Hrvati još uvijek nisu poželjni u svojoj Bosanskoj Posavini

 
 
Povratak iz Bosne je u 17 sati. Oglasio se vozač autobusa, koji u konvoju prevozi hrvatske prognanike na godišnju proslavu Svetog Roka na Ceru kod Dervente. Primijetili smo da je i za našega vozača BiH podijeljena, jer Hercegovinu ne spominje. Dragi prognanici, raseljena lica, izbjeglice, povratnici i svi prijatelji Cera. Vaša duša i vaše srce bdiju nad ovim prekrasnim krajem. Došli smo ovdje, u obnovljenoj crkvi slaviti Boga, i vidjeti svoje porušene domove. Molit ćemo danas Gospodina da iziđemo iz blata, i vratimo se u svoj kraj. Molit ćemo se Svetom Roku našem zaštitniku. Naše mjesto je neproglašeno svetište Svetog Roka. Na našim majicama treba pisati: Svi smo mi Sveti Rok. I on je bio prognanik. Skrivao se u šumi i hranio biljem, ali nije očajavao, već jer ostao postojan. Mi danas proživljavamo svoju kalvariju. Prošli smo sve torture, ali nismo izgubili vjeru i nadu za povratak na svoju rodnu grudu. Mi smo danas ovdje došli svjedočiti da Cer i Posavina nisu mrtvi (svećenik).
http://i.ytimg.com/vi/nNL2sgAFRT8/hqdefault.jpg
Danas je bilo zaista tako. Ispred crkve se okupilo nekoliko tisuća hodočasnika. Sve je treštalo od zavičajne pjesme, svirke i kola. Šargija, šargija i opet šargija. Vjersko i zavičajno da, ali ovo nije slobodni Knin da bi se moglo disati punim plućima, i slavlje upotpunjavati nacionalnim obilježjima i domoljubnim pjesmama. Svećenik je na to i upozorio. Šargijajte, ali ima nešto što vi Hrvati ne bi smjeli. Dakle, vi Hrvati, a ne mi Hrvati. Svećenik se za svaki slučaj ogradio, jer on tu ostaje i sutra među istom srpskom ćiriličnom policijom koja je osiguravala skup a čije utegnute odore su nas asocirale na odoru i kapu zlogasnog kralja Petra. Pri povratku, na graničnom prijelazu, nisu nam niti ulazili u autobuse, nego su samo mahnuli rukom, mrmljajući sebi u bradu. Prolazite bre, što pre.
 
Vozač je pojačao razglas pa su putnici, hrvatski prognanici iz Posavine uz današnje evanđelje po Svetom Roku, s užitkom poslušali i evanđelje po Thompsonu (Čavoglave, Lijepa li si...). Jedan od rijetkih povratnika, vrijedni Pero, s njemačkom mirovinom, bolestan za svojom rodnom grudom, svojim sredstvima je obnovio kuću i danas u njoj počastio pečenim odojkom i hladnim pivom punu kuću svojih prijatelja i poznanika.
 
Tri sestre; Mara, Kata i Iva stoje pokraj kola, i ne mogu se naslušati zvuka svoje drage šargije. Išle smo obići svoju porušenu i opljačkanu kuću, naše ognjište oko kojega se nekada grijalo nas desetero braće i sestara. Nažalost, nismo mogle prići blizu, i nismo ništa vidjele od šume u koju je zidina zarasla. Pokraj vašega ognjišta lovci danas biju zečeve, a iznad vašega ognjišta ptice viju gnijezda. Uključio sam se u razgovor i ja. Njihova dva brata, Marko i Ivo nisu išli u obilazak. Pravdali su se vrućinom. No, posrijedi je nešto drugo. Pitanje je bili njihova vremešna srca mogla to izdržati. Njihov prijatelj Jozo je, obilazeći svoju porušenu i opljačkanu kuću, ugledao i panj odpilane debele kruške, koja je bila svetinja ispred kuće. Sjeo je na panj svoje kruške i osjetio oštru bol u predjelu srca, koja bol je bila i njjegova zadnja bol.
 
Odlazeći s Cera, čitamo gore visoku uzdignutu, u zraku lebdeću poruku Svetom Roku, koju poruku, ama baš nitko ne može, niti skinuti niti izbrisati.
SVETI ROKO, DVADESTU GODINU, MI SANJAMO NAŠU POSAVINU.
KRAJ OGNJIŠTA, LOVAC BIJE ZECA, VOLIMO TE KO NAJDRAŽEG SVECA.
NAD OGNJIŠTEM PTICA GNJEZDO VIJE, SVETI ROKO VRAĆAJ NAS ŠTO PRIJE.
SVETI ROKO REČE, SVI NEK ZNATE NEMA EU, VRATITE HRVATE.
 

Žarko Marić, Zagreb