Get Adobe Flash player

Bilo kakav oblik nasilništva ili diskriminacije prema ženama i manjinama je neprihvatljiv!

 
 
Izjava Znanstvenoga vijeća za obrazovanje i školstvo o Istanbulskoj konvenciji (demant članka iz Večernjega lista)
Budući da sam bio nazočan sjednici Znanstvenoga vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a, na kojoj je usvojena Izjava o Istanbulskoj konvenciji, koju u svom članku spominje Iva Boban-Valečić, molim Uredništvo Večernjeg lista (čiji sam dugogodišnji pretplatnik) da sukladno pravu na demanti o tvrdnjama koje iznose Ženska mreža Hrvatske, stranka Pametno i Boris Jokić objave sljedeće:
http://hr.n1info.com/Picture/75409/png/Untitled.png
Ivan Boban Valečić
 
• NEČUVENA JE NEPROFESIONALNOST Ive Boban-Valečić vecernji.net, koja je u svom članku u Večernjem listu od 29. prosinca 2017. prenijela "reagiranje" Ženske mreže Hrvatske, stranke Pametno, ali i Borisa Jokića u svezi s Izjavom Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a tvrdeći da je to Vijeće protiv ratifikacije Istanbulske konvencije uz argumentaciju kakvu je u svezi s time iznosila Crkva, a ne provjeravajući argumente ZV-a za donošenje spomenute izjave! Jer istina je sljedeća i o tome valja obavijestiti javnost objavom istinite informacije o tome što se zaključilo na spomenutome Vijeću HAZU-a.
 
• Na 5.(8.) redovitoj sjednici Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a, održanoj 11. prosinca 2017. u 15.00 sati na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, raspravljalo se o potrebi reagiranja u svezi s ratifikacijom Istanbulske konvencije iz sljedećih razloga - Hrvatska ima dostatnu zakonsku zaštitu žena od nasilja i nasilništva pa je nejasno što u tom pogledu Istanbulska konvencija donosi u poboljšanju te zaštite.
 
• Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo bilo je jedinstveno u mišljenju da je bilo kakav oblik nasilništva ili diskriminacije prema ženama i manjinama općenito neprihvatljiv! U raspravi je zauzet stav da – s obzirom da postoji mogućnost da se Istanbulska konvencija usvoji u cijelosti ili samo djelomice - predlaže se Hrvatskom saboru da se ista usvoji samo djelomično, točnije bez dijela teksta koji govori o rodnoj ideologiji! Razlog takvom stavu bila je moguća i realna bojazan da se usvajanje Istanbulske konvencije u cijelosti, s tekstom koji govori o rodnoj ideologiji, iskoristi kao argument pri mogućem uvođenju međupredmetnih tema koje bi propagirale rodnu ideologiju jer za to nalaze uporište u Istanbulskoj konvenciji, te se tako na "mala vrata" uvodi rodna ideologija i u hrvatsko školstvo! Da je takva bojazan opravdana, potvrđuje i slučaj rada na CKR-u, pri čemu je Bloomova taksonomija prihvaćena kao osnova za izradu kurikulnih dokumenata, a da njezinu primjenu prije toga nije prihvatilo bilo koje relevantno tijelo za pitanje školstva u Hrvatskoj, pa je sada mnogo negativnih recenzija CKR-a uglavno upućeno i u svezi toga.
 
• U tom smislu i kontekstu zaključeno je da se predlaže usvajanje Istanbulske konvencije bez dijela teksta koji govori o rodnoj ideologiji, odnosno 'navješćuje' rodnu ideologiju tvrdnjom da spol i rod nisu isto, pa bez obzira na spol svatko može birati kojeg je 'roda'!? A prihvaćanje da takvo što, čak i hipotetski, uđe kao tema u međupredmetnu nastavu jest neprihvatljivo.
 
• Znači ISTINA je da kritika Istanbulske konvencije nije bila s pozicija konzervativizma ili stajališta Crkve nego iz gore navedenih razloga! To da je Boris Jokić bio neprikladna, tj. „nedostojna“ osoba za vođenje ozbiljnog, znanstveno utemeljenog posla kao što je reforma obrazovnog sustava, danas je - nakon mnogih negativnih recenzija, počevši od učitelja pa do sveučilišnih profesora i akademika - vjerojatno mnogima jasno te je zato neodgovorno pa i čak netaktično da on proziva HAZU da je „nedostojan" da govori o ovoj temi, pa vjerujem po njemu i o bilo kojoj temi općenito. Uporabom izraza "nedostojan" za akademika Paara i akademika Ježića te prof. dr. sc. Bežena, koji su bili sudionici ove rasprave o Istanbulskoj konvenciji, Jokić je najsličniji žabi koja je dignula noge vidjevši da se konji potkivaju.
 
• A posebno je žalosno da se Ženska mreže Hrvatske i stranka Pametno „nepametno“ pridružuju Borisu Jokiću u "kritici" HAZU-a ne shvaćajući koliko bi čak i spominjanje rodne ideologije u školstvu moglo nanijeti štete generacijama mladih osoba. Zar je toliko brzo zaboravljen Jovanovićev pokušaj uvođenja nakaradnoga spolnog odgoja u škole?
 
Držim da javnost valja istinito informirati o tome kako se u Znanstvenome vijeću za obrazovanje i školstvo HAZU-a raspravljalo glede Istanbulske konvencije da ne bi ostao dojam da Iva Boban-Valečić "objektivno" informira javnost iznoseći poluistine. Što god tko mislio o HAZU-u, osobe minornoga intelektualnog kapaciteta poput Borisa Jokića, ne mogu HAZU nazivati "nedostojnim" po bilo kojem pitanju jer je svaki član HAZU-a vjerojatno u znanstvenom i intelektualnom pogledu kudikamo iznad razine koju posjeduje Boris Jokić.
 

Laslo Torma, dipl. ing. el. teh., član suradnik Znanstvenoga vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a

KURIKULSKE DVOJBE - Profesori povijesti i budući autori školskih udžbenika, moraju imati potpuno odriješene ruke

 
 
"Teme za dublju obradu su Hrvatska u drugoj Jugoslaviji, nastanak samostalne Hrvatske i Domovinski rat", piše u najnovijoj verziji kurikula Povijesti koji je objavilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH. Ovaj odličan pristup, koji sasvim odudara od kurikula iz 2016. kada je Domovinski rat prikazan kao sukob na „bivšem jugoslavenskom prostoru“, izgleda kao razuman pokušaj da se učenje povijesti u školama oslobodi ideologizacije i politizacije.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/19/Jellasics_harcosai_kozott.jpg/640px-Jellasics_harcosai_kozott.jpg
Ovakav postupak Ministarstva zanimljiv je i zbog jedne neobične promjene. Naime, iz kurikula Povijesti uklonjena je, do sada uobičajena, detaljna razrada odgojno-obrazovnih sadržaja, koja je u prošloj verziji kurikula izazvala mnoge profesionalne kontroverze. Umjesto toga razrađena je konkretna, metodička strana poučavanja uz pomoć povijesnih koncepata koja, ako je suditi prema navedenoj literaturi, počiva na širokom spektru europskih iskustava. Dakle, kako sada stvari stoje, moglo bi se dogoditi da će profesori povijesti, ali i budući autori školskih udžbenika, imati potpuno odriješene ruke u kreiranju nastavnih sadržaja. Jedino mjerilo mogao bi biti Zakon o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru, koji je od 2013. „drijemao“ u ladici i koji ministrica Blaženka Divjak u zadnje vrijeme nastoji provesti u praksi. No, ova optimistična vizija krije potencijalno nezgodne nedoumice.
 
 "Nepoželjni" povjesničari?
 
Naime, postavlja se pitanje hoće li profesori povijesti i budući autori udžbenika, ako zaista budu imali potpuno odriješene ruke, u obrazovne svrhe smjeti koristiti spoznaje i povijesne koncepte dr. Davora Marijana i dr. Ante Nazora, koji slove kao priznati stručnjaci za najnoviju hrvatsku povijest, ali koji su otvoreno i, s dosta argumenata, kritizirali Cjelovitu kurikularnu reformu pod čijim je okriljem i nastao novi kurikul Povijesti. Hoće li se možda naknadno pojaviti popis dopuštene literature koja se smije koristiti u školi? Ili će donošenje takve odluke biti decentralizirano i prepušteno nadležnim savjetnicima za Povijest u Agenciji za odgoj i obrazovanje? Ova priča može krenuti i drugačijim tijekom.
 
Balkanska ili europska povjestica
 
Naime, kurikul Povijesti može se nadopuniti inicijativama za konstruiranje zajedničke jugoslavenske povjestice, koju npr. već duže vrijeme promiče američko-britanski povjesničarski ekspert Charles Ingaro. Autori kurikula Povijesti mogli bi posegnuti i za inicijativom američke politologinje i savjetnice USAID-a Lube Fajfer koja se bavi konstruiranjem zajedničke narativne povjestice Balkana. Naravno, postoji i alternativa, projekt zajedničke europske povjestice koju piše npr. američko-francuski povjesničarski dvojac J. Winter. i A. Prost, promovirajući zanimljivu tezu da je Prvi svjetski rat zapravo bio europski građanski rat. Zajedničkom europskom povjesticom bavi se i njemački ekspert za udžbenike povijesti i savjetnik Europske unije i UN-a Falk Pingel.
 
No, što se god u budućnosti dogodi, autor ovih redaka smatra da nam je potreban stručan i argumentiran kompromis svih vrhunskih stručnjaka, ne samo kada je u pitanju kurikul Povijesti, nego i reforma školstva općenito. Tim više što je provođenje cjelovite reforme školstva jedna od bitnih točaka programa sadašnje Vlade RH. Ideološke i političke podjele i, ne daj Bože, netransparentno i samovoljno nametanje gotovih rješenja, nisu u interesu naše djece.
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić (tekst je objavljen u „Slobodnoj Dalmaciji“ 6. siječnja 2018.; http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2018/01/06/kurikulske-dvojbe-tko-ce-nam-i-kako-pisati-skolsku-povijest/)

Osim što ljubimo bližnjega svoga, ljubimo i sebe same

 
 
Božićna poruka predsjednika mađarske vlade
U iščekivanju smo velikog blagdana kršćanskoga svijeta. Iščekujemo dan rođenja našeg Gospodina, Isusa Krista. Dok u tišini čekamo, uzdižu nam se pogledi, zaboravljamo našu svakodnevicu, a naši duhovni horizonti bivaju sve širi. U takvom izvanrednom duhovnom stanju sposobni smo i rezimirati proteklu godinu te promisliti što će nas u svijetu zadesiti sljedeće godine.
http://media.breitbart.com/media/2017/10/Orban-2-640x480.png
Mi, Europljani, priznali to ili ne, bili toga svjesni ili ne, živimo kulturu koja je uređena po učenju Isusa Krista. Citirao bih nekadašnjeg mađarskog premijera Józsefa Antalla: 'U Europi je i ateist kršćanin'. Mi, Mađari se s pravom nazivamo kršćanskom nacijom. Naš materinji jezik, jezik pomoću kojeg se sporazumijevamo i uz pomoć kojeg smo izgradili našu realnost nije u srodstvu niti s jednim europskim jezikom. Posljedice toga imaju i svoju vrijednost.
 
Mihály Babits nas je naučio da je mađarski duh nastao iz spoja našeg karaktera koji smo donijeli s istoka i zapadne kršćanske kulture. Možemo dodati da je iz tog spoja nastao i naš način promišljanja i naš pogled na svijet. Taj duh nam je međutim, nekada donosio i poteškoće, nerazumijevanje, usamljenost, a ponekad i osjećaj otuđenosti. Unatoč svemu, u ovih tisuću godina zadržali smo naš kršćanski identitet i vjeru, i to ovdje, u samom srcu Europe. Od početaka do danas stojimo iza naše kulture i materinjeg jezika i možemo biti ponosni što smo kroz tisuću godina doprinijeli uzdizanju Europe.
 
U evanđelju po Marku, Kristova druga zapovijed glasi: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe'. U Europi se u posljednje vrijeme ova Kristova zapovijed često spominje. S time nam žele nametnuti osjećaj krivnje što unatoč našem kršćanskom podrijetlu ne želimo, dapače ne dopuštamo naseljavanje milijuna ljudi iz drugih krajeva svijeta u Europu. Međutim, oni zaboravljaju drugi dio zapovijedi. Osim što ljubimo bližnjega svoga, ljubimo i sebe same. Ljubiti samoga sebe znači čuvati i stajati iza onoga tko smo i što smo. Ljubiti samoga sebe znači i ljubiti svoju domovinu, naciju, obitelj, mađarsku kulturu i europsku civilizaciju. U ovakvim okvirima se rađa naša sloboda, mađarska sloboda.
 
Stoljećima smo živjeli znajući da je mađarska sloboda zalog europskoj slobodi. S tim poslanjem smo se suprotstavili osvajanjima Osmanskog Carstva, to poslanje je dalo mač u ruke Petőfiju i to poslanje je dalo hrabrosti junacima mađarske protukomunističke revolucije iz 1956. Ustav nam govori sljedeće: 'Ponosni smo što je Sveti Stjepan prije tisuću godina postavio mađarsku državu na čvrste temelje, te je učinio dijelom kršćanske Europe. Priznajemo ulogu kršćanstva u očuvanju nacije'.
 
Granice naše samobitnosti jednake su kršćanstvu kao izvoru našeg ponosa i snazi našeg opstanka. Kršćanstvo predstavlja i kulturu i civilizaciju. U njoj živimo. Nije bitno koliko nas odlazi u crkvu ili koliko ih je iskrenih od onih što se mole. Kultura je realnost naše svakodnevice. Način komuniciranja, ponašanja, koliko smo puni razumijevanja prema drugima, kako se ophodimo jedni prema drugima, kako stupamo na ovaj svijet i kako s njega odlazimo. Europskom čovjeku kršćanstvo daje moralna ograničenja u svakodnevnom životu.
 
U dvojbama svakodnevice, ono će nam dati mjerilo i smjer djelovanja. Kršćanska kultura će nas usmjeriti u životno dvojbenim pitanjima. Ona će nam odrediti shvaćanje što je dobro, a što nije, shvaćanja o muško - ženskim odnosima, obitelji, poslu i poštenju. Naša kultura je kultura života. Naša početna točka, alfa i omega naše životne filozofije, vrijednost našeg života je dostojanstvo koje smo svi dobili od Boga. Bez toga ne možemo vrjednovati niti 'ljudska prava' niti slične moderne termine. Iz toga proizlazi naša dvojba može li se naša kultura primijeniti na civilizacije koje su nastajale na drugačijim temeljima.
 
Temelji europskog života trenutačno su napadnuti! Poimanje europskog života je u opasnosti. To su one stvari na koje ne treba upućivati, već se one događaju same po sebi. Bit kulture je upravo u tome da ako se ona sama po sebi ne podrazumijeva – ljudi je počinju gubiti. Ne ćemo se imati za koga pridržavati, ne ćemo imati prema čemu namještati vrijeme niti imati prema čemu namjestiti naš kompas. Neovisno o tome idemo li u crkvu ili ne. I ako idemo u koju crkvu idemo. Ne želimo Badnju večer provesti iza navučenih zavjesa, da slučajno Božićem ne povrijedimo nečije osjećaje! Ne želimo preimenovanja naših božićnih sajmova, a još manje želimo skrivati Božić iza betonskih barikada! Ne želimo da nam djecu ostave bez radosti iščekivanja Svetog Nikole i anđela. Ne želimo da nam oduzmu blagdan Uskrsnuća. Ne želimo da nam svete mise prolaze u zabrinutosti. Ne želimo da nam za Novu Godinu uznemiravaju supruge i kćeri!
 
Mi Europljani smo kršćani, sve ovo je naše, ovo je naš život. Za nas je bilo prirodno vjerovati da se Isus rodio da je razapet, umro za nas te da je nakon toga uskrsnuo. Naši blagdani se podrazumijevaju sami po sebi i od njih očekujemo da nam daju smisao svakodnevici. Kultura ima sličan način funkcioniranja kao imunološki sustav čovjeka, dok radi ne primjećujemo ga.
 
Kada pak, oslabi, odmah ga primijetimo i postane nam bitan. Kada nam žele retuširati križeve, kada žele skinuti križ sa spomenika Ivana Pavla II., kada žele promijeniti sustav naših blagdana – zvona za uzbunu pozvonit će kod svakog savjesnog stanovnika Europe. A uzbunit će se i oni za koje je kršćanstvo, kako je to Gyula Juhász rekao, poganstvo posipano svetom vodicom. Uzbunit će se i oni koji su poput "kršćanske ateistice" Oriane Fallaci zabrinuti za Europu. Danas je napad usmjeren na temelje našeg poimanja svjetskog poretka. Imunološki sustav naše Europe namjerno se oslabljuje! Ne žele da budemo ono što jesmo. Žele da postanemo onakvi kakvi nismo. Žele da se izmiješamo s narodima pristiglim iz drugih krajeva svijeta te da se potom radi izbjegavanja problema koji će iz toga proizaći promijenimo.
 
Uz pomoć svjetlosti božićnih svijeća dobro možemo vidjeti da prilikom napada na kršćansku kulturu žele uništiti i Europu. Žele oduzeti naš način života te ga zamijeniti onakvim kakav on nije! Za zamjenu našeg dosadašnjeg života nude nam neki novi "prosvijetljeni" život. To je, međutim, utopija koja ne proizlazi iz stvarnog života, već je plod nastranog filozofskog pametovanja. Utopije su snovi koji mogu biti predivni i stoga su i utopije privlačne, ali su ipak i zamršene, neprepoznatljive, mutne i nerazumne poput samih snova. U utopijama se ne može živjeti niti ih se može usmjeravati.
 
Ne možemo tvrditi da je kršćanska kultura najsavršenija. Ključ kršćanske kulture se nalazi baš u tome što smo svjesni nesavršenstva, vlastitog nesavršenstva i naučili smo s time živjeti, iz toga vući inspiraciju i snagu za napredak. Baš se iz tog razloga mi Europljani već stoljećima trudimo svijet učiniti boljim. Prednost nesavršenstva je da se trudimo biti bolji. I tu mogućnost nam žele oduzeti oni koji nam obećavaju jedan lijepi izmiješani svijet, rušeći sve ono za što su se naši predci borili i ako je trebalo krv davali. Zbog toga mi imamo obvezu te vrijednosti ostaviti potomcima.
 
Sve do prije nekog vremena nije se moglo čuti za tezu da su osnivači – oci Europske unije prije šezdeset godina zacrtali pravac. 'Europa će biti kršćanska, ili je ne će biti', rekao je tada Robert Schumann. Godina 2017. je postavila povijesni zadatak pred europske države. Slobodne europske nacije, od slobodnih građana birane nacionalne vlade dobile su novi zadatak moraju obraniti kršćansku kulturu. Ne na uštrb drugih, nego radi samih sebe, radi obitelji, nacije, države i 'doma domova',  naše Europe.
 
Godine 2017. uvidjeli smo kako vođe europskih država imaju različite poglede na taj zadatak. Postoje oni koji smatraju da taj problem nije stvaran. Neki smatraju da je to sami napredak. Postoje pak i oni koji su stali na put predaje. Postoje i oni koji prekriženih ruku čekaju da taj problem riješi netko drugi za njih. Mađarska tisućljetna povijest svjedoči da mi nismo jedni od njih. Mi se krećemo drugim pravcem. Naš početni stav je oduvijek bio da imamo pravo na vlastiti život! Kada smo imali potrebnu snagu to pravo smo i obranili. Zato radimo godinama, radimo bez prestanka kako bi Mađarska ojačala i napokon se oslonila na vlastite noge. Gledajući na 2018. godinu možemo reći da ćemo sve dok je nacionalna Vlada na čelu države, pametno, smireno ali i beskompromisno raditi na opstanku naše kršćanske kulture i domovine te na tome da Europa ostane europska.
Svima vam želim sretan Božić!
 

Viktor Orbán

Anketa

Mogu li rukometaši do zlata?

Utorak, 23/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 845 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević