Get Adobe Flash player

Dok su partizani/četnici ubijali zarobljene Hrvate, Kosta Nađ se ženio, a Tito i Peko pričali o džukcima

 
 
Druga Jugoslavija je obilovala mitovima, a možda je najvažniji bio onaj o "ratu poslije rata". Svi saveznici su, lako i konačno, pobijedili 9. svibnja 1945., samo je ona imala tako strašne neprijatelje koji su protiv nje ratovali cijeli tjedan dulje. A kako su ju ti napadali i produžavali rat? Jednostavno - bježeći glavom bez obzira, ostavljajući tehniku, bacajući oružje usput i napuštajući svoju(e) zemlju. Krivi su što su birali tko će ih zarobiti: partizani, ili Englezi. Sve se u tom ratnom produžetku odigralo kako bi se odigralo i bez njega.
http://www.luftwaffe39-45.historia.nom.br/lohr.jpghttp://i49.tinypic.com/2drrpky.jpg
Alexander Löhr
 
Saveznici (Englezi) su isporučili zarobljenike, pa je svatko dobio svoje, Sovjeti vlasovce, a Jugoslavija uglavnom Hrvate. "Rat poslije rata" nisu vodili oni koji su bježali, i zato što nisu imali kamo pobjeći, već pobjednici - njihova je volja bila da on traje dulje. Iz toga nastavka, i za njegova trajanja, i taj nastavak i nastavci nastavka..., nastala su dodatna opravdanja ratnih zločina osvete koji su uslijedili. Pritom danak u krvi kojega su platili Hrvati, kad kao etnički, kad kao ideološki neprijatelji, za zločine koje je počinila NDH, nikad nije bio dostatan za "namiru krvi" i uvijek je smatran opravdanim. Doista, kakav je bio društveno- ratni trenutak u četverokutu Zagreb - Maribor - Celovec - Kočevje - Zagreb svibnja 1945.? Bogat događajima.
 
Jedinice Prve armije pod zapovjedništvom Peke Dapčevića i Druge pod zapovjedništvom Koče Popovića 8. svibnja su ušle u Zagreb, Četvrte Petra Drapšina 9. su u Ljubljani. General Kosta Nađ, Zagrepčanec od početka tridesetih godina kad se njegova obitelj doselila iz Petrovaradina, obišao je 9. svibnja braću u Zagrebu; Jožku, Oskara i Fridriha. Živi i zdravi. Desetoga je njegova Treća armija ušla u Maribor. Petnaestoga se u HNK u Zagrebu već pjevalo, nastupili su zborovi Prve armije, a nazočili su generali Dapčević, Popović i Vladimir Bakarić, piše beogradska Politika. U prodaju su pušteni sol, šećer, žigice i petrolej - država je gospodarski "proradila", a javni tužitelj Hrvatske Jakov Blažević je položio zakletvu, pa je to trebao biti i njezin pravni početak. Šesnaestoga oko podne, Nađ je u zarobljeništvo u Mariboru dobio grupu ustaških generala i viših časnika koje mu je poslao pukovnik Milan Basta. "U toj grupi je bio i Sudar. On je bio najdrskiji... pa sam zbog toga - uz odobrenje Vrhovnoga komandanta - naredio da se njemu najprije sudi." (Jovo Popović: Rat poslije pobjede, Alfa, Zagreb, 1976.) Vjerojatno istoga dana su otpočele i masovnije likvidacije zarobljenika, pretežito građana Hrvatske i punjenje protutenkovskih rovova njihovim leševima u okolici Maribora, bez ikakvih optužbi i suda, pokraj već zakletoga Blaževića.
 
Sedamnestoga se stožer Treće Armije premješta u Celje; sprema se pir generala Nađa. U Mariboru se nastavlja krvavi pir, trijaža, najprije na žive i mrtve, zatim one koji će marširati do Vršca i Bitole, pa tko preživi. Bilo bi dobro da je ratni produžetak doista i završio umjesto 9. barem 15. svibnja, no pravi "rat  poslije rata" intenzivnije se nastavio u tome četverokutu sve do konca svibnja 1945., u kolonama prema istoku i jugu sve do 15. kolovoza, potiho do 1948.
http://www.vreme.com/g/images/869418_vtito.jpg
Dok su partizani/četnici ubijali stotine tisuća Hrvata, oni su se zabavljali...
 
Od zanimljivih događaja valja spomenuti i ove: Titov boravak od 21. svibnja u Zagrebu, a od 26. je u Ljubljani i okolici. Potpukovnik IV. armije Simo Dubajić, 25. ili 26. svibnja (slučajnost?) otpočinje ubilačku akciju, najprije u okolici Ljubljane, poznatu kako Kočevski Rog, gdje je likvidirano oko 30.000 zarobljenika, govore neki svjedoci. Taj je inače tijekom rata nekoliko puta mijenjao strane između četnika i partizana. Završio je kao partizan - bit će da ga je više privlačila ona na kojoj se trenutačno više ubijalo, ili ju on zapravo nije ni mijenjao. Nekako s početkom likvidacija u Kočevskom Rogu, 26. ili 27. svibnja u velikoj dvorani celjskoga hotela general Nađ je slavio vjenčanje, sa stotinjak uzvanika, (bez vjenčanja) s kapetanicom I. klase, Dušankom Jovičić, šeficom komunističke omladine III. armije. U Celje stiže 31. svibnja, po planu, Vrhovni komandant, i odlikuje, neplanirano, Nađa, po drugi put, zbog uspjeha u završnim operacijama, Ordenom partizanske zvijezde prvoga reda. Toga dana se vodio i ovaj opušteni razgovor među najvišim zapovjednicima:
 
"Kad si se ti, Kosta, rodio Löhr je bio potporučnik. A dvije godine kasnije rodio se Peko, Löhr je već dogurao do druge oficirske zvijezdice... -  kaže Tito.
- Napredovao je sporo - smije se Peko. - I on i mi smo ovaj rat završili kao generali. A Kosta je u neku ruku postao čak njegov nasljednik...
Vrhovni komandant trepnu očima, upitno.
A dobio je u nasljedstvo Löhrova džukca - smije se Peko.
A nije džukac, druže Tito, nego izvanredan pas, Luks. Odlično dresiran pas. Kaži mu: partizan i odmah reži. Moram ga preodgojiti. Sluša samo komande na njemačkom - zbori Kosta.
A i sam sam imao takvog psa. Bio je to divan pas. Mislim da mi ga je baš Peko poklonio poslije oslobođenja Prozora. I taj je slušao samo njemačke komande. Bio mi je nevjerojatno vjeran. Prilikom bombardiranja na Milinkladama, u petoj ofenzivi, prekrio mi je svojim tijelom glavu: tu je poginuo, a mene zaštitio pa sam ranjen samo u lijevu ruku...
(Löhrov pas Luks poslije je godinama živio kod generala Nađa, sve dok nije uginuo, već star. Nađova porodica je tog psa neobično voljela: bio je čuvar kuće i dječja zabava.) (Jovo Popović: Rat poslije pobjede, Alfa, Zagreb, 1976. str. 184.).
 
Istoga dana, ili sutradan 1. lipnja Tito u Mariboru obavlja smotru jedinica III. armije. Neki protutenkovski rovovi u okolici već su dobili svježe humke, drugi se još pune, vjerojatno i za vrijeme smotre. Simo još radi... neke kolone su već odmakle na istok i jug, prema smrti, a svi zapovjednici su na terenu od početka svibnja. Nemoguće stoga da ne znaju. Da su se za sudbinu zarobljenika, vojnika i civila zanimali samo koliko za von Löhrova psa, mogli su ih primjerice "preodgajati", ne bi ih dočekala zapovjedna, sad već samo povijesna, odgovornost. Nije istina da su "Hrvati morali umrijeti kako bi Jugoslavija živjela". Morali su umrijeti (postojala smrtna kazna) samo ratni zločinci suđeni u kakvom-takvom procesu. Zato je danas važno da ne umre istina o tome "ratu poslije rata".
 

Mato Dretvić Filakov (ovaj je članak objavljen u Fokusu 2008. godine i, dakako, i dalje jako aktualan!)

I Stanimirović je rehabilitirao ubojicu Punišu Račića

 
 
Neki dan čitam: Predsjednik Srbije Nikolić odlikovao Fidela Castra. Ne bih se miješao, ali Vrag mi ne da mira, pa sam se pitao koje bi to mogle biti Fidelove zasluge za Srbiju - i odmah odustao, jer mi se razbistrilo. Pa to je zbog brade – barbudosi tamo, bradonje u Srbiji, kud ćeš veće „civilizacijske“ sličnosti. Dodaš li onu kako na Kubi od šećera prave rum, a u Srbiji rakiju, eto razloga za odlikovanje. Nosili bi bradu i Nikolić i Vučić, ali ju brižno svaki dan skrivaju, a jednome, navodno, slabo raste. Kao i Šešelju - čudu od četnika - ćosavi četnik. No, što ćosaviji, to opasniji. Kad je četništvo u pitanju, tu bi me, vjerujem, podržao i onaj striček psihoanalitičar iz Beča.
http://www.b92.net/news/pics/2015/05/14/414170089555473ff87510791734894_orig.jpg
I samo što je ta vijest ovdje prošla nezapaženo, eto jedne iz Srbije koja je zapažena. Joj, rehabilitirali čiču Dražu Mihailovića! Joj! Ma što mi ne kažete, mediji iz Hrvatske? Kada? Danas? Ma nije moguće ! Srbi(janci) danas (14. svibnja 2015.!) rehabilitirali Čiču Dražu? Ma dajte, nije moguće? Lažete, prva mi je pomisao.
http://www.jutarnji.hr/multimedia/archive/00613/vijenac460_613864S0.jpg
Kako ovo što se naziva „finom medijom“ uopće pronosi ovo kao vijest? Vijest staru više od dvadeset godina. Pa njihov „Čiča“ i četnički pokret je, ako ne prije, rehabilitiran u osvajačkom ratu protiv Hrvatske, a „medija“ mi sad javlja: rehabilitiran Draža Mihailović. Ne mogu vjerovati. Svi su ga tada rehabilitirali, od Vuka Draškovića, Šešelja, SPC-a, Slobodan Milošević na sve fol žmiro, a financirao i organizirao JNA, četnička JNA, tko voli, srpska nacional-socijalistička armada, komu draže, sudjelovala, čak i zapovjedno sa četničkim postrojbama, „krajinaši“ ga slavili, nosili mu kokarde, likvidirali „komšije“, zakopavali poznate u nepoznate grobove... Nakon divljačkog razaranja Vukovara, pazi sad kad!, 1991.! domaći Srbi, među kojima je važnu ulogu imao i dr. Vojislav Stanimirović bivšu Ulicu Stjepana Radića preimenovali su u Ulicu Puniše Račića - dakle ulicu žrtve dodijelili ubojici, a sad mi je neka vijest kako je „rehabilitiran Draža Mihailović“. Nema tu nikakve vijesti – čvrsti je to kontinuitet, čvrst k'o klisurina. „Vijest“ je to samo za „mediju“ i hrvatske i aktualne političare. Inače je ta „vijest“ odavno prošlost.
 

Mato Dretvić Filakov

Komu treba izložba Anatomija zaborava?

 
 
U banjolučkoj Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci (NUB) tzv. Republike srpske otvorena je izložba pod naslovom Anatomija zaborava u kojoj se predstavlja tzv. ustaški nož. Prema onome što i kako pišu banjolučke Nezavisne novine, radi se o ustaškom nožu »...koji je namjenski napravljen za masovno klanje srpske djece u Drugom svjetskom ratu«.
http://cdn.nezavisne.rs/2015/05/640x427/20150507114212_303848.jpg
Kako su ovakve laži na tragu svega onoga što protiv Hrvatske i Hrvata ovih dana ponovno govore i rade Zoran Milanović, Josip Leko, Stjepan Mesić, Franjo Habulin, Ivan Fumić, Tomislav Ravnić, Igor Crnadak, Milorad Pupovac, Jelena Lovrić..., onda se ne moramo čuditi na ove preopasne laži koje stižu iz Banja Luke. One su samo na tragu naših vladajućih izdajnika. I ništa više!
 

Pavao Blažević

Anketa

Kako treba nazvati 13. travanj 2018.?

Nedjelja, 22/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1279 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević