Ni Istok ni Orijent, ni Pravoslavlje ni Islam, već Europa

 
 
Pravda u Bosni i Hercegovini je nepravedna, sloboda neslobodna, jednakost nejednaka, ravnopravnost neravnopravna, što sve skupa i jest razlog stagnirajućeg nestanka zemlje, pred zatvorenim očima Svjetske zajednice, kao samoproglašenog jamca održivosti bosanskohercegovačke neodrživosti. Bosna i Hercegovina, stoga, i nije više simbol suživota tolerantnog, dobrosusjedskog, multinacionalizma, multikonfesionalizma i multikulturalizma, već je postala simbol multinacionalnog, multikonfesionalnog i multikulturalnog konflikta.
http://glasbrotnja.net/wp-content/uploads/2015/02/trusina-600x392.jpg
Trusina - neviđeni pokolj Hrvata od strane muslimansko-bošnjačke Armije BiH
 
Bosna i Hercegovina se četvrt stoljeća lomi i nestaje između bivšeg tolerantnog i novog isključivog identiteta, koji se nameće bilo ratnim uspjesima u etničkim čišćenjima, bilo brojem naroda, koji se sve više identificira s bosanskohercegovačkim polutisućljetnim okupatorom. Ta snaga broja brojnijeg naroda, zapravo je rušilačka za Bosnu i Hercegovinu, te u konačnici i za one koji se brojem svoga naroda igraju, i zlorabe ga u neke svoje mraćne, narodu nejasne, ciljeve. Time su ponizili i sebe i svoj narod, doveli su se na broj. A poznato je što to broj znači, u bilo kojem dijelu društvenog života. Naprosto brojem se gubi subjekt i gradi objekt.
 
U Bosni i Hercegovini je stoga potrebno, nakon četvrt stoljeća lomljenja između starog i novog identiteta, koji zapravo i nije beha identitet, napraviti inventuru. Potrebno je dakle vidjeti što se i kako s kojim ciljem i namjerama „prodalo“, te gdje je i zašto nestalo, te vrlo samoodgovorno provjeriti, ispitati, to novo, to uvezeno i za beha mentalitet posve strano. Zbog tog stranog i uvezenog, zbog nostalgičnosti koja zaokuplja brojniji beha narod, zbog te akcijske rasprodaje bosanskohercegovačkih višestoljetno izgrađivanih i izgrađenih vrjednota i prepoznatljivosti, a koje nisu smjele biti rasprodane ni prodane ni za kakve napose prolazne interese, bezbroj je razloga za strah i nesigurnost konstitutivnog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Nejednakopravnost, marginaliziranost, nesigurnost u povratku prognanih i onih koji su ostali na svojim ognjištima, te više od 100 tisuća Hrvata „iscurilih“ u daytonskom beha vremenu, kao i deteritorijaliziranost naspram Bošnjaka i Srba, samo je mali dio velikih razloga hrvatskog straha za nacionalnu i vjersku budućnost u bosanskohercegovačkim međunarodno priznatim suvremenim prostorima, i vremenu.
 
No, naša obespravljenost u koju su nas ugurali i u kojoj nas četvrt stoljeća davljenički drže, zasigurno da ne će postati pravilo vladavine u Bosni i Hercegovini. Mi kao narod duge europske povijesti, i dio europske kulture,, mi kao narod s te bosanskohercegovačke zemlje, i u toj zemlji, znamo i za pravednost, i to ne samo izgrađivati je, živjeti, i uživati u njoj, več je znamo i dijeliti sa drugima, napose sa onima koje nam je sudbina dovela kao susjede. I sužanjstvo u kojem nas porobljavaju, a to porobljavanje žele pretvoriti u stanje prikazujući  nam to kao dar svoje velike milostinje, ne priznajući da mi kao autohtoni beha narod znamo za slobodu, istu gradili i izgradili te darivali je i drugima da u njoj žive i uživaju zajedno sa nama u našoj zemlji Bosni i Hercegovini.
http://www.tportal.hr/ResourceManager/GetImage.aspx?imgId=34992&fmtId=61
Križančevo Selo - pokolj Hrvata od strane muslimansko-bošnjačke Armije BiH
 
Nameću nam i Orijent, jer hoće da se odreknemo i da zaboravimo Europu i prekinemo sve veze koje nas tisućljeće vežu i povezuju, koju smo daleko prije njihove okupacije Bosne i Hercegovine suizgrađivali i izgrađivali, što je i bio razlog da je Europa bila u Bosni i Hercegovini, i Bosna i Hercegovina u Europi. Pa čak ni polutisućljetna turska okupacija Bosne i Hercegovine nije uspjela, u potpunosti, tu zemlju i njen domicilni hrvatski narod, deeuropeizirati i turcizirati. To zbog toga što smo kao narod bili, dakako i jesmo, suizgraditelji i graditelji Europe i njenih vrijednota, zbog čega je Europa dio hrvatskog mentaliteta i identiteta, kao što je i hrvatski narod dio Europe i europskog identiteta. Stoga, naša suvremena malobrojnost nije i naša slabost, kako misle brojnija dva beha naroda. Malobrojnost Hrvata ne daje veće pravo brojnijim Bošnjacima i Srbima. Hrvatska malobrojnost ima snagu u trinaest stoljeća starom hrvatskom korijenu u Bosni i Hercegovini. Suvremena malobrojnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini ima jakost u civilizacijskom europskom rastu, kao i u opstojnosti na vrijednostima europejstva i kršćanstva, što je identitet Europe. To pak znači da je naša malobrojnost  dio velike europske brojnosti, i prepoznatljivosti u vrijednotama koje krase suvremenu Staru Damu. Malobrojnost Hrvata dio je velike kršćanske Europe u Bosni i Hercegovini, ali i Bosne i Hercegovine u Europi.
 
Malobrojnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini koju stalno minimiziraju Bošnjaci i Srbi, a čije politike expanzionizma i dominacije i jesu razlog te malobrojnosti, je snaga koja je u prošlosti beha porobljenosti uspjela Bosnu i Hercegovinu očuvati u dimenzijama Zapada i Europe. Ni Istok ni Orijent, ni Pravoslavlje ni Islam, nisu je, zahvaljujući snazi „malobrojnosti“ Hrvata uspjeli izvuči iz Zapada, a time u potpunosti ni pravoslavizirati ni islamizirati, iako su u nekim beha povijesnim razdobljima, i Muslimani i Srbi, bili jedinstveni u deeuropeiziranju i dekroatiziranju Bosne i Hercegovine.  A time i hrvatskog naroda, čiji kraljevi su tu zemlju prije i turskog i srpskog dolaska na te prostore, Bosnu i Hercegovinu uredili na europskim korijenima i prepoznatljivostima, što potvrđuje i kruna hrvatskih kraljeva pohranjena u Vječnom gradu.
 
Deeuropeiziranje Bosne i Hercegovine značilo bi i njena budućnost onakva kakva joj  je bila prošlost u razdoblju turske okupacije, a budućnost Hrvata katolika onakva kakva im je bila u toj istoj prošlosti, te kakva je sadašnjost kršćana pod okupacijom isilovaca. A to znači da bi u budućnosti bilo još više obilježja stravićnih stradanja Hrvata kakvo je bilo ono u Trusini. Naime, uz Maljine, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Miletiće, Grahovčiće, Brdo, Guču Goru, Vitez, Bugojno, Travnik... Trusine su jedna velika masovna grobnica hrvatskih civila, koje je masakrirala i isilovski poubijala „nenaoružana“ zločinačka Armija Bosne i Hercegovine. Šesnaesti travanj tisuću devetsto i devedeset i treće godine, točno 530 godina poslije turske okupacije Bosne i Hercegovine, u hrvatskom selu Trusine muslimanski isilovci, oni koji zazivaju i pozivaju  povratak Turske na beha područja i u beha društvo, zvjerski su poubijali 18 hrvatskih civila i 4 pripadnika Hrvatskoga Vijeća Obrane. Iako su se pripadnici HVO-a, oni koji su daleko prije Muslimana, dok je muslimanski vođa Alija Izetbegović za srpsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu govorio da je to „njihov rat“, stali u obranu Bosne i Hercegovine, predali, i kao takvi su strijeljani od pripadnika ABiH.
 
Dvadeset i dvije godine poslije tog strašnog zločina, a koji je samo jedan u nizu takvih koje je poćinila mudžahedinsko muslimanska ABiH, pravi zločinci su još uvijek na slobodi. I za njih „nema dokaza“ kao što nije bilo dokaza za muslimanskog ubojicu dvoje hrvatskih staraca, kojeg je Županijski bošnjački sud u Zenici oslobodio krivnje za počinjeni zločin.  Kako bi umanjili odgovornost za počinjeni strašni zločin, iz muslimanske postrojbe „Zulfikar“ čiji su pripadnici poubijali 22 hrvatska civila i vojnika po direktivi iz Sarajeva, znači po naredbi Alije Izetbegovića, osuđena je samo Rasima Handanović koja se hvalisala brutalnostima ubijanja nenaoružanih trusinskih civila. Ti nekažnjeni zločini muslimanske ABiH prošlost je Bosne i Hercegovine, ali sadašnjost u kojoj se nekažnjavaju bošnjačke ubojice hrvatskih povratnika, i onih koji isilovskim ponašanjem brane povratak hrvatskih prognanika u sela Lašvanske doline. Ta prošlost i sadašnjost mogla bi biti i budućnost zemlje ukoliko Svjetska zajednica ne počne zemlju europeizirati i deisilizirati. Vremena za čekanje nema, svakim prošlim danom Bosna i Hercegovina je sve izgubljenija, i za mir u Europi opasnija, zemlja.
 

Vinko Đotlo