Get Adobe Flash player

Ovogodišnja tema obilježavanja Svjetskog dana vlažnih staništa glasi: Vlažna staništa za našu budućnost: Živjeti održivo

 

 

Svjetski dan vlažnih staništa obilježava se svake godine diljem svijeta 2. veljače – to je dan kada je 2. veljače 1971. usvojena Konvencija o vlažnim staništima od međunarodnog značaja u iranskom gradu Ramsaru na obali Kaspijskog jezera. Ovogodišnja tema obilježavanja Svjetskog dana vlažnih staništa glasi: „Vlažna staništa za našu budućnost: Živjeti održivo“ Tema je odabrana s jasnom namjerom, a to je pokazivanje životne uloge svih vlažnih staništa koja ona imaju ne samo za lokalne zajednice i države već i za čovječanstvo u cjelini. Vlažna staništa su od esencijalne, odnosno životne važnosti za čovjeka, njegovo zdravlje, dobrobit i napredak. Ona nam osiguravaju pitku vodu, opskrbu hranom, održivu biološku raznolikost a ujedno su i golem rezervoar raznolikosti života, štite naše obale i pružaju zaštitu od poplava, „čuvaju“ ugljični dioksid te utječu na reguliranje klimatske promjene. Nažalost, vlažna staništa su najčešće okarakterizirana kao nepotrebna i suvišna – stoga je od 1900. do danas pod utjecajem čovjeka nestalo više od 64 % ovih važnih prirodnih staništa.
http://www.pp-lonjsko-polje.hr/new/slike/Novosti/2016/WWD_2016.jpg
Prema objavljenim podatcima (21. 1. 2016.) na popisu Ramsarske konvencije nalazi se 2.224 vlažnih staništa iz 169 država-potpisnica Konvencije, čija ukupna površina iznosi oko 214.326,438 hektara. Republika Hrvatska ima pet značajnih vlažnih staništa na popisu Ramsarske konvencije: Crna Mlaka, Park prirode (PP) Lonjsko polje, PP Kopački rit, delta Neretve i Vransko jezero.
 
Vlažna staništa koja se nalaze na popisu Ramsarske konvencije nisu strogo zaštićena područja, već naprotiv, to su područja koja 'život znače' jer osiguravaju zapošljavanje i ostvarivanje prihoda za mnoge obitelji, lokalne zajednice itd. uz uvjet održivog načina življenja, tj. poštivanja prirode i njezinih zakonitosti. Vlažna staništa osiguravaju sredstva za život jer omogućavaju vrlo veliki broj različitih poslova: Gotovo milijarda domaćinstava u Aziji, Africi i u obje Amerike ovise o uzgoju, tj. proizvodnji riže i njezine prerade što im je glavni izvor zarade. Nadalje, više od 660 milijuna ljudi ovisi o ribolovu i akvakulturi koji im omogućavaju opstanak i zaradu: većina komercijalne ribe uzgaja se ili se mrijesti u priobalnim vodama - vlažnim staništima, a 40 % sveukupne konzumne ribe potječe iz akvakulture, odnosno iz uzgoja.
https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSBOqtI1qvdZ4C5dtkC3-MhVsqyt2UJfoHb4mkT3hEorKgU_qoEAA
Procjenjuje se da gotovo polovina svih stranih turista traži odmor i opuštanje / relaksaciju upravo u područjima vlažnih staništa, osobito uz priobalje. Putovanja i turistički sektor osiguravaju ovim područjima gotovo 266 milijuna radnih mjesta što predstavlja gotovo 8,9 % od ukupne svjetske zaposlenosti. U mnogim područjima diljem svijeta rijeke i drugi vodeni putevi na kopnu imaju vitalnu ulogu u prometu i prijevozu roba i ljudi. Tako na primjer samo u području Amazone godišnje se preveze 12 milijuna putnika i 50 milijuna tona tereta 'zahvaljujući' 41 prijevoznoj kompaniji. Diljem svijeta golema i razgranata mreža vodoopskrbe snabdijeva sve s pitkom vodom te pročišćava otpadne vode – i u ovim poslovima zaposleno je mnogo ljudi. Prodaja flaširane pitke vode dio je velike industrije koja godišnje isporuči više od 70 milijardi galona vode (podatak za 2013.). Uzgoj i prerada različitih vrsta biljaka, voća, trske i trava u samom području vlažnih staništa ili neposrednoj blizini također omogućava zapošljavanje značajnog broja ljudi, što je osobito važno za siromašne države, ili kako ih najčešće nazivaju - 'države u razvoju.'
 
Usprkos svemu naprijed navedenome, današnja preostala vlažna staništa su u velikoj mjeri degradirana tako da ljudi, osobito oni siromašni koji isključivo ovise o ovim područjima postaju nažalost, još siromašniji. Štoviše, predviđa se da će do 2025. gotovo 35 % ljudi biti izravno pogođeno nedostatkom pitke vode. Pri tome se često pogrješno shvaća da su vlažna staništa – nepotrebna. Upravo stoga potrebno je podići svijest ljudima o važnosti očuvanja svih vlažnih staništa jer ona kao takva mogu stanovništvu osigurati zapošljavanje i izvor zarade te smanjiti siromaštvo. Novi UN-ovi Ciljevi održivog razvoja (usvojeni 25. 9. 2015. za razdoblje od 2016. do 2030.) posebno ističu potrebu smanjenja siromaštva ljudi što zahtijeva zaštitu i obnovu ekosustava kao što su vlažna staništa.
 

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.

Ni S od "stručnoga povjerenstva"

 
 
„Ministar kulture Zlatko Hasanbegović smijenio je višečlano Stručno povjerenstvo za neprofitne medije“, vrište manje-više svi, što profitni, što neprofitni, što medij HRT koji nam sjedi na grbači i odatle nam, ribaćom četkom riba mozak već više od desetljeća, ustvari od dvije tisućite. Zamislite idiota; evo zamislit ću sebe kako ne bi bilo „govora mržnje“, jer auto mržnja se još ne sankcionira, koji plaća osamdeset kuna mjesečno, tisuću godišnje s naknadama, da mu Hatevej i sve više takav HRadio, godinama s grbače riba mozak žičanom četkom? No ipak, nije on idiot, prije je medijski rob, ili: zatočenik medijskog jednoumnog konclogora u Hrvatskoj: da se ne ponavljam na ovim stranicama.
https://i.ytimg.com/vi/0pz0m_DpB9U/hqdefault.jpghttp://hnb.hr/propisi/odluke-trezor-pdf/povijest-novca-odluke/kn-lp.gif
No ta i takve velike ljubivlastne „alternative“ znane kao jednoumlje, nisu dostatne, već je potrebno pritiskati javnost i loviti pojedince, jednoga po jednoga. I „na sitno“ treba takvih medija sve više i više. Sve domufa. Oni me podsjećaju na medijske logorske čuvare. Vrište i razne udruge, pa čak i neki HND (a što to ustvari jest?) udrugari i udrugarice, kao da im je betonski blok pao na nogu ili ih nagazio slon. A zapravo ih udarilo po novcima, najvjerojatnije, inače mrskoj kuni pristigloj iz poreza svih poreznih obveznika, uključivo i onih koji se - sigurno - duboko protive takvim jednoumnim i nealternativnim i protupluralističkim donacijama, donacijama koje potiču već ionako preovladavajuće jednoumlje. Ideološkom vlašću poduprto jednoumlje tuđim novcem, narodnim novcem, poreznim novcem, državnim novcem, novcem kojim upravlja vlast. Alternativa je to, od kada i čemu? Pravi alternativci kroz povijest su stvarali umjetnost, poglavito književnost i slikarstvo, a ovi „sisaju“ kod  vlasti.
 
Nasljedno pravo članstva u Povjerenstvu
 
I još kao da je članstvo u narečenom povjerenstvu nasljedno. Neki ministar, Zlatar-Violić-Šipuš jednom imenuje neko povjerenstvo, pa su njegovi članovi u njemu doživotno i nasljedno - sve do praunuka od Duke i praunuke od Mime. To je njihovo „sveto pravo“, inače pluralno, demokratsko i trla baba lan… koje bi se moglo nazvati , recimo, „Dukino pravo“. Zdenko Duka, sjećate se, to je onaj koji je i doveo HND na ove niske grane, ustvari ispod zemlje, na korijenove grančice. Isti povjerenici uvijek će dijeliti lovu, sami sebi, istomišljenicima - dok je svijeta i vijeka; ili, sve dok Hrvatska ne propadne pri čemu je nejasno kakve su im prikrivene želje. Propast njen; prije ili kasnije? Bit će ipak - kasnije, kako bi donacije što duže trajale.      
http://www.e-misija.info/wp-content/uploads/2015/07/tmp_20090409044911_01.jpg
Dakle, što bi novi ministar imao raditi u Ministarstvu kulture, ako ni ministrovo ad hoc povjerenstvo, kojemu je istekao mandat, ne bi mogao promijeniti. Ništa, tek dolaziti na posao, brati plaću i ne miješati se u ništa, kamo li u povjerenstva. Nema veze što povjerenstvo za podjelu novaca novca više nema jerbo ga je bivši ministar po njegovoj preporuci podijelio, uključivo i nekima po sedamdeset tisuća kuna, iznos koji inače ne podliježe natječaju. Sigurno nema više ni za mjesečne honorare za rad u narečenom povjerenstvu u iznosu od tisuću kuna mjesečno. Dvanaest tisućica godišnje za „ja tebi ti meni“. Pa fino, ako za ništa ima se za gemišt. Krasna jedna, alternativna, kulturna - „fina medija“. Inače tom „stručnom povjerenstvu“ ni u deliurum tremensu svih članova ne bi se moglo dogoditi da pluralistički pače, alternativno doniraju i podupru bilo koga i bilo što, primjerice neki portal koji piše o obitelji, njenim vrijednostima, značaju… Kakav referendum, kakva većina, za njih je to – mufov dim. Bilo je korisnije podijeliti te milijune kuna recimo klubovima liječenih alkoholičara. Netko bi od njih sigurno ostao ubuduće trijezan. Uostalom tako bi se dotakao i pluralizam, jer, izuzimajući ovisnost, oni se najvjerojatnije po svemu razlikuju.
 
Stotine poreznih milijuna za kulturnu revoluciju, milijarde za HRT
 
Milijuni koje je podijelilo povjerenstvo su sitnica - na istu ideološku stranu, u korist iste kulturne revolucije tko zna koliko je desetaka i stotina milijuna iz Ministarstva kulture još otišlo. O zakonu koji je „skuhalo“  a prema kojemu je HRT postao jednoumno čudovište pisali smo u vrijeme njegova usvajanja, dakle u pravi čas. Sad je kasno, šteta je počinjena. Evo primjera ordinarne zloporabe. Čitam kako je Mirjana Rakić gostovala na HTV-u kod Stankovića, a druga strana, dakle Marko Jurič, nije iako ga je na prosvjedu podržalo deset tisuća pretplatnika tog istog čudovišta, HRT-a. Kakvo je to novinarstvo, kakva je to javna kuća? Ista ona i onakva za koju možda i deset godina, s tugom, ponavljam: ceterum censeo - ukinuti, rasprodati, zatvoriti… kad ne može biti ni mrvicu barem objektivna.
http://s25.postimg.org/wgwfjg7cv/aem.png
Potez ministra Zlatka Hasanbegovića na svoj način je kritizirao i političar Drago Prgomet, jer da se počelo s „kulturnom revolucijom“. Takvi su ti političari iz Hrvatske i intelektualci: neznalice. Ovaj ne zna kako je kulturna revolucija, imanentno komunistički konstrukt i praksa, te traje i više od stoljeća, ovdje najmanje od svibnja 1945. Obnovila se dvije tisućite, nastavila u malo blažoj formi za Sanadera, a naročito intenzivirala za Ive Josipovića („zacrveniti Hrvatsku“, „ustaška guja“ i sl.) te još ubrzala za „vakta“ Zoke. Sve to vrijeme Drago Prgomet je „dreždao“ u HDZ-u i nije primijetio - kulturnu revoluciju! Bože, ovi izvana kad vide kakvi su nam intelektualci, sigurno se pitaju: A kakvi su vam glupani?
 

Mato Dretvić Filakov

Na inicijativu Mile Pešorde, Deklaraciju su još potpisali Vitomir Lukić, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović i Stanko Bašić 

 
 
Sadržaj ove izjave treba shvatiti kao sažet odgovor na pitanje koje je na nedavnom plenumu Udruženja književnika BiH postavio Lazar Amidžić, funkcionar Republičke konferencije SSRN BiH. Pitanje, samo po sebi, možda ne bi trebalo uzeti kao provokaciju, jer je upućeno s govornice jednog eminentnog kulturnog skupa, da ono nije bilo izneseno na erupciji optužbi za "laži" i najnižu vrstu političkog i kulturnog doušništva protiv "grupe hrvatskih pisaca" iz ove republike koji, po mišljenju Lazara Amidžića, snose odgovornost za nepovoljnu deskripciju ovdašnjih kulturnih prilika u članku Grge Gamulina objavljenom u dvanaestom broju "Kritike".
Mile Pešorda
 
Čak da je ovakvo pitanje imalo čist upitni oblik, inspiriran intelektualnom radoznalošću i dobrom voljom da se istini pogleda u oči, odgovor na njega zahtijevao bi određene pretpostavke. Nema nikakve sumnje da treba odgovoriti na sva pitanja zainteresiranih promatrača sa strane, ali prije svega na ona otvorena i alarmantna što ih postavlja naša zbilja. Stoga ćemo mi s punom sviješću intelektualne književničke i ideološke obveze odgovoriti Grgi Gamulinu tek: kada se između kulture i politike ne bude stvarala barijera koja onemogućuje otvorenu, iskrenu i argumentiranu razmjenu mišljenja sa jasno deklariranih pozicija legalne nacionalno-kulturne pripadnosti;
kada neki predstavnici hrvatskog dijela kulture u političkim tijelima ne budu statisti po "nacionalnom ključu", nego javni povjerenici iza čije uloge stoji određeni kulturni program;
 
kada se kadrovska struktura u kulturnim institucijama, izdavačkim kućama i glasilima javne komunikacije uskladi prema izbalansiranim nacionalnim interesima;
kada se takve pozicije ne budu koristile za naivno motivirane oblike kulturne diskriminacije (kao što je pokazala publikacija "Književni razgovori" u redakciji Izeta Sarajlića i s pogovorom Ivana Fogla);
kada se u jezičnoj praksi osjeti prisutnost zaključaka simpozija o jezičkoj toleranciji, a lektori prestanu vršiti masakr nad zapadnom varijantom hrvatskosrpskog jezika i konačno započne razgovor o našem jezičnom standardu;
kada u otkrivanju kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine prevlada sistematski, programski i eruditivan stil rada, otvoren čitavoj kulturnoj javnosti, i kada se energije i novčana sredstva tog poduhvata ne budu trošili na djela lišena programskog opravdanja te ugledne fundacije, ili stručno promašena, umjesto da se angažiraju stručnjaci za još neistražena područja svih kultura naroda ove republike na ravnopravnoj osnovi;
kada Ivan Fogl, koji po nacionalnom paritetu predsjedava zajedno s vama skupovima u Republičkoj konferenciji Socijalističkog saveza, gdje se rješavaju sudbinska pitanja kulture, bude barem po profesionalnoj političkoj obavezi, ako ne po savjesti, odgovorio mladom hercegovačkom pjesniku Mili Pešordi zašto u materijalima za jedan službeni skup, izrađenim u vašoj instituciji, nisu, pored ostalih sličnih manifestacija, ni spomenuti Šimićevi susreti (znači li to da su oni diskvalificirani?);
 
kada ovoj kulturnoj javnosti prestanu dijeliti lekcije savjesti u kojima unitaristička psihologija poprima oblik agonije, koje se već na više skupova pojavljuju nepozvane i "kao gosti" zloupotrebljavaju gostoprimstvo, da bi ovo područje, otvoreno za demokratski slobodan razgovor o vlastitim problemima, pretvorile u poligon obračuna protiv jedne nacionalne i kulturne suverenosti s pozicija druge, u ulozi njenog eksponenta;
kada vi i vaši istomišljenici ustanete protiv nepravdi što su činjene istoj onoj kulturi, i istim tim ljudima koje ste optužili kao huškače i doušnike Grge Gamulina;
 
kada se u kulturi prestane nastupati u stilu arogantnog policijskog dušobrižništva, kako ste vi učinili u nekoliko navrata, sistematski, uporno mjereći dubinu javnog strpljenja;
kada bude sasvim jasno u čije ime vi govorite, jer se ova sredina ionako uz velike napore odupire pokušajima kulturne kolonizacije sa raznih strana, pa mora vjerovati u vlastite snage za izlaz iz vlastite krize. Nije potrebno da vas uvjeravamo da ona ima dovoljno intelektualnih i moralnih kapaciteta i da bi sasvim mogla bez usluga kakve su joj ponudili vaši istupi;
 
kada se desi (što bi možda bilo daleko bolje) da se pored Hasana Grapčanovića, javi neki političar koji bi vam u ime napadnutog dijela hrvatske kulture odgovorio za javnom tribinom. Nama bi, u tom slučaju bilo daleko jednostavnije, jer bi to ostao dijalog političara koji izrazito, i valjda legalno, predstavljaju interese triju legalnih nacionalnih kultura. Na žalost, ta treća reakcija nije uslijedila, i mi se prihvaćamo političkog rizika da popunimo jedno beznadežno prazno mjesto u javnom predstavljanju vlastitih kulturnih interesa, ako je već neko drugi, a ne mi sami, morao da nas, razumije se u svrhe optužbe, podvede pod taj tako usputno određujući naziv "grupe hrvatskih pisaca";
kada bi ovakvi istupi bili barem javni i samo verbalni, jer ako oni dolaze od čovjeka političkog zvanja i utjecaja, bojimo se da je to mnogo opasnije zato što je on još uvijek u stanju da uradi više o gore od onoga što je rekao.
U tom slučaju i Grgi Gamulinu, i samoj javnosti mnoge stvari bile bi jasnije.
Kada ove pretpostavke budu ispunjene, onda ćemo mi s osjećajem zadovoljene pravde i dobrom osnovom za međusobno povjerenje raditi na vlastitim kulturama i onom što nas u njima povezuje kao ljude koji su svojim bićem i svojom poviješću duboko ukorijenjeni u ovo tlo.
I tek tada ćemo moći da odgovorimo Grgi Gamulinu - ako on dotle bude živ.
 
U Hrvatskome slovu br. 980., na str. 5., 31. I. 2014., s nadnaslovom „Stožerni nadnevak“, objavljen je članak „Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku“, opremljen fotografijama svih potpisnika Deklaracije, koji u cijelosti glasi:
„Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku je bila 'sestrinska' Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika objavljenoj četiri godine ranije, 1967. godine.
Objavljena je u Sarajevu 28. siječnja 1971.
Inicirao ju je Mile Pešorda, a potpisala su ju sedmorica hrvatskih književnika iz BiH (Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović, Stanko Bašić), zalažući se za hrvatsku nacionalnu i kulturnu suverenost i jednakopravnost s drugim narodima u BiH.
Javna izjava je dana u povodu političkoga napada na 'grupu hrvatskih književnika' na plenumu Udruženja književnika BiH koji se održao neposredno prije toga. U izjavi se upozorilo na stanovite pojave i probleme u odnosima koji vladaju u kulturnoj klimi Sarajeva, posebno među književnim stvarateljima, njihovu položaju, odnosima i sl.
 
Mile Pešorda je u Osvitu, br. 1-2, Mostar, 2010. Istaknuo: 'Deklaracijom smo sedmorica nas branili pravo na neometan život i ime, u državi Jugoslaviji sustavno diskriminiranoga i zatiranoga, hrvatskoga jezika kao takvog, zauzeli se za demokratske standarde i stvarnu ravnopravnost hrvatskoga naroda i kulture s drugim narodima i nacionalnim kulturama u Bosni i Hercegovini. Deklaracijom smo izrijekom zagovarali nacionalnu i kulturnu suverenost te uzeli u obranu, netom rođenu, i kao 'klerofašističku' odmah difamiranu, književno-kulturnu manifestaciju Šimićevi susreti.'
Njene potpisnike jugoslavenske su vlasti progonile, kao i potpisnike zagrebačke Deklaracije, no za razliku od zagrebačke, o sarajevskoj se u medijima i danas šuti.“
 

Mile Pešorda

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Četvrtak, 17/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 915 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević