Get Adobe Flash player

Svečano otkrivanje spomenika kardinalu Alojziju Stepincu i predsjedniku Franji Tuđmanu

 
 
Poštovani i dragi prijatelji,
svelikim zadovoljstvom i ponosom pozivamo vas na svečano otkrivanje i blagoslov ovih spomenika pred Hrvatskom kućom u Oltenu, Reiserstraße 83, u subotu 3. 12. 2016. u 16 sati. Autori su dvojica uglednih hrvatskih akademskih kipara, Anto Jurkić (rodom iz Bosne) i Tomislav Kršnjavi (rodom iz Hrvatske), a originalne skulpture je odlila u bronci „Ljevaonica umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu“, ta naša najuglednija takva ustanova.
https://fenix-magazin.de/wp-content/uploads/2016/11/olten-660x330.jpg
Ovo su izvan domovine na javnom mjestu prvi kipovi Stepinca i Tuđmana. Oni će sada pred Hrvatskom kućom upotpuniti našu pravu vrtnu galeriju s desetak umjetnina koji najrječitije govore o našoj povijesti, od  replike krstionice kneza Višeslava, spomen-obeliska za dvije stotine stradalih hrvatskih vojnika u Švicarskoj za vrijeme Austro-ugarske monarhije do „Sv. Franje i vuka“ u stilu naše naivne umjetnosti.
 
Kipove će blagosloviti mons. Nedjeljko Pintarić iz Zagreba s prigodnim riječima o kardinalu Stepincu, mr. Frane Vugdelija o predsjedniku Tuđmanu, a pozdravne riječi uputit će nam i predstavnik kantona Solothurn,  veleposlanik RH u Švicarskoj Aleksandar Heina i predsjednik Hrvatskoga svjetskog kongresa Vinko Sabljo. Mons. Pintarić će nakon toga sa sutrašnjim misama također voditi našu predbožićnu duhovnu obnovu u Dullikenu i Solothurnu.  
 
Za ugodniju atmosferu imat ćemo s nama uvijek nam draga milozvučja klape Chorus Croaticus, meštra na gitari Velimira Kobau i mješovitog zbora naše misijske folklorne skupine CRO-FOLK pod vodstvom Ivanke Maslać. Računajte također da ćemo se tom prigodom uz vatru počastiti izborom specijaliteta raznolikih pet-šest domaćih jela kao i dobrom kapljicom. Naravno, stoje nam na raspolaganju i tople prostorije Hrvatske kuće. Medijski pokrovitelji ovoga događaja su Večernji list (inozemno izdanje) i Fenix magazin. Veseleći se ovoj neobičnoj prigodi i našem ležernom prijateljskom druženju (kojega je među našim ljudima, nažalost, sve nešto manje), vas i vaše prijatelje koji su također dobro došli, od srca pozdravljam.
 

Fra Šimun Šito Ćorić

Gdje Gordan stavi svoje poduzetničko-obrtničke prste, ostaju samo - prah i pepeo!

 
 
„Čudim se da jedan akademik može raspravljati na ovaj način. Za razliku od njega ne pozivam ljude na ulicu kao što je on pozivao da demonstriraju. Vi ste, gospodine Reineru, obilazili šator i sada ćete mi dijeliti lekcije. Više vas ne ću zvati akademikom', rekao je u Saboru kvazi-poduzetnik Gordan Maras.
http://www.vecernji.ba/media/cache/8e/d3/8ed3159d5f690e11a51a35f685f6025b.jpghttp://www.forum.tm/sites/default/files/temadana/jos-dva-mjeseca-za-spas-bjelolasice-poligona-propalih-eksperimenata-1342-1262.jpg
U Guinessovoj knjizi rekorda postoje zabilježeni razni neobični rekordi a Gordana Marasa, bivšeg kukuriknulog ministra poduzetništva i obrta mogli bi kandidirati za rekordera neviđene političke gluposti! Evo o čemu se radi. Jedino je u Hrvatskoj bilo moguće da čovjek koji je kao ministar vodio sektor poduzetništva i obrtništva, što čini više od 90 posto nacionalne ekonomije RH, nikada nije bio ni poduzetnik ni obrtnik! Iz njegova 'kurikul(um)a' možemo pročitati:Gordan Maras živi u izvanbračnoj zajednici i ima dvoje djece, vjerojatno i njegove; osim politike hobiji su mu (još i…) nogomet i tenis!?
 
Kao lijevo nasađeni student postao je odanim članom SDPartije, velikom većinom nakupine jebivjetara i neradnika čiji životni moto glasi 'kruha bez motike'. Kada su komunistički trabanti došli na vlast, umorni od mnoštva financijskih problema koje je kronično imao 'Olimpijski centar Bjelolasica', u SDP-u su odlučili naći mladog odmornog, ambicioznog čovjeka koji će srediti financije tog propalog centra. Tražeći takvog političkog don Quijotea, naišli su na besposlenog Gordana Marasa koji je dokono ljenčario dvije godine nakon sedam godina vucaranja na fakultetu i očito je kao takav bio idealan izbor svojoj Partiji. Tako je nekako počela neobična priča o neobičnoj karijeri koju je on sam objasnio u popularnoj TV emisiji, iz rujna 2013. (prema pisanju Darka Biljanovića), skraćeno:
 
„U navedenoj TV emisiji (Acinoj 'Nedjeljom u 2'), Maras će ipak napraviti i iskorak nepoznat u našoj politici. Na ne baš mudro pitanje voditelja kako je moguće da je postao ministar poduzetništva i obrta iako se sam nikada u životu nije bavio ni obrtom ni poduzetništvom, Maras je tijekom Acine 'ispovijedi' pokušavao dokazati kako se on ipak bavio poduzetništvom. Brbljajući o toj temi izvalio je kako je kao financijski direktor Olimpijskog centra Bjelolasica (koji je siječnja 2011. izgorio u 'olimpijskom plamenu' Tomislava Paškvalina) posluživao goste na novogodišnjoj večeri, čak je i sam pripremao predjela… od narezanog pršuta i sira!? Zatim se pohvalio kako je radio 6, 7 mjeseci u nekoj tvrtki koja je tek počinjala poslovanje (radi se o marketinškoj agenciji njegovog stranačkog kolege Ivana Račana), zahvaljujući čemu zna kako je teško pokrenuti tvrtku, a potom i kako je radio 6 godina kao poslovni direktor(?) tvrtke koja se financira iz proračuna a ta tvrtka se zove (zvala) SDP!
 
Potom, mrtav hladan i nebulozan, kakav poslovično jest, neobranjivo poentira i razoružava sve skeptike: 'Ja jako puno razgovaram sa ljudima koji rade, recimo svaki petak, to mi je obveza jer moram kupiti špeceraj, idem u jedan centar gdje ljudi iz malih OPeGe-ova imaju svoje štandiće i svaki dan nešto novo naučim. Tako da ne mislim da imam ikakav nedostatak, niti da nisam kvalificiran'.“
 
Interesantno: šok i nevjerica potresla je Ogulince nakon vijesti o požaru koji je početkom prosinca 2013. progutao omiljeni im restoran 'Sabljaci' kod Ogulina u istoimenom naselju i izletištu brojnih Ogulinaca, ali i turista iz cijele države. Vatrogasci su dojavu o požaru zaprimili tog dana kasno navečer, no restoranu nije bilo spasa jer je buktinja do dolaska vatrogasaca 'proždrla' objekt. Restoran je inače dislocirani objekt poodavno bankrotiranog HOC-a Bjelolasica (svojedobno pod ravnanjem poslovno-financijskog direktora Gordana Marasa) koji se nalazi uz akumulacijsko jezero, tzv. Ogulinsko more. A prije nekoliko godina (zima 2011.) u požaru je izgorjela i centralna zgrada u turističkom naselju Jasenku na Bjelolasici koju marljivi 'poduzetnik' Maras nije uspio 'izvući iz pepela'! Pretpostavlja se da je i požar u restoranu podmetnut, a to se sumnjalo i za požar na Bjelolasici, no stručnjaci su tada to demantirali.
 
Bilo kako bilo, tamo gdje je blagoglagoljivi Gordan Maras stavio svoje poduzetničko-obrtničke prste ostali su doslovno prah i pepeo! Jedini uspjeh kojeg je imao u svojoj poslovno-političkoj karijeri bilo je, tako kažu svjedoci vremena, lijepljenje jumbo-plakata u (jednoj od) predizbornoj kampanji vječnog ZG gradonačelnika Milana Bandića(?), tada još SDP-ovca! Uistinu blistava karijera, slijedom… Od lijepljenja predizbornih plakata pa od 2001. do 2003. uzaludno spašavanje u pepelu i prahu propalog Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica, potom Gordan Maras postade i izvršnim direktorom anonimne i kadrovski raspuštene 'Maksima komunikacije' Ivana Račana a od 2004. do 2010. biva poslovnim direktorom poduzetničke tvrtke zvane SDP…
 
Zatim avansira čak i za Zokijeva ministra poduzetništva i obrta i na kraju postade saborskim zastupnikom s garantiranom 'penzijom'; zbilja, cijela njegova karijera može se oslikati kao 'kruh bez motike'. Sve samo partijsko poduzetništvo i notorni politički obrt! Ali to ne smeta prgavom Gordanu Marasu da i danas, vrijeđajući, dijeli lekcije akademiku Željku Reineru u Saboru, njega i danas javna kuća - HRT poziva u 'Otvoreno' kako bi iznio svoje 'mjerodavno mišljenje' o izboru direktora javnih poduzeća od strateške važnosti iako o tomu nema 'blage veze' odnosno iako glede funkcioniranja poduzetništva nema ama baš nikakvo iskustvo niti ikakvu kompetenciju.
 
Uistinu, bivši ministar Gordan Maras prava je karikatura hrvatskog političkog kadroviranja ali i negacija zdravog razuma - poduzetnik bez poduzeća, obrtnik bez obrta, nesporni kandidat za Guinessovu enciklopediju kao izraziti fenomen političke gluposti!? Netko će reći 'pa i ovi novi nisu ništa bolji', s pravom, kad su za ministra uprave, eto, dogovorno 'izabrali' visokoobrazovanog zubara - stomatologa a ne, logično, upravnog pravnika. Stomatološkim rječnikom rečeno i jedan i drugi mogu se smatrati neprirodnim nadomjestcima odnosno političkim protezama - 'gebisima'.
 

Damir Kalafatić

Istru je Italiji predao Beograd 1920. godine!

 
 
Najprije ljudi moji: čiji je Zagreb grad i čiji je Sabor RH odnosno gdje je lociran Sabor RH? Gdje je locirana Vlada RH, većina stranih veleposlanstava, vojnih predstavništva ili atašea, konzulata i drugih stranih predstavništava? Što za nas općenito kao građane RH a i sam Sabor RH znače rezolucije EU-a o prošlim totalitarizmima kao i naša saborska deklaracija o tome? Zar ime jednog diktatora i zatornika hrvatske držav/e/nosti (prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvati dobiti svoju državu) i maršala bez vojske (JNA) koju su Hrvati pobijedili i istjerali iz Hrvatske 5. kolovoza 1995., zločinca ubojice na stotine tisuća Hrvata u Drugome svjetskom ratu, a posebno nakon istoga rata u svibnju 1945. i poslije, zar može resiti najljepši trg u Zagrebu pod nazivom Trg maršala Tita? Kakav maršal, čiji maršal ili možda da maršal vojske koja je razorila Vukovar i još toga po Hrvatskoj i pobila oko 15 tisuća hrvatskih građana odnosno civila i vojnika 1991-1995.? Kako mogu, nakon što smo vidjeli nalaz (3 tisuće, možda i više) žrtava u Barbarinu rovu (Huda Jama u Sloveniji), ti titini antifašisti izustiti ime (pseudo ime) Tito u bilo kakvom pohvalnom sadržaju, a posebno u laži da je on povratio i pripoio Istru Hrvatskoj kad je to određeno na Mirovnoj konferenciji u Parizu tamo 1946. i potvrđeno 1947.
Evo da i sam „papagajski“ ponovim ono što je na više portala objavljeno i ovo sljedeće: „Kad je riječ o prisajedinjenju Istre s maticom zemljom onda se nameće i pitanje kakav je status Istre prije bio da bi se „uključila“ u „Hrvatsku“ ili Jugoslaviju? Ne znam kako stoji sada u školskim udžbenicima, ali sjećam se da sam u klasičnoj gimnaziji šesdesetih godina učio iz povijesti (a sada sam i provjerio na internetu) kako je takozvanim Rapallskim ugovorom (Rapallo, gradić kraj Genove) 12. studenoga 1920. između kraljevine SHS i kraljevine Italije došlo do podjele teritorija, odnosno utvrđenje granica:
 
Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.
 
Rapallskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS. Rapallskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za Mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima (Wikipedija).
 
Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevnopolitičke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musollinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo, prisilom, učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu, i naravno jaku vojsku u toj državi. Ta zar to nije iracionalno i apsurdno ratno okruženje da bi mogao bilo što uvjetovati protivničkoj strani?
 
Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapallskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda. Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije! Ali drugovi iz Jugoslavije dođoše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listopadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe.
 
Na toj konferenciji su bili istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih dijelova o kojima je bila riječ. Među tim svećenicima najpoznatiju ulogu imao je monsinjor Božo Milanović. Bio je jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra kao dio Hrvatske ušla u sastav Jugoslavije. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.
 
Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. Zbog iznimnih zasluga 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.
 
Usput napominjem, ali ne manje važno, kako je Tito prepustio najveći dio Srijema (cijeli istočni Srijem), te dio Bačke i Boku Kotorsku, dijelove Hrvatske, da bi udovoljio komunistima u Srbiji i Crnoj Gori, tj. da mu ne ugroze apsolutnu vlast komunističkog vođe i vladara-diktatora u novoj DFJ odnosno FNRJ, a da nam nije poznato kako je to učinjeno nekakvim ugovorom poput onoga Rapallskog ili možda srpskocrnogorskog? (maxportal, 10. svibnja 2015.).
 
Dana 18. studenoga 2016., cijela Hrvatska odala je počast poginulima u Vukovaru, tj. u Domovinskom ratu i slavila junaštvo živih i mrtvih,  u tom gradu tih 87 ratnih dana. Isti mediji ne spominju čija je to vojska ubijala i razorila Vukovar. Ako poneki i jesu (jesu) ali nisu spominjali maršala te vojske koji je za života dodijelio visoke činove general/im/a i admiral/im/a koji su vodili tu vojsku, pod nazivom JNA. Mnogo su jači od tog maršala neki u Zagrebu pri jednom odboru zagrebačke Skupštine koji njegovo ime ne žele zbaciti u smeće povijesti s nazivom Trg maršla Tita. Eto, šjor Milane Bandiću, ako si bio kad u Vukovaru poslije 1991., imao si prilike vidjeti to djelo svog dičnog maršala i zato tvoji skupštinari i još neki ne htdjedoše u odboru prihvatiti zahtjev za ukidanje tog imena pri HNK u Zagrebu. Ovih dana vrve video zapisi i izvješća o dogođenim strahotama od Vukovarske bolnice do Ovčare. Ali što je to, što je sve maršalova vojska učinila u Drugome svjetskom ratu, počevši od mjesta Srba, Borićevca, Zrina, Španovici, Gudurama i na kraju na Bleiburgu, Hudoj Jami, Kočevskom rogu, Teznu kod Maribora, Celju pa natrag po Hrvatskoj u mjesecu svibnju i lipnju 1945. Imamo i imena tih zagrebačkih skupštinara, modernih nema se što reć, herojakako izvještavaju mediji a to su: SDP-ov gradski zastupnik Željko Kvesić i zastupnica HSU-a Vesna Sudar bili su protiv, dok je suzdržana bila Sunčana Rupnik Blažeković, zastupnica s Liste grupe birača nositelja Milana Bandića. 
 
Bome, što je neka europska rezolucija ili saborska deklaracija prema ovoj trojici skupštinara. I lipi moji iz Vlade RH i štovana predsjednice RH; oh da ne zaboravim velikog rodoljuba i domoljuba sadašnjeg predsjednika Sabora RH, kako ste se usudili uopće doći na oči svekolike hrvatske javnosti, tj. u Vukovar ako ste napustili Zagreb za taj dan iz grada koji nosi ime maršala Tita na najljepšem trgu iz prelijepog grada i naše metropole, maršala čije je djelo porušeni i posve namučeni grad Vukovar u Slavoniji i selo Škabrnja u Dalmaciji i da se ne nabraja još kojekud i štošta po Hrvatskoj od 1991.- 1995., što se tiče samo Domovinskoga rata.
 
No mogao bi se ovdje esejistički raspisati do iznemoglosti, ali prestanite vi gore u vrhu, kako sam naveo, biti beskrajni licemjeri i misliti da su ova trojica za bilo što odgovorniji od vas samih ili ako mislite čak i cijela Skupština Grada Zagreba? Ako je Zagreb sjedište svih gore navedenih tijela države onda neka Vlada donese uredbu ili Sabor zakon na osnovi čega bi se brisala sva imena po Hrvatskoj koja nose ime diktatora i zločinca Tita i drugih „narodnih heroja“ partizansko-boljševičko-marksističke revolucije po uzoru na staljinističku revoluciju. Tek tada možete (donekle, jer još je toga) sljedeći put poći u Vukovar te iskazati pravi i potpuni pietet žrtvama.
 
I još jedan prijedlog za preimenovanje sramnog imena tog trga upravo ovaj koji je maršala ostavio bez vojske i to ne samo u Zagrebu („Maršalka“) nego i po cijeloj Hrvatskoj i to na 5. kolovoza 1995. Znači ovako: Trg 5. kolovoza 1995. A nedavno (objavljeno) sam predložio naziv: Trg 19. svibnja 1991. kada je narod referendumski kazao maršalu i njegovoj Jugoslaviji ADIO!
 

Nikola Bašić, Vis

Anketa

A. Plenković i T. Medved dodvoravaju se Srbima. Je li to izdaja?

Subota, 15/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1674 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević