Get Adobe Flash player

Otvoren postupak za vođenje povijesnog etičkog postupka protiv Josipa Broza i jugoslavenskoga totalitarnog režima

 
 
Priopćenje za javnost
Sinoć je u prepunoj dvorani Europskog doma održana Četvrta javna sjednica Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta (HNES) na kojoj je otvoren postupak za vođenje povijesnog etičkog postupka protiv Josipa Broza i jugoslavenskog totalitarnog režima zbog počinjenja velikih zločina koji ne zastarijevaju. Referate su podnijeli prof. Zvonimir Šeparović koji je govorio o međunarodnom aspektu osude zločina totalitarnih komunističkih režima među kojima je bila i Jugoslavija. Prof. Josip Jurčević govorio je o potrebi za osudom zločina koje je u Hrvatskoj počinio totalitarni jugoslavenski komunistički režim, prof. Nikola Debelić govorio je o Titovom zatiranju hrvatskog roda i imena, prof. Zdravko Tomac je u zaključku sjednice istakao da je Josip Broz prema hrvatskom narodu izvršio genocid. Govorio je i zagrebački biskup mons. Valentin Pozaić o hrabrosti kao vrlini da se poštuje istina.
http://glasbrotnja.net/wp-content/uploads/2014/04/titooo.jpg
Na sjednici su doneseni zaključci da se otvori postupak etičke osude zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj, prema Rezoluciji Vijeća Europe o potrebi međunarodne osude zločina tgotalitarnih komunističkih režima (1481/2006) i Deklaraciji Hrvatskog sabora iz 2006. godine. U pripremi osude održat će se više javnih rasprava od kojih je prva već dogovorena za 9. lipnja na temu Huda jama – zločin nad zločinima. Organizirat će se i javna rasprava na kojoj će svjedočiti preživjeli od terora jugokomunističke tajne policije, kao što je bio brutalni atentat na hrvatskog domoljuba Nikolu Štedula u dalekoj Škotskoj. Istražit će se i zločin na Kočevskom Rogu na kojem je u svibnju mjesecu 1945. pobijeno više od 40 tisuća vojnika i civila, a izvršitelji su bili Simo Dubajić i pripadnici XI. dalmatinske partizanske brigade. Na završnoj sjednici donijet će se rezolucija s prijedlogom Hrvatskom saboru da se donese zakon o zabrani isticanja komunističkog znakovlja i da se uklone imena Josipa Broza i drugih zločinaca s trgova, obala i ulica Republike Hrvatske.
 

Dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik

Zdravko Vladanović, dipl. pravnik, glavni tajnik

Oni uvijek idu na grob svojih susjeda, a nikada na grob svojih ubijenih roditelja!?

 
 
Govor na Okruglom stolu o Bleiburgu u Vijencu na Kaptolu 12. V. 2015. godine
Sv. papa Ivan Pavao II. u Zagrebu 11. rujna 1994. pozvao je naš katolički hrvatski narod: „Oprostite i tražite oproštenje!“ Tu je svoju molbu uputio i prigodom proslave Velikog jubileja 2000. svim katolicima pozivajući ih da oproste i traže oproštenje, da bi se tako dogodila „purificatio memoriae – čišćenje pamćenja“ /Novo millenio ineunte, br. 6./. Papa tu spominje Liturgiju 12. ožujka 2000. godine, kada je u bazilici svetog Petra, upravljajući svoj pogled na križ, on osobno u ime Crkve zatražio oprost za grijehe sve njezine djece. „To 'čišćenje spomena' osnažilo je naše korake na putu prema budućnosti čineći nas poniznijima i budnijima u našem prianjanju uz Evanđelje“, napisao je Papa.
http://www.hdz.hr/sites/default/files/field/image/20150512okrugli.stol.kosic.jpg
Očito, da bi poslije nekog konflikta došlo do pomirenja, potrebno je oprostiti, ali i  tražiti oproštenje. Dok je za opraštanje važna raspoloživost srca i prema tome ono ovisi o pojedincu i njegov je to samostalan čin, za pomirenje su potrebne dvije strane tako da ono ovisi ne samo o oproštenju s jedne strane, nego i o prihvaćanju oproštenja s druge strane. Međutim i za to su potrebni uvjeti: da bi se oprostilo, često se kaže da prethodno onaj koji je prouzročio povrjedu to oproštenje treba tražiti, a to znači da se on kaje, priznanje da je pogriješio i želi da mu se oprosti. Ipak kako rekoh, na kraju oproštenje će udijeliti onaj koji takav stav njeguje i koji može drugome oprostiti, pa bilo to i nezasluženo. To je i uvjet da bi se od Boga zadobilo oproštenje, kako nas je Gospodin naučio moliti u Očenašu: „I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“, jer: „Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš ne će otpustiti vaših prijestupaka“ (Mt 6,15), odnosno: „Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu!“ (Mt 18,35) Kada pak Isusa udara jedan sluga velikoga svećenika, on odgovara: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo, ako li pravo, zašto me udaraš?“ (Iv 18,23) U svakom slučaju za nenasilno ponašanje važna je pravednost, kao i istina. Bez istine i pravde, uči sv. Papa Ivan XXIII. u enciklici „Pacem in terris“, nema mira, nema dakle niti pomirenja ne samo među nacijama nego niti među pojedincima.
 
U Svetom Pismu u Poslanici Rimljanima sv. Pavao je poručio: „Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima.“ (Rim 12,18). Iz ovog se retka također vidi da je oproštenje unilateralan čin, dok je pomirenje uvijek bilateralno. Dakle, vi učinite što je do vas. No, ako je s druge strane nepomirljivo tvrdi stav, tu se ne može drugo nego moliti se za takve ljude. Svjetlo i tama ne mogu zajedno, među njima nema pomirenja, kao i između istine i laži. Kada Isusu Židovi proturječe, on se poziva na svoga Oca i kaže: „Ako vam reknem da ga ne znam, bit ću lažac jednak vama. No, znam ga.“ (Iv 8,55).
 
Na istini treba inzistirati jer – istina mora biti temelj dobrih odnosa, ne laž ni gluma. Isus je naime svim svojim učenicima jasno rekao: „istina će vas osloboditi.“ (Iv 8,32.) No, i u uvjetima nepriznavanja istine katolički kršćani pozvani su na opraštanje, slijedeći upravo riječi svoga Učitelja i Gospodina Isusa Krista koji je rekao Petru na njegov upit: „Koliko puta da oprostim bratu svome, do sedam puta?“ – „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam!“ (Mt 18,22) čime Isus sugerira da je opraštati potrebno bez mjere, uvijek ponovno. Međutim, svjesni smo da je oproštenje jednostrani čin, dok za pomirenje trebaju obadvije strane biti jednako zainteresirane odnosno kad jedna strana pruži ruku oprosnicu, tada ju druga strana treba primiti.
 
To je dakle dug put. Međutim, kako sam u naslovu naveo, ja bih želio progovoriti i o pomirenju u samom hrvatskom narodu – i to na temelju Bleiburga i Križnoga puta. Je li to moguće? Donedavna činilo se da je to moguće. I ljevičari, idejni i politički predstavnici one opcije koja je počinila zločine koje jednim imenom nazivamo „Bleiburg i Križni put“, odlazili su u Bleiburg i tamo pokazivali kakvu takvu sućut prema žrtvama. No, kako je s vremenom jačala ljevica – koja je sve više postajala neokomunistička a sve manje socijalna i demokratska – odmicala se službena politika od Bleiburga i 2012. je Hrvatski sabor opozvao svoje 20-godišnje pokroviteljstvo, tako da posljednjih tri godine na obilježavanju najveće nacionalne tragedije u Bleiburgu nema službenih predstavnika naše države. Ove će godine, Bogu hvala, predsjednica Republike preuzeti pokroviteljstvo i sama osobno sudjelovati na komemoraciji te tragedije. To će biti ujedno i prvi puta da se na tom skupu pojavljuje najviši predstavnik vlasti RH, no, to nailazi na velik otpor snaga koje su i dovele do odbacivanja pokroviteljstva Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu.
http://www.vjeraidjela.com/wp-content/uploads/2014/05/Picture110.jpg
Naime, treba uvidjeti da je sam hrvatski korpus danas više nego ikada podijeljen upravo na tom pitanju, a koje ne bi smjelo biti ideološko, ni političko, nego prije svega humano i veoma osobno pitanje. Riječ je o podmuklom ubijanju više desetaka tisuća, a utemeljene procjene govore i o nekoliko stotina tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika, te moguće još toliko civila među kojima i mnogo žena i djece. Kada to znamo, pitamo se kako je uopće moguća bilo kakva apologija tih zločina, čime je ona argumentirana? Zar je moguće pobiti 300-400 tisuća nenaoružanih, izgladnjelih i bolesnih ljudi s argumentima da je to opravdana osveta pobjednika?
 
Potrebno je inzistirati na – istini, ma koliko ona bila bolna. To što se dogodilo trebaju svi priznati. Drugo je pitanje, što će poslije uslijediti, jesu li predviđene kakve kazne, pogotovo za tako teška djela mučenja i ubojstava. No, istina se mora priznati. Ona se međutim ne želi priznati, a mnogi koji ju znaju šute i još uvijek se boje otkriti ju. Tu se vidi sav užas diktature komunizma koji je impregnirao naše hrvatsko društvo, tako da ne samo zločinci nego ni žrtve ne žele govoriti o tim strahotama. Pa ipak istina se polako sve više probija na vidjelo, premda je - zbog različitih motiva teško doći do konačnih spoznaja, no i na temelju djelomičnih spoznaja (kojih je ipak sve više) može se rekonstruirati kao jedan mozaik sav užas tih zbivanja koja i danas opterećuju hrvatsko društvo.
 
Smatram da bi nova vlast koja dođe – jer s ovom se to ne može očekivati – morala donijeti zakon protiv negacionizma, prema kojem ne bi bilo dopušteno nijekati zločine komunizma, kao što se ne bi smio nijekati ni holokaust ni zločini nacizma i fašizma. Pri tom mislim da bi taj zakon trebao sadržavati i zabranu isticanja znaka crkvene petokrake zvijezde, te srpa i čekića, što bi s druge strane bili također simboli nacizma odnosno fašizma. Potrebno je donijeti i zakon o lustraciji, da se barem simbolički očisti hrvatsko društvo od nositelja represivnih aktivnosti nad našim narodom u razdoblju od 1945.-1990. godine. Pri tome mislim prije svega na sudjelovanje u političkom životu i u obnašanju javnih službi – u tijelima državne i lokalne vlasti, u sudstvu, vojsci i policiji. Lustracija bi se trebala provesti i u medijima koji su često „trube“ vladajućih, a nisu tražitelji istine niti glasnogovornici naroda.
 
Kako je moguće pomirenje našega naroda na temelju bleiburške tragedije? U svakom slučaju žrtve koje su preživjele Bleiburg i Križni put i članovi obitelji koji su izgubili svoje najbliže trebaju oprostiti svojim progoniteljima i onima koji su bili dio tog represivnog aparata izvršenja zločina nad njima. No, kako je to moguće? Jedino u vjeri je to moguće, jedino snagom koju daje Bog. S druge strane, ako je samo pragmatičko gledanje osnova za pomirenje, žrtve bi trebale kao svojevrsnu satisfakciju imati to što je ipak sada stvorena hrvatska država radi koje su one stradavale. No, to onda znači da pripadnici te „zločinačke“ strane ne bi smjeli obnašati nikakvu funkciju niti u novoj hrvatskoj državi imati – zbog krivog tumačenja demokracije – mogućnost da svojim interpretacijama povijesnih zbivanja i motiva tih zbivanja iznose neistine o tobožnjoj hrvatskoj državotvornosti komunizma i pripadnika egzekutora u bleiburškoj tragediji. U tom smislu je moguće pomirenje i jedino s istinom o tim događajima Bleiburg i Križni put postat će ono što zaslužuju: mjesto sjećanja na najveću nacionalnu tragediju i opomena da se nikad više ne ponovi totalitarizam s bilo kojim a posebno ne s komunističkim predznakom.
 
Kad razmišljam o Bleiburgu tada me opetovano uvijek začudi bešćutnost onih koji ne žele odati pijetet žrtvama zarobljenih i razoružanih hrvatskih vojnika te hrvatskih civila koji su ubijani na krajnje nehuman način, i to poslije Drugog svjetskog rata. Kad gledam kako redovito svake godine u Jasenovac hodočaste najviši državni predstavnici RH, a koji ne žele poći i u Bleiburg, tada mi dolazi usporedba – kao kada bi netko redovito posjećivao grob svojih stradalih susjeda, a nikada ne bi otišao na grob svojih ubijenih roditelja. Je li to logično? Je li to ljudski?
 
Bilo bi već jednom potrebno jednako tretirati sve hrvatske žrtve, i to na svim stranama. Završit ću citatom Brune Bušića koji je taj primjer donio u svojoj noveli „Starac i život", a što sam ja upotrijebio i na Bleiburgu 2010.: U njoj je opisao starca koji je imao četiri sina, „ko četri briga", a oni su mu poginuli u drugom svjetskom ratu – trojica u jednoj vojsci, a jedan u drugoj, na suprotnoj strani. Na pitanje kojega mu je sina najžalije, starac je odgovorio: „Mene srce boli za sva četri jednako, sva četri su bila moja." Pričajući to, Anđelko Mijatović dodaje: „Nije li i u toj rečenici, već onda, pisac petnaestogodišnjak, iskazao osjećaj i svijest ukupne pogubnosti hrvatske političke podvojenosti u II. svjetskom ratu i potrebu općega hrvatskog pomirenja?" (A. Mijatović, Bruno Bušić, ŠK, Zagreb 2010., str. 20.).
 

Vlado Košić, biskup sisački

Dok su partizani/četnici ubijali zarobljene Hrvate, Kosta Nađ se ženio, a Tito i Peko pričali o džukcima

 
 
Druga Jugoslavija je obilovala mitovima, a možda je najvažniji bio onaj o "ratu poslije rata". Svi saveznici su, lako i konačno, pobijedili 9. svibnja 1945., samo je ona imala tako strašne neprijatelje koji su protiv nje ratovali cijeli tjedan dulje. A kako su ju ti napadali i produžavali rat? Jednostavno - bježeći glavom bez obzira, ostavljajući tehniku, bacajući oružje usput i napuštajući svoju(e) zemlju. Krivi su što su birali tko će ih zarobiti: partizani, ili Englezi. Sve se u tom ratnom produžetku odigralo kako bi se odigralo i bez njega.
http://www.luftwaffe39-45.historia.nom.br/lohr.jpghttp://i49.tinypic.com/2drrpky.jpg
Alexander Löhr
 
Saveznici (Englezi) su isporučili zarobljenike, pa je svatko dobio svoje, Sovjeti vlasovce, a Jugoslavija uglavnom Hrvate. "Rat poslije rata" nisu vodili oni koji su bježali, i zato što nisu imali kamo pobjeći, već pobjednici - njihova je volja bila da on traje dulje. Iz toga nastavka, i za njegova trajanja, i taj nastavak i nastavci nastavka..., nastala su dodatna opravdanja ratnih zločina osvete koji su uslijedili. Pritom danak u krvi kojega su platili Hrvati, kad kao etnički, kad kao ideološki neprijatelji, za zločine koje je počinila NDH, nikad nije bio dostatan za "namiru krvi" i uvijek je smatran opravdanim. Doista, kakav je bio društveno- ratni trenutak u četverokutu Zagreb - Maribor - Celovec - Kočevje - Zagreb svibnja 1945.? Bogat događajima.
 
Jedinice Prve armije pod zapovjedništvom Peke Dapčevića i Druge pod zapovjedništvom Koče Popovića 8. svibnja su ušle u Zagreb, Četvrte Petra Drapšina 9. su u Ljubljani. General Kosta Nađ, Zagrepčanec od početka tridesetih godina kad se njegova obitelj doselila iz Petrovaradina, obišao je 9. svibnja braću u Zagrebu; Jožku, Oskara i Fridriha. Živi i zdravi. Desetoga je njegova Treća armija ušla u Maribor. Petnaestoga se u HNK u Zagrebu već pjevalo, nastupili su zborovi Prve armije, a nazočili su generali Dapčević, Popović i Vladimir Bakarić, piše beogradska Politika. U prodaju su pušteni sol, šećer, žigice i petrolej - država je gospodarski "proradila", a javni tužitelj Hrvatske Jakov Blažević je položio zakletvu, pa je to trebao biti i njezin pravni početak. Šesnaestoga oko podne, Nađ je u zarobljeništvo u Mariboru dobio grupu ustaških generala i viših časnika koje mu je poslao pukovnik Milan Basta. "U toj grupi je bio i Sudar. On je bio najdrskiji... pa sam zbog toga - uz odobrenje Vrhovnoga komandanta - naredio da se njemu najprije sudi." (Jovo Popović: Rat poslije pobjede, Alfa, Zagreb, 1976.) Vjerojatno istoga dana su otpočele i masovnije likvidacije zarobljenika, pretežito građana Hrvatske i punjenje protutenkovskih rovova njihovim leševima u okolici Maribora, bez ikakvih optužbi i suda, pokraj već zakletoga Blaževića.
 
Sedamnestoga se stožer Treće Armije premješta u Celje; sprema se pir generala Nađa. U Mariboru se nastavlja krvavi pir, trijaža, najprije na žive i mrtve, zatim one koji će marširati do Vršca i Bitole, pa tko preživi. Bilo bi dobro da je ratni produžetak doista i završio umjesto 9. barem 15. svibnja, no pravi "rat  poslije rata" intenzivnije se nastavio u tome četverokutu sve do konca svibnja 1945., u kolonama prema istoku i jugu sve do 15. kolovoza, potiho do 1948.
http://www.vreme.com/g/images/869418_vtito.jpg
Dok su partizani/četnici ubijali stotine tisuća Hrvata, oni su se zabavljali...
 
Od zanimljivih događaja valja spomenuti i ove: Titov boravak od 21. svibnja u Zagrebu, a od 26. je u Ljubljani i okolici. Potpukovnik IV. armije Simo Dubajić, 25. ili 26. svibnja (slučajnost?) otpočinje ubilačku akciju, najprije u okolici Ljubljane, poznatu kako Kočevski Rog, gdje je likvidirano oko 30.000 zarobljenika, govore neki svjedoci. Taj je inače tijekom rata nekoliko puta mijenjao strane između četnika i partizana. Završio je kao partizan - bit će da ga je više privlačila ona na kojoj se trenutačno više ubijalo, ili ju on zapravo nije ni mijenjao. Nekako s početkom likvidacija u Kočevskom Rogu, 26. ili 27. svibnja u velikoj dvorani celjskoga hotela general Nađ je slavio vjenčanje, sa stotinjak uzvanika, (bez vjenčanja) s kapetanicom I. klase, Dušankom Jovičić, šeficom komunističke omladine III. armije. U Celje stiže 31. svibnja, po planu, Vrhovni komandant, i odlikuje, neplanirano, Nađa, po drugi put, zbog uspjeha u završnim operacijama, Ordenom partizanske zvijezde prvoga reda. Toga dana se vodio i ovaj opušteni razgovor među najvišim zapovjednicima:
 
"Kad si se ti, Kosta, rodio Löhr je bio potporučnik. A dvije godine kasnije rodio se Peko, Löhr je već dogurao do druge oficirske zvijezdice... -  kaže Tito.
- Napredovao je sporo - smije se Peko. - I on i mi smo ovaj rat završili kao generali. A Kosta je u neku ruku postao čak njegov nasljednik...
Vrhovni komandant trepnu očima, upitno.
A dobio je u nasljedstvo Löhrova džukca - smije se Peko.
A nije džukac, druže Tito, nego izvanredan pas, Luks. Odlično dresiran pas. Kaži mu: partizan i odmah reži. Moram ga preodgojiti. Sluša samo komande na njemačkom - zbori Kosta.
A i sam sam imao takvog psa. Bio je to divan pas. Mislim da mi ga je baš Peko poklonio poslije oslobođenja Prozora. I taj je slušao samo njemačke komande. Bio mi je nevjerojatno vjeran. Prilikom bombardiranja na Milinkladama, u petoj ofenzivi, prekrio mi je svojim tijelom glavu: tu je poginuo, a mene zaštitio pa sam ranjen samo u lijevu ruku...
(Löhrov pas Luks poslije je godinama živio kod generala Nađa, sve dok nije uginuo, već star. Nađova porodica je tog psa neobično voljela: bio je čuvar kuće i dječja zabava.) (Jovo Popović: Rat poslije pobjede, Alfa, Zagreb, 1976. str. 184.).
 
Istoga dana, ili sutradan 1. lipnja Tito u Mariboru obavlja smotru jedinica III. armije. Neki protutenkovski rovovi u okolici već su dobili svježe humke, drugi se još pune, vjerojatno i za vrijeme smotre. Simo još radi... neke kolone su već odmakle na istok i jug, prema smrti, a svi zapovjednici su na terenu od početka svibnja. Nemoguće stoga da ne znaju. Da su se za sudbinu zarobljenika, vojnika i civila zanimali samo koliko za von Löhrova psa, mogli su ih primjerice "preodgajati", ne bi ih dočekala zapovjedna, sad već samo povijesna, odgovornost. Nije istina da su "Hrvati morali umrijeti kako bi Jugoslavija živjela". Morali su umrijeti (postojala smrtna kazna) samo ratni zločinci suđeni u kakvom-takvom procesu. Zato je danas važno da ne umre istina o tome "ratu poslije rata".
 

Mato Dretvić Filakov (ovaj je članak objavljen u Fokusu 2008. godine i, dakako, i dalje jako aktualan!)

Anketa

Kako treba nazvati 13. travanj 2018.?

Petak, 20/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1211 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević