Get Adobe Flash player

Lustracija zločinca iz akademske zajednice

 
 
„Kako ćemo ukloniti ime Tita kao dokumentarno dokazivog najvećeg zločinca svih povijesnih vremena na hrvatskome prostoru, kad taj velezločinac uživa status počasnog člana u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti - HAZU ex JAZU u Zagrebu. Ovim se postavlja ovoreno pitanje je li HAZU istinski ili nominalno najviša hrvatska institucija, a zapravo je i dalje JAZU s izvjes(t)nim hipotekama nanesenim Hrvatima, kojih se hrvatski narod ne će nikada osloboditi ...”
(Dragan Hazler)
 
http://www.hazud.ch/wp-content/uploads/2015/05/josip-broz-tito-of-communist-yugoslavia.jpg
Zločinac, a počasni član HAZU-a!
 
Pismo HNES-u
HRVATSKO NACIONALNO ETIČKO SUDIŠTE
prof. dr. sc. ZVONIMIR ŠEPAROVIĆ, predsjednik
Poštovani,
U kontekstu rasprave ETIČKA OSUDA J. B. TITA I JUGOKOMUNISTA, što će se održati na  tribini (25. svibnja 2016.) – uz potporu Kraljevske Akademije - Zagreb i HAZ Kralj Tomislav – HAZUD predlaže HNES-u pobuditi sljedeći
 
ZAHTJEV
 
Hrvatska (ex-Jugoslavenska) akademija znanosti i umjetnosti treba bezodvlačno brisati JOSIPA BROZA TITA  iz počasnog članstva.
 
OBRAZLOŽBA
 
0. Na  listi počasnih  članova HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI, abecedno treći od 42 nazočnih, stoji: Josip BROZ Tito (Kumrovec, 7. svibnja 1892. – Ljubljana, 4. svibnja 1980.) predsjednik države, političar, metalski radnik, partijski vođa.
 
1. JUGOSLAVENSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI (JAZU)  prva je republička Akademija, koja je primila J. B. Tita za svoga počasnog člana. Bilo je to 28. prosinca 1947. godine na svečanoj sednici, kojoj je nazočila onodobna državno-partijska i znanstveno-kulturna elita.
1.1. Dr. Andrija Štampar (1888.-1958.), predsjednik JAZU-a, pritom je istaknuo posebne Brozove zasluge. Naime: “Maršal Tito je misao našega hrvatskog političkog i kulturnog oslobođenja doveo do pune pobjede u punom smislu idealnog južnoslavenskog pojma. [...] Maršal Tito djelujući u okviru Lenjinskog i Staljinskog pokreta pokazao nam je, s čitavim nizom svojih suradnika šta znači praktična primjena načela o Lenjinskom samoopredjeljenju naroda kada se to načelo primjenjuje doslovno socijalistički.”
1.2. Zatim se nazočnim obratio laureat Josip Broz Tito. On je u svom govoru istakao: kako je u prošlosti Akademija bila “jako ograničena, a skoro se uopće nije bavila jednom od najvažnijih znanosti – naukom o društvenom razvitku. [...] Tek danas sa padom starog društvenog poretka, pali su i okovi ustanova nauke, kao što su i akademije znanosti i umjetnosti. Tek u novom, socijalističkom društvu, nauka dobija neograničene mogućnosti…”.
 
2. Ako išta drugo, onda upravo spomenute inauguralne Brozove ”zasluge” – koje je sâm autorizirao, kao amblematične nacionalno-političko integracijske (Prije će Sava poteći uzvodno, nego što će Hrvati imati svoju samostalnu državu!) i socijalističko-modernizacijske poruke(Ne drž' te se zakona ko pojani plota!) – dramatično obilježavaju završnu etapu nacionalno-političke i društvene integracije  Hrvatske.
 
3. S obzirom na to, kao „majka svih zahtjeva o i oko Broza”, njegova akademska detronizacija predstavljala bi simbolički iskorak glede zanstvene lustracije. Naime, ”nama je potrebna primarno znanstvena lustracija na načinkako je provedena npr. u Njemačkoj” (Stjepan Šterc).
 
4. Štoviše, bio bi to i simbolički čin autolustracije našega nacionalnog panteona koji bi, naspram posvjedočenih masonsko-boljševičkih (v. niže tablicu), konačno, djelovao po crti znanstvenih kriterija.
 
5. Naime, uz nepropitani Strossmayerov jugoklerikalizam i akademsku paradigmu ”I poslije Tita –Tito”, licemjeno je opetovano svjedočiti: kako je HAZU „najveća je konstanta, najveći simbol isavjest nacije”  (Zvonko Kusić). 
 
6. Iako je svojedobna HAZUD-ova pobuda kucala na zatvorena vrata (v. moto), HNES-ov zahtjev ima dodatnu šansu prihvaćanja. Upravo, među utemeljiteljima i članovima etičkoga sudišta ugledna su akademska imena (Dubravko Jelčić, Slobodan Novak, Josip Pečarić i Zvonimir Šeparović), koja uz  HNES-ov vjetar u leđa mogu zanjihati grane  ”zrinjevačkih platana”.
 
7. Poticanjem spomenuta ZAHTJEVA, naposljetku, ojačao bi poljuljani HNES-ov kredibilitet. Naspram SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODA, istinski kredibilitet nije više moguće ostvari(va)ti uz geslo SMRT KOMUNIZMU – SLOBODA NARODU. Naime, obilježena okvirima koruptivno-klijentelisitičke partitokracije (”Mi ili Oni!”), gotovo je riječ o prešutnoj ”igri bez granica”.
 
8. Zbog svega toga, onkraj izgledne kumrovačko-mimarijanske (anti)antifašističke estradizacije i folklorizacije, duboko smo zaufani u HNES-ov ZAHTJEV nacionalnoj Akademiji glede bezodvlačna „brisanja Josipa Broza Tita iz njezina počasnog članstva“. Bila bi to središnja (udarna) medijska vijest.
 
STOP PARTITOKRACIJI – SLOBODA HRVATSKOJ NACIJI!
 
SVJEDOK
(J)HAZU IDENTITET
IVO
SUPEK
(1981.)
IMMER WIEDER – JAZU (1945.): "...predana je u ruke jugomasonima sa starim šefom Štamparom i kojemu će članovi Partije s Krležom samo sekundirati".
MIKO
TRIPALO
(1960-ih)
PARTIJSKO-(S)UDBONOSNI KRITERIJI – JAZU (1960-ih):
"...predsjednik JAZU došao mi je s molbom da odobrim popis novih akademika i da zatražim mišljenje drugova iz Savske (sjedište Udbe za Hrvatsku)".
HODIMIR
SIROTKOVIĆ
(1971.)
IMMER WIEDER PANSLAVISMUS – JAZU (1971.):
Na Drugom zasjedanju ZAVNOH-a: „udareni su temelji velike slavenske zajednice od VladIvostoka do Jadranskog mora”
DUŠAN BILANDŽIĆ
(1990.)
SALDO SC. KOMUNIZMA – (J)HAZU (1990.): "…preko noći su obezvrijeđeni milijuni pseudoznanstvenih radova, koji su postali pravo smeće".
JAKOV SIROTKOVIĆ
(1996.)
IMMER WIEDER SANU/TALAC – (J)HAZU (1996.): "...još nemamo posve zaokruženi I cjelovit, povijesni i politički, a ne samo ekonomski odgovor na srbijanski Memorandum" (1986.).
DALIBOR BROZOVIĆ
(1999.)
IMMER WIEDER BALKAN – (J)HAZU (1999.): "Ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta".
 
IVAN
JURIĆ
(2003.)
 
IMMER BALKAN-RASSISMUS – (J)HAZU  (2005.): ekipa na čelu s Pavlom Rudanom, „koji je (potom) izabran za akademika“,  manipulirajući  s geno-uzorcima,   potvrdila je „dotadašnju teoriju o etnogenezi  Slavena” i,  s tim u svezi, Hrvatima „balkanski  identitet“. 
 

hrv. akad. DRAGAN HAZLER, predsjednik HAZUD-a

hrv. akad. IVAN BIONDIĆ, predsjednik ZV Kraljevske Akademije–Zagreb

Pravo na život od začeća – temeljno ljudsko pravo

 
 
U današnjem svijetu puno se govori, raspravlja i piše o svim mogućim ljudskim pravima, a s druge strane, svi smo svjedoci kako se i najviše krše ta ista ljudska prava. To se događa, kao što vidimo, zbog materijalističkih i hedonističkih interesa moćnih pojedinaca, grupa i moćnih država svijeta. No, najžalosnije je to da čak i oni koji su gaženi od jačih, i sami gaze slabije od sebe. Ljudska civilizacija se pretvara u džunglu, u kojoj svatko gleda i nastoji ostvariti svoje interese. Kako su interesi nužno različiti, naravno da su sukobi neminovni. Moralne, duhovne i kulturne vrijednosti, pravedan gospodarski poredak, na temeljima ljubavi, koja znači znanje, poštovanje, brigu i odgovornost za sebe, za druge i za čovječanstvo, ne uzimaju se u obzir, te u tom kaosu interesa i sam opstanak čovječanstva sve više dolazi u pitanje.
http://www.pastoralmladih.hr/getattachment/eec0b8cc-d3a6-4bd5-b745-b2f398fffcfa/PRVI-NACIONALNI-HOD-ZA-ZIVOT-%E2%80%93-Zagreb.aspx?maxsidesize=460
Često se govori o ljudskim pravima već rođenih, osobito odraslih i moćnih, koja su i naznačena u mnogim deklaracijama, a i formalno zaštićena pozitivnim državnim zakonima mnogih zemalja. No, najveći je problem što je tobožnja zakonska zaštita i tih ljudskih prava zapravo zgrada bez temelja. Tim zakonima se ne štiti temeljno naravno ljudsko pravo na život svakog nedužnog i nemoćnog ljudskog bića, od samog začeća do prirodne smrti. Na žalost, ne samo da se zakonski ne štite, nego su u više od tri četvrtine takozvanih "naprednih" zemalja svijeta donešeni takozvani zakoni kojima se izravno, po zakonima, a zapravo perverzijama zakona, potiru najvažniji temeljni univerzalni moralni principi, i masovno se uništavaju, još prije rođenja, tolika ljudska bića, a time i budućnost dotičnih naroda, kao i čovječanstva. Na najveću sramotu tobože civiliziranog ljudskog društva XX. i XXI. stoljeća, radi se o svojevrsnim "rasnim zakonima" za umorstva određene grupacije ljudi, prema dobi života, i to, na žalost, najnemoćnijih, najnedužnijih i najperspektivnijih. Dakle, nema nikakve šanse da se održi zgrada ljudskih prava već rođenih, odraslih i staraca, ako se tako drastično izbijaju temelji tih istih ljudskih prava, za koja se tobože zalažemo.
 
Stoga nije ništa neobično da moćne ideologije komunizma, liberalizma i divljega kapitalizma, sve na temeljima ateizma, koje zagovaraju i provode nemoralne zakone za ubijanje nerođene djece, isto tako, u praksi, nad čitavim narodima nekažnjeno provode gospodarsku nepravdu, pljačku njihovih bogatstava i genocid sa stotinama tisuća i milijunima ubijenih, djece, žena, odraslih zarobljenih ljudi i nemoćnih staraca. Takav je genocid proveden drastično, kao što znamo, nad hrvatskim narodom, u miru, iza Drugog svjetskog rata, a da za te strašne zločine još nitko od počinitelja ili naredbodavaca nije odgovarao, kao ni za pedesetogodišnji teror nad hrvatskim narodom u bivšoj Jugoslaviji, od strane zločinaca iste ideologije.
 
Na žalost, i danas, u samostalnoj Hrvatskoj, sljedbenici zločinaca se ne stide, već slave i brane zločince, kao što provode i nepravdu nad hrvatskim braniteljima, koji su obranili Hrvatsku od strašne agresije, a sada provode nad njima teror, optužujući ih za sve moguće i nemoguće zločine i pretvarajući pobjedničku hrvatsku vojsku u zločinačku, a hrvatske branitelje u ratne zločince, dok za strašne zločine nad hrvatskim narodom u vrijeme obrambenog Domovinskog rata gotovo nitko ne odgovara, kao ni za one nakon Drugog svjetskog rata. Tako izgleda da nije zločin činiti zločine nad Hrvatima.
 
Prosvjedi Ustavnom sudu Republike Hrvatske
 
Primjerice, u našoj hrvatskoj državi, koju smo toliko dugo čekali, željeli, i za koju smo i tolike žrtve podnijeli, pored katastrofalne demografske situacije, još uvijek je na snazi takozvani zakon o takozvanim zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na takozvano slobodno odlučivanje o rađanju djece, iz 1978. godine, dakle bivšeg komunističkog režima, uz čiju pomoć je samo u ratnim godinama i kasnije umoreno nekoliko puta više nerođene hrvatske djece, nego što je mladića poginulo na ratištima.
http://www.obitelj-malih-marija.com/wp-content/uploads/2016/05/hod-za-zivot.jpg
Pored ustavne odredbe, članka 21, o pravu na život svakog ljudskog bića, i pored, u Saboru usvojenog, Nacionalnog programa demografske obnove iz 1996., u kojem se, na početku petog poglavlja, kaže da je ljudski život temeljna vrijednost našega društva, te da se mora od samog začeća štititi moralno, zdravstveno i zakonski, mi koji se zalažemo za moralne vrijednosti i zaštitu života od samog začeća, pored mnogobrojnih inicijativa i prijedloga Ustavnom sudu, još od 1990. godine, i pored prosvjedne peticije uz Dan ljudskih prava 1996. godine, ne možemo privoljeti Ustavni sud Republike Hrvatske da raspravi o našim inicijativama i iznese svoj stav glede navedenog "zakona" za umorstva nerođene djece. Pisali smo i požurnice Ustavnome sudu, obraćali se za pomoć i pučkom pravobranitelju, ali je sve bilo uzaludno. Ustavni sud Republike Hrvatske odnosi se potpuno ignorantski prema našim inicijativama. To sve znači da populacija nerođene djece u današnjem svijetu ni u Hrvatskoj nema nikakve stvarne društvene i zakonske zaštite.
 
Takvo ponašanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske, najvišeg tijela pravosuđa, trebalo bi biti nezamislivo u bilo kojoj državi, članici Ujedinjenih naroda, a kamoli u europskoj zemlji, članici Europske unije. Još je skandaloznije da se radi, pravno, o potpuno nevažećemu zakonu, nastalom u totalitarnom komunističkom sustavu bivše države Jugoslavije, još iz 1978. godine, agresorske države na Republiku Hrvatsku. S tom bivšom državom je Republika Hrvatska, 8. listopada 1991. godine, prekinula sve ustavno-pravne veze i proglasila da u Republici Hrvatskoj nadalje vrijede samo novodonešeni zakoni. Nikada nisam čula da je dotični zakon konvalidiran.
 
Moralni zakoni
 
Najvažnije je da u svakom humanom i civiliziranom društvu trebaju biti zakoni zasnovani na univerzalnim moralnim načelima, prema kojima bi trebalo štititi i braniti najnemoćnija i najnedužnija ljudska bića, a ne ih, na najveću civilizacijsku sramotu, ubijati. No, na tome planu situacija je sve gora i u svijetu i u nas. U mnogim zemljama uvode se u legalnu uporabu, a i kod nas se mogu nabaviti pilule za pobačaj RU486, što, pored svih ostalih ubojstvenih sredstava, predstavlja pravi holokaust protiv začete djece ili pesticid, kao da se radi o gamadi, sa nesagledivim posljedicama za psihičko i fizičko zdravlje žene, a posredno i muškarca, kao i cijelog ljudskog društva, a pogotovo zapadnih zemalja, naše Hrvatske i cijele Europe, s obzirom na katastrofalnu demografsku situaciju.
 
Sve više se u današnjem svijetu propagira i strašno nasilje prema teško bolesnim i nemoćnim starijim osobama, uvođenjem legalne eutanazije, to jest usmrćivanja takvih osoba. Da strahota bude veća, uvodi se i legalna eutanazija teško bolesne djece, tobože na njihov zahtjev. Nažalost, doći će brzo vrijeme da će bolesnim i nemoćnim ljudima biti neugodno što su uopće živi i da će se bojati otpremanja u bolnicu. S druge strane, radi komercijalnih interesa, među mladima se propagiraju sve vrste nemoralnosti na seksualnom području, legalizacija droge i sve drugo što im uništava budućnost.
http://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2016/05/HOD-525x460.jpg
Zbog takvog nemoralnog stanja u svijetu i u nas, ni mi, borci za pravdu i ljudska prava, ne možemo privoljeti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske da pokrene kaznene postupke protiv počinitelja genocida nad rođenim Hrvatima različite životne dobi, od rođenja do starosti, poslije Drugog svjetskog rata, kao i za druga kaznena djela, sve do 1990. godine, a ni za ratne zločine nad Hrvatskom i hrvatskim narodom tijekom velikosrpske agresije u vrijeme Domovinskog rata. Također vidimo da bi u naše vrijeme neki ljudi, pa i vrlo utjecajni, htjeli na te zločine čak prisiljavati i liječnike, koji su prisegli da će apsolutno štititi ljudski život, od samoga začeća, te bi im ukinuli i pravo na priziv savjesti, kao i medicinskom osoblju, koje bi, valjda protiv svoje savjesti, moralo u tim zlim činima sudjelovati.
 
Umjesto da se donese zakon o zaštiti i dobrobiti ljudskoga života od samoga začeća, tj. od početka do kraja, te da sa djecu i mlade, kao i sve ljude, odgaja za odgovorno ponašanje u spolnom životu, kao i na svim drugim područjima življenja, jer je svako razumno ljudsko biće za to sposobno, a prakticiranje spolnosti nije hrana, voda ili zrak, da se bez toga ne može živjeti. Ako se začeće, makar i slučajno, dogodi, jer ljudi su ipak i slaba bića, onda svakako takvim osobama treba pomoći da se začeti život sačuva, a ne da ga se uništi. Osobito treba pomoći ljudima u braku, gdje je jedino normalno i prirodno mjesto za rađanje i odgoj djece, ako su, zbog bilo kojih razloga, obitelji u nevolji.
 
Zabrana, kako se najčešće govori i piše, pobačaja nema nikakvog smisla, jer se ne može zabraniti nešto što se tajno događa na intimnom području, jer to nije za kontroliranje, niti može biti kontrolirano. Ako netko to želi i hoće činiti tajno i na svoju ruku, neka njemu bude na osobnu savjest, kao i onima koji mu u tome pomažu. Na žalost ili na sreću i tajni takvi zahvati su u stručnim rukama. Moralno je nedopustivo da se zlo odobrava putem zakona, a što ide na savjest svih nas u takvoj državi. Žalosno je da se putem medija i na sve druge načine stvara atmosfera da je normalno civilizacijsko dostignuće da se putem zakona mora omogućiti nasilje protiv života svima kojima to padne na pamet. Stoga sve borce za ljudska prava, kao i sve humane ljude, pozivamo da zajednički najodlučnije povedemo borbu za ostvarenje prava na život, u cjelokupnom njegovu naravnom trajanju, kako bi se na tim temeljima izborili za sva ostala osobna i skupna ljudska prava.
 

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Kućom Dubravac, u Kladarima

 
 
 U Bosni našoj kod Modriče,
Selo Garevac – lijepa slika.
Tu ‘‘Hvaljen Isus” svatko kliče,
Tu živalj čistih katolika
Ljubomorno čuva rodni prag.
Dvjesto godina korijen klijo,
Dvjesto proljeća život cvao.
Kršni Bosanac ko hrast bio
I mnogi rod selu dao,
I nik’vi ga ne smrvi vrag.
Šargije sveđ žice tanke
Svirale sitno, zanosito,
Igrale mlade Garevljanke,
Momci pjevali ponosito,
Seljaku život mio, drag.
Po muci, znoju, skrbnom trudu
Po svetoj vjeri časnih pređa,
Garevljan čuvo rodnu grudu
I pamtio granice međa,
I nikad ne htje stranca trun.
Bi umiljatih slatkih riječi
I  ruku što no kruha daju,
I svega što ti dušu liječi;
Vladala ljubav ko u raju,
Blagoslova Božjeg život pun.
U slozi ‘vakat’ sporo teko
Garevljan s malim sretan bio.
”Hvala ti Bože,” skrušen reko
I ništa nije poželio
Osim slobodu i svoj mir.
Al’ vrijeme nosi breme vijekom,
Noću pjesma, ujutro tuga.
Život je igra sa čovjekom,
Kapljica meda, patnja duga,
Osmijeh sakriva suza vir.
Ko treptaj oka mira nesta
Planuo Bosnom vatren boj.
Milozvuk šargije selom presta,
A junaka, ko mravi roj
Skoči za rođenog praga spas.
Iz groba viknuše oci mrtvi:
”O djeco, vi ste naša dika!
Sloboda stječe se sveđ na žrtvi
Tisuć’ hrvatskih mučenika,
Stog’ dižite za pravdu glas.
Domoljubi ste ko i djedo,
A što drugo možete bit?
Starac unuku ime predo,
Čemu naslijeđe časno krit?
Ne krije ga ni mali crv.
Domobran jesi, slavan borac,
Koj’ vjekovima pošten bio.
Ime je tvoje mirotvorac,
Za Hrvatsku si rado mrio
Dragocjenu joj dao krv.”
Zaurla rat, strašna neman
Iz vražjih ralja rido plamen.
Garevljan kliknu: ”Za Dom spreman!”
Junačka grud, tvrdi kamen
Odolje mnogi napad ljut.
Kroz vihor, vatru i kroz vodu
Branio stoljetnu svetu među.
Za svoj Garevac, za slobodu,
Grobak čuvao dragom pređu,
Volio sela svaki kut.
Gle, grabežljivi orli suri
Zalijetaju se mnogim danom.
Divlji lešinar vrišti, juri,
Da tuđi dom mu bude stanom,
Da katolički jede kruh.
Toj bijesnoj četi Lucifera
Toj divljoj hordi sa Balkana
Mržnje prevrši svaka mjera.
S njima Hrvata, partizana,
Josipa Broza zao duh.
Kućom Dubravac, u Kladarima,
Nejačad drhti, plače mati:
”O smilujte se anđelima!
Nemojte mi dječicu klati,
Stignuti će vas Božji prst.”
Uzalud suze. Nož je sjev’o,
Četnik mahnito. Usred smijeha
Veselio se, urlo, pjevo…
Bilo izobilj smrtnih grijeha,
Čizma gazila sveti Krst.
U skromnom domu Banovića
I opet četnik pije, kolje.
Strašnoga li krvoprolića!
Uživa Srb do mile volje,
Smeta mu susjed, Hrvat brat.
Plakalo Nebo; bila strava,
Ubijalo se, tuklo, sjeklo…
Pa da si manji i od mrava
Dušman ti mrzi svo porijeklo,
Rado bi ti slomio vrat.
Prohuja rata groznog vrijeme
I ništa dobrog ne donese,
Tek trnovitih jada breme
Nad hrvatsku nam Zemlju strese,
Ratnih nevolja gorak plod.
Slavom se kite ‘pobjednici’
U nevinoj se peruć krvi,
Lukavih Engleza saveznici
U vražjim spletkama ‘vijek prvi,
Čerčila hladnog, hladan rod.
Taj ‘dobri’ Englez mirno gledo
Na Blajburgu gdje krv se puši.
Četvrt milujuna, sve Hrvata,
U vlastitom se hropcu guši,
Od straha drhto neba svod.
I bi jauka sa svih strana;
Zalud što ratno minu doba,
Bratstvo-jedinstvo partizana
Kopa Hrvatskom grob do groba
Skrivajuć gnjusnog djela sram.
Harao znak crven’ zvijezde,
Na tron zasjede jugoklika.
Bijesni orli šire se, gnijezde
U svetom domu pravednika
Gdje jučer bio Božji hram.
http://i49.tinypic.com/99e6fq.jpg
U Garevcu je kulak čovjek
Pero Burić, Perendom zvani.
Poštenje ga resilo odvijek,
Po dobrom djelu vazda znani,
A tko je dobar, tome čast.
Imanja je u njega finog:
Ovaca, krava, pustog blaga,
Kruha, žita i svega inog
I vel’ka štala, braćo draga,
A na nju glednu jugovlast.
Ta štala neka zatvor bude
Za protivnike crvenjaša,
Za one koji Tita kude
I viču: ‘‘Živjela lijepa naša!”
Ustaška banda mora past!
Nastala hajka, ajme, jao,
Hapšenje, tuča, užas, klanje…
Grozan bijaše svud pakao;
Nemoćnih žena preklinjanje
Orilo se do Neba gor.
Dvjesto pedeset Garevljana
Muževa krasnih mirnog sela
U Burić štalu jednog dana
Partizanska zapovijed svela –
Hrvatskih vojnika tužan zbor.
Svak’ se slobodi miloj nado
Krivice ne bi baš pri njima.
Što branili su prag svoj rado,
Što zvali su se Hrvatima,
Zar će im itko kaznu dat?
Srbopartizan, sluga Tita,
Taj čovjek što no prezr’o Boga,
Ko’m dušu uze vraga svita
Osta izrodom kraja svoga,
Ne pozna tko mu jučer brat.
Dvjesto pedeset pravednika
U Burić štali čami, moli,
Dvjesto pedeset nevoljnika
Spasit bi rado život goli,
Jedini život, Božji dar.
Na domak štale glasi bruje,
Dječica teže milom tati.
Svud žena plač odjekuje,
Htjele bi roblju kruha dati
Il’ ruku mu taknuti bar.
Uzalud djeva molbe reda,
Uzalud dukat mati nudi,
Zmijsko srce smekšat se ne da.
Bezbožnicim’ su krute ćudi,
Hrvate čeka loša kob.
Oruđa zveket selom zveči
Lopate, pijuke, vrazi kupe,
Garevac kroz noć bolno ječi…
Iz Burić štale kreću grupe
Da kopaju si vlastit grob.
I čuješ usna tiho broji:
‘‘Zbogom, o Bosno, zbogom rode!
Nek u povijesti vječno stoji
Da trnov put je do slobode,
Da Hrvat sveđ će žrtva bit.”
Na Pašincu, a izvan sela,
Osvanula krvava zora.
Gdje svježe zemlje hrpa cijela,
Tuj noćas strašne smrti mora
Uništi Bosne hrabri štit.
‘Disala’ zemlja mnoge dane,
Zemljica dobra Božjem stvoru.
Grleći sinke Garevljane,
Suzom upisa svibnja zoru,
Vrijeme joj zapis neće skrit.
Žure zlikovci k Burić štali,
Još u njoj patnik živi, diše.
Tek sveti bi u raju znali
Što se hrvatskom roblju piše,
Što im donosi crna noć?
Kroz tame mrklu pomrčinu
Pred štalom hukte kamioni.
Ruke svezane tužnom sinu,
Na selo pade pogled bo’ni,
Kolone moraju brzo poć.
Isuse, reci kud ih voze,
Gdje će ih banda kleta sprtit?
Kakvim li se mukama groze,
Hoće l’ im živim kosti krtit?
Smiluj se, Kriste, roblju tom.
Mjesec s visina tužno gledo
U kobno mjesto smrtne strave,
Crvenjaš bijedne ljude redo
Na bajeru Šamca, kraj Save,
Da im zatare ime, spom.
Potekla krv do koljena
Bilo vapaja, uzdisanja,
Nesretnoga Blajburga scena
I pravednoga proklinjanja:
‘‘Ubojico, klet ti rod i dom!”
Međ’ osuđenim, gledaj diva,
Jakov Perković, reć bi, stijena,
Stasom muškarce nadvisiva,
Momčina snažna, neviđena,
Perkovićevog doma kras.
Bosanac – Samson hrabrost skupi
Odižuć u zrak jugovraga
I grdno ga o zemlju lupi
I bjegnu momak do bestraga,
A bjegnuo u sretan čas.
Za njim pohrli Andrić Niko
Ko zrakom da mu noge lete,
Kroz kišu metaka hrabro kliko:
”Oj partizanske hulje klete,
Od Boga mi je stigo spas.”
Crvenila se krvlju Sava
Tjelesa plivala kraj bajera,
Kom viri lice, noga, glava,
Kog u dubinu voda stjera
Da na dnu čeka sudnji dan.
Gle, Garevljanka Savi hrli
Suzama topi bajer zelen,
Zemljicu tvrdu rukam’ grli
Gdje mirisni joj svenu neven,
Sava joj slušala tužan poj:
”O mili dragi, zlato moje,
Zašto mi tebe zlotvor ubi?
Otvori blage oči svoje,
Voljena te ženica ljubi
I ljubit će te život sav.
Prestani teći vodo Savo
Da nađem kosti draganove.
Valovlje mutno, a krvavo,
Odnese duša naših snove,
Uvenuo mi zumbul plav.
Dušmanine, sveđ proklet bio,
U crninu me jadnu vrže;
Suzom mi poli život cio
S glave mi vijenac cvjetni strže,
Ah, nek i meni bude kraj.”
Godinam’ gorke suze teku,
Majčin vrisak se i sad čuje.
Na bajeru, uz suznu rijeku
Starica bolna jadikuje
Od žalosti plače i raj:
‘‘Ivane, sine plemeniti,
Ružmarin za te cvjetat neće,
Majčica će ga sveđ saditi;
U jesen, zimu il’ proljeće,
Čekati ću Ivana svog.
Izdajnici hrvatskog roda,
Judinoga ste soja, sjeme,
Svita koj’ vragu dušu proda
Krvlju okalja ruke, tjeme,
Sluge režima paklenog.”
Dvjesto pedeset udovica
Posrću, puze, njive rade,
Dvjesto pedeset Hrvatica
Dižu na noge sinke mlade,
U praznoj kući bijeda, glad.
Stenjući oru plitku brazdu
U znoju, suzi, sjeme pliva.
Zovu sirote mrtvog gazdu,
Dušu razgara vjera živa –
Bog će pogledat njihov jad.
Vrela suza i dalje tekla
Trpjela majka Garevljanka.
‘‘Nek vječno pati” vlast je rekla.
‘‘Nesalomljiva ta Bosanka
Na koljena morat će past.”
Al’ pala nije. Osta čvrsta
Ko baba njena što no bila,
Jer žuljnoga je preko prsta
Krunicu svetu vijek nosila;
Plamtjela gnjevom jugovlast.
Čovječe hrvatski, gdje god bio,
Nanesu l’ te Garevcom puti,
Nemoj zaobić spomen mio
O kojem zlotvor sramno šuti
I podlo skriva krvav dlan.
Pogledaj kobnu Burić štalu,
Slušaj što hladni zid ti zbori.
Kreni u povijest prohujalu
Gdje crven zvijezda zakon tvori,
Kad Garevac stiže crni dan.
Moli nek ne bude više rata,
Dosta je klanja, suza, krvi,
I dosta smrti u Hrvata;
Pobjednik, zadnji ili prvi,
Morat će platit duga svog,
Jer pravedan je stari Bog.
 

Marija Dubravac, Brisbane

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Petak, 18/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1257 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević