Hrvati postali slobodna meta interesno političkog suda

 
 
Još jednom se 29. studeni pokazao tragičnim za hrvatski narod. I nije slučajno izabran taj dan. Još jednom se hrvatski narod na taj dan, u Haaškom tribunalu, ugurao u ropsko sužanjstvo muslimanima, tovareći mu teret nedokazane krivnje. Tog tragičnog dana 2017. godine u nizozemskom gradu Den Haagu izvršena je sudska agresija na hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Kao najmalobrojniji, najstradalniji, a time i najnezaštićeniji narod u građansko vjerskom beha sukobu, kojeg su mudžahedini pretvorili i u svjetski rat, Hrvati su postali slobodna meta interesno političkog međunarodnog, muslimanskog suda u Haagu. U svom 24-godišnjem sijanju mržnje, nepovjerenja, nepravde i poticanja na rat, kažnjavanjem Hrvata i bez čvrstih dokaza, sud je u svojim prostorijama nepravednom presudom ubio još jednog zatvorenika, koji nikako nije smio izaći slobodan i svojim pisanjem svijet upoznavati o zločinu nepravde koji se događa u toj sudskoj kući koju je projektirala i izgradila Međunarodna zajednica.
http://1.bp.blogspot.com/-S-VvirVVyug/UjgQCIxz_lI/AAAAAAAAHrg/ZFKO78KoIKs/s640/001_RBIAdam-image-1356543.jpeg
Den Haag danas
 
I kao svi povijesni totalitarizmi i Haaški sud je morao likvidirati svjedoka zločina koji se kreiraju i događaju u toj svjetskoj instituciji. A koliko je zločin u toj sudskoj organizaciji nepravde organiziran i uspješan u likvidiranju optuženika govori činjenica da ta njihova žrtva 29. studenog 2017. nije bila prva, a na svu sreču je zadnja, samo zato što se taj politički sud zatvara. Na najbrutalniji mogući način zatvorena je ta najveća sramota suvremene ljudske civilizacije. Napose one europske, jer nije položila ispit zrelosti rasuđivanja žrtve od zločina, pravde od nepravde, slobode od sužanjstva, vjerskog islamskog radikalizma od demokracije, u beha ratu u kojem su sudjelovali islamisti, isti oni koji su Europljane terorističkim brutalnim ubijanjima po gradovima zatvorili u kućni pritvor.
 
Sudci, koje su plaćali europski porezni obveznici, te međunarodne institucije nepravde raspušteni su kućama, isti oni koji nisu ništa učinili, a sve dopustili, da čovjek umre pred njihovim očima, demonstrirajući time svu ljudsku brutalnost i prijezir prema onima čiju su životnu sudbinu imali u svojim nepoštenim rukama. Ne pružanja nikakve pomoći čovjeku koji umire, spuštanjem zavjesa da sakriju daljnje brutalnosti nad borcem za ljudska prava i narodne slobode, sudci toga suda nepravde pokazali su se ravnim svim onim zločincima u beha građansko vjerskom ratu.
 
Pokazali su najcrnje ljudsko lice, spremno za šakicu naftnih dolara iz islamskih zemalja izdati pravdu, kao najveću vrijednost ljudske civilizacije. Vrjednotu koja je plaćana i plaća se milijunima ljudskih života među kojima je i ona Slobodana Praljka, koju je Međunarodni sud za ratne zločine na prostorima bivše, a u njihovim glavama još uvijek živuće Jugoslavije, nepravednom presudom ustrijelio pred licem cijeloga svijeta.
 
Brutalne slike građansko vjerskog rata iz Bosne i Hercegovine svijet je toga dana u Haagu suvremenizirao, i vidio tko na čijoj strani ratuje, za čije interese, tko je organizator i realizator „udruženog zločinačkog sudsko muslimanskog  pothvata". Tom nepravednom presudom, svrstavajući se na stranu muslimana, haaški moćnici su potvrdili da je rat u Bosni i Hercegovini zaista bio vjerski sukob. Stoga je taj „udruženi zločinački sudski pothvat“ dio globalne kršćanofobije, budući da je presudom bez dokaza likvidirao branitelja Europe i europskih vrijednosti u Bosni i Hercegovini u kojoj danas vlada kalifat, gdje postoje vehabijski entiteti u koje nemaju prilaz dostignute svjetskih stečevina ljudskih prava i vjerskih sloboda, gdje je na snazi poligamija čak i sa dvanaestogodišnjim djevojčicama.
 
Činjenica da je Haaški tribunal politički sud ne opravdava odgovornost sudija koji su indirektne ubojice branitelja vjerskih sloboda Hrvata katolika u BiH, a koji bi, bez otpora Hrvatskog Vijeća Obrane Hrvatske Republike Herceg Bosne, a u to vrijeme i danas cijeli je hrvatski narod bio i ostao HVO, slobodu vjere u svojoj zemlji živjeli kako je rekao poglavar IZ BiH reis Husein ef. Kavazović, „Mi bosanskohercegovački muslimani želimo posebno razvijati naše dobre odnose s katolicima u BiH u duhu Ahdname sultana Mehmeda II. Fatiha".
 
Sudci Haaškog suda pokazaše se čak brutalnijim u nepriznavanju ljudskih prava i vjerskih sloboda i od Mehmeda II., te umjesto Ahdname ubiše onoga koji je pred njih došao da traži pravo za svoj hrvatski narod. Kakav bi položaj Hrvata katolika bio pod vlašću te druge muslimanske Ahdname govore hrvatska stradanja tijekom muslimanske agresije „udruženog zločinačkog pothvata muslimana i mudžahedina" u mjestima kroz koje su prošli ti isilovci pod zapovjedništvom  ratnog zločinca Alije Izetbegovića.
 
Pri agresiji ABiH na hrvatsko selo Doljani 28. srpnja 1993. Muslimani, dok su ljudi radili u polju ubijaju 37 Hrvata, a oko 180 zarobljavaju i odvode u logor u Jablanici. U hrvatskom selu Maljine 8. travnja 1993. Muslimani i vehabije na najsvirepiji mogući način, dok su gučogorski samostan držali kao zapovjedništvo svoje zločinačke armije, masakrirali 35 zarobljenih hrvatskih civila, među njima i bolesne dječake. Za taj zločin, zločin još uvijek skrivane masovne grobnice, nitko od muslimanskih zlikovaca nije odgovarao, a Halid Genjac koji zna za grobnicu šuti, i dalje po Travniku prijeti ratom Hrvatima.
 
U Miletićima ubijaju i masakriraju 5 civila, a jedom od civila, odrezuju glavu i peku je na šporetu pred roditeljima.
U Čuklama masakriraju 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO-a, u Krpeljičima 7 civila, 10. lipnja 1993. granatom ubijaju 8 hrvatske djece na viteškom igralištu.
U gučogorskom okupiranom samostanu metcima rešetaju kip Svetog Frane i spaljuju Bibliju, a samostan pretvaraju u komandu svoje zločinačke Armije.
U Križančevu Selu 22. prosinca 1993. zlikovci udruženog zločinačkog muslimansko mudžahedinskog pothvata, kojeg naftni Međunarodni sud u Haagu ne kažnjava i ne proziva, ubijaju 74 hrvatske osobe, djecu, žene vojnike, starce, poslije čega upadaju u Buhine Kuće i masakriraju 26 Hrvata, u Zabilju 13 zarobljenih Hrvata ubijaju, u Kaknju 4 cvila, Slapnici 9, Drenoviku 17 civila, starih, žena i djece.
I moglo bi se nabrajati i nabrajati broj hrvatskih žrtava, od svećenika do časnih sestara, djece i žena, srušenih crkava i oskrnavljenih grobalja. No to ne zanima Haaški sud, njih brine zaštita muslimana i džamija, što je sve skupa dio kršćanofobije XXI. stoljeća. U kratkom roku samo iz travničkog kraja protjeruju oko 20 tisuća Hrvata, kojima je i danas opstruiran povratak, a oni koji se vrate ubijaju kao i u ratu.
 
Za najveći konclogor za Hrvate, Lašvansku dolinu, u kojem su Muslimani držali i izmučivali oko 70 tisuća zarobljenika, haaški sudci nepravde nisu htjeli ni čuti, a kamoli da su sudili zlikovcima i rušiteljima crkava i katoličkih grobalja. Zbog nekažnjavanja muslimanskih zločinaca samo za ove navedene brojeve hrvatskih žrtava, sudci Haaškog tribunala morali bi biti izvedeni pred taj isti sud i odgovarati za svoju pristranost koja je u nekim dimenzijama ravna tim nekažnjenim zločinima. Hrvatska će ih povijest zasigurno osuditi, i osudila je. Sve dok ne budu kažnjeni muslimanski zločini nad Hrvatima, sudska presuda Haškog tribunala je neprihvatljiva za hrvatski narod, što mu daje pravo na ponovno zajedništvo kroz Hrvatsko Vijeće Obrane unutar Hrvatske Republike Herceg Bosne.
 
Nepravedna presuda Žalbenog vijeća Haaškog suda hrvatskim braniteljima potvrdila je opravdanost osnutka Hrvatskog Vijeća Obrane i utemeljenje Hrvatske Republike Herceg Bosna, jedini garanti opstojnosti hrvatstva i katolićanstva u Bosni i Hercegovini.
 
Zbog toga, i još niza drugi dokazanih muslimanskih zločina s dimenzijama genocida, nepravedna presuda haaških sudaca beha Hrvatima je ne samo zločinačka, već i nastavak etničkog čiščenja Hrvata  tamo gdje su muslimani zaustavljeni hrabrošću u Haagu ubijenog hrvatskog generala Slobodan Praljka. Po onome kako je sudio i kome je sudio, Haaški sud će ostati upisan u povijest kršćana na prostorima bivše juzajednice, ali i Europe, kao „Haaški muslimanski sud". Taj naziv mu potvrđuje činjenica da je u svom radu osudio oko 90 kršćana i samo 5 muslimana. Kako tu činjenicu pobiti. Nikako i ničim jer je nepobitna. S tim rezultatom Haaški je sud ponosan, kao što je ponosan i na sudsko ubojstvo generala Hrvatskog Vijeća Obrane, odnosno generala hrvatskog naroda Slobodana Praljka.
 

Vinko Đotlo