Get Adobe Flash player

Srbijanska regionalna jurisdikcija - hrvatska indolentnost ili veleizdaja?

 
 
Srbija je uz obilatu pomoć hrvatskih orjunaša dragovoljcima i braniteljima Domovinskog rata pripremila pakleni progon. Možete li zamisliti ovakav monstruozan scenarij: Savezna Republika Njemačka 1965. temeljem arhiva i istraga SS-a i Gestapoa protiv, primjerice, pripadnika češkog ili poljskog pokreta otpora ili savezničkih vojnika u Drugome svjetskom ratu, podiže optužnice. Pritom treba imati na umu: srpska agresija na Hrvatsku i BiH sastavni je dio jednoga općeg srpskog nacional-socijalističkog projekta i pokreta u kojemu je JNA, osim ostaloga, imala ulogu SS-a i Gestapa. Takvim optužnicama Srbija na svome teritoriju ili na teritoriju svojih simpatizera može oteti bilo kojeg hrvatskog dragovoljca ili branitelja u Domovinskog rata a posebno bivše zatočenike srbijanskih logora, i zatočiti ga te presuditi slijedom optužnica agresorske JNA. Srbija se lukavo, bizantski, pred međunarodnim institucijama brani kako nema veze sa JNA dok na drugoj strani u cijelosti preuzima integralne optužnice te iste zločinačke JNA.
http://www.paragraf.rs/dnevne-vesti/vesti-slike/19.jpg
Hrvatske vlasti, pravosudni i diplomatski sustav dijabolično su ignorirale sva upozorenja. Ignoriranje i nerad su išli toliko daleko da se nameće pitanje ima li u cijeloj priči elemenata zavjere kojom bi izjednačili krivnju za ratove devedesetih a Srbiju oslobodili njezine odgovornosti za agresiju te od agresora načinili regionalnog hegemona. U ovoj složenoj temi kronologija je vrlo bitna pa je zbog budućnosti prenosim na papir.
 
Godine 2004. Tužiteljstvo Republike Srbije preuzima optužnice vojnog tužiteljstva nekadašnje SFRJ i Jugoslavije, naslijeđene od nekadašnje za Hrvatsku agresorske JNA. Time Srbija činjenično preuzima i odgovornost za nedjela JNA tijekom devedesetih koju inače pred međunarodnom zajednicom i međunarodnim sudištem uporno niječe.
 
Prvoga siječnja 2010. Srbija je u svoj Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine unosi članke 2., 3., 5.-8., 17.-20. Predmetne novele, inače uobičajenog zakona su toliko rašomonske, dijabolične, apsurdne i pravno upitne da se čovjek zapita ima li zdravog razuma. Danas, srećom, međunarodna policijska organizacija Interpol, svjesna apsurda, odbija postupati po srbijanskim tjeralicama osnovom takvog zakona ukoliko ih ne potvrdi pravosuđe matične države. Predsjednik RH u to vrijeme, Ivo Josipović predsjednik Sabora RH je Luka Bebić, a predsjednica Vlade RH je Jadranka Kosor. Svi besramno šute o problemu iako ga dobro poznaju. Oni se bave  oduzimanjem generalskih činova Norcu, Glavašu i Zagorcu. Ministar vanjskih poslova u to doba bijaše Goran Jandroković. Dotični mladac nije učinio ništa da spriječi ovakvu notornu srbijansku agresiju. Nije čak ni povukao veleposlanika na konzultacije iz Beograda. Kamoli da je organizirao širu međunarodnu kampanju koja bi prisilila Srbiju na ukidanje spornih odredbi zakona. Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković također ima bitnijih poslova od zaštite svojih građana pod nasrtajem bezumnog agresorskog progona i ne čini ništa. Ključni, lukavi igrač u svim pravosudnim apsurdima i podvalama Hrvatskoj, glavni državni odvjetnik, Mladen Bajić (2002.-2014.) u to doba vjerojatno likuje i nestrpljivo čeka prva srbijanska uhićenja.
 
18. travnja 2010., Uz sramotnu šutnju, političku, pravosudnu i diplomatsku, gotovo bez ozbiljnih reakcija u RH prošlo je uhićenje (otmica) hrvatskog branitelja Veljka Marića na graničnom prijelazu između Bugarske i Srbije, koji je do tada nesmetano prelazio u više navrata.
 
19. travnja 2010. Srpsko državno odvjetništvo naknadno izdaje zahtjev za provedbu istrage,što dokazuje stvarne velikosrpske namjere. U trenutku uhićenja Marić nije bio na međunarodnoj tjeralici. Optužnica protiv njega biva podignuta tek u kolovozu 2010. što sugerira da je odabran nasumce  a optužnica sačinjena po potrebi, naknadno.
 
2011. Vlada RH saziva stručnu skupinu koja zaključuje da je ovakovo srpsko postupanje protivno mnogim međunarodnim i konvencijama UN. Željko Horvatić, predsjednik Akademije pravnih znanosti izjavio je kako su ovakvi postupci „narušavanje ljudskih prava“ svih građana u zemljama nad kojima je Srbija cinično i prljavo preuzela nadležnost.
 
5. siječnja 2011. na graničnom prijelazu u Orašju uhićen je Tihomir Purda i prebačen u pritvor u Zenici zbog naloga srbijanskog Tužiteljstva za ratne zločine. Njegov je iznuđen potpis u logoru uključen kao dokaz za mogući ratni zločin u Vukovaru. Slučaj je preuzet iz skupine vojnih predmeta s početka 1990-ih te je prošao prvu reviziju od kada je 2004. tužiteljstvo preuzelo predmete ratnih zločina od ondašnjega beogradskog vojnog suda.
 
3. veljače 2011. Po nalogu srbijanskog tužitelja, osnovom ugovora o suradnji s DORH ispitana je liječnica i ravnateljica vukovarske bolnice dr. Vesna Bosanac. Taj slučaj jasno  demonstrira monstruoznost srbijanskog plana i sramotno, veleizdajničko priležništvo hrvatskih orjunaških struktura u ostvarenju velikosrpskih ciljeva te izjednačavanja hrvatske žrtve i srbijanskog agresora. U javnost je procurila informacija o stotinama optužnica temeljem optužnica nekadašnje JNA.
 
Travanj 2011. U javnost su procurile informacije o postojanju Memoranduma SANU 2. Riječ je o dokumentu internog karaktera, s oznakom “čitanje bez daljeg rasturanja“. “Memorandum 2 je sačinjen sa ciljem da spasi Srbiju nakon svih balkanskih poraza i stavi je u ravnopravan položaj sa svim državama na koje je izvršila agresiju. U nekoliko poglavlja se navode osnovni pravci i ciljevi kako se Srbija treba i može spašavati u međunarodnim sudskim procesima. Također, kako umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja“. Autori se zalažu za strateški oslonac Srbije na NR Kinu i Rusiju te planiraju poticanje građanskog nezadovoljstva i nemira u susjednim državama, kako bi se oslabila mogućnost tih država da smetaju ostvarenju strateških srpskih interesa. Mnogi intelektualci prepoznaju u "Drugom Memorandumu SANU" nastavak velikosrpske politike.
 
3. rujna 2011. ugledni profesor zagrebačkog pravnog fakulteta, Davor Derenčinović objavljuje članak 'Nekoliko komentara uz Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine RS' objavljen u Zborniku Pravnog fakulteta (br. 3/2012.). U članku profesor precizno objašnjava koje postulate međunarodnog prava Srbija krši spornim člancima zakona. Hrvatska politika, diplomacija i pravosuđe i dalje đavolski šute.Mnogi domaći i inozemni stručnjaci ukazuju da je Srbija spornim točkama zakona prekršila niz međunarodnih pravnih propisa, povelja i konvencija. Pravni stručnjaci se slažu da je univerzalna jurisdikcija kao pravni postulat trebala prestati pojavom Međunarodnog kaznenog suda, zbog manipulacija i kontroverzi koje su najbolje vidljive u slučaju Veljka Marića. Apsurdnost i monstruoznost srbijanskih žandarskih proširenja pravnih ovlasti na zemlje i razdoblje u kojemu je činila međunarodnu agresiju ne može se dovoljno istaknuti. Mnoge braniteljske udruge, pravni stručnjaci i intelektualci obraćaju se hrvatskim vlastima ukazujući na opasnost i monstruoznost srbijanskog plana.
 
4. studeni 2011. Hrvatski sabor usvaja „Zakon o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije“ (NN 124/11, od 4. 11. 2011. godine). Slabašna zakonska akcija svjedoči o općem nesnalaženju hrvatskih državnih struktura. Iako je zakon ponudio vrlo slabu zaštitu hrvatskih građana protiv njega su ustali mnogi iz SDP-a, posebno Milanović te Predsjednik RH Ivo Josipović i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. Ivo Josipović čak traži ocjenu ustavnosti hrvatskog zakona od koje naknadno odustaje. Njihov plan je išao k otvaranju općeg lova na dragovoljce i branitelje. Zakonom o ništetnosti uspjelo se zaustaviti lov u Hrvatskoj. Opasnost međunarodnih rjeralica u sivoj zoni, mimo Interpola koji je odbio po njima postupati, ostala je ogromna.U to vrijeme predsjednik RH je Ivo Josipović, predsjednik Sabora je Luka Bebić, predsjednica vlade RH je Jadranka Kosor ministar vanjskih poslova je Gordan Jandroković, ministar pravosuđa je Dražen Bošnjaković a glavni državni odvjetnik i dalje Mladen Bajić. Nitko od navedenih ne poduzima ništa konkretno na međunarodnom planu kako bi spriječio srpsko pravosudno divljanje. Unatoč slabašnom učinku tijekom 2011., evidentni su barem pokušaji kako bi se Srbiji pariralo.
 
19. 12. 2012. Kako bi Srbima olakšao odabir budućih žrtava, Predrag Matić Fred slavodobitno objavljuje dugo pripremani registar hrvatskih branitelja, te mami sve sudionike DR da objave i svoje ratne puteve unutar registra. Dugo se na političkoj sceni nije dogodio kontroverzniji potez. Takav akt ne postoji nigdje na svijetu a poslužio je samo jednoj svrsi – Srbija ne može pogriješiti u odabiru budućih žrtava. Imaju ime i prezime, ime oca, godinu i mjesto rođenja, ratni period i jasnu podjelu bojnog i nebojnog sektora. Fredi objavu registra dijabolično naziva božićnim poklonom braniteljima. Mnoge udruge dragovoljaca i branitelja ukazivale su na apsurdnost i opasnost objave ovakvih podataka. Dio stručne javnosti objavu je proglašavao neodopustivom. Sve to bilo je uzalud. Hrvatske dragovoljce i branitelje nasljednici Orjune su odlučili pribiti na križ srbijanskih agresorskih optužnica i ništa ih nije moglo pokolebati u paklenom naumu. Predsjednik RH je Ivo Josipović, predsjednik Sabora RH je Boris Šprem, predsjednik vlade Zoran Milanović, ministrica vanjskih poslova je Vesna Pusić, ministar pravosuđa je Orsat Miljenić a glavni državni odvjetnik je suvereno, mefistovski i dalje Mladen Bajić. Svi zajednički podržavaju objavu registra branitelja, maze i paze srbijanske političare i ne osvrću se na sve glasnija upozorenja iz Hrvatske.
 
10. siječnja 2013. osnovan je Stožer za obranu hrvatskog Vukovara (SOHV). Ponukani divljanjem srbijanskog pravosuđa, nečinjenjem hrvatskih vlasti i najavama pravnog nasilja nad Vukovarom dragovoljci i branitelji su se organizirali u građansku akciju. Od prvog trenutka traže dijalog i široku javnu raspravu o mnogim problemima pa tako i problemu srbijanskog zakona koji hrvatske građane pretvara u zatočenike velikosrpske samovolje.
 
12. ožujka 2013. ministar pravosuđa RH Orsat Miljenić predlaže Srbiji međunarodni sporazum kojim bi riješili nelogičnosti pojedinih članaka srbijanskog zakona. Srbija hladno odbija sporazum pravdajući se  samo njima znanim ograničenjima. Niska politička razina cijele akcije jasno svjedoči kako je ista samo igrokaz kojim se hrvatskoj javnosti mažu oči.
 
7. travnja 2013. u Zagrebu SOHV je organizirao prosvjed. Jelačićev trg dupke pun. Između ostalog traži se i rješavanje problematike monstruoznog srbijanskog zakona.
 
2. rujna 2013. Milanovićeva vlada, noćnom akcijom, postavlja ploče s ćiriličnim natpisima na zgrade u Vukovaru ,unatoč višemjesečnim upozorenjima Stožera za obranu hrvatskog Vukovara (SOHV) da vlasti krše svoje nadležnosti, grubo krše čl. 8. UZoPNM. Milanović i klika odbijaju bilo kakav dijalog. Iz današnjeg rakursa prilično je jasno kako su ovakvim potezom lukavo zamaglili stvarne probleme koji proizilaze iz tadašnjih i budućih srbijanskih optužnica.
 
24. listopada 2013. SOHV organizirao javnu raspravu u prostorima Europskog doma u Zagrebu. Milanović odbio sudjelovanje iako je obećao sastanak s predstavnicima SOHV. Slučaj Veljka Marića ujedinio napore SOHV, Bedema ljubavi i europarlamentarke Marijane Petir. Predsjednik RH Ivo Josipović, predsjednik Sabora RH je Josip Leko, predsjednik vlade Zoran Milanović, ministrica vanjskih poslova je Vesna Pusić, ministar pravosuđa je Orsat Miljenić a glavni državni odvjetnik je, mefistovski i dalje Mladen Bajić. Cijela ekipa mirno promatra srbijansko pravosudno nasilje, ignorira upozorenja stručnjaka, ne pristaje na dijalog te fokus problema seli na probleme ćiriličnih ploča u Vukovaru.
 
26. lipnja 2014. Vesna Pusić i MVEP se krajnje sumnjivo oglušuju na javna i službena upozorenja da traje screening Srbije u poglavlju 23. i 24., te da je vrijeme nešto poduzeti kako bi srbijanski pokušaj regionalnog žandarmiranja suzbili. Unatoč jasnoj prigodi nisu učinili ništa, ama baš ništa, kako bi u mjerila uvrstili evidentan međunarodni pravni problem.
 
5. studeni 2014. europarlamentarka Marijana Petir budi pozornost Europske komisije za slučaj Veljka Marića, ukazujući na nedopustivo srbijansko manipuliranje međunarodnom pravnom stečevinom.
 
5. prosinca 2014. SOHV prikuplja 57 potpisa saborskih zastupnika, inicira hitnu saborsku proceduru te u predloženim zaključcima  traži:
1.) obvezati Vladu Republike Hrvatske da kroz pristupne pregovore Republike Srbije s EU-om, poduzme sve predviđene mehanizme kako bi se kroz poglavlje 23. stavilo izvan snage sporne članke  srbijanskog Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih tijela u postupku za ratne zločine...
2.) obvezati Vladu Republike Hrvatske da poduzme sve političke, pravne i diplomatske korake kako bi spriječili kršenje osnovnih ljudskih prava Veljka Marića. U inicijativi uz SOHV sudjeluju: Bedem Ljubavi, Zbor Udruga Veterana Hrvatskih Gardijskih Postrojbi, Udruga Specijalnih Jedinica Policije, HOS i mnoge druge braniteljske udruge. Međunarodnu dimenziju slučaja osigurali su  hrvatski europarlamentarci, predvođeni Marijanom Petir. Očekivano ali ipak zapanjujuće  odbijanje dijaloga o predloženoj temi doživjeli su od većine zastupnika SDP-a, zastupnika HNS-a, SDSS-a te ostalih zastupnika manjina. Predsjednik Sabora Leko, učinio je sve kako bi raspravu prolongirao što duže.
 
23. prosinca 2014. Marijana Petir uspijeva posjetiti Veljka Marića u srbijanskom zatvoru. Tako je opet podsjetila javnost na ovu frapantnu subverziju podržanu od hrvatskih priležnika srbijanskog nasilja. Unatoč jasnom razotkrivanju opasnih namjera pojedinih struktura unutar hrvatskih vlasti da naštete integritetu i suverenitetu RH, Milanovićeva vlada ne čini ništa da bi popravila učinjenu štetu. U uroti ih podržava predsjednik Ivo Josipović, predsjednik Sabora Josip Leko, ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić i ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Glavni državni odvjetnik je Mladen Bajić kojega tijekom godine zamjenjuje bivši bliski suradnik Dinko Cvitan.
 
5. veljače 2015. saborski predsjednik Leko, pritisnut činjenicama i razotkriven ipak uvrštava u dnevni red sabora točku koju je SOHV inicirao potpisima 57 zastupnika. Većina pod ravnanjem Milanovića odbija predložene zaključke kojima bi hrvatska vlada morala poduzeti sve korake u zaustavljanju pravnog, moralnog i žrtvoslovnog srbijanskog nasilja nad suverenitetom Hrvatske. Milanović se pokriva obećanjima o reguliranju tog problema tijekom pregovaračkog procesa Srbije i EU-a, znajući da 2014., iako upozoreni, namjerno nisu učinili ništa kako bi taj problem ušao u kriterije screeninga Srbije.
 
2. lipnja 2015. ono što su proglašavali nemogućim odjednom se pokazalo mogućim. Veljko Marić je prebačen u Hrvatsku na služenje kazne. Tako se vjerojatnim dogovorom Milanovićeve ekipe sa srbijanskim prijateljima, nad Hrvatsku navukla još jedna dimna zavjesa. No, Veljko Marić ostaje u zatvoru. Hrvatska je unatoč Zakonu o ništetnosti priznala presudu srbijanskog suda a time i njihov apsurdni pravni križanac kojim postaju žandari imaginarne, nove Jugoslavije.
 
18. srpnja 2016. Srbija je otvorila poglavlje 23. i 24., u pristupnim pregovorima s EU-om. Milanović bezočno laže i optužuje sadašnju vladu za nemar pri uvrštavanju hrvatskih primjedbi u pregovarački okvir, koje on osobno zajedno s orjunašima svoje vlade nije uvrstio tijekom 2014., unatoč upozorenjima, unatoč saborskoj sjednici, unatoč slučaju Veljka Marića koji je zorno ilustrirao i budućnost hrvatsko-srpskih odnosa.
 
20. kolovoza 2016. Srbija nesmetano nastavlja progon hrvatskih državljana optužnicama JNA. Opasnom zamjenom identiteta uhićen je Zdravko Hlobik. Optužen je za sudjelovanje u akciji kojom se rušenjem mosta u Batini pokušalo spriječiti srbijansku agresiju na Hrvatsku. Srbija akciju tretira kao terorizam. Miro Kovač, sadašnji ministar vanjskih poslova kriješti za unutarnju političku uporabu. Opet nema konkretnih akcija. Predsjednica šutnjom misli kupiti mudrost. Ministar Šprlje vjerojatno ne razmišlja o problemu. Dok Srbija sipa neutemeljene optužbe o fašizaciji Hrvatske i svaku širi međunarodnim institucijama, naše diplomatske sfere čekaju da laž ponovljena tri puta postane istina. U trenutku zatvaranja poglavlja 23. i 24. srbijanskih pregovora bit će dovoljno zaprijetiti nam zatvaranjem slavina fondovskih sredstava i naši politikanti će, ako treba, potpisati i smrtne presude dragovoljcima Domovinskog rata.
 
Srbija će nesmetano nastaviti provoditi velikosrpske planove Memoranduma 1 i 2 SANU. U Hrvatskoj politici će nažalost, uvijek biti dovoljno orjunaša kojima je cilj raditi protiv hrvatske suverenosti. Hrvatska je dobrohotno odustala od 22.000 optužnica za ratne zločine, imenujući ih zločinima u ratu i primjenjujući Zakon o općem oprostu, iako je većina tih zlodjela puno bliže ratnom zločinu od nikad dokazanih insinuacija u slučaju Veljka Marića. Ostaje razotkriti koje su to lijene ili zavjereničke strukture unutar DORH-a ignorirale činjenice. Primjer mjesta u kojemu živim jako dobro oslikava problem. Tijekom dva upada do centra mjesta četnici i JNA su izvršili egzekuciju 16 civila. Napadi su odbijeni, žrtve odmah utvrđene, sve evidentirano, zna se koji nas je korpus JNA napadao. I nikada optužnice! Iako joj odredbe o univerzalnoj jurisdikciji iz KZ daju pravo suditi, primjerice, osobi srpske nacionalnosti za ratni zločin na Kosovu, Hrvatska to ne čini već postupa u skladu s ustaljenim europskim sudskim praksama, ne zlorabi univerzalitet u političke svrhe kao što to čini Srbija, ne šalje tjeralice urbi et orbi niti DORH drži u ladici tajni popis potencijalnih optuženika iz kojih onda vadi po potrebi i u svrhu ucjenjivanja ili uznemiravanja susjedne države. Hoće li razotkrivanje djelovanja hrvatskih orjunaša i veća svijest o apsurdu srbijanskog postupanja biti dovoljan poticaj za energične akcije buduće hrvatske vlade vidjet ćemo uskoro.
 
Ukoliko hrvatski dragovoljci i branitelji dožive ulazak Srbije u EU s ovakvim zakonskim odredbama, sprema im se neopisive životne more. Institutom europskog uhidbenog naloga Srbija će kao velikosrpski agresor i sljednik JNA, agresorskim optužnicama i presudama ponovno suditi žrtvama agresije. Žrtve će birati po želji, iz registra branitelja u suradnji s hrvatskim orjunašima. Oni koji su stvorili demokratsku i nezavisnu Hrvatsku u najboljem slučaju postat će zatočenici unutar državnih granica, no neće imati mira ni unutar njih.
 

Željko Maršić - Zenga

Novinar Slobodne prijeti: ili Hej Slaveni, ili Bože pravde - ili - JAMA

 
 
Ne znam, ne gledam počinje li N1 televizija  program s „Hej Slaveni“  ili s „Bože pravde“, nu kako sam iznenada doznao da je njezin  kolumnist Boris Dežulović bit će prije kako započinje sa „Sprem'te se spremte“ - za naš program, mislim „obnove i izgradnje“, mislim Jugoslavije, pod  šajkačom Srbije. To ne će ići bez rata, a i on se slaže, kako za „Balkan“ tako i šire. Uostalom i jučer je u Europi, Ukrajini, trajao; seoba naroda poseban je oblik rata protiv nje, ma što o tome mislila Angela Merkel, itd. redom slijedom.
http://images3.kurir.rs/slika-900x608/boris-dezulovic-1471551359-973235.jpg
Borisa Dežulovića odavno sam pročitao, ponešto o njegovim „kolumnama“ napisao, ustvrdio kako su one kombinacija medijske, kuge, kolere i ebole još u tiskanom Fokusu. Posebno je zanimljiva njegova „poezija“ o čemu smo također pisali. Dakle, u interesu mentalnoga i inoga zdravlja toga se kloniti. Čovjek(?) sve „ovdje“ toliko mrzi, vjerojatno i svaku travku koja „ovdje“ nikne, sigurno i onu koja još nije ni nikla, pa ga se treba kloniti, inače će vas zaraziti takvom i tolikom mržnjom da će vam se mozak jednostavno raspasti. Ne znam čini li on to još uvijek iz Beograda, kao svojedobno, ili iz Splita. Svejedno, ništa ne pomaže, kakva kanta, ni cisterna govana koja je upravo „posaugala“ septičku jamu godinama punjenu. Ništa. Naravno kako preletim srbijanske portale, pročitam ponešto zanimljivo uglavnom iz vanjske politike i o hrvatsko-srpskim odnosima.
 
Srbi poludjeli za Dežulovićem
 
Tako sam u srpskom i u srpskim okvirima medijskom smeću Kuriru (imamo i mi sličnih „preko nekoliko“) nabasao na kolumnu Borisa Dežulovića koju je on kao kolumnist N1 televizije objavio još 2015. Kakav pornić, da ne spominjem poznatije pornikuše, Srbi jučer i danas svršavaju nad kolumnom Borisa Dežulovića iz zamrzivača, pa podgrijanom. (Zar odavno  ne tvrdim kako Dežulović izaziva bolest?) Povod je, naravno, pobjeda njihove košarkaške reprezentacije nad našom, koju njihovi mediji iz bez Dežulovića tretiraju i više nego - ratnu pobjedu. Istina, prilično su se pribojavali Hrvaat, pa je slavni Moka Slavnić, kojega je u tadašnjoj reprezentaciji „izmislio“ Hrvat Mirko Novosel, a ovdje stekao i športsku slavu (Jugoplastika) bio dao i alibi za eventualni poraz: ako ga bude glavni uzročnici će biti „Srbi iz hrvatske reprezentacije“ Šibenčani Aco Petrović i Dario Šarić. Mislio sam da je Moka pametniji, a on baš onako čisto šovinistički uz zaborav kako je prvu medalju za Srbiju osvojio Hrvat, dakako, kao državljanin Srbije, zapravo politički Srbin, a naročito športski Srbin. Nije mi drago što su izgubili, nu izgubili pa što. Uostalom učinili su čudo, u kvalifikacijama tukli Talijane u Torinu. I dosta mi je tih „mitskih“ susreta Srbije i Hrvatske. Srbija je i u športskom smislu za Hrvatsku samo jedna od blizu dvjesto država: nešto, recimo, poput Zelenortskih Otoka. Za nju, kao i Srbiju, važniji su Britanski Djevičanski Otoci, a oni su britanska kolonija. Tamo ima pretinaca daleko manjih od koša u koje „zakucavaju“ i Srbi i Hrvati, i sva multikulti i multi nacionala, a vode Britanci pa se pravi rezultat nikad ne zna.
 
Vratimo se mi Dežuloviću. Kao i uvijek  najprije čepim nos, stavljam plinsku masku, navlačim sterilne kirurške rukavice i neko staro odijelo koje ću poslije čitanja i pisanja spaliti. Piše ovako Dežulović za televiziju N1 „o hrvatskom košarkaškom prokletstvu“: „Pobjegli ste šupački 1995., nikad se niste vratili“. Dakle i gore nego „zečevi“ kako je Slobodan Milošević govorio o ponašanju Srba za Oluje („bježali su k'o zečevi“) već kao „šupci“, usrani. Opisuje on, da ne bi bilo neke zabune, događaje s Europskog prvenstva u košarci u Ateni od 21. lipnja do 2. srpnja 1995., reklo bi se čisti šport a ne rat. „Malo morgen“, rekao bi i Sloba. Kratki podsjetnik: prvak Europe  postala je SRJ (Srbija i Crna Gora) nakon što su suci u finalu pokrali Litvu toliko da su njezini igrači u jednom trenutku napustili teren. Koliko je krađa bila bezočna i očita svjedoči i podatak da su pravoslavni Grci, publika, navijali za Litvu, a ne Srbiju! Hrvatska je na tom prvenstvu osvojila treće mjesto.
 
I gdje su se sada Dežuloviću otvorile rane? U činjenici što su hrvatski košarkaši nakon što su primili medalje pričekali da ih prime i Litvanci, a onda napustili postolje. Nisu pričekali da se odsvira Hej Slaveni u čast Srba (SRJ) jer je tako, navodno „naredio Josif Visarionovič Tuđman“, piše ta spodoba. Bješe to 2. srpnja 1995. Srebrenica je u okruženju, tamo se valjda već pjeva „Bože pravde“, češće „Spremte se spremte...“ Do tada su Srbi uz te pjesme u Hrvatskoj punili jame, Ovčara je davno „odrađena“. Pjevala se i ona „Bit će mesa, bit će mesa...“ pa su naši košarkaši trebali stoički podnijeti jednu od njih, poglavito kad je još i sudačka krađa bila očita. Zbog toga su oni eto „šupci“, a stiglo ih je i prokletstvo, valjda Dežulovićevo, pa više nisu osvajali medalje. Što se tiče „Josifa Visarionoviča Tuđmana“ kako ga naziva, sam je dokaz svoje bezočne laži. Da je Predsjednik Tuđman bio „Josif Visarionovič“ bio bi Dežulović odavno u društvu kolege Siniše Glavaševića, a on upravo napadajući Tuđmana živi sve bolje i bolje. Što ga više napada, što mu je tekst protuhrvatskiji lovica je veća i veća.
 
Okolo košarke pa na Oluju
 
Nego ne piše „to“ ovaj tekst radi nekakve košarke, ma dajte, on to zbog Oluje. Evo o tom malo dulji citat prema Kuriru: »Danas, dvadeset godina kasnije, znamo: Franjo Tuđman – čijom direktivom, valja se i toga sjetiti, Hrvatska televizija godinama kasnije nije prenosila nijedno finale nijednog športskog natjecanja u kojemu je igrala Srbija – morao je Sabonisu, Marčiulionisu i Kurtinaitisu dodijeliti najviše državne ordene. Da su, naime, Litvanci izgubili od te, inače sjajne hrvatske generacije - talentiranije od svake koja je naslijedila njen luzerski gen – i da je Hrvatska prošla u finale, izgubila bi od Jugoslavije dvadeset osam razlike. To nije ni svemirska ravnoteža ni prokletstvo, to je elementarna športska psihologija. Da Hrvati, naime, znaju biti veliki i dostojanstveni u pobjedi, znali bi valjda biti veliki i dostojanstveni i u porazu. A u pobjedi nisu znali biti veliki i dostojanstveni ni onoga ljeta 1995., ni ovoga 2015., kad su slavili njenu dvadesetu godišnjicu. Ima zato boga, ili pravde, čega god, nečega mora biti. Da parafraziram starog prevaranta Gorana Bregovića i onaj njegov proročanski stih o pjesmi i oluji: "tko ne sluša „Hej, Slaveni“, slušat će „Bože pravde“".«
 
Cijela ta mješavina fekalija fol o košarci samo je zbog: „A u pobjedi nisu znali biti veliki i dostojanstveni ni onog ljeta 1995., ni ovoga 2015. (valjda zbog mimohoda HV-a u Vukovarskoj? o.a.) kad su slavili njenu dvadesetu godišnjicu.“ Što se pak izrečene orjunaške, znači fašističke prijetnje kroz usta Gorana Bregovića: „tko ne sluša „Hej Slaveni“, slušat će „Bože pravde“, uzeti ju treba u obzir, jer tu je i nadalje taj san. Zadnjih mjeseci im se čini i kao java, a Dežulović desetke godina u Hrvatskoj i medijima odavde, sada u N1 TV, hrvatski obrambeni i oslobodilački rat i pobjedu, a poraz srpske nacional-socijalističke agresije drži tek predahom za novi. Draži Srbe da se sve za njim praši i pjeva onu srpsku o ratu… “i opet će ako bude sreće“. Pjevaju nam ionako, sada legalizirano, „Spremt'e se sprem'te...“, bacat će bombe (opet)… Pa dobro, bit ćemo spremni. Nego nije problem Dežulović već njegovi poslodavci, sada u N1 TV; oni očito podržavaju te bolesne i huškačke kolumne.
 

Mato Dretvić Filakov

Dana 23. kolovoza - Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima XX. stoljeća

 
 
Svakog 23. kolovoza, pa tako i ove godine, Europska unija i njezine punopravne članice, dostojanstveno obilježavaju Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima XX. stoljeća – komunizma, nacional-socijalizma i fašizma, u čijim su međusobnim razračunavanjima, kao i nasilnim pokušajima nametanja njihovih totalitarnih stavova, stradali desetci milijuna ljudi.
http://2.bp.blogspot.com/-P7r78nZCJfU/U_UgyqkGlxI/AAAAAAAAI9w/QoQqHEVkPZ4/s1600/unnamed.jpg
Njemački nacional-socijalizam i talijanski fašizam, kao što je poznato, vojnim su putem poraženi koncem prve polovice XX. st. Međutim, komunizam, temeljen na učenjima Marxa, Engelsa i Lenjina, u praktičnoj se primjeni uspio održati sve do konca XX. st., i to na prostorima od Vladivostoka do Berlina i Trsta, kao i na drugim kriznim žarištima gdje su komunistički revolucionari uspjeli »izvesti i terorom održavati svoj revolucionarni proizvod«.

Neovisni zapadni izvori u novije vrijeme u javnost su izašli s tvrdnjama kako su dvojica komunističkih diktatora Mao Ce-tung i Josif Visarionovič Staljin po masovnosti i brutalnosti zločina nad svojim političkim neistomišljenicima, počinjenih u vrijeme njihove vladavine, uspjeli nadmašiti i samog Adolfa Hitlera, vođu njemačkih nacional-socijalista. Prema istraživanjima povjesničara, kineski komunistički vođa Mao Ce Tung odgovoran je za smrt  60 milijuna, dok se Staljin drži odgovornim za smrt 40 milijuna ljudi, što je znatno iznad procjena od odgovornosti za smrt 30 milijuna ljudi, za koliko se drži odgovornim Adolfa Hitlera i njemački nacional-socijalistički totalitarni sustav.

Premda se u hrvatskoj javnosti, kao i u javnosti bivših totalitarnih komunističkih sustava u srednjoj i istočnoj Europi, desetljećima isključivo govorilo o zločinima fašizma, mnoge je iznenadio podatak o odgovornosti Josipa Broza Tita i jugoslavenskog komunističkog sustava za smrt oko milijun ljudi, što nekadašnjeg jugoslavenskog diktatora, čije ime i danas nose određene ulice i trgovi u Hrvatskoj i BiH, svrstava među najveće zločince XX. st. U prilog tim znanstvenim istraživanjima i ocjenama izvedenima iz njih, svjedoče tisuće masovnih grobnica i pojedinačnih grobova razasutih od Triglava i Drave na sjeveru Slovenije, do Bitole i Ohrida na jugu Makedonije, nastalih u godinama nakon službenog završetka Drugog svjetskog rata. O karakteru jugoslavenskog komunističkog režima govori i činjenica o potpunom nestanku njemačke i talijanske manjine u bivšoj Jugoslaviji, postojanje kazneno-popravnih institucija i logora poput Golog otoka i drugih mučilišta predviđenih za preodgoj političkih neistomišljenika. Totalitarnost Brozovog režima napose osvjetljuje podatak o svirepom ubojstvu preko 600 pripadnika hijerarhije Crkve u Hrvata, među kojima je bilo 88 bogoslova i sjemeništaraca, te 31 časna sestra, što višestruko premašuje stradanja crkvenih osoba u Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Albaniji, Sloveniji, Rumunjskoj ili Njemačkoj.

Ovogodišnje obilježavanje Dana sjećanja na žrtve totalitarnih sustava, potvrđeno točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2008., pada u razdoblju nakon izricanja prvostupanjske presude u Münchenu u kojoj je nekadašnji jugoslavenski komunistički sustav i pravosudno okarakteriziran kao provoditelj državnog terora nad političkim neistomišljenicima što su mnogi pojedinci, kao i mnoge obitelji, u ne tako davnoj prošlosti osjetili na vlastitoj koži.

Ovim putem pozivamo svekoliku javnost i političke stranke u Hrvatskoj i BiH, gdje i danas djeluju pravni nasljednici nekadašnjeg Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), da u duhu promicanja antitotalitarnog sustava vrijednosti stvore praktične preduvjete za istraživanja, a nakon toga i javnu osudu, politički motiviranih ubojstava, partijsko-državnog terora i drugih oblika teških kršenja ljudskih prava počinjenih u ime jedne partije, jednog svjetonazora i jedne države. Žrtve jugoslavenskog totalitarnog komunističkog režima zaslužuju dostojno mjesto posljednjeg prebivališta, a njihove obitelji zaslužuju iskrenu sućut, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji.

Znanstvene institucije i povjesničari, bez obzira na prijetnje i otvorene pritiske recidiva jugoslavenskog totalitarnog sustava, dužne su ponovno valorizirati povijesnu znanost te iz nje izbaciti sve one ideološke natruhe i fraze komunizma kojima je jednopartijski sustav, ne vodeći računa o činjenicama, grubo kompromitirao povijesnu znanost.

Od svih političkih stranaka, poglavito nasljednika nekadašnjeg SKJ – koji pod imenom SDP djeluju u većini država nastalih raspadom Jugoslavije, pa tako i u Hrvatskoj i BiH, očekuje se da preispitaju svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina totalitarnog komunističkog režima, pod čijim je simbolima 90-ih razaran Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Mostar, Sarajevo i drugi gradovi, te da ih potpuno nedvosmisleno politički osude i pripomognu u utvrđivanju razlike između žrtve i zločinca, što će u budućnosti biti dobar temelj za utvrđivanje objektivne znanstvene istine i međusobnog pomirenja.
 

Hrvatski svjetski kongres

Anketa

A. Plenković je u tajnosti dozvolio MOL-u da u Mađarskoj i Slovačkoj prerađuje hrvatsku naftu. Je li to izdaja nacionalnih interesa?

Četvrtak, 28/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1199 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević