Get Adobe Flash player

Podzemne snage jugoslavenske masonerije nikada nisu odustale od restauracije Jugoslavije

 

 

MASONSKI ZMAJ PRIKRIVENA JUGOSLAVENSTVA I RASNOG KULTUROCIDA

 

Pogovor drugoga izdanja
U tisućljetnoj povijesti hrvatskih ratova protiv Avara, Tatara, Mongola, Mlečana, Turaka i inih agresora na sadašnjem prostoru, Hrvati nikada nisu imali tako podmukla neprijatelja kao što je to bila (i još uvijek ostala) britanska masonerija i njihov izvršni organ rastakanja Hrvatske – srbijanski Drang nach Westen. Taj problem bi već bio pretežak za opstanak hrvatske nacije da im se nije pridružila unutarnja klatež, „pasmina slavoserbska po Hrvatskoj“ (Ante Starčević), koji se prodaju za nekakvu bijednu „čast“ i unosan „(po)ložaj“.
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/19/Kardinal_Haulik.jpg
Autor obnovljena i dopunjenog izdanja knjige KARDINAL HAULIK - PROROK JUGOSLAVENSKE PROPASTI (Haulikotvorstvo Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“), prof. dr. Ivan Biondić, bjelodano prikazuje taj problem: kako iz očišta djelovanja kardinala Jurja Haulika, koji je proročki odredio buduću opasnost za Hrvate, tako i glede djelovanja Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“. Upravo se potonja, kao jedna od središnjih „nacionalno-identitetskih ustanova“,  nadaje kao idealtipski primjer opstrukcije u tijelu Hrvata i to od – otpalih Hrvata, koji Hrvatskoj ne služe, nego ju na manje-više otvoreni način razaraju iznutra. Naime, mašući hrvatskim zastavama u ime „domoljublja i borbe za kulturni razvitak i prosperitet“ a, istodobno – posebno, glede aktualna sljuba „nelustrirana jugo-komunističkog“ i Pupovčeva „aboliranog srbo-četničkog totalitarizma“ – blokirajući procese protiv rastakanja Hrvatske i stvaranje obrambena nacionalnog programa.
 
U svemu tome valja naglasiti da ta metoda subverzivna ratovanja u Hrvatskoj traje već kojih dvjestotinjak godina – zapravo, od stvaranja modernih nacija – započevši s „Ilirskim preporodom“, koji je uz ilirsko prahrvatstvo naglašavao i panslavenstvo, a vrhunila je otvorenom Strossmayer-Račkijevom jugoslavenskom ideologijom (cyrillomethodiana), gdje su „Hrvati i Srblji jedan narod po krvii jeziku” (Franjo Rački). Na tim polazištima, tragompolitike „novoga kursa“ (1905.), Hrvatsko-srpska koalicija prokrčila je putstvaranju: prve, versajsko-monarhističke (1918. - 1945.) i, potom, druge, jaltansko-komunističke Jugoslavije (1945.-1990.), koja je, iz obzorja srpske nacionalne ideologije, u svakoj inačici bila zapravo politička metafora velike ili proširene Srbije. Međutim, onkraj ostvarene samostalne države 1990-ih – glede politike „novoga smjera“ (od 2000. do danas) – dovevši nacionalno i društveno biće na na rub moralna, društvenog i gospodarskog ponora,  „obnovljena“ Hrvatsko-srpska koalicija drži Hrvatsku dijelom (zapadno)balkanskog imaginarija.
 
Najteži dio priče o početku „sdruženja jugoslavenskih narodah“ (na čijiu tragiku upravo proročki upozorava kardinal Haulik) – kako Biondić raskriva prešućene i zamagljene stranice hrvatske povjesnice – počinje onda kada Strossmayer i njegova JAZU financijski i javno podupiru prevođenje i objavljivanje Vuk-Daničićeva Svetog Pisma (1868.), koje je tek posrbljenica izvorna Katančićevog zabačenog hrvatskog prijevoda Biblije (1831.). Naime, pokrenuta u duhu „probuđene misijske svijesti 'evangelikalne' struje zapadnog protestantizma“ – iza čega je idejno i financijski stajalo Britansko i inozemno biblijsko društvo (utemeljeno 1804. u Londonu) – sa svojim pohrvaćenicama (Šulek, 1877., Rešetar, 1895. i Duda-Kaštelan, 1968.), izim na vjerskom i književno-kulturnom, Vuk-Daničićeva Biblija odigrala je presudnu ulogu u oblikovanju jugoslavenskih nacionalnih idelogija (posebno „Srbo-Hrvatah“). Na taj način, pored evengalizatorskih, spomenuta biblija bila je u misiji britanske kolonijalne politike, pa je tako i „jugoslavenstvo“ – kako u knjizi Constructing Yugoslavia otkriva Vesna Drapac (2010.) – zapravo, izvorni “britanski transnacionalni projekt”. Posve mjerodavan “za politiku zapadnih velesila sve do propasti Jugoslavije”, tragom svojih programatskih polazišta, spomenuti projekt nije ništa drugo negoli velika ili “proširena Srbija” („Srbi svi u svuda“). U čemu je, onda, grijeh propusta („istočni grijeh“)  Strossmayera i njegove Akademije?
U skladu s doktrinarnom i dogmatskom činjenicom Katoličke Crkve, proglašenom na Tridentinskom koncilu (1545.-1563.), katolici nisu smjeli posjedovati niti čitati od Svetoga oficija neodobrena ili protestantska biblijska izdanja. Štoviše, u katekizmu Pija X. za vjernike još početkom 20. st. pisala je uputa „ako dobijete takvu bibliju – spalite je!“ Svi oni, koji su se pridržavali protestantskih prijevoda i doktrina, bili su službeno ekskomunicirani iz Crkve, što znači da je svaki katolički monsignor/biskup, ako nije slijedio upute zaključaka koncila i Papinih enciklika - bio pod izopćenjem. S obzirom na to, očito tragom utemeljenja spomenuta Britanskogiinozemnogbiblijskog društva (1804.), u poznatoj Enciklici Ubi Primum (5. svibnja 1824.) – govoreći o dužnostima biskupa i pravovjerju – Papa Lav XII. priopćava i naređuje:
„ (…) 17. PRIMIJETILI STE DRUŠTVO koje se obično naziva Biblijskim društvom i koje se drsko širi po cijelom svijetu. Odbacujući tradicije svetih otaca i kršeći dobro poznati dekret Tridentskog sabora, ono djeluje svim sredstvima kako bi sveta Biblija bila prevedena, ili bolje rečeno pogrešno prevedena, na obične jezike svake nacije. Postoje dobri razlozi za strah da će (kao što se već dogodilo u nekim njihovim komentarima i u drugim aspektima s iskrivljenim tumačenjem Kristovog evanđelja) proizvesti evanđelje ljudi, ili što je još gore, evanđelje vraga! (…) Na temelju naše apostolske službe potičemo vas da upotrijebite sva sredstva da sačuvate svoje stado od SMRTONOSNE PAŠE. Uvjerite ih da bi dopuštanje svete Biblije na živom narodnom jeziku na temelju ljudske nesmotrenosti uzrokovalo više štete nego koristi“.
 
Usprkos tome, biskup Strossmayer se oglušio i de jureu stanju ekskomunikacije svojim duhovno-političkim autoritetom proširio krivovjerni i krivotvoreni prijevod britanskoga biblijskog društva s posrbljenim jezikom. S tim u svezi, otvoreno izlažući svoje stado „smrtonosnoj paši“, otvarajući Akademiju (1867.), biskup se rado prisjeća „neumrloga našega Vuka Karadžića, komu je narod naš vječnu zahvalnost dužan“, napose „što je zlatno svoje pero posvetio prevodu naših svetih knjiga“. Riječ je o bibliji očišćenu od pravovjerja i ispravno prevedenih pojmova, tako da Hrvati posjeduju svetogrdnu heretičnu knjigu (kako se vidi iz prijevoda KS iz 1968.) koja ih u zlu ujedinjuje sa heretičnim srpskim svetosavljem, čiju crkvu još od godine 1531. čak ni pravoslavlje kanonski ne priznaje.
 
Iz Biondićeva izlaganja vidimo da podzemne snage jugoslavenske masonerije nikada nisu odustale od restauracije Jugoslavije, a u knjizi „Povijest hrvatskih neprijatelja“ (2002.), objasnio sam zašto nikada ne će od toga niti odustati: zato jer je projekt svjetskog sotonizma, koji provodi Britanija, usmjeren na stvaranje multikulturalnog društva i uništenje kršćanske Europe, kroz stvaranje nove rase i novih naroda. Jugoslavija je tek prva etapa, prvina te monstruozne ideje britanskih imperijalista „Milnerove grupe“ (vidi: C. Quigley) i Kalerghi-plana za stvaranjem nove rase i nove obojane europske nacije (rasizam poništenja bijele rase), pri čemu katoličanstva više nema. Sve se to prelama preko hrvatskog naroda, a ponovno kažem, Jugoslavija je tek etapa u stvaranju svjetske države i Europe bez nacija i bez bijele pokrštene rase. Dakle, priča se ponavlja: unutarnja masonerija odrađuje obnovu multikulti Jugoslavije, jer u „Novom Svjetskom Poretku“ i pod sotonističkom novom svjetskom religijom za Hrvate – koji su bili „Predziđe kršćanstva“ (naslov komemoriramo povodom pisma Lava X. od 12. XII. 1519.) – više nema mjesta među živim narodima.  S  tim u svezi  zanimljive su Biondićeve preporuke.
 
Naime, uz „Rezoluciju Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu“ (2009.), što su zasigurno (i) gorki plodovi „smrtonomone paše“, Biondić se poziva na poznati papinski dokument ”Sjećanje i pomirenje – Crkva i grijesi prošlosti” (Veliki jubilej 2000). Ukratko: on smatra „da bi – glede onostranih i ovostranih zadaća – Katolička Crkva u Hrvata trebala otvorenije prići propitivanju importirane Strossmayer-Račkijeve cyrillomethodiane i, s tim u svezi, vatikanske politike“. Štoviše, „glede mu očigledna 'smrtopašnog' jugoklerikalizma, koji je eo ipso protukatolički i protuhrvatski, ako ne onodobno-onda posthumno – biskup Strossmayer (inače 'preteča Drugoga vatikanskog koncila') priskrbljuje ekskomunikaciju iz Katoličke Crkve (usp. Enciklika Ubi primum, 1824.)“. Gledom na taj simbolični čin – smatra Biondić – „onkraj onih koji danas (ne)svijesno parazitiraju na njegovim tragičnim zabludama te tako dramatično priječe završnicu nacionalno-političke integracije (natio croatica clavis), kao 'dijete svoga vremena', biskup Strossmayer ne će nimalo izgubiti na svojoj veličini“.
 
Međutim, neovisno o mogućem kaptolsko-zrinjevačkom otkupu grijeha propusta (mea culpa maxima), nakon znanstveno-historiografske, Biondić odlučno zagovara javnu rehabilitaciju kardinala Haulika, njegov povratak u povijesno pamćenje hrvatskog naroda (Haulik redivius), što je veleizdajno zapriječila – inače, izvorno „haulikotvorna“ – Družba „Braća Hrvatskog Zmaja“. U svakom slučaju, ako išta drugo, ,,oživljavanje Haulika“ bilo bi najbolji znak: kako je, stekliški kazano, konačno „došlo vreme da prestanemo biti predmetom slavoserbskih experimentaciah“ (Ante Starčević, 1867.).
 

Mr. sc. Emil Čić

NATJEČAJ – Vukovaru – Škabrnji H Memento - poetika

 
 
P O Z I V  P J E S N I C I M A
 
Prigodom tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju,
Hrvatska udruga Benedikt
Udruga veterana 4. Gardijske brigade i
Udruga hrvatske domovinske vojske 1941.-1995. Glavni Stan Split, objavljuju
 
N A T J E Č A J
 
https://i1.wp.com/priznajem.hr/wp-content/uploads/2018/03/BojnaBlazenika.jpg?fit=800%2C533&ssl=1
 
Za dostavu domoljubnih pjesama pod naslovom:
 
V U K O V A R U - Š K A B R N J I  H  M E M E N T O - P O E T I K A
 
Na natječaju mogu sudjelovati hrvatski pjesnici koji nam dostave do dvije domoljubne pjesme koje do sada nisu objavljivane u našim zbornicima:
Bojni blaženika na nebesima,
 
VUKOVARU-ŠKABRNJI  H  MEMENTO-POETIKA i
Rasplamsaj oluje u pjesmi i srcu.
 
Pjesme koje pristignu do 20. listopada 2019., a budu ispunjavale vrijednosne i estetske kriterije biti će tiskane u našemu zborniku, koji će biti predstavljen na pjesničkim večerima u Splitu i 16. studenoga u Đakovu.
 
Pjesme dostaviti:

Mate Buljubašić

e-pošta: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

mob.: 098 1638 126

Većina medija smišljeno radi na unošenju razdora i jačanju podjela

 
 
U Hrvatskoj će novi izbori. Višekandidatski, višestranački. A hoće li se doista birati? Ne će. Samo će se glasovati. Provedena je naime tranzicija. Ali nije lustracija.
https://media.npr.org/assets/img/2016/11/06/gettyimages-626532857_custom-c7ac62038ff2b7a2d8ae35684171b6664ab16e2f-s800-c85.jpg
Hrvatski se mediji opet (i zato?) ne će baviti, osim aferaški, ni hrvatskom sadašnjošću ni hrvatskom budućnošću nego će javnost zbunjivati hrvatskom prošlošću - ustašama i partizanima (ne onim povijesnima, nego prije ovim političkima). Dakle, ako nas već ne će uvjeravati da su i ti izbori besmisleni (komunisti tamo, komunisti tu), nastojat će da spoznamo kako su oni prvi (ustaše) opasna i mračna, tj. crna i autoritarna desnica (čitajmo: nacionalisti, fašisti), a kako su drugi (partizani) antifašistička i svijetla (napredna), tj. crvena i demokratska ljevica. (Upitajmo se: Koja je razlika između nacionalnih i internacionalnih socijalista, između nacista i komunista (boljševika)? Zar Mussolini nije počeo i završio kao socijalist? Što je smisao postojanja današnjih (mladih) antifašista?).
 
Tobože, morat će se rješavati Krležina dilema: Dido ili Đido (kao da se taj ljevičar od Dide nije krio a Đidi nije htio). No to je privid: ustaša i partizana više nema. Ali, postoje hrvatski branitelji – tvorci obnovljene hrvatske države koji su možda i potekli od nekadašnjih ustaša ili partizana, i od većinaca i od manjinaca, od radnika i seljaka, no u toj državi ne vladaju. Bili su tek borci protiv Miloševića i njegovih socijalista? Zar (i zato!) u obnovi i obrani hrvatske države nema baš ništa dobro? Zapravo, ne će se birati između Dide i Đide, nego između naizgled privilegiranih hrvatskih branitelja i stvarno privilegiranih pripadnika danas vladajuće hrvatske elite.
 
A lustracija u Hrvatskoj? Je li potrebna? Je li moguća? Da, ona je potrebna. Jer, mora se otkriti i znati kakvo nam se zlo dogodilo u prošlosti. Da se ne ponovi. I da bude demokracija. I, ona je uvijek moguća – ako ne drukčije onda unutar danas vladajuće hrvatske elite (to su mahom baštinici nekadašnje jugoslavenske komunističke elite, tj. jugoslavenske klasne (radničke?) avangarde koja se tijekom obnove i obrane hrvatske države domogla ekonomske i socijalne moći te posredno ili izravno drži vlast baš u toj državi). Da na zlu iz prošlosti ne bude privilegija u budućnosti, tj. da hrvatsko pitanje bude u cjelini riješeno (bar za naše vrijeme). Da makar nakratko prevlada demokracija.
 
Dakle, javnosti će se opet nametati izbor između istih - Đide i Đide. A hrvatski branitelji, makar i ne misleći jednako, odavno su pozicionirani i nemaju dileme – oni biraju državu (Hrvatsku). No, nije im svejedno kako je ta država uređena. Te, vode li je sposobni ljudi dostojni njihove borbe. Jer, rat nije kost za sirotinju a vlast batak za gospodu.
 

Ivan Kvakić

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Ponedjeljak, 21/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1216 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević