vijesti/orginal/crvena_akcija_1333795270.jpghttp://dalje.com/slike/slike_3/r1/g2009/m03/y197319577654280.jpg
Nije bidna ni zasjela, jedva je znala gdje smije i gdje će, a napalo ju cijelo selo - „civilno društvo“. Ma dajte - cijelo „civilno društvo“ navalilo na Predsjednicu. Preko sto nečesa toga „društva“, civilnih „zaselaka“od dva tri člana od kojih uglavnom samo jedan“laje“. Inače se na neka pripoćenja „čoprativno“ potpišu - love dakle k'o vuci, a nimalo liberalno. Recimo „ja baba, ta i ta“, ja (peder) taj i taj, pa još „civilnjak“ - nego k'o neki „socijalistički savez“ pa udri, sad po Predsjednici, a sutra ćemo vidjeti. Ej, pa to je totalitarno civilno (da „civilno“!) društvo - svi, navodno potpuno različiti, a udaraju po jednome. A što pišem godinama - ovakvi i ovdašnje „civilno društvo“ je novi totalitarizam.
http://www.rijekadanas.com/wp-content/uploads/2013/10/komunisti%C4%8Dka-partija-Hrvatske.gif
Nego pustimo tu gorku priču, pitajmo se što su „civilnjaci“ spočitnuli Predsjednici. Nespominjanje anitfašizma. Ma kako ga nije spomenula, kad je u inauguracijskom govoru fundirala suvremenu Hrvatsku na Domovinskom ratu i braniteljima. Dakle na nedavnom, skoro jučerašnjem antifašizmu (istina više antinacizmu) i antifašistima. I tu je bit spora s Documentom i ostalim civilnim tricama i kučinama - oni bi Domovinski rat okrenuli, ako ne baš na fašizam, a onda svakako na isti zločin „tamo nekoga“. A to ne bi išlo i ne će proći, makar se „gradivo“ moralo i ponoviti. Zatim, nije pozvala ravnateljicu Spomen područja Jasenovac. Ne znam, možda nije pozvala ni neke druge ravnatelja važnih muzeja u Hrvatskoj. Kako je prošao ravnatelj/ ravnateljica Muzeja seljačkih buna, ravnatelji raznih drugih muzeja okolo kojih je u hrvatskoj povijesti bilo stratišta? Je li pozvala nekoga tko se brine, ako se itko o tome brine, „ravnatelja“ muzeja „Križnog puta“? Kraj priče, ovo priopćenje „civilnjaka“ i „civiljnjača“ kao da su pisale - brkate čiče. Negdje, računam oko 1934., 1935., sad je l' više tamo ili onamo. Vrag će si ga znati.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Mogu li rukometaši do zlata?

Utorak, 23/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 863 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević