Get Adobe Flash player

Meni su kazali da ga Lana svaki put kada je na straži pojebe

 
 
U nekoliko nastavaka donosimo izbor citata iz djela za srednjoškolsku lektiru u kojima ima neprimjerenih, vulgarnih i protuživotnih sadržaja za učenike
 
Mario Vargas Llosa: Grad i psi www.skripta.info/wp-content/uploads/2016/03/Mario-Vargas-LjosaGrad-i-psi.pdf
„Cava je rekao da iza vojničkog zida ima kokoši. Lažeš, serrano (Gorštak, stanovnik planine, porijeklom Indijanac), nije istina. Kad vam se kunem da sam ih vidio. I tako smo poslije ručka pošli da vidimo. Šuljali smo se dvorištem da nas ne vide. Vidiš? Vidite? I zaista se vidjelo dvorište s kokošima u svim bojama. Hoćete li još više? Koju ćemo? Bijelu ili crvenu? Ona žuta je najdeblja. Šta čekaš? Da se izlegu jaja? Ja ću je uhvatiti i pojest ću joj krila. Stisni joj kljun, Boa, tako. .. Pobjegla mu je. Ne bježi, kokice, pi, pi, pi, dođi, dođi. Boji ga se, a ima se i čega bojati. Tako je ružan... Namiguje mi, kaže on... Najbolje je, veli Jaguar, da joj zavežemo kljun i noge. A krila? Šta kažete na to ako vas onesposobi samim udarcem krila. Ne želi imati posla s tobom, Boa. Jesi li siguran u to? Ne, ali vidio sam vlastitim očima. Kako da je zavežem? Nespretnjakovići, ne možete na kraj s jednom malom kokicom... Pušili smo u nužnicima kraj dvorane. Čulo se kako Jaguar teško dahće, kao da mu izlazi duša. Je li Jaguar već izašao? Da mi opalimo debeljka? Ti ga nisi nikada? upita Rulos. Koga? Onoga iz devete sekcije. Uf, nije loša ideja. A da li on dopušta da ga se opali?
https://i2.wp.com/d202m5krfqbpi5.cloudfront.net/books/1363862482l/10793035.jpg
Meni su kazali da ga Lana svaki put kada je na straži pojebe. Napokon, Jaguar je gotov, proklet bio. Tko je sada na redu? Mene je prošla volja kad sam čuo kakvu buku diže ta kokica. Ovdje je nekakav konac, da joj zavežemo kljun. Serrano, ne puštaj je, jer će pobjeći. Ima li koji dobrovoljac? Cava ju je pridržavao sa strane, Rulos ju je molio da ne miče kljun jer će joj i tako zabiti onu stvar unutra, a ja sam joj vezao noge. A sada ćemo izvlačiti šibice. Jednoj šibici odreži vrh, a druge mi pokaži prije nego sakriješ, jer sam već previše star a da bi se ulovio na trikove. Izvući će Rulos. Čuj, šta misliš hoće li se kokica dati? Taj smijeh, kao da me ubola igla. Dobro, Rulos, prihvaćam, ali samo za igru. A ako se usprotivi? Tišina, smrdi po podoficirima u blizini. Sreća što je prošao daleko od nas. A da pojedemo jednog podoficira? Boa jede pse, a zašto mi onda ne bismo pojeli ljudsko biće? Sada sam vidio jednoga u blagovaonici kako gnjavi osam perrosa iz svoje grupe... Ja vjerujem da se kokica neće dati... Tko je to kazao strah?
 
Je li netko spomenuo strah? Pojest ću cijelu četu podoficira, a da neću ni trepnuti okom. Da načinimo plan, rekao je Jaguar, bit će jednostavnije. Koga je zapala šibica? Kokica je stajala na tlu, mirno kvocajući. Dopala je Cavu. Zar ne vidite da se već primio rukom? Onda, hoćeš li početi? Birali smo i nemaš se šta buniti. Ili ćeš je opaliti ili ćemo te opaliti kao što to čine u tvom selu. Nemate ovdje nijedne novelice? Da dovedemo pjesnika koji bi mu ispričao neku od onih pričica što nadražuju... Slušaj, a što ako se inficiram? Šta ti je serranito, otkad se ti povlačiš pred ovakvom prilikom? Znaš li da je Boa zdraviji otkada guzi Malpapeadu (NAPOMENA: radi se o kuji), a kokoši su čistije od kuja. Slažemo se da ćemo je pojesti, makar poslije umrli. Noćna straža? Danas je Huarina na straži, a on je šaka tijesta. Osim toga straža je subotom samo provizorna. Ako tužiš?
 
Poručnice Gamboa, ovdje netko jebe kokoš
 
Sastanak Circula: pitomac denuncijant. Idemo napolje jer će nam svirati da ušutimo. I spustite svjetla, do đavola. Evo, sama je ušutjela. Dajte mi je. Drži je ti. Ja? Da, ti. Jesi li siguran da kokoši imaju rupu? Da, osim ako je ova slučajno djevica. Miče se, gledajte, možda je to pijevac. Nemojte se smijati ni govoriti, molim vas. Molim vas. Taj smijeh, taj podrugljivi smijeh. Jeste li vidjeli serrana? Njušiš je, razbojnice. Tražim, nemojte me dirati, već sam našao. Kako si rekao? Ima rupu, budite mirni i za ime božje ne smijte se jer će mi spasti. Kakva svinja. Rekao mi je jednom moj brat da su gorštaci odvratni, najgore što postoji među ljudima. Izdajice i kukavice, pokvareni do dna duše. Začepi taj kljun, prokletnice jedna! Poručnice Gamboa, ovdje netko jebe kokoš. Deset je sati ili blizu deset rekao je Rulos. Jeste li vidjeli ima li noćnih straža? Pojebat ću i jednog noćnog stražara. Ti sve jebeš, vidim to, imaš strašan apetit, zakuni se da ne bi i rođenu majku. Nije bilo čuvara, ali u drugom odjeljenju su bili pa smo izuli cipele. Sledio sam se od zime, sigurno ću se prehladiti. Priznajem, ako čujem kakav zvižduk, počet ću trčati. Išli smo stepenicama četveronoške da nas ne vide iz ambulante. Tako smo došli neprimjećeno ovamo. Jaguar nam je rekao da nema čuvara, a bilo ih je barem deset, jer smo čuli hrkanje. Spavali su poput deset novorođenčadi (...) Pada joj perje i čini mi se da će uginuti.
 
No, jesi li već? Brojim. Jesi li uvijek tako brzo gotov ili samo sa kokoškama? Gledajte jadnu kokicu, mislim da ju je ovaj serrano ubio. Ja? Uginula je od pomanjkanja zraka. Začepio si joj sve rupe. Ako oživi? Zakleo bih se da se utajila i pričinila da je mrtva. Vjerujete li da životinje osjećaju? Šta bi mogle osjećati, zar one imaju dušu? Hoću reći da li uživaju, kao žene. Malpapeada da, isto kao i žena. Ti, Boa, gadiš mi se. Gle, kokica se diže na noge. Sviđalo joj se i hoće još. Gle ti nju. Hodaj, hodaj, kokice. Zar ćemo je sada zaista pojesti? Ostala je sigurno u drugom stanju, znate da joj je serrano odvalio dobru porciju. Ali ja ne znam kako se ubija kokoš. Šuti, vatra će ubiti sve mikrobe. Prihvati je za vrat i zakreni. Evo, sada je mrtva. Ali sva je zdrobljena, budalo, šta si to učinio! Do đavola sva je zdrobljena, tko će je sada jesti. Zaudara po prašini i... Zakuni se da plamen ubija mikrobe.
 
Kada je to završilo, odveli su ga na stadion. Ne sjeća se da li je još bio dan ili noć. Tamo su ga skinuli do gola i naredili mu da pliva na leđima po cijelom stadionu i oko svih golštangi. Poslije su ga ponovo odveli u jednu sobu u četvrtom odjelu i morao je napraviti bezbroj kreveta, plesao je i pjevao na ormaru, imitirao filmske glumce, očistio nekoliko pari cipela, polizao jezikom pjuvačnicu, spolno općio s jastukom, pio mokraću, sve u nekoj bolesnoj groznici i žurbi, tako da se sjeća kada se stvorio opet u svojoj sobi, i dok je ležao u krevetu, mislio je: »Kunem se da ću pobjeći. I to sutra.« Soba je bila tiha. Dječaci su gledali jedan drugoga, pa iako su bili isprebijani, ispljuvani, poliveni mokraćom i poniženi, ipak su se držali nekako ceremonijalno i ozbiljno. Te iste noći, poslije trube za spavanje, nastao je Circulo.
 
»Sad će Paulino izvaditi novčanicu ili bocu pića, a onda će nastati prava svinjarija. Ja ću otvoriti razrez na hlačama, ti ćeš ga otvoriti i on će ga otvoriti. Paulino će početi drhtati i svi će početi drhtati i želio bih da tada naiđe Gamboa i osjeti smrad koji će nastati, onaj dobro poznati miris na trulu bjelančevinu.« Paulino se sagnuo i počeo rovati po svom skrovištu. Uskoro se digne i pokaže malu kesicu. Kad je zatresao njome, čuo je zvuk novca. Lice mu je sjalo čudnim uzbuđenjem, nosnice su mu se širile, udišući duboko zrak, debela otvorena usta tražila su žrtvu, a niz potiljak mu se cijedio znoj. »Sad će sjesti i početi disati poput konja ili psa, znoj će mu se cijediti niz potiljak, a ruke kao da su poludjele, izvodit će dobro poznate pokrete.« — Ima oko deset sola u novčanicama od pedeset — reče Paulino. — To je za pobjednika. Za drugog po redu ima dolje još jedna boca pisca. Ali morat će častiti sve nas. Alberto je oslonio glavu na ruke. Pred očima mu je bila lagana maglica. Čuo je kao kroz san užurbane pokrete, šapat i frenetičan Paulinov smijeh. Alberto se ispruži i kroz staklo na prozoru ugleda komadić sivog neba. Esclavo se nagne nad njega. Bio je blijed ne samo u licu, nego po rukama i čitavom tijelu. — Idemo, Fernandez — šapne on Albertu. — Izađimo odavde. — Ne — reče Alberto. — Hoću da zaradim ovu kesicu. Boin smijeh bio je kao bijesno rezanje. On ga pogleda.
 
Imao je snažne noge i veliki mišićav trbuh koji se pokazao kroz raskopčanu košulju. Rastvorio je razrez na hlačama. Neki su skidali hlače, drugi su ih samo otvarali. Paulino se šetao naokolo, držeći u jednoj ruci kesicu s novcem, a u drugoj bocu. — Boa želi da mu dovedete kuju Malpapeadu — reče netko, ali nije se čuo smijeh. Alberto se raskapčao polako, poluzatvorenih očiju, nastojeći dočarati u svojoj mašti lice, tijelo i kosu Pies Dorados. Ali njeni nestalni obrisi su se gubili i ustupali mjesto jednoj drugoj ženi, mladoj tamnoputoj djevojci, čiji obrisi su se također gubili i vraćali, ali svaki put sve postojanijom jasnoćom. Zamišljao je njenu ruku, usta, s kišicom koja je padala po njenu licu, kosi, močila joj haljinu, a crveno svjetlo Huatica odražavalo se u tamnim zjenicama. On ponovo dozove bijelo mesnato bedro Pies' Dorados u svoje sjećanje, ali ono je bilo odmah potisnuto i njemu se ukaže ulica Arequipe, puna vozila, koja su prolazila kraj Raimondija, gdje su on i djevojka čekali tramvaj. Šta ti čekaš — upita Paulino uvrijeđeno. Esclavo se ispružio i ležao nepomičan s glavom među rukama. Paulino je stajao nad njim i izgledao je golem. — Progutaj ga, Paulino! — zavikne Boa. — Progutaj mladenku od pjesnika. Kunem ti se da ću udesiti pjesnika, ako se samo pomakne u njegovu obranu. — Alberto pogleda oko sebe, ima li kakav tvrdi predmet koji bi mogao koristiti u slučaju potrebe. Nije vidio ništa. Ukoči tijelo i stisne šake. Paulino se nagnuo, raskoračivši se nad Esclavom, čije noge su mu prolazile ispod tijela. — Ako ga dirneš, razbit ću ti njušku — reče Alberto. — Zaljubljen je u Esclava — reče Boa, ali je već izgubio interes za njih. Glas mu je postajao sve slabiji, mekši. Paulino se nasmije. Otvori usta iz kojih se cijedila pljuvačka i obliže se jezikom. — Neću mu ništa učiniti — reče. — Samo ću mu pomoći, jer je slab. Esclavo je bio nepomičan, i dok je Paulino raskapčao hlače, on je nastavio gledati u strop.
 
Alberto okrene glavu. Nebo je još uvijek bilo sivo. U njegovim ušima šumila je muzika, muzika podzemnog labirinta njegove duše, blještavo crvenilo u kome predmeti gube svoj stvarni oblik, a koža žene također je utonula u crvenilo, od korijena obojene kose do malenih božanstvenih nogu. Ritmičko gibanje onoga kraj njega mjerilo je vrijeme poput šetalice na satu, vraćalo ga stvarnosti i priječilo da se uzdigne u mislima i uroni u crvena svjetla Huatica, na bedro mliječnomedene boje. Djevojka je hodala po kiši, lagano, dražesno, ali mlaz vode pretvorio se sada u nešto stvarno, što se konačno nastanilo zauvijek u njegovoj duši, raslo, pružalo pipce do najskrivenijih kutaka njegova tijela, gurajući djevojku iz sjećanja i iz njegove krvi i šireći poprimalo određenu formu ispod njegova tubuha, od kojega se širilo nešto prema gore, rušilački, snažno, leteći prema užitku, zaboravu, strasti. Ali tada se zaustavio u svom letu, jer ga je omeo Paulino, koji se bacio kraj njega na tlo, dok je u isto vrijeme čuo Bou kako izgovara nevezane riječi, u zanosu, dok mu je Paulino njuškao oko spolovila, sopćući i ispuštajući neartikulirane uzvike od zadovoljstva. Boa je zatvorio oči i uživao. »Sad će početi dobro poznati miris, otvorit će bocu, koju ćemo začas isprazniti, pjevat ćemo, netko će pričati, viceve, a Paulino će se ražalostiti. Ja ću osjećati da su mi usta suha, imat ću želju za povraćanjem i za spavanjem i mislit ću na to kako ću jednog dana oboljeti, jer mi je doktor Guerra rekao da je to isto tako štetno kao da sam sedam puta za redom legao u krevet sa ženom.« Kada je začuo Boin krik, nije se ni pomaknuo. Osjećao se tako voljko kao da je u nekoj udobnoj čahuri.
 
Ali kasnije se ipak probudio iz svoje slatkaste uspavanosti. Ugledao je Bou kako stoji nad Paulinom, udarajući ga po licu i vičući razjareno: — Ugrizao si me, prokleti cholo, seljačino, ubit ću te! — Neki su se digli i promatrali scenu bez naročitog interesa, još uvijek pod dojmom onoga što su proživljavali. Paulino se nije branio i poslije nekog vremena Boa ga pusti. Ovaj se digne, očisti usta, prihvati kesicu s novcima i bocu pisca. Novac dadne Boi. — Ja sam svršio drugi — reče Cardenas. Paulino pođe prema njemu s bocom. Ali šepavi Villa ga zaustavi. On je bio kraj Alberta. — Laž — reče. — Nije on. — Tko onda? upita Paulino. — Esclavo. Boa prestane brojiti novac i svojim sitnim očicama pogleda Esclava. Ovaj je još uvijek bio u istom položaju, na leđima, s rukama ispruženim uz tijelo. — Tko bi rekao — primijeti Boa. — Ona stvar mu je kao crvić. — A tvoja kao u magarca — odgovori Alberto. — Zakopčaj hlače, fenomenu. Boa se grohotom smijao i počeo trčati po prostoriji, gazeći tijela ostalih pitomaca i držeći u ruci spolovilo. Vikao je: — Sve ću vas popisati, sve ću vas pojebati, ne zovu me bez razloga Boa (Golema zmija) , s ovim mogu ubiti svaku ženu. — Ostali su se čistili i skidali sa sebe prašinu, dižući se sa poda i oblačeći hlače. Esclavo je otvorio bocu pisca i potegao gutljaj, ispljunuo ga, a zatim pružio bocu Albertu. Svi su pili i pušili. Paulino je sjedio u kutu sa tugaljivim izrazom lica. — Sada ćemo izaći i oprati ruke, a zatim će se začuti zvuk trube. Formirat ćemo se u grupu i odmarširati u blagovaonicu, jedan, dva, jedan, dva, jest ćemo i izaći napolje, ući ćemo u odjel, a netko će viknuti: »Natječaj!«. Ostali će reći da smo već bili kod Pulina i da je Boa pobijedio, a također i Esclavo, koga je pjesnik doveo i nije dopustio da ga diraju.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Zrinko Horvat

Barijere i prirodne poplavne nizine mogu zajedno nadzirati poplave i ublažiti rizike od katastrofâ

 
 
U Brazilu je 1992. godine održana Konferencija Ujedinjenih naroda (UN) o okolišu i razvoju. Na ovoj Konferenciji Ujedinjeni narodi predložili su obilježavanje Svjetskog dana voda, a 22. veljače 1993. Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Rezoluciju o obilježavanju Svjetskog dana voda svake godine 22. ožujka. Glavni cilj obilježavanja je skretanje pozornosti i povećanje javne svijesti o važnosti voda, problema vezanih uz vodu i vodne resurse kao i odvodnju, sanitarne uvjete i dr.
https://www.croatiaweek.com/wp-content/uploads/2015/01/10869503_823215554403681_8113204767425462251_o-715x429.jpg
Svake godine Svjetski dan voda obilježava se pod drugom temom odnosno motom, a ovogodišnja tema je: „Odgovor je u prirodi“ („The Answer is in Nature“). Ovogodišnja tema „Odgovor je u prirodi“ nastoji odgovoriti na pitanje kako možemo smanjiti poplave, suše i onečišćenje voda, a odgovor se nalazi upravo u samoj prirodi. Tema proučava i istražuje rješenja koja su dostupna u prirodi i koja nam mogu pomoći u suočavanju s izazovima suvremenog svijeta 21. stoljeća. Glavna poruka ovogodišnje teme je potreba obnove prirode u svrhu unapređenja i očuvanja vodnih resursa: sadnja drveća odnosno pošumljavanje, ponovno povezivanje rijeka s njihovim poplavnim nizinama i obnavljanje prirodnih močvarnih područja jer su to održivi i učinkoviti načini ponovnog uspostavljanja ravnoteže prirodnog ciklusa vode, ublažavanja klimatskih promjena te poboljšanja ljudskog zdravlja, života pa i zarade.
 
Primjenjujući rješenja koja nam daje priroda u svrhu osiguranja potreba za vodom sve brže rastućeg stanovništva možemo doprinijeti stvaranju tzv. cirkularne (ili kružne) ekonomije kojom istovremeno štitimo i čuvamo prirodni okoliš i smanjujemo onečišćenje. Pored toga, zaštita okoliša i smanjenje onečišćenja jesu glavna svrha Održivog razvoja - Cilj 6 (Sustainable Development Goal 6) kojim se svijet obvezuje osigurati dostupnost i održivo upravljanje vodama kao i dostupnost sanitarnih uvjeta za sve – i to do 2030.
 
Prema objavljenim podatcima UNESCO-a (2018.) vidljivo je sljedeće: Danas u svijetu oko 2,1 milijarda ljudi nema dostupnost higijenski ispravnoj pitkoj vodi. Do 2050. svjetska populacija će se prema procjenama povećati za oko 2 milijarde ljudi radi čega će se globalne potrebe za vodom povećati za oko 30 %. Današnja poljoprivreda je najveći potrošač vode – troši 70 % od ukupno raspoloživog vodnog bogatstva i to uglavnom u svrhu navodnjavanja, s napomenom da je taj postotak i veći u područjima guste naseljenosti i izraženih problema zbog ozbiljnog nedostatka vode. Industrija troši oko 20% vode, dok preostalih 10% troše domaćinstva (od toga, za piće manje od 1 posto).
 
Danas gotovo 1,9 milijardi ljudi živi u područjima koja su potencijalno ugrožena zbog nedostatka vode, a do 2050. ovaj broj bi se mogao povećati i do 3 milijarde ljudi. Procijenjuje se da oko 2,1 milijarda ljudi koristi neodgovarajuće i neuređene izvore pitke vode koji su kontaminirani fecesom tj. izmetom, čime ljudi ugrožavaju vlastito zdravlje i zdravlje cijele zajednice zbog moguće pojave i širenja infekcija uzrokovanih različitim patogenim mikroorganizmima, prvenstveno uzročnicima kolere, tifusa, dizenterije ili poliomijelitisa. Voda loše kvalitete, nepostojanje sanitarnih čvorova i odgovarajuće odvodnje uz izrazito loše higijenske uvjete godišnje diljem svijeta uzrokuju smrt oko 842.000 ljudi (WHO/UNICEF, 2014.). Globalno, više od 80 % otpadnih voda odlazi izravno natrag u okoliš bez ikakvog pročišćavanja i tretiranja te bez mogućnosti ponovnog korištenja.
 
Prema stručnim projekcijama trenutno je oko 1,2 milijardi ljudi ugroženo poplavama, a taj bi se broj do 2050. mogao povećati na 1,6 milijardi ljudi (20 % svjetske populacije). Danas je oko 1,8 milijardi ljudi suočeno s degradacijom i dezertifikacijom tla. Najmanje 65 % svih šumskih površina nalazi se u stanju degradacije (propadanja). Nadalje, prema procjenama u razdoblju od 1900. do danas nestalo je između 64 i 71 % prirodnih močvara i drugih vlažnih staništa, a sve zbog ljudskih aktivnosti. Erozija tla na poljoprivredno obradivim površinama je više nego zabrinjavajuća jer godišnje na globalnoj razini nestaje između 25 i 40 milijardi tona površinskog sloja tla, a to značajno smanjuje urod poljoprivrednih kultura i sposobnost tla da regulira vodu, ugljik i nutritivne tvari. Otjecanje voda koje obiluju sadržajem fosfora i dušika uveliko doprinosi onečišćenju voda. A koja nam rješenja daje priroda?
 
Pošumljavanje, obnova livada i pašnjaka kao i prirodnih močvara, ponovno povezivanje rijeka s njihovim poplavnim nizinama, stvaranje tzv. tampon zona duž riječnih obala obnovom tj. sadnjom odgovarajuće vegetacije – to su sve primjeri iz same prirode koji mogu pomoći u upravljanju opskrbom i kvalitetom vode.
 
Primjena određenih prirodnih rješenja naziva se „zelena infrastruktura“ a nju čine prirodni ili polu-prirodni sustavi koji nam daju jednake ili slične pozitivne učinke kao i tzv. siva infrastruktura koju izgrađuje čovjek. „Zelena“ i „siva“ infrastruktura mogu se koristiti zajedno i tako nadopunjavati čime se osigurava kvaliteta i sigurnost opskrbe vodom uz jednu malu ali bitnu razliku: „zelena infrastruktura“ zahtijeva vrlo malo energije ili ju uopće ne treba za razliku od „sive infrastrukture“ koja troši mnogo energije. Zaštićene prirodne močvare i druga vlažna staništa pomažu u filtriranju i pročišćavanju vode te povećavaju biološku raznolikost, mogu obnoviti podzemne izvore i zalihe te ublažiti nizvodne poplave i dr. Barijere koje izgradi čovjek te korištenje prirodnih poplavnih nizina mogu zajedno kontrolirati poplave i ublažiti rizike od katastrofe.
 
Konzervacijska poljoprivreda najpovoljnije utječe na ublažavanje svih negativnih učinaka, uključujući i eroziju tla. Konzervacijska poljoprivreda temelji se na tri principa: minimalan poremećaj tla primjenom minimalne obrade ili čak bez obrade tla, održavanje kontinuiranog pokrivača tla u svrhu zaštite – organski malč i/ili bilje, te kultivirani uzgoj različitih biljnih vrsta (međuusjevi, plodored) a ne monokultura. Pozitivni gospodarski učinci konzervacijske poljoprivrede već su uspostavljeni u različitim poljoprivrednim sustavima diljem svijeta. Trenutno u svijetu je oko 1,8 milijun km2 obradivih površina pod konzervacijskom poljoprivredom i to jednako u malim sustavima kao i onim golemim, komercijalnim sustavima. Države s najvećim udjelom konzervacijske poljoprivrede jesu: SAD, Kanada i Južna Amerika (Brazil, Argentina, Čile, Paragvaj, Urugvaj, Bolovija, Venecuela, Kolumbija), Australija i Novi Zeland, Azija (Indija i Kina), područje sub-Saharske Afrike, dok je Španjolska vodeća europska država u primjeni konzervacijske poljoprivrede, a slijede ju Francuska, Finska, Ukrajina, Rusija itd.  
 
A za kraj još jedna važna obavijest: Opća skupština Ujedinjenih naroda u prosincu 2016. usvojila je Rezoluciju „Međunarodno desetljeće za akciju (2018.-2028.): Voda za održivi razvoj“ čime će se dodatno podići svijest svih dionika prema važnosti i značenju vode jer „voda život znači“ i to u punom i pravom smislu. Na dan obilježavanja Svjetskog dana voda, 22. ožujka 2018. Ujedinjeni narodi proglasit će i „Međunarodno desetljeće za akciju: Voda za održivi razvoj“ koje će završiti 22. ožujka 2028. Upravo mi ljudi imamo ključnu odgovornost u sprječavanju onečišćenja voda i zaštiti kako vodnih resursa tako i prirodnog okoliša u cjelini.
 

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.

Plenković žrtvuje hrvatsku suverenost za svoje osobne političke cljeve

 
 
• Prihvaćanjem Istanbulske konvencije ponavlja se suradnja, poput one s Haškim tužiteljstvom koja je postavljena unutar naših pravnih okvira, a Plenković želi takvu suradnju s Bruxellesom prebaciti iz pravne u političku domenu žrtvujući hrvatsku suverenost za svoje osobne kriminalne političke ciljeve
• Ratifikacijom Istanbulske konvencije  izlaze na vidjelo glavne karakterne crte pripadnika hrvatske političke elite svih političkih  orijentacija: spremnost na izdaju domovine - predsjednik Tuđman bi dodao – „za Judine škude“
• Danas nas uvjeravaju da je moramo prihvatiti kao što smo morali "izručiti generale" bez ikakva pravnog otpora, a imali smo već dobivene pravne bitke
• Ratifikacijom plaćat ćemo golemi reket, jer već samo financiranje, kakvo je predviđeno u konvenciji, razlog je za veliki narodni ustanak, jer nam je time nametnuto oporezivanje, koje je jednako porobljavanju
• Ratifikacija Istanbulske konvencije predstavlja zadiranje u hrvatski suverenitet u dijelu u kojem nismo na to pristali ulaskom u EU, jer prenošenjem dijela suvereniteta na tijela EU korak prema nekoj nadnacionalnoj vladi ili federalizaciji Europe i to na potajan i prevarantski način.
https://cdn0.iconfinder.com/data/icons/negative-character-traits-alphabet-t-1/243/negative-t2006-512.png
Već smo pisali o opasnostima Istanbulske konvencije po politički i pravni poredak. Nadali smo se da će političke "elite" poslušati glas javnosti i odustati od tog pogubnog dokumenta ako ništa drugo, iz sebičnih razloga dobivanja glasova svojih glasača. Dogodilo se suprotno, uz sve znanje koje imaju ili mogu imati o pogubnosti te konvencije, naše će je političke "elite" bez ikakva razmišljanja prihvatiti i to radi postizanja neke dnevne, tj. dnevno-političke koristi.
 
Zapravo se ne bismo smjeli čuditi; to je normalno ponašanje naših političara sve od 2000. Podsjetimo se ponašanja hrvatskih političara nakon trećesiječanjskih izbora i njihova odnosa prema Haaškom sudu kada su nepripremljenoj Hrvatskoj i njenom klimavom pravnom sustavu dolazili  zahtjevi za bespogovornim masovnim davanjem informacija i dokumenata o Domovinskom ratu. Kao što znamo danas, svi su ti zahtjevi imali sva obilježja tzv. „fishing expedition“ koji je u međunarodnom pravu nedopušten, a svodi se na optuživanje bez dokaza i nakon toga na traženje bilo čega što bi moglo barem donekle potkrijepiti iskonstruiranu optužbu.
 
ČELIČNA ŠAKA U SVILENOJ RUKAVICI
 
Sjetimo se, u Hrvatskoj se odmah stvorio front protiv toga da se suradnja s Haaškim tužiteljstvom postavi unutar pravnih okvira,  iako su svi znali da je 29.10.1997. Međunarodni kazneni sud u Haagu donio  odluku kojom je ukinut obavezni nalog za dostavu dokumenata (Subpoenae duces tecum) protiv Republike Hrvatske i Ministra obrane Gojka Šuška.   Dakle, samo nekoliko godina poslije, Mesić i Račan poništili su svojim izdajničkim političkim odlukama pravna postignuća (subpoenu) i prekinuli akcesorni postupak o žalbi koju je Hrvatska pod nazivom „Mišljenje o oluji“ podnijela tužiteljstvu.  Time je bio otvoren put za optuživanje Hrvatske bez dokaza, a cijeli državni sustav upregnut na traženje bilo čega što bi moglo barem donekle potkrijepiti iskonstruirane optužbe.
 
Sjetimo se, kada su stigle optužnice protiv Gotovine, Markača i Bobetka u kojima su bile monstruozne konstrukcije „o zločinačkom poduhvatu“ u operacijama Bljesak i Oluja, Račan nije ni trepnuo, poslao je pismo Tužiteljici Carli del Ponte kako se „ne slaže s kvalifikacijama u optužbi“, a zatim ništa nije uradio da to pravno ospori. Umjesto da su upotrijebili međunarodno pravo, tu čeličnu šaku u svilenoj rukavici, oni su suradnju sa sudom prebacili iz pravne u političku domenu žrtvujući hrvatsku suverenost za svoje osobne kriminalne političke ciljeve.
 
To isto danas radi i Plenković kada predlaže da se prihvati Istanbulska konvencija uz prihvaćanje posebne, interpretativne izjave, kojom bi se “dodatno pojasnila tumačenja pojedinih članaka Konvencije” – analogno Račanovom pismu.  Koga to na svijetu obavezuje neka hrvatska „interpretativna izjava“, Račanova ili Plenkovićeva,  kada i  slijepci vide da prihvaćanjem te konvencije  prenosimo dio svog  suvereniteta na tijela koja će pratiti njeno provođenje, po principu – što manje hrvatske države to bolje. Iz ovakvih primjera zapravo vidimo glavne karakterne crte pripadnika hrvatske političke elite svih političkih  orijentacija: spremnost na izdaju domovine - predsjednik Tuđman bi dodao – „za Judine škude“.
 
KONVENCIJA - ANALOGIJA SURADNJE S HAAŠKIM SUDOM
 
Analogija bezuvjetne suradnje s Haaškim sudom i prihvaćanje Istanbulske konvencije potpuna je. Danas nas uvjeravaju da je moramo prihvatiti kao što smo morali "izručiti generale" bez ikakva pravnog otpora (a imali smo već dobivene pravne bitke). Uistinu se radi o unutar-političkim pa čak i unutar-stranačkim obračunima, baš kao što smo tada imali Račanovu, Mesić-Karamarkovu, Sanaderovu ili Kosoričinu detuđmanizaciju. Je li to danas skretanje pozornosti javnosti s Agrokora i traženja smjene Martine Dalić ili je to još jedan obračun s Mostom, glavnim negativcem u očima Milorada Plenkovića, tko će znati. Ali to da ne će ni trepnuti da za taj obračun žrtvuje nacionalne interese, to smo očekivali od Račana, Sanadera, Mesića, Kosor, Karamarka ili Milanovića, dok se Plenkovićev politički kapital upravo sastojao od očekivanja da nešto učini za opće dobro, kao pravi Europejac i Hrvat. Sad je taj kapital potrošio, i to do dna. Ako i preživi ratifikaciju, ostat će predsjednik Vlade samo kao još jedan euro-birokrat koji sad, slučajno, upravlja Hrvatskom, a iza sebe će imati samo ništarije koje ovise o tome hoće li ih staviti na listu za sljedeće izbore na kojima će ionako potonuti. Iako je dovoljno vidjeti što o ratifikaciji misli Pupovac da bi se zaključilo kako je ona štetna za Hrvatsku - jer ako on misli da je treba potpisati, sigurno je štetna - podsjetimo se na svu štetnost Istanbulske konvencije. 
 
Ona nema nikakve veze sa zaštitom žena. Ona je od toga dvostruko disocirana: postoje zemlje koje su je ratificirale, a u kojima se stanje sigurnosti žena drastično pogoršalo (npr. Njemačka ili Švedska), dok ima zemalja koje nisu ni potpisale, niti ratificirale konvenciju, a stanje se ženskih prava ili  sigurnosti popravilo (npr. Rusija). Bilo tko s mrvicom razuma mora zaključiti da, prema tome, te dvije stvari  (nasilje nad ženama i Istanbulska konvencija) nemaju nikakve veze. Nadalje, motivi za njezino donošenje moraju stoga biti drugačiji i skriveni.
 
BIJEG OD ODGOVORNOSTI
 
Možda je najbenignija pretpostavka da upravo zemlje u kojima je nasilje nad ženama u drastičnom porastu (npr. spomenute Švedska i Njemačka) žele promijeniti svoja zakonodavstva u tom smjeru da se nasiljem muslimanskih izbjeglica prema ženama što manje bavi policija ili država i da se to prepusti ne-vladinim organizacijama. Minimalno, možda je to samo bijeg od odgovornosti, a možda čak i namjera da se muslimansko izbjegličko nasilje zaustavi na neki drugi način nego što to čine današnje ne-vladine organizacije (recimo, kvartovski organizirane ćelije sa svojim patrolama građana obučenih u smeđe). U tom slučaju Hrvatska ne mora ratificirati Istanbulsku konvenciju jer muslimansko nasilje nad ženama jednostavno nije hrvatski problem, a zadnja su stvar koju bismo željeli gledati po hrvatskim ulicama SA odredi koji bi uvodili red. Drugim riječima, neka institucije rade svoj posao (zanimljivo, u kontekstu nasilja nad ženama nitko uopće nije potegnuo tu rečenicu).
 
ZADIRANJE U HRVATSKI SUVERENITET
 
Kao što smo već pisali, samo obrazloženje potrebe za Istanbulskom konvencijom pripada ideologiji nacizma: "disproporcionalno" često žrtve nasilja su žene, zato treba donijeti posebne zakone. Po analogiji, budući da su disproporcionalno često počinitelji krađa Romi, hoćemo li donijeti  proturomske zakone? U SAD su počinitelji nasilnih kaznenih djela disproporcionalno često crnci; prema logici Istanbulske konvencije trebalo bi donijeti rasističke zakone. I konačno, rasni zakoni nacističke  Njemačke, Nürnberški zakoni iz 1935. opravdavali su se u njemačkome tisku tog vremena upravo "disproporcionalnošću" Židova u bankarstvu, biznisu, liječništvu i odvjetništvu, od riječi do riječi! Ne želimo diskriminacijske zakone koje nalaže Istanbulska konvencija. Ne prihvaćamo nacističku, totalitarnu i anti-demokratsku ideologiju koja se iza nje valja. Nasiljem, bilo kakvim, neka se bavi policija i sudstvo i to na pravedan način jednak za sve.
 
Ratifikacija Istanbulske konvencije predstavlja zadiranje u hrvatski suverenitet u dijelu u kojem nismo na to pristali ulaskom u EU i prenošenjem dijela suvereniteta na tijela EU. Socijalna politika, obrazovanje i sudstvo u nadležnosti su Republike Hrvatske i ne pristajemo - barem ne bez referenduma - na ovo očito umanjivanje hrvatskoga suvereniteta protivno volji građana, tj.  prenošenje suverenosti u području obrazovanja, sudstva i socijalne politike na neko tijelo GREVIO. To je otvoreno stavljanje Republike Hrvatske u kolonijalni položaj, o čemu smo već pisali. Osim toga, radi se o uvođenju posve nedemokratskih tijela i procedura: GREVIO je nesmjenjiv, ima imunitet i može donositi odluke protivno nacionalnom zakonodavstvu, tj. domaći ga zakoni ne obvezuju u svakom pojedinom slučaju, inače GREVIO ne bi ni postojao. Podnosi izvješće prema podatcima koje mu dostavljaju ne-vladine udruge koje se moraju financirati iz državnog proračuna (vidi točku 4.) pa su u poziciji da državu mogu ucjenjivati ili reketirati. U tom smislu Istanbulska konvencija možda i jest zamišljena ne za zaštitu žena, nego kao korak prema nekoj nadnacionalnoj vladi ili federalizaciji Europe i to na potajan i prevarantski način.
 
FINANCIRANJE PROTIVNO POVELJI PRAVA
 
Financiranje nevladinih udruga koje se predviđa Istanbulskom konvencijom posve je neprihvatljivo u svakoj demokratskoj zemlji. Na primjer, upravo je financiranje razlog zašto se ona ne može ratificirati u Velikoj Britaniji: protivno je njihovoj Povelji prava (Bill of Rights) iz 1689. i načela koje ona uvodi  sažetog u izreku "No taxation without representation" (Nema poreza bez predstavnika). Naime, u svakoj zemlji u kojoj su osobna sloboda i sloboda vlasništva neotuđiva prava, porez se smatra nekom vrstom pljačke. To je oduzimanje od vlasništva stečenog vlastitim radom i krši naša neotuđiva prava. Jedini način da se porez prikupi pravedno jest onaj da mi, slobodni građani odredimo porez samima sebi preko svojih predstavnika. Naravno, porezi jesu potrebni da bi država mogla funkcionirati i zaštititi naša prava i slobode. Ali posve je neprihvatljivo, nedemokratski i diktatorski da netko IZVANA, netko tko ni na koji način ne predstavlja hrvatske građane - a to je  GREVIO - određuje kome će se i koliko plaćati od novca prikupljenog od poreza prikupljenog u Hrvatskoj. To je možda najgrublji i najizravniji napad na slobodu, ljudska prava, demokraciju i suverenitet kojem ćemo biti izloženi ratificira li Hrvatska Istanbulsku povelju.
Ta odredba o obaveznom financiranju nevladinih udruga iz državnog proračuna stavlja hrvatske građane u ropski položaj. Dakle, jedino Sabor može raspolagati tim novcem i odlučivati o tome na što će se novac poreznih obveznika trošiti. Ako je kršenje tog načela bio razlog američkoj revoluciji, sasvim sigurno je dovoljan za, recimo, izlazak iz EU-a.
 
A ne radi se o malom novcu. Sad se već govori o milijardu kuna za sljedeći proračun! Da stavimo taj iznos u proporcije: za sve znanstvene projekte u Hrvatskoj u jednom pozivu HRZZ-a (obično su dva poziva godišnje) predviđeno je 60 milijuna kuna. Sama cifra jest sramotna (npr. za Vladine mobitele predviđa se 65 milijuna kuna), ali da država (jer to je, de facto, državno financiranje) na cjelokupno znanstveno istraživanje troši otprilike desetinu novca koje planira baciti u vjetar dajući ga nekakvim udrugama koje se u stvari bave promidžbom protiv te iste države, zaista je izvan svake pameti. Koliko bi se ljudi moglo zaposliti tim novcem ili bolje ih platiti, sagraditi i opremiti škola ili bolnica, sagraditi mostova… A o svemu tome u demokratskom poretku moramo moći odlučivati mi preko svojih predstavnika.
 
REKET ZA BRŽE POROBLJAVANJE
 
Dakle, ako ratificiramo Istanbulsku konvenciju, plaćat ćemo golemi reket, baš kao što smo nekad plaćali danak feudalnim gospodarima. Da budemo sasvim jasni: već samo financiranje, kakvo je predviđeno u konvenciji, razlog je za veliki narodni ustanak  ili pobunu, ništa manje, baš kao što se to dogodilo u američkim kolonijama kad im je nametnuto oporezivnje! To je financiranje jednako porobljavanju.
Stoga, ako nekome možda i nije dovoljno pogledati što zastupa Milorad Pupovac da bi znao što je štetno za Hrvatsku (a on jest za ratifikaciju Istanbulske konvencije, dakle, ona je za nas štetna), ova četiri razloga su sasvim dovoljna. Kao što smo već pisali, ovdje ne navodim rodnu ideologiju kao  razlog. Ona nije opći razlog za odbacivanje Istanbulske konvencije, rodna bi ideologija trebala biti samo HDZ-ov razlog za njezino odbacivanje budući da HDZ za sebe tvrdi da je demokršćanska stranka, bar na papiru. Njihovo inzistiranje na ratifikaciji samo je još jedan pokazatelj njihova potpunog  moralnog bankrota.
 
TRADICIONALAN BRAK – JEDINA ZAŠTITA ŽENA
 
Na neki način, na rodnoj su ideologiji zajedno s HDZ-om moralno bankrotirale i nevladine udruge koje se zalažu za borbu protiv nasilja nad ženama. Ako pogledamo znanstvene spoznaje o nasilju i obitelji, jedini - jedini - su čvrsti nalazi oni koji povezuju razinu nasilja i razinu testosterona u muškaraca. A ona je, da stvar bude zanimljiva, niža u oženjenih muškaraca. Dakle, statistički, jedini  način da se zaista zalažemo protiv nasilja nad ženama jest zalaganje za tradicionalni brak! A to je zadnja stvar za koju se spomenute udruge zalažu. Primjenjujući istu logiku koju smo primijenili na analizu Istanbulske konvencije, moramo zaključiti da i te udruge imaju neku drugu agendu, druge ciljeve i motive, a ne zaštitu žena.
 

Joško Buljan

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Srijeda, 18/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 912 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević