Get Adobe Flash player

Nina Obuljen je priznala svoje brojne grijehe

 
 
U društvenom smislu ove zadnje dane obilježiše nam ustrojavanje novoga saziva Hrvatskog, nekada državnog, sabora, ustrojavanje nove vlade. Medijski bubnjevi ječali su na sve strane. Preko noći je nestalo ustaša i toga nekog njihovog društva, a došlo nam europejstvo na čelu s Andrejom Plenkovićem. A dođe nam i Joža Manolić. U jeku slavlja srdačno se družio s Vladimirom Šeksom. Očito nagovještaj nekih čudnih vjetrova.
http://cdn-static.rtl-hrvatska.hr/image/josip-manolic-na-sjednici-sabora-b445c749d32d0b8422e3fe4d646a6512_view_article_new.jpg?v=33
Joža Manolić
 
Dok spomenuti Joža bijaše mlad, zapuhnu ga val revolucije, one jugokomunističke. Nosala ga ona šumama i gorama, pa i tamnicama. U jednoj od njih, tako povjesničari kažu, izvršavaše naredbu trovanja tadašnjega zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Crkva ga je već proglasila mučenikom i blaženikom, Stepinca, uskoro će i svetim, a što će biti s Jožom samo Bog zna. Ali računi će svakako morati biti sređeni, ne na način Šeksove misli da je Karamarko HDZ odveo krivi putem pa se on, kao, sada vraća na onaj pravi. Bog je nepotkupljiv, ili transparentan ako bismo to htjeli izreći pomodnim rječnikom.
 
I jedan je drugi u svojoj mladosti slijedio zov revolucije, samo drukčije od Jožine. Ovih dana papa Franjo ga proglasi svecem. José Sanchez del Rio. Meksikanac. Bio je premlad za vojsku svoje domovine, ali nije za onu Kristovu. Socijalisti 1926. - 1929. navališe protiv Katoličke Crkve i ispovijedanja vjere. Kršćani se stoga digli na oružje. Joséova dva brata odlaze u narodnu vojsku braniti svoju vjeru. On propovijeda o Kristu i tako budi duh svoga naroda. Federalci ga uhitiše dok je s puškom u ruci štitio bijeg nekog generala ostavši usput bez streljiva. Završio je život mučeničkom smrću. Njegova voljena Crkva nije ga, vidimo, na kraju zaboravila.
 
Slično je bilo i u našemu Vukovaru, iako možda nitko zbog toga ne će postati svet. Malobrojni su osjetili zov toga trenutka kada ti se sve mijenja u životu. Možeš postati velik, čak pritom izgubivši glavu, ili nastaviti životariti. Potresno je čitati dijelove slavne vukovarske epopeje. Ona zvijezda petokraka, koju je nosio, i još nosi, Joža Manolić žarila je i palila tim gradom. Pred oči nam počinju dolaziti slike iz medija tih dana. Tako su žive, a mnogo je vremena prošlo. Tko to sve od nas može i smije zaboraviti?!
 
Povezano s Vukovarom i uopće velikosrpskim napadom na Hrvatsku, bilo je i protjerivanje Hrvata iz Vojvodine. Ne, nije se tamo ratovalo, od tamo se u miru kretalo u osvajačke pohode, na tenkovima posipanim cvijećem. Oni su kretali, a Hrvati su uzimali vrećice u ruke i odlazili u nepoznato ili u hladan grob. Samo je taj izbor bio. Svjedoči o svemu i književnica Ljubica Kolarić Dumić. Nedavno je na Danima Balinta Vujkova dobila nagradu za životno djelo. No, draža bi joj bila nagrada da se Hrvati vrate u svoje Kukujevce i druga mjesta te ih opet ispune djecom i svojim dobrim duhom.
 
To su te silnice koje su nas trale zadnjih godina. Pa onda dođe Nina Obuljen Koržinek, nova ministrica kulture koja izjavi da bi voljela da je se cijeni po onome što će raditi kao ministrica. Nesvjesno je izrekla da prije neke stvari nisu bile baš sjajne i da će sada pokušati to popraviti, jer da je sve bilo u redu rekla bi da je se po tome cijeni. Možemo joj vjerovati ako hoćemo, kao i Andreju Plenkoviću. Nije sudjelovao u Domovinskom ratu, nije puno toga, ali je uporno gradio tzv. europsku karijeru. To je bio taj njegov trenutak. Je li ga sretno izabrao? Nema nam sada druge nego vidjeti što će od svega toga biti.
 
Bude li gradio i ime u hrvatskom narodu, a ne samo karijeru, moglo bi se dogoditi mnogoštošta dobroga. Nisu svi u vladi, kojoj je na čelu, uprljani raznoraznim kompromisima što čovjeka odvode daleko od istine. Znamo, pak, samo se na njoj može graditi nešto vrijedno i za sebe i za ostale oko sebe. Plenković, i svi drugi, valjda to shvaćaju ovih dana, ako nisu shvatili već prije.
 
Dvije su stvari koje nova hrvatska vlada nikako ne će smjeti izgubiti iz vida. To je odnos prema našim pobijenima u Drugom svjetskom ratu i poraću te odnos prema bojovnicima i Domovinskom ratu. Ta na prošlim smo izborima ponovno vidjeli da to puk ne zaboravlja te je svojim glasom nagradio sve one koji su govorili, ili bili, na tom putu.
 
Jamačno da otuđena međunarodna klika misli drukčije. No, oni će proći, a mi ćemo ostati. Trenutno nam priređuju fazu ISIL-a. Prije toga bila je Francuska revolucija, ali da dosta toga preskočimo i dođemo do šezdesetosmaških godina. Nastupi spolna sloboda, pa marksizam, feminizam, ekologizam, lgbt-izam. Njihovi mediji trubiše, i još trube, o svemu tomu. Clintonovica čak zaželje »katoličko proljeće« u Crkvi, kako izvijesti WikiLeaks. Ipak, sve se to može pobijediti uz Božju pomoć. Prisjetimo se bitke kod Lepanta, prisjetimo se krunice na vratu naših bojovnika. Pronađimo usput i tko je bio Andrzej Wajda, jer naši kolonijalni mediji o njemu tako šute, a tako su glasni o onome koji ismijava i nas i naš ustav.
 

Miljenko Stojić, http://www.hrsvijet.net/index.php/kolumna-miljenko-stojic/44762-miljenko-stojic-taj-trenutak

Tko je pobijedio na prošlim izborima? Plenković ili Karamarko?

 
 
Tko je, ako tako promatramo, u ime HDZ-a pobijedio  na prošlim izborima: Tomislav Karamarko ili Andrej Plenković? „Umiveni“ od desnice ruke ili „musavi“, ili „središtar“, odnosno desni centrist, ma što to značilo, a ne znači ništa, koji „kida na lijevo“? „Gad Karamarko“, kako o njemu zbori Vladimir Šeks, „najnepopularniji“ političar svih vremena, ili najpopularniji predsjednik HDZ-a još u vremenu dok se preklani ili tu negdje nije ni učlanio - Andrej Plenković? Taj nepopularni „gad“, kako bi rekao Šeks - nije on tako izravan ni blesav kao mi, no em se mi razmemo - u vrijeme svoje najveće nepopularnosti, s orkanskom medijskom burom u prsa, pobijedio je, bio na čelu stranke, na pet izbora - ovi bez njega HDZ-u su bili šesti.  
http://poskok.info/wp/wp-content/uploads/2016/05/dijagonalni1_plenkovickaramarko.jpg
Nije li to Najnepopularniji možda „zahuktao“ stroj pa se on nezaustavljivo, po inerciji kretao naprijed i u rujnu 2016., jer očito eto nije niti stao, a kamo li krenuo u „rikverc“. Malo je istina usporio, za oko osamdeset tisuća glasova koliko je HDZ (i partneri) osvojio manje na izborima 2016. nego 2015. Ali, skoro za ne vjerovati - s oko 11 posto manje glasova osvojio je Plenković više mandata, tada 59, sada 61. Kad se tomu doda kako je SDP (i partneri) osvojio 54, a 2015. 56 mandata čuđenje se samo povećava i postaje sve razvidnije kako su HDZ i Karamarka tada prevarili, da ne kažem pokrali, odnosno “'apio“ zloglasni APIS. Ne znam koji već sud, ali svakako najvažniji kazao je kako nije, no je - nije, preklanjski je snijeg. 
 
Razlika u broju glasova HDZ-a i SDP-a po izbornim jedinicama 2015. i 2016.
(broj glasova HDZ-a minus broj glasova SDP-a):
-------------------------------------------------
HDZ-SDP                                HDZ-SDP

--------------------------------------------------------------------

I.    -30.973                             I.   -15.231
II.   +1.973                              II.     +620
III. -51.016                             III. -49.378
IV. +12.728                            IV. +13.686
V.   +39.492                           V.  +35.896
VI.       -489                           VI.    + 907
VII.   -7.010                           VII.    -737
VIII.- 42.881                         VIII.-28.137
IX.  +55.251                          IX.    52.925
X.   +30.804                          X.   +35.533
XI.  +24.444                         XI.   +13.137 
-------------------------------------------------
Rezultati se odnose na koalicije HDZ-a i SDP-a navedene pod njihovim imenima radi preglednosti. Promatrano po izbornim jedinicama SDP je u svim izbornim jedinicama dobio manje glasova, većinom i desetak tisuća, dok je HDZ u jednoj osvojio više glasova 2016. nego 2015., i to u prvoj (+1.603) tradicionalno izrazito esdepeovskoj. Komu ovaj mali ali zanimljiv pomak u prvoj pripisati, Andreju Plenkoviću ili Bruni Esih, ili u većoj mjeri Plenkoviću, a u manjoj Bruni Esih, uzimajući u obzir specifičnost strukture stanovništva u ovoj izbornoj jedinici, no precizniji odgovor bi zahtijevao temeljitiju analizu. U ostalih deset je osvojio manje uz prosječno nešto manji pad od SDP-a.  
 
Budući su glasači na izborima imali i preferencijalni glas zanimljivo je kako su se opredijelili HDZ-ovi glasači, o čemu donosimo tablicu osvajača najvećeg broja takvih glasova među onima koji su ušli u Hrvatski sabor. Nismo, naravno, navodili podatke o broju glasova HDZ-ovih kandidata koji su bili prvi na listama jer to mjesto donosi prvenstvo samo po sebi pa je teško utvrditi koliko „vrijedi“ kandidat, a koliko samo prvo mjesto.
Ime i prezime
Broj pref. glasova
Milan Kujundžić
14.008,00
Miro Kovač
12.751,00
Zlatko Hasanbegović
11.898,00
Bruna Esih
10.471,00
Darko Milinović
10.107,00
Milijan Brkić
9.632,00
Stevo Culej
9.262,00
Ivan Kirin
4.588,00
ukupno
82.717,00
 
 
 
Osam preferencijalno izabranih zastupnika HDZ-a, koji se u mediji uglavnom percipiraju u desnom ekscentru, ma što i to značilo, donijeli su HDZ-u 82.000 glasova, ili oko dvanaest posto od ukupnih. Jednostavno bez njihovih glasova HDZ bi izgubio ove izbore. Dakako, i tako možemo računati i komentirati preferencijalne glasove, jer čemu bi oni inače služili. Ako bismo oduzeli glasove „doktora vrtoleta“ tamo vamo, prof. Kujundžića, svi ostali su u Hrvatski sabor, ili Vladu došli za Tomislava Karamarka. Ne ću to komentirati, neka se podatci, činjenice... komentiraju same od sebe. Uglavnom dobre i vrlo dobre rezultate postigli su i ministri u Vladi koju je Karamarko donekle sastavljao, a valjda je barem utjecao na kadrove iz HDZ-a (Kliman, Tolušić , Maletić i drugi uglavnom su dobivali po nekoliko tisuća glasova). Stari kadrovi Mesić-Sanader-Kosoričini ministri, prošli su s preferencijalnim glasovima ovako: Davor Božinović 476 glasova, Gordan Jandroković 808, Jasen Mesić 910. Uskoro ćemo moći dodati i „Plenkovićevi kadrovi“.
 
Izborne jedinice
2015
 
216
 
 
HDZ
SDP
HDZ
SDP
I.
60.697,00
91.262,00
62.310,00
77.541,00
II.
76.461,00
74.488,00
69.224,00
68.603,00
III.
50.578,00
101.594,00
43.786,00
93.164,00
IV.
67.805,00
55.077,00
60.380,00
46.694,00
V.
88.760,00
49.268,00
77.278,00
41.382,00
VI.
66.096,00
70.925,00
59.653,00
58.746,00
VII.
81.092,00
88.102,00
76.049,00
76.786,00
VIII.
37.586
 
80.467,00
35.753,00
63.890,00
IX.
116.195,00
60.944,00
102.768,00
49.843,00
X.
101.586,00
70.782,00
95.486,00
59.953,00
XI.
24.444,00
0,00
13.117,00
0,00
Ukupno
771500
 
742.909,00
690832
 
636.602,00
 
 
Naravno, u izvršnu vlast mogu se kooptirati i kadrovi s ceste; jednom kad se dobije mandat mandatarima se obično čini kako za njih nema ni ograničenja ni kraja. Primjerice, Sanader jedan i pol puta, pa Kosorica, nula cijelih pet puta, Milanović jedan puta, a sad istom cestom, tako se barem nadaje, kreće i Andrej Plenković. Put mu krče mediji, a Vladimir Šeks mu slaže obični kult ličnosti. Zanimljivo, prva sasvim sigurna žrtva, koja ne će sudjelovati u Plenkovićevoj Vladi, nije netko od tzv. „desničara“ već Ivana Maletić, stručnjakinja koja je, uz bavarski IFO institut još za Karamarka bila jedna od glavnih kreatorica gospodarskog programa HDZ-a, koji se u bitnom nije ni mijenjao za prošle izbore, a sama ga je najviše tumačila i predstavljala i za prošle kampanje. Kako netko ne bi krivo razumio, nisam ja fan Tomislava Karamarka, ta kako bih mogao biti fan nekoga tko je bio mesićevac, a imao je i većih propusta otkad je bio došao na čelo HDZ-a, no zagovornik sam činjenica, a one uvijek govore što govore - pa tako i ovdje navedene.
 

Mato Dretvić Filakov

Desnica ne prijeti – oni tiho mole i pjevaju Thompsona

 
 
U prvoj fazi povela se borba protiv samoga “Hasana” - inicirana kao “borba protiv fašizma”. Zatim se akcija prenijela na Filozofski fakultet, kao kampanja protiv “objedinjavanja” studija filozofije i teologije.
https://image.spreadshirtmedia.net/image-server/v1/compositions/123639641/views/1,width=300,height=300,appearanceId=196,version=1439812226/rot-antifa-bike-punks-t-shirts-maenner-slim-fit-t-shirt.jpg
Zna li desnica što radi ljevica? Što radi desnica, ljevica misli da joj je jasno i svakoga dana na to upozorava, glasajući se na sto stentorskih fejsbukovskih usta… S blogerajem po tzv. portalima, doduše, malo se posustalo, otkako je ponestalo para jer je zloglasni Hasanbegović zavrnuo slavinu. Zato se idejna borba prenijela na druge frontove. Poduzimaju se izravne akcije u duhu direktne demokracije, a za to ti ne treba novac budući da se možeš osloniti na inherentni angažman egzistencijalno ugroženih društvenih skupina koje sačinjavaju “poštenu inteligenciju”.

 

U prvoj fazi povela se borba protiv samoga “Hasana” - inicirana kao “borba protiv fašizma”. Zatim se akcija prenijela na zagrebački Filozofski fakultet, kao kampanja protiv “objedinjavanja” studija filozofije i teologije, zapravo protiv ideje da se dopusti uobičajena praksa interdisciplinarnog studija priznavanjem “kredita” bogoslovima i laicima koji studiraju na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, ako nekoliko kolegija upišu na Filozofskom. Ustanak se vodio pod egidom “antiklerikalizma”. Što je, zapravo, smiješno, jer je u toj ideji bila sadržana zamisao “otvaranja” zagrebačke teologije prema svjetovnoj akademskoj zajednici, ranije naznačena malim pomacima kao što je ovogodišnja, prva u povijesti, proslava “brucošijade” na toj crkvenoj obrazovnoj ustanovi iz 1669. godine. Ono što su na Trnju doživjeli kao ofenzivu klerikalizma, na Kaptolu su vjerojatno vidjeli kao “koncilsku”, modernu gestu. Odbojna reakcija svakako je osnažila reakcionarne krugove u tom crnom jatu.
 
Ono što je počelo s “antiklerikalizmom” razvilo se zakonomjerno u akademski rat protiv konzervativnog establišmenta, koji uvijek možeš povesti iz menze u podrumu Filozofskog fakulteta, gdje je katedru držao i sam Đoni B. Štulić. Svršilo je smjenom profesora Unratha, dekana koji se sam pretvorio u komičnu figuru kad je angažirao zaštitare bojeći se upada terorista prilikom svog susreta s japanskim ambasadorom. Dekan, naravno, nije bio pravi cilj, nego profesorska kabala predvođena rektorom Borasom, koji se na početku mandata predstavio ovom malom, izluđenom gradu stupajući na čelu procesije kostimiran kao karikatura svog uglednog staleža.
 
 Kad je “antiklerikalna” i “antikonzervativna” faza instant-revolucije dovršena, pokrenuta je velika kampanja protiv “antiaborcionista”. To su male skupine ljudi koji nemaju preča posla nego da mole pred bolnicama u kojima se, po njihovu mišljenju, provodi holokaust fetusa. Sama njihova prisutnost izazvala je gotovo histeričnu provalu ogorčenosti i podsmijeha na društvenim mrežama, ali, politički, to je definirano kao “posljednja linija obrane” pred nadirućim fanatizmom, zakonodavnom represijom žena te njihova prava da raspolažu svojim tijelom. O takvoj ugrozi, realno, nema ni govora s obzirom na raspored snaga u politici, političke prioritete vlasti i poziciju Hrvatske u Europskoj uniji. No, to nije razlog da se ne povede ogorčena “principijelna” borba. Hrvatsko društvo nastoji se pritom prikazati kao izgledna žrtva podivljale nemani kojom upravljaju primordijalne nečiste sile - fašizam, klerikalizam, te konzervativno reakcionarstvo koje ugrožava osnovna ljudska prava. Je li to stvarno iskustvo života u ovoj ekonomski zaostaloj zemlji, predzadnjoj u cijeloj Europskoj uniji, koja se već dvadeset i pet godina ne uspijeva otrgnuti iz socijalizma, determiniranog pretežno podržavljenim privrednim funkcijama?
 
Naprotiv - Hrvatska se čini kao mirna, tolerantna zemljica u kojoj se ugodno živi, koju ljudi rado posjećuju jer je beskonfliktna, sigurna, s najnižom stopom kriminala u svijetu izuzimajući jednu ili dvije države europskog sjevera. Zagreb je tako ugodno mjesto da ga ni donedavni premijer ne namjerava napustiti kad se vrati u vrhove svjetskog biznisa - radije će na putu provesti pola godine, nego da se miče s ove točke gdje su more i najbolja svjetska skijališta podjednako blizu, a dostupne su sve pogodnosti europskog života. Sve je u Hrvatskoj, zaista, super - ako tu ne moraš zarađivati za život, što je prava tlaka, jer se ekonomija nikako ne može odlijepiti od dna. No, vidljiv uspon počeo je upravo u prošlom, kratkom mandatu Vlade premijera-tehnokrata, kad su svi temeljni pokazatelji iz crvenog prešli na zeleni dio skale. Svi normalni ljudi znaju - u Hrvatskoj jedini je istinski problem ekonomija, a ne duboke društvene deformacije, ovdje ne caruju fašizam, klerikalizam i reakcija - ali doista nema para.
 
Siromaštvo rađa provincijalizam, a provincijalizam je majka gluposti. Koja se rafinira u derivat ljevičarskog populizma i folklorno desničarenje. Ali, te “izvaninstitucionalne” manifestacije ne utječu bitno na hrvatsku politiku jer je kod nas država u svemu jaka i premoćna. Tek je politički aktivizam idejno i politički neusustavljenog Mosta okrhnuo tu institucionalnu inertnost, dokinuo stabilnost koja priječi poboljšanja, ali ne dopušta da se zajednica raspadne.
 
Ukratko, problem Hrvatske nije ni podivljali fašizam, niti klerikalizam ili reakcionarstvo, problem je njena zaostalost, inkompatibilnost s europskim i svjetskim kontekstom. Borci na lijevoj fronti to žele još više produbiti. Oni priželjkuju uspostavljanje definicije “antifašizma” izvan važeće, europske i zapadne norme “antikomunističkog antifašizma” (jer je “komunistički antifašizam” također jedan zločinački projekt čije se žrtva još nisu prebrojile, jer se ovdje tek pristupilo iskopavanju, dok su svjetske statistike tako porazne, da je problem tek sagledan u modernoj historiografskoj literaturi u knjigama što su izašle posljednjeg desetljeća). Također, htjeli bi antiklerikalnu borbu voditi ne samo protiv kršćanskog pokreta koji je zahvatio istočnu Europu, nego i protiv same institucije Katoličke Crkve, koju optužuju da ga je potakla, što je smiješno, jer je ona feudalno ustrojena i konzervativna, pa prelatima idu na živce ti prozeliti koji hodaju po vodi, kao i sam Kristu nalik papa Franjo, i to više nego prosječnom ultraljevičaru iz birtije, koji će među pripadnicima laičkog pokreta odmah prepoznati srodne duše…
 
Hrvatska jest konzervativna, ali sve njezine institucije potječu iz socijalizma. Raspadaju se i više ne vrijede ni pišljiva boba, ali nove tek treba izgraditi, i to u duhu europskih liberalnih vrijednosti, a sigurno ne kao uporište “antiliberalnokapitalističkih” akcija i “direktnodemokratske prakse”. Lijeva uhljebarska inteligencija jasno sagledava problem - kapitalistička revolucija, famozne “reforme”, koje ne će biti egalitarne, nego zapadnjačke i europske, Hrvatsku će (ako dragi Bog i Marx to dopuste) pretvoriti u još jednu Slovačku ili Irsku, što znači da će se dokinuti autonomija “javnog sektora”, pojilišta na kojemu se napajaju horde raznih lokalnih antiglobalista, koje nadasve obilježava - neizvrsnost. Anonimni profesorčići s patvorenim referencijama s bijednih i lažnih domaćih akademskih ustanova, aktivisti u nevladinom sektoru koji žive od Vlade koju podupiru ili ucjenjuju, umjetnici koji su angažirani politički, a ne stvaralački, pa “kreiraju političku umjetničku praksu”, a nemaju priznata djela, osim ako ne proizvedu kakav skandal… To je sve jedan veliki sindikat, koji nema svoj centralni komitet. Ipak djeluje kao geštalt, s kolektivnim umom koji donosi vrlo racionalne zaključke i smjernice. Planira revolucionarne akcije, preuzimanje institucija “javnog sektora” radi ponovnog osvajanja novca iz državnog budžeta. Prihodi su im bili ugroženi padom esdepeovske Vlade, koju su doživljavali kao garanciju obrane interesa, prihoda i vrijednosti. Kako se održati kad te Vlade više nema?
 
Ofenziva je najbolja defenziva. Novoj vlasti treba pokazati da je jeftinije da ih kupe, nego da se s njima bore. Što je potpuno točno. Hrvatska je siromašna, ali najskuplje bi bilo destabilizirati društvo te pokvariti beskonfliktnu klimu. Desnica zaista ne prijeti - oni tiho mole, glasno pjevaju Thompsona, divljaju po Slavoniji ako ruše vlast, ali sad imaju svoju, pa ne moraju… Ukratko, najpametnije bi bilo da se cijeli lijevi sektor kupi za male pare, ali bit će da to ne treba savjetovati mandataru, jer se on, kako se čini, ekipira da upravo to napravi.
 

Denis Kuljiš, http://www.jutarnji.hr/komentari/desnica-ne-prijeti-oni-tiho-mole-i-glasno-pjevaju-thompsona/5141344/

Anketa

A. Plenković je u tajnosti dozvolio MOL-u da u Mađarskoj i Slovačkoj prerađuje hrvatsku naftu. Je li to izdaja nacionalnih interesa?

Nedjelja, 31/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 945 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević