Get Adobe Flash player

Istru je Italiji predao Beograd 1920. godine!

 
 
Najprije ljudi moji: čiji je Zagreb grad i čiji je Sabor RH odnosno gdje je lociran Sabor RH? Gdje je locirana Vlada RH, većina stranih veleposlanstava, vojnih predstavništva ili atašea, konzulata i drugih stranih predstavništava? Što za nas općenito kao građane RH a i sam Sabor RH znače rezolucije EU-a o prošlim totalitarizmima kao i naša saborska deklaracija o tome? Zar ime jednog diktatora i zatornika hrvatske držav/e/nosti (prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvati dobiti svoju državu) i maršala bez vojske (JNA) koju su Hrvati pobijedili i istjerali iz Hrvatske 5. kolovoza 1995., zločinca ubojice na stotine tisuća Hrvata u Drugome svjetskom ratu, a posebno nakon istoga rata u svibnju 1945. i poslije, zar može resiti najljepši trg u Zagrebu pod nazivom Trg maršala Tita? Kakav maršal, čiji maršal ili možda da maršal vojske koja je razorila Vukovar i još toga po Hrvatskoj i pobila oko 15 tisuća hrvatskih građana odnosno civila i vojnika 1991-1995.? Kako mogu, nakon što smo vidjeli nalaz (3 tisuće, možda i više) žrtava u Barbarinu rovu (Huda Jama u Sloveniji), ti titini antifašisti izustiti ime (pseudo ime) Tito u bilo kakvom pohvalnom sadržaju, a posebno u laži da je on povratio i pripoio Istru Hrvatskoj kad je to određeno na Mirovnoj konferenciji u Parizu tamo 1946. i potvrđeno 1947.
Evo da i sam „papagajski“ ponovim ono što je na više portala objavljeno i ovo sljedeće: „Kad je riječ o prisajedinjenju Istre s maticom zemljom onda se nameće i pitanje kakav je status Istre prije bio da bi se „uključila“ u „Hrvatsku“ ili Jugoslaviju? Ne znam kako stoji sada u školskim udžbenicima, ali sjećam se da sam u klasičnoj gimnaziji šesdesetih godina učio iz povijesti (a sada sam i provjerio na internetu) kako je takozvanim Rapallskim ugovorom (Rapallo, gradić kraj Genove) 12. studenoga 1920. između kraljevine SHS i kraljevine Italije došlo do podjele teritorija, odnosno utvrđenje granica:
 
Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.
 
Rapallskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS. Rapallskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za Mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima (Wikipedija).
 
Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevnopolitičke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musollinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo, prisilom, učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu, i naravno jaku vojsku u toj državi. Ta zar to nije iracionalno i apsurdno ratno okruženje da bi mogao bilo što uvjetovati protivničkoj strani?
 
Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapallskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda. Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije! Ali drugovi iz Jugoslavije dođoše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listopadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe.
 
Na toj konferenciji su bili istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih dijelova o kojima je bila riječ. Među tim svećenicima najpoznatiju ulogu imao je monsinjor Božo Milanović. Bio je jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra kao dio Hrvatske ušla u sastav Jugoslavije. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.
 
Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. Zbog iznimnih zasluga 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.
 
Usput napominjem, ali ne manje važno, kako je Tito prepustio najveći dio Srijema (cijeli istočni Srijem), te dio Bačke i Boku Kotorsku, dijelove Hrvatske, da bi udovoljio komunistima u Srbiji i Crnoj Gori, tj. da mu ne ugroze apsolutnu vlast komunističkog vođe i vladara-diktatora u novoj DFJ odnosno FNRJ, a da nam nije poznato kako je to učinjeno nekakvim ugovorom poput onoga Rapallskog ili možda srpskocrnogorskog? (maxportal, 10. svibnja 2015.).
 
Dana 18. studenoga 2016., cijela Hrvatska odala je počast poginulima u Vukovaru, tj. u Domovinskom ratu i slavila junaštvo živih i mrtvih,  u tom gradu tih 87 ratnih dana. Isti mediji ne spominju čija je to vojska ubijala i razorila Vukovar. Ako poneki i jesu (jesu) ali nisu spominjali maršala te vojske koji je za života dodijelio visoke činove general/im/a i admiral/im/a koji su vodili tu vojsku, pod nazivom JNA. Mnogo su jači od tog maršala neki u Zagrebu pri jednom odboru zagrebačke Skupštine koji njegovo ime ne žele zbaciti u smeće povijesti s nazivom Trg maršla Tita. Eto, šjor Milane Bandiću, ako si bio kad u Vukovaru poslije 1991., imao si prilike vidjeti to djelo svog dičnog maršala i zato tvoji skupštinari i još neki ne htdjedoše u odboru prihvatiti zahtjev za ukidanje tog imena pri HNK u Zagrebu. Ovih dana vrve video zapisi i izvješća o dogođenim strahotama od Vukovarske bolnice do Ovčare. Ali što je to, što je sve maršalova vojska učinila u Drugome svjetskom ratu, počevši od mjesta Srba, Borićevca, Zrina, Španovici, Gudurama i na kraju na Bleiburgu, Hudoj Jami, Kočevskom rogu, Teznu kod Maribora, Celju pa natrag po Hrvatskoj u mjesecu svibnju i lipnju 1945. Imamo i imena tih zagrebačkih skupštinara, modernih nema se što reć, herojakako izvještavaju mediji a to su: SDP-ov gradski zastupnik Željko Kvesić i zastupnica HSU-a Vesna Sudar bili su protiv, dok je suzdržana bila Sunčana Rupnik Blažeković, zastupnica s Liste grupe birača nositelja Milana Bandića. 
 
Bome, što je neka europska rezolucija ili saborska deklaracija prema ovoj trojici skupštinara. I lipi moji iz Vlade RH i štovana predsjednice RH; oh da ne zaboravim velikog rodoljuba i domoljuba sadašnjeg predsjednika Sabora RH, kako ste se usudili uopće doći na oči svekolike hrvatske javnosti, tj. u Vukovar ako ste napustili Zagreb za taj dan iz grada koji nosi ime maršala Tita na najljepšem trgu iz prelijepog grada i naše metropole, maršala čije je djelo porušeni i posve namučeni grad Vukovar u Slavoniji i selo Škabrnja u Dalmaciji i da se ne nabraja još kojekud i štošta po Hrvatskoj od 1991.- 1995., što se tiče samo Domovinskoga rata.
 
No mogao bi se ovdje esejistički raspisati do iznemoglosti, ali prestanite vi gore u vrhu, kako sam naveo, biti beskrajni licemjeri i misliti da su ova trojica za bilo što odgovorniji od vas samih ili ako mislite čak i cijela Skupština Grada Zagreba? Ako je Zagreb sjedište svih gore navedenih tijela države onda neka Vlada donese uredbu ili Sabor zakon na osnovi čega bi se brisala sva imena po Hrvatskoj koja nose ime diktatora i zločinca Tita i drugih „narodnih heroja“ partizansko-boljševičko-marksističke revolucije po uzoru na staljinističku revoluciju. Tek tada možete (donekle, jer još je toga) sljedeći put poći u Vukovar te iskazati pravi i potpuni pietet žrtvama.
 
I još jedan prijedlog za preimenovanje sramnog imena tog trga upravo ovaj koji je maršala ostavio bez vojske i to ne samo u Zagrebu („Maršalka“) nego i po cijeloj Hrvatskoj i to na 5. kolovoza 1995. Znači ovako: Trg 5. kolovoza 1995. A nedavno (objavljeno) sam predložio naziv: Trg 19. svibnja 1991. kada je narod referendumski kazao maršalu i njegovoj Jugoslaviji ADIO!
 

Nikola Bašić, Vis

Jednoga cara na turneji zamijenila dva cara

 
 
Baš me „navukao“ naslov u  beogradskim Večernjim novostima od 18. studenog 2016.: „Putinova turneja po Srpskoj“. Odmah sam razumio - za  početak tipična medijska navlakuša i „srpska posla“. Ne će po srpskoj republici hodati Putin već njegov kip. Preciznije diljem te tvorevine nosit će se njegov kip. U prirodnoj veličini, a ne će „hodati“ Putin sam već u društvu cara Nikolaja Romanova Drugog, također  u prirodnoj veličini.
http://www.atvbl.com/wp-content/uploads/2016/09/pero3.jpg
Njihovi kipovi su već posvećeni u Ruskoj pravoslavnoj crkvi Sv. Trojice u Beogradu u nazočnosti ruskih vojnika koji su sudjelovali u vojnoj vježbi u Srbiji „Slavensko bratstvo 2016.“. I tako, nakon što kipovi , kako se kaže u tekstu, „dva velikana ruske povijesti“ „prošetaju“ po tvorevini završit će skoro kao sveci u kompleksu „ruskog manastira Svete Matrone Moskovske“ na planini Vučjak, na tromeđi Doboja, Dervente i Modriče“, koji samo što nije dovršen. Ondje se planira izgraditi i etno-selo sa srpskim, ruskim, grčkim, crnogorskim, makedonskim i ukrajinskim tradicijskim kućama, te športsko-rekreacijski centar.
 
Mjesta za bošnjačko-muslimansko i hrvatsko eto nema, a nema tamo, na toj „tromeđi“ više ni njih. Iako nešto krnje izgleda da će na planini Vučjak slavensko bratstvo cvasti: pravoslavno, etničko, vojno - ne računajući grčki „višak“. Nekoliko je znakova koje nosi ova „predstava“. Svojedobno su komunističke partije gradile, baš tako gradile kipove svojih živih vođa, svojih svetih partijskih svetaca, danas to čini samo Sjeverna Koreja, koliko mi je poznato - ne računajući onaj Muzej voštanih figura u Londonu. Sada vidim kako se Ruska pravoslavna crkva žuri u kipu „osvetiti“ (posvetiti) živoga Putina. Ne znam čini li to u Rusiji, a i da čini ne bi me brinulo, ali u Doboju…, to je već nešto drugo.
 
Što se događa, mijenja li to sveta crkva, svetu komunističku partiju? Ako je tako onda je to isto, samo drugačije pakirano. Međutim, nešto drugo me daleko više zabrinjava i plaši, jer simbolički i mobilizacijski (Srba) gledano tako je sve i počelo sredinom i drugoj polovici osamdesetih, baš na tim prostorima - naime nošenjem kostiju Kneza Lazara, srpskog sveca, dakako u organizaciji SPC-a. Nakon što su one pronijete, nakon što je obavljena ta svetosavska, ideološka, mobilizacija - otpočela je srpska agresija.
 
Velika Srbija, i Srbi na zemlji i „najveća nebeska država“ (episkop šabačko valjevski 16. 10. 1988. pri „dolasku svetih moštiju“ u Šabac s Ozrena) učinila je što je učinila narednih godina. A sve je eto bilo najavljeno i „zateftereno“ neživom tvari, kostima. Sad po bosanskom susjedstvu putuje, od grada do grada također neživa, ali posvećena materija - Putinov brončani kip i kip Cara Nikolaja Romanova - krenula je baš nekako o padu Vukovara. Kud baš? SPC je malo po strani, u prvom planu je Ruska pravoslavna crkva i strukture vlasti srpske republike. Čitam to ovako: Onda jedan Car (nekad ga zovu i „knez“) nije bio dostatan, pa sada na turneju upravo kreću čak dva. Problem je u tome što je jedan živ - a, posvećen, set. Najmanje, više nego zanimljivo, ali valjda još netko čita.
 

Tomislav Gradišak

Srbijanski mediji: "Na današnji dan prije 25 godina Vukovar je bio srpski"

 
 
Srpski mediji o 25. obljetnici sebočetničke okupacije Vukovara
Prije točno 25 godina jedinice JNA ušle su u Vukovar, čime su okončane tromjesečne borbe u kojima su poginule tisuće ljudi, a gotovo čitav grad  razrušen. Ratni sukobi počeli su 13. kolovoza 1991., a JNA je zauzela grad 18. studenoga. Vukovar je bio prvi grad iz kojega su borbom potisnute hrvatske snage. Borbe za Vukovar trajale su 86 dana, a u njima je, kako se procjenjuje, poginulo između 3.000 i 5.000 ljudi, uglavnom civila. U sukobima je razrušeno 90 % grada. U opsadi Vukovara sudjelovalo je oko 30.000 vojnika JNA i velik broj pripadnika teritorijalne obrane i paravojnih snaga, dok su hrvatske snage, po procjenama, najprije brojile 1.800 ljudi, ali su s vremenom bitno narasle.
http://www.b92.net/news/pics/2016/11/18/508794434582efeac19966635898696_v4_big.jpg
Sa hrvatske strane zapovjednik obrane Vukovara bio je Mile Dedaković Jastreb, a zapovjednik kriznog stožera Tomislav Merčep. Zapovjednik snaga JNA na početku vojnih operacija u Vukovaru bio je Bajo Bojat, a zamijenio ga je pukovnik Mile Mrkšić, zapovjednik Operativne grupe "Jug". General Andrija Biorčević bio je zapovjednik jedinica Novosadskog korpusa JNA na vukovarskom ratištu. Ukazom Predsjedništva SFRJ na svečanosti 7. prosinca 1991. u vojarni "Maršal Tito" u Beogradu dodijeljeno je 260 odlikovanja i priznanja vojnicima i zapovjednicima koji su sudjelovali u "operaciji Vukovar" i po 75 odličja i medalja za hrabrost. U više činove promaknuto je 40 vojnika i zapovjednika, uz 34 izvanredna promaknuća.
 
Civilna vlast u Vukovaru uspostavljena je početkom prosinca 1991. godine. Donesena je odluka da Vukovar bude administrativni centar "Srpske oblasti Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema". Predsjednik "vlade" te oblasti bio je Goran Hadžić, a Slavko Dokmanović bio je predsjednik Skupštine općine Vukovar i član te "vlade". U organizaciji Međunarodnoga Crvenog križa u Budimpešti su 8. kolovoza 1992. predsjednici vlada SR Jugoslavije i Hrvatske Milan Panić i Mate Granić potpisali Sporazum o razmjeni ratnih zarobljenika. Na osnovi tog sporazuma i na osnovi sporazuma od 28. i 29. srpnja, koje su potpisali drugi predstavnici SRJ i Hrvatske, Vlada SRJ je 14. kolovoza donijela odluku o repatrijaciji zatvorenih osoba iz Hrvatske, sudionika oružanih sukoba. Istoga dana u prisutnosti predstavnika UNPROFOR-a, ta odluka provedena je kod mjesta "Jelenovo" (Sarvaš). Istočna Slavonija bila je pod upravom Prijelazne uprave UN-a (UNTAES) do 15. siječnja 1998. kada je vraćena pod upravu Hrvatske.
 
Za zločine u Vukovaru Međunarodni sud u Haagu optužio je nekadašnjeg gradonačelnika toga grada Slavka Dokmanovića, trojicu bivših oficira JNA - Milu Mrkšića, Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića, i bivšeg predsjednika "vlade" Gorana Hadžića. Dokmanović je uhićen u lipnju 1997., a godinu dana kasnije izvršio je samoubojstvo u pritvorskoj jedinici suda u Haagu. Mile Mrkšić osuđen je na 20 godina zatvora, Veselin Šljivančanin pravomoćno na 10 i u međuvremenu je pušten na privremenu slobodu, a Miroslava Radića Haaški sud oslobodio je krivnje. Haaški optuženik Goran Hadžić od 16. srpnja 2004., kada je otpečaćena optužnica protiv njega, bio je u bijegu do srpnja 2011., kada je uhićen i izručen sudu u Haagu, gdje mu se sudilo za ratne zločine nad hrvatskim i drugim nesrpskim stanovništvom u Istočnoj Slavoniji ali je suđenje suspendirano u travnju 2016. godine zbog bolesti od koje je u srpnju i umro.
 
Pred srpskim pravosuđem 15 osoba je pravomoćno osuđeno na višegodišnje kazne zatvora zbog ratnih zločina na teritoriju Vukovara 1991., a u tijeku je veći broj istraga zločina počinjenih u tom gradu. Za 25 godina nadležna hrvatska tužiteljstva pokrenula su kaznene postupke protiv 1203 osobe, od kojih je do sada osuđen 181 okrivljenik, a mnogi postupci još traju, navode u hrvatskom Ministarstvu pravosuđa. Na mjestu stradanja oko 200 civila i vojnika zarobljenih nakon pada Vukovara otvoren je 2006. spomen-dom "Ovčara". Nazočili su najviši dužnosnici Hrvatske.
 
Na 17. obljetnicu ulaska JNA u Vukovar, 2008. godine,  Međunarodni sud pravde u Haagu proglasio se nadležnim za tužbu Hrvatske protiv Srbije kojom je Beograd optužen za genocid nad nesrbima u toj republici tijekom rata 1991./95. godine. Predsjednici Srbije i Hrvatske Boris Tadić i Ivo Josipović posjetili su Vukovar 4. studenoga 2010. i na Ovčari položili vijence na spomen-obilježje za oko 200 ubijenih hrvatskih zarobljenika i civila. Tadić se na Ovčari kod Vukovara ispričao obiteljima svih "nevino stradalih žrtava" na tom poljoprivrednom dobru 1991. godine.
 
Došao sam se pokloniti žrtvama, i uputiti riječi isprike i iskazati žaljenje. Da stvorimo mogućnost da Srbi i Hrvati i Srbija i Hrvatska mogu graditi bolju budućnost - rekao je Tadić nakon polaganja vijenaca. Tadić je prvi srpski dužnosnik koji je posjetio spomen - obilježje masovne grobnice na Ovčari, gdje su pripadnici JNA i paravojnih srpskih formacija u studenom 1991. ubili više od 200 hrvatskih zarobljenika i civila. Tadić i Josipović položili su vijence i u Paulin Dvoru, nedaleko od Osijeka, na mjestu gdje je u prosincu 1991. ubijeno 18 srpskih civila i jedan mađarske nacionalnosti. Početkom rujna 2013. u Vukovaru su na zgrade policije i Državne uprave postavljene dvojezične ploče ispisane ćiriličnim i latiničnim pismom, koje su istog dana skinute i razbijene. Početkom studenoga 2013. godine Gradsko vijeće Vukovara izmijenilo je Statut grada i proglasilo Vukovar  mjestom posebnog pijeteta, a hrvatski jezik i latinicu  službenim jezikom i pismom.
 

Tanjug, Vestionline (urednički komentar)

Anketa

Vjerujete li da će Vas maske spasiti od zaraze?

Subota, 19/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2259 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević