Get Adobe Flash player
Zdravka nagraditi, a ne progoniti

Zdravka nagraditi, a ne progoniti

Hrvatsko pravosuđe s USKOK-om i tajnim službama najodgovornije je za...

'Antifašizam' - sredstvo protiv hrvatske države

'Antifašizam' - sredstvo protiv hrvatske države

Na djelu je negacionizam, revizionizam, krivotvorenje povijesti,...

(Ne)ljudska prava naših 'drukčijih'

(Ne)ljudska prava naših 'drukčijih'

Udomljavanje nevine dječice kod 'tople braće' i 'toplih...

Rapsodija u narančastom ili rapsodija apsurda

Rapsodija u narančastom ili rapsodija apsurda

Ostatak od HNS-a pretvara se u travestiju, operetu i...

Nigdje nema roditelja i obitelji

Nigdje nema roditelja i obitelji

Građanski odgoj i obrazovanje     Čitajući Prijedlog...

  • Zdravka nagraditi, a ne progoniti

    Zdravka nagraditi, a ne progoniti

    četvrtak, 06. prosinca 2018. 11:06
  • 'Antifašizam' - sredstvo protiv hrvatske države

    'Antifašizam' - sredstvo protiv hrvatske države

    četvrtak, 06. prosinca 2018. 11:03
  • (Ne)ljudska prava naših 'drukčijih'

    (Ne)ljudska prava naših 'drukčijih'

    srijeda, 05. prosinca 2018. 14:43
  • Rapsodija u narančastom ili rapsodija apsurda

    Rapsodija u narančastom ili rapsodija apsurda

    srijeda, 05. prosinca 2018. 14:38
  • Nigdje nema roditelja i obitelji

    Nigdje nema roditelja i obitelji

    četvrtak, 06. prosinca 2018. 21:07

Zašto vođe Bošnjaka žele Hrvate podvrgnuti nigerijskom eksperimentu 

 
 
Devedesetih godina prošlog stoljeća vodila se jedna od najvažnijih rasprava u suvremenoj političkoj znanosti. Sukladno povijesnim zbivanjima tog doba - slomu komunističkih političkih i društvenih sustava, raspadu Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovačke te posljedičnom nastanku brojnih novih država u Europi i Aziji - u središtu je rasprave bio institucionalni dizajn u tranzicijskim, postkonfliktnim i duboko podijeljenim društvima, dakle pitanje koje su političke institucije najprikladnije tim vrstama društava kako bi se stekla i očuvala stabilnost. U žarištu toga tematskog sklopa našla se polemika o prednostima i nedostacima parlamentarnoga i predsjedničkog sustava vlasti.
http://www.economywatch.com/files/imagecache/story/story/NigeriaVotes_0.jpg
U otvorenoj i žustroj polemici osobito su se isticali Juan J. Linz i Donald L. Horowitz, dvojica neosporno velikih politologa 20. stoljeća. Linz je bezostatno zagovarao parlamentarizam tvrdeći da je prezidencijalizam opasan za političku stabilnost i opstanak podijeljenih i nestabilnih društava. Svoju je argumentaciju zasnivao na dva glavna stajališta. Prvo, predsjednički sustavi temelje se na igri „nultog zbroja“ u kojoj „pobjednik uzima sve“. Moćni predsjednik države može postati osoba koja je dobila ispodpolovičnu većinu glasova i koju podupire jednoznačno rasno, etnički ili vjerski obojena manjina. Svi drugi - većina birača i većina ostalih rasnih, etničkih ili vjerskih skupina - isključeni su iz vlasti, što je i kratkoročno neodrživo stanje. Drugo, kako se predsjednik države bira na fiksan vremenski mandat, cijeli je sustav rigidan i ne uspijeva pravodobno reagirati na političke krize koje su svojstvene podijeljenim i transformacijskim društvima. Stoga može doći do sloma političkog poretka i nasilnih sukoba i onda kada to ne bi bilo nužno ili vjerojatno u drugačijem institucionalnom okružju koji omogućuje smjenu vlasti prije isteka zakonskog mandata ako stara vlast nije sposobna odgovoriti izazovima vremena. Uostalom, poantirao je Linz, jedini uspješan predsjednički sustav u povijesti postoji u SAD-u, dok su svi ostali bili neuspješni pa i tragični.
 
Na Linza se okomio Horowitz, jedan od najvrsnijih istraživača etničkih sukoba i tvorac centripetalističke struje koja zagovara većinski izborni sustav alternativnog glasa, predsjednički sustav i neetničku federaciju kao glavne institucionalne stupove duboko podijeljenih društava. Horowitz je prigovorio Linzu da je u osudi prezidencijalizma nedopustivo selekcijski pristran zato što je uzeo u obzir samo neuspjela iskustva s predsjedničkim režimima u Latinskoj Americi - opjevana u klasičnima književnim djela latinskoameričke literature 20. stoljeća, u posebnome žanru „novella del dictador“, koja su napisali slavni Miguel Angel Asturias, Gabriel Garcia Marquez. Mario Vargas Llosa, Juan Carlos Onetti i dr. - a hotimice je zanemario pozitivna iskustva azijskih i afričkih zemalja. Horowitz se i tada, kao i mnogo puta prije i poslije, pozvao na famozni „nigerijski slučaj“ kao krunski dokaz da Linz nema pravo.
 
Što je „nigerijski slučaj“? U širem smislu, pod njim se misli na razdoblje redemokratizacije Nigerije 1978.-1979., a u užem smislu na način izbora predsjednika države. Predsjednik se birao relativnom većinom glasova birača, ali je taj sustav izbora bio dopunjen posebnim obrascem distribucije potpore birača zbog vrlo velike etničke i vjerske fragmentiranosti društva. U zemlji je živjelo više od dvije stotine plemena, među kojima su najbrojnija bila Hausa, Joruba i Ibo, a osim većinskih muslimana, mnogo je bilo protestanata, rimokatolika, afričkih kršćana, pristaša tradicionalnih obreda i dr. Da bi u takvoj zemlji, koju su od stjecanja neovisnosti o kolonijalnoj vlasti 1960. potresali nasilni plemenski i vjerski sukobi, neki kandidat bio izabran za predsjednika države, nije bilo dostatno da dobije relativnu većinu glasova u cijeloj zemlji, koju su mu mogli osigurati, primjerice, samo pripadnici plemena Hausa ili Joruba, nego je istodobno morao dobiti najmanje 25 posto glasova u dvije trećine etnički različitih saveznih država. Tako bi se izabrao „centristički“ predsjednik koji uživa višeetničku potporu te, posljedično, osigurala politička stabilnost zemlje. Predsjednik je doista tako izabran, ali sve je drugo pošlo po zlu. Već 1983. izvršen je vojni udar, koji su neki smatrali pozitivnim presijecanjem razvoja događaja pod vlašću „centrističkog“ predsjednika države.
 
Kakve veze ima „nigerijski slučaj“ s nama? Jednu inačicu ili svojevrstan odjek nigerijskog modela, koji se očituje u zahtjevu da se u izborni model ugradi poseban obrazac zemljopisne distribucije potpore birača, zagovarao je Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH, gostujući 4. veljače u HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u 2“ kao rješenje spora o načinu izbora bošnjačkoga i hrvatskog člana Predsjedništva u Federaciji BiH. Izetbegović nije, dakako, govorio o nigerijskome, nego o Fuleovu modelu, nazvanu prema češkom diplomatu Štefanu Füleu, jednome od mnoštva europskih birokrata koji su se bavili BiH, a kojega je Izetbegović izvukao iz zaborava.
 
Što je Füleov model? Najprije valja konstatirati kako se u domaćim i međunarodnim raspravama uopće ne dovodi u pitanje izbor srpskog člana Predsjedništva: njega su dosad birali i birat će ga i ubuduće građani Republike srpske. Vlasti Republike srpske isključuju svaku mogućnost da se oduzme pravo Srbima da na općim izborima izaberu svoga člana Predsjedništva u svojem entitetu. I kada bi se mogao natjecati tko god hoće - Bošnjaci, Hrvati i drugi - nitko ne bi imao stvarnih izgleda da bude izabran zato što Srbi čine oko 90 posto stanovništva tog entiteta. I nitko nema ozbiljnih nakana da promijeni takvo stanje. No zato su svi puni prigovora na mogućnost da Hrvati biraju svoga člana Predsjedništva, pa je iznalaženje modela kako bi im se to pravo demokratski uskratilo poprimilo vrlo sofisticirane oblike.
 
Prema Füleovu prijedlogu, u Federaciji bi se, kao i dosad, birala dva člana Predsjedništva. Prvi član postao bi kandidat koji dobije relativnu većinu glasova u cijeloj Federaciji. Drugi član postao bi kandidat koji osvoji najviše glasova u pet od deset županija ili kantona u kojima je prvoplasirani kandidat dobio najmanje glasova. Naoko se čini da je problem riješen: prvoplasirani kandidat zacijelo bi bio Bošnjak koji bi dobio najviše glasova u Federaciji s obzirom na brojčanu premoć Bošnjaka nad Hrvatima, a drugi bi bio Hrvat koji bi dobio najviše glasova u pet županija u kojima je prvoplasirani bošnjački kandidat dobio najmanje glasova, a zdrav razum govori da bi to bile županije s hrvatskom većinom.
 
No nije sve tako jednostavno kako se čini na prvi pogled, a za to postoje i empirijski dokazi. Na predsjedničkim izborima 2010. najviše glasova u cijeloj Federaciji, ali i u pet županija s iznadpolovičnom bošnjačkom većinom dobio je nominalni Hrvat Željko Komšić (SDP), koji je uvjerljivo pobijedio Bakira Izetbegovića (SDA). Prema Füleovu modelu, on bi prvi ušao u Predsjedništvo. Kandidat, točnije kandidatkinja koja je dobila najviše glasova u pet županija u kojima je Komšić dobio najmanje glasova, a to su bile županije s hrvatskom većinom, bila je Borjana Krišto (HDZ). To znači da bi u Predsjedništvo BiH iz Federacije ušlo dvoje Hrvata, odnosno nijedan Bošnjak. Bi li to Bošnjacima bilo drago? Ne, ne bi im bilo drago. No krajnje je upitno bi li glasovali za Komšića da je taj model bio na snazi, jer bi im aktivisti bošnjačkih stranaka i propagandistički mediji prije glasovanja objasnili da bi mogli dobiti Predsjedništvo bez Bošnjaka budu li glasovali za Komšića.
 
U Füleovu prijedlogu kriju se i druge zamke. Pet županija u kojima bi prvoplasirani kandidat, Bošnjak, dobio najmanje glasova ne moraju biti samo županije s hrvatskom većinom. Bilo zbog političkih odnosa unutar bošnjačke zajednice bilo zbog manipulacije izbornim postupkom, prvoplasirani kandidat može dobiti vrlo malo glasova u jednoj ili dvjema županijama s bošnjačkom iznadpolovičnom većinom. One se potom pribrajaju trima ili četirima županijama s hrvatskom većinom u kojima je prvi pobjednik loše prošao. Kako su županije s bošnjačkom većinom mnogo brojnije, to jest imaju mnogo više birača od županija s hrvatskom većinom, može se dogoditi da i drugi izabrani član Predsjedništva bude Bošnjak. Tako bi se u Predsjedništvu iz Federacije mogla naći dva Bošnjaka i nijedan Hrvat. Bi li to Hrvatima bilo drago? Ne, ne bi im bilo drago. Stoga su hrvatske stranke zahtijevale da se u izborni model unese odredba prema kojoj drugoplasirani kandidat mora pobijediti najmanje u jednoj županiji s iznadpolovičnom hrvatskom većinom da bi postao član Predsjedništva. No bošnjačke stranke (SDA, SBB, SDP) odbile su taj prijedlog.
 
Bakir Izetbegović kazao je da taj model daje Hrvatima jamstvo od 99 posto da će moći sami izabrati svoga predstavnika u Predsjedništvu BiH. No vrag je, kako se kaže, u detaljima. Vrag je, drugim riječima, u onih jedan posto koji, kako pokazuju iskustva iz izbora 2010., lako mogu postati stvarnost.
 
Kada se već ustraje na izravnim izborima tročlanog Predsjedništva države - konfliktne institucije koja nije dala bitan doprinos političkom pomirenju u bosanskohercegovačkom društvu, o čemu svjedoči i spomenuti Izetbegovićev televizijski nastup - zašto se jednostavno ne dade pravo Bošnjacima da biraju svoga predstavnika u kantonima gdje su većina, a Hrvatima svoga predstavnika u županijama gdje su oni većina? Time bi se automatski riješila zavrzlama što ju je izazvala presuda Europskog suda pravde u slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine. Njome se nalaže da država ukine etnička diskriminacijska pravila u izboru članova Predsjedništva BiH. Dosad su svi građani mogli glasovati na predsjedničkim izborima, ali su se za mjesta u Predsjedništvu mogli natjecati samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Kada bi se uspostavile tri teritorijalne izborne jedinice - jedna u Republici srpskoj i dvije u Federaciji, jedna s bošnjačkom, druga s hrvatskom većinom - odmah bi se mogle ukinuti odredbe prema kojima se za mjesta u Predsjedništvu mogu natjecati samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Natjecati bi se mogao svaki građanin s biračkim pravom, a tko bi bio izabran odlučivala bi većina birača. Mnogo je važnije tko bira predstavnike nego kako se oni nominalno deklariraju. Nominalni Hrvat Željko Komšić možda bi mogao biti, a djelomice je već i bio, dobar predstavnik bošnjačkih interesa, dok bi hrvatske interese dobro mogao zastupati Bošnjak, Srbin ili netko treći koga Hrvati izaberu.
 
Pa zašto se onda ne postupi tako? Zato što bošnjački političari i mediji misle da stvaranje izborne jedinice s hrvatskom većinom podupire zahtjeve Hrvata da se stvori treći entitet. No stvaranju trećeg entiteta mnogo više pridonosi dosadašnji način izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH: drugim riječima, zahtjevu za stvaranjem trećeg entiteta mnogo je više pridonio - i još uvijek pridonosi - Željko Komšić, nekadašnji potpredsjednik SDP-a i sadašnji vođa „multietničke“ Demokratske fronte, nego predsjednik HDZ-a Dragan Čović. Ako Bošnjaci treći put izaberu toga beskrupuloznog političara za hrvatskog člana Predsjedništva prema postojećemu izbornom obrascu, i Federacija i cijela BiH zapast će u duboku i nesagledivu političku krizu.
 

Mirjana Kasapović, Globus, https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-komentari/za-globus-pise-mirjana-kasapovic-zasto-vode-bosnjaka-zele-hrvate-podvrgnuti-nigerijskom-eksperimentu/7038589/

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Utorak, 11/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1024 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević