Get Adobe Flash player
Steve Bannon mijenja Europu na bolje

Steve Bannon mijenja Europu na bolje

Cilj mu je ujediniti sve desne europske stranke i srušiti Europsku...

Komunisti + četnici = antifašizam

Komunisti + četnici = antifašizam

Josip Broz i Draža Mihailović na istoj slamarici u...

Vatreni i Thompson u puljskoj Areni

Vatreni i Thompson u puljskoj Areni

Daniel Sponza: Slika Arene obišla je cijeli svijet. Atmosfera je...

Kutleša - vjerni poslušnik Papinske Države

Kutleša - vjerni poslušnik Papinske Države

U Boga se može vjerovati i kad se ne vjeruje u papu...

Istarski narodnjaci borili su se za Hrvatsku

Istarski narodnjaci borili su se za Hrvatsku

Pofuk je prešutio Predsjedničinu izjavu: Osuđujem svaki totalitarni...

  • Steve Bannon mijenja Europu na bolje

    Steve Bannon mijenja Europu na bolje

    četvrtak, 02. kolovoza 2018. 10:37
  • Komunisti + četnici = antifašizam

    Komunisti + četnici = antifašizam

    nedjelja, 29. srpnja 2018. 11:46
  • Vatreni i Thompson u puljskoj Areni

    Vatreni i Thompson u puljskoj Areni

    nedjelja, 29. srpnja 2018. 11:43
  • Kutleša - vjerni poslušnik Papinske Države

    Kutleša - vjerni poslušnik Papinske Države

    srijeda, 01. kolovoza 2018. 13:49
  • Istarski narodnjaci borili su se za Hrvatsku

    Istarski narodnjaci borili su se za Hrvatsku

    četvrtak, 02. kolovoza 2018. 12:30

Nijedna biskupija nije doživjela tako tužnu sudbinu kao što je doživjela Trebinjska

 
 
Malo je stvari u povijesti Katoličke crkve kod nas, koje su tako slabo obrađene i tako malo poznate kao što je povijest Trebinjske biskupije. Isto tako malo je biskupija kod nas, koje su doživjele tako tužnu sudbinu kao što ju je doživjela Trebinjska dijeceza. A do nedavna nijesmo zapravo znali, ni kako ni zašto propade katolicizam u trebinjskom kraju. Farlatijev Illyricum Sacrum (sv. VI., str. 286.-318.), koji inače donosi najviše građe iz povijesti biskupskog Trebinja, šuti kao zaliven o otpadima katolika na druge vjere, glavnom uzroku rasula katolicizma onih strana. Nije teško naslutiti razlog ovoj čudnovatoj šutnji Farlatijevoj. Glavno njegovo vrelo kojim se služio radeći povijest Trebinjske biskupije, bio je opsežni izvještaj, zapravo historijska studija, podastrta rimskoj Propagandi od mrkanjskotrebinjskog biskupa benediktinca Krizostoma Antića (1615.—1647.); a Antić, sudeći po dosad poznatim izvještajima i pismima, o apostazijama katolika mukom muči iz dosta razumljivih razloga.
https://www.antenazadar.hr/wp-content/uploads/2015/11/Krunoslav-Draganovi%C4%87.jpg
Krunoslav Draganović
 
Uostalom Krizostom Antić nije bio jedini, koji je šutio, kad je morao govoriti, a ni njegovo Trebinje jedini naš kraj pod Turcima, koji je doživio sličnu katastrofu....Kamo sreće da je Trebinje bilo samo! Radi ovakvog i sličnih razloga ostao je nezapažen i jedan važni historijski događaj, širih dimenzija nego što se obično i naslućuje: prelazi katoličkog življa u mnogim našim krajevima na pravoslavlje i islam. Na temelju novih, dosad neobjelodanjenih dokumenata bit će o tomu još dosta govora. U lanjskom Napretkovom kalendaru člančićem »Južna Hercegovina prije 800 godina« dotakao sam se apostazija katolika u Trebinjskoj biskupiji. U Rimu sam međutim sabrao više novih dokumenata o istom predmetu. Mislim ih doskora predati javnosti kao prilog poveće studije, koja bi raspravila pitanje propasti katolicizma u južnim stranama kršne zemlje Hercegovine. — Ovdje želim da se zaustavim samo kod jednog pisma iz g. 1644. Ono nam govori o zadnjim ostatcima katoličkog življa u Trebinjskom polju, a pisao ga je 0. Josip Marija Bonaldi, dominikanac rodom iz Zadra. Dokument nam donosi popis katoličkih obitelji po selima današnjeg trebinjskog kotara. Uza sav mali broj katolika i nezgodan način izražavanja ovo kratko pismo za nas je dragocjeno.
 
Dosad objelodanjeni dokumenti govore nam potanje samo o katolicima ljubinskog i stolačkog kotara, a tu je katolicizam uza sve teške peripetije sačuvao barem jedan dio historijskih pozicija (u Ljubinju čine danas katolici četvrtinu, u Stocu polovinu svega stanovništva). U južnom dijelu Trebinjske biskupije u samoj okolici Trebinja ne penju se danas katolici ni do pola posto ukupnog broja autohtonog seljačkog elementa. Sve je ostalo izgubljeno,, izgubljeno upravo ondje, gdje je nekad stolovao biskup (barem od konca XII. stoljeća) i nizale se poljem brojne župne crkve> gdje se tiho dizao nebu pijev čičevskih benediktinaca i pobožni šapat kanoničkog zbora. Interesantno je, da je katastrofa Trebinjske biskupije prije počela i prije svršila u samom centru biskupije nego li, recimo, na njezinoj sjevernozapadnoj periferiji, prije u Trebinju i bližoj mu okolici, nego u Popovu ili Gabeoskom polju. Po svim znacima sudeći, najprije je nestalo katolika u okolici Bileća (Ljubomir) i Nevesinja, iz kojega je rodom i glasoviti trebinjski biskup Toma Budislavić (f 1609.). Zatim je došio na red Trebinje, a konačno Popovo i Stolački kraj. U XVI. stoljeću bio je katolicizam trebinjskog kotara već skoro potpuno skršen i likvidiran. Zato ovaj kasni dokumenat (iz sredine XVII. vijeka) ima za nas tim više draži i zanimljivosti, makar on i govorio tek o šačici katolika, koji su stanovali u hercegovačkom kršu iznad »Slovinske Atene«. I. Pisac našeg dokumenta, Zadranin J. M. Bonaldi, bio je učen i pobožan svećenik Dominikanskog reda.
 
U svoje vrijeme bio je profesorom teologije u Rimu na dominikanskom sveučilištu uz crkvu Sta Maria sopra Minerva (Marković: Dukljanskobarska metropolija str. 142.—143.). Kad je Propaganda doznala za bijedno stanje trebinjskih katolika, šalje tamo o. Bonaldija kao misijonara na njegovu vlastitu želju i snosi za njega sve troškove. Ovaj stiže među raspršene ostatke katol. stada nekako u lipnju g. 1644. Narod ga je primio neopisivim veseljem i rasplakao se od milja slušajući riječ Božju, koja se tamo već decenijama nije navještivala. Tim ne mislim nijekati, da je dubrovački svećenik Lovro Vecchi tamo proboravio kao misijonar preko godinu dana, a isto tako bi dubrovački dominikanci od vremena do vremena znali poslati svećenika na koji dan u trebinjski kraj. Ipak su svi ti osamljeni pokušaji bili samo rijetke kapi mjesto blage kišice i nijesu mnogo koristili. Redovita duhovna pastva ne da se nadomjestiti sa par ekskurzija. Narod, ostavši bez pomoći biskupa i svećenika, već je bio oko Trebinja listom prešao na pravoslavlje, a dijelom i na islam. Preostali katolici godinama nijesu slušali mise i propovijedi, umirali su bez utjeha vjere, neispovjeđeni i nepričešćeni. Stanje Katoličke crkve u južnoj Hercegovini bilo je upravo očajno, katastrofa neizbježiva. Prilike su bile jače od ljudi, koji si nijesu znali pomoći, a možda i nijesu ni mogli.
 
Svećenici su umirali, a novi nijesu dolazili. Biskup, na komu je uvijek glavna briga da skrbi za svećenički podmladak, ostao je skoro bez ikakvih materijalnih sredstava. U kritičnom XVI. stoljeću, glavnom razdoblju apostazija, od 6 biskupa bio je jedan svjetovni svećenik, 2 franjevca i 3 dominikanca. Vrijedno bi bilo, da u ovoj stvari objektivno ispitamo držanje Dubrovačke države, christianissimae reipublicae ragusinae. Njezine zasluge za Katoličku crkvu na Balkanu su tako očevidne i neosporive, da bi se jedva ko u to usudio i posumnjati. Stoga nam na prvi pogled izgleda nepojmljivo, kako je mogao izgubiti svoj katolicizam upravo onaj kraj, koji leži na pragu katoličkog Dubrovnika, tek nekoliko sati hoda od kurije nadbiskupa i metropolite. Ovo je pitanje vrijedno, da se u nj zadube istraživači dubrovačke povijesti. Nama izgleda, da je u katolicizmu Republike sv. Vlaha bila prilična mjerica trgovačkog duha, koji je teško spojiv s evanđeoskom jednostavnošću. Isto tako izgleda, da su dubrovački gospodari mnogo brige vodili o duhovnim potrebama svojih sugrađana i po najmanjim i najudaljenijim kolonijama sve do Smirne i Silitrije; u isto vrijeme pokazali su golemo nerazumijevanje za krvave potrebe oporih hercegovačkih brđana, vulgo »Vlaha«, u najbližem zaleđu Dubrovnika. A nekoliko revnih dubrovačkih svećenika moglo je u odlučni čas spasiti situaciju... I dogodilo se iza par stoljeća, što se inače redovito događa: ko ne će da susjedu pomogne gasiti vatru, morat će je gasiti sam na svojem krovu. Vratimo se našem misijonaru O. Bonaldiju.
 
Došavši u Hercegovinu, u župu Zuroviće, upotrijebio je sve svoje znanje i sile, da preostale katolike utvrdi u vjeri i otpadnike privede natrag. Trud mu je bio barem dijelom okrunjen uspjehom. Nažalost Bonaldi nije dugo ostao u trebinjskom kraju. G. 1648. imenuje ga Propaganda barskim nadbiskupom. Za njegova biskupovanja (1648.—1653.) doživljuje Katolička crkva u Barskom primorju najcrnje časove. Za vrijeme Kandijskog rata počeše Turci krvavo progoniti barske katolike radi šurovanja s Mlečanima i radi toga, što je njihov natpastir u preotetoj Dalmaciji nekoliko džamija (većinom starih katol. crkava) posvetio i predao kršćanskom kultu. Da se spase od progona, velik dio katolika pređe na islam, osobito plemićke i bogatije obitelji (Marković, Op. cit. 143.; Farlati VII., 131.). Kako i o ranijoj islamizaciji ondašnjeg stanovništva postoje jasni dokumenti, to sa sigurnošću možemo utvrditi, da je najveći dio muslimana u kraju između mora i Skadarskog jezera prešao na islam direktno s katolicizma. A njihov broj nije malen. Po statistici g. 1921. sam je barski kotar brojao 12.705 muslimana. K tomu je broj musl. iseljenika iz tog kraja vrlo visok. II. Mnoga svoja pisma, pa i ovo, o kojem radimo, piše 0. Bonaldi iz Zurovića. Misija »Z u r o v i ć i« provlači se kroz mnoge službene izvješt^je Trebinjske biskupije sve do početka XVIII. stoljeća. Danas je to ime potpuno palo u zaborav. Ne spominje ga nikakav imenik, a ni specijalna karta.
 
Ne živi dapače više ni u pučkoj predaji. — Ne mogući odrediti mjesta gdje su bili Zurovići, iznosi Dr. fra Dominik Mandić (Acta Franc. Hercegovinae, p. 177) mišljenje, da su oni vjerojatno identični s Turkovićama u ljubinjskom kotaru. To mišljenje — na temelju novog materijala slijedi to sa sigurnošću — nikako nije ispravno. Svi dokumenti stalno pišu »Zurovichi«, a ne »Turcovichi«, pa ih ne smijemo drugačije čitati, nego što stoji u originalu. Osim toga nikako nije vjerojatno, da bi promjenom riječi jedna prešla u drugu, koja osim nastavka nema s njom ništa zajedničkog. Tako hipoteza Dr. Mandića, inače zaslužnog istraživača povijesti Hercegovine, u ovom slučaju nema temelja. Mislim, da Zurovići uopće nijesu selo, nego kraj, i da ga imamo tražiti bar 50 km. na jugoistok od Turkovića uz samu granicu Dubrovačke republike. Zurovići bi obuhvatali dijelove današnje šumske i Zahumske općine u kotaru Trebinje, ilitočnije po starom cijelu općinu Kurtoviće i veći dio općine Bobani, dakle ono hercegovačko područje, koje se stere iznad Dubrovnika, Zatona i Dubrovačke Rijeke prema hladnoj Trebinjčici. Razlozi su za to jasni. U našem popisu nigdje nema sela Zurovića, nego samo Grepci, Slavogosti, Berojevići i t. d., a sva ta sela dolaze pod skupnim imenom župe (misije) zurovićke. što više, jednom zgodom izrijekom veli Bonaldi: »U zuroviekom kraju (»contrada«) imade mnogo sela kao Jasenac i t. d.« Neka od nabrojenih sela možemo i danas posve točno pronaći, a tim istim i odrediti barem otprilike i položaj Zurovića. Središte Zurovića bila je katol. crkva sv. Petra, do koje se iz Dubrovnika, kako tvrde dokumenti, moglo stići za 4 sata. Ako svi znaci ne varaju, stajala je ona nekad u Zaplaniku između željezn. stanica Uskoplja i Huma. U starom groblju, u koje se i danas kopaju katolici i pravoslavni, još uvijek stoje ruševine crkve sv. Petra, koju narod naziva »Petrovicom«.
 
Tako mi saopćuje preč. g. Don Marijan Vujnović, dekan i župnik iz Trebinja. Njemu dugujem veliku zahvalnost na susretljivosti i mnogim sabranim podatcima. Da je »Petrovica« bila nekad katol. crkva vidi se i iz toga, što su se katolici iz sela Kalađurđevića živo protivili da se na ruševinama, koje su oni po predaji smatrali svojom svetinjom, podiže pravoslavna crkva. Iza dugih ispitivanja donijele su ondašnje vlasti zaključak, da ni pravoslavni ni katolici na onim razvalinama ne smiju graditi nove crkve. Prema Bonaldijevu popisu bilo je g. 1644. još katolika u ovim selima: u Slavogostima, Jasencu, Grepcima, Kalađurđevim, Berojevićima, Orahovu i Vučićanima. Istim imenom kao i pred 300 godina zove se jedino selo Grepci. Ostala su sela malo promijenila svoj naziv. Tako se Slavogosti danas zovu Slavogostići, Kalađurđevi — Kalađurđevići, a Jasenac — Jasenica Lug. Selo Orahovo naziva Bonaldi čas Orahovim, čas Orahom, dok se ono danas zove samo ovim posljednjim imenom, Vučićana danas više nema, ali postoje Vukovići. Oba su mjesta vjerojatno međusobno istovetna, samo se ime nešto preinačilo. Berojevićima danas nema više ni traga ni glasa. Tako ne znamo, koje je to današnje selo Trebinjskog polja. Doskora će se navršiti tri stoljeća od djelovanja O. Josipa Bonaldija u Zurovićevoj župi. živi spomenici njegova rada jesu one rijetke obitelji u Grepcima i Kalađurđevićima, koje su svoj katolicizam do danas sačuvale. U ostalih 5 sela nema danas nikoga osim pravoslavnih, a i ti vuku lozu od predaka »latinske vjere«. Katoličanstvo nekad skoro čisto katol. trebinjskog kotara topilo se poput gomile snijega na proljetnom suncu i prelazilo u pravoslavne vode. Do 1644. ostalo je još samo 7 grudica, a i od tih se do danas pet rastopilo. Pred trista godina najuglednija katol. naselja bila su Jasenica, usred kamenitog Trebinjskog polja, i Orahovo, mrtva straža prema starom biskupskom Trebinju. Za isto Orahovo veli Bonaldi u pismu od 22. srpnja 1644. da u cijelom selu još niko nije primio sv. krizme, pa ni starci od 90 godina.
 
I zato nas i ne čudi daljna sudbina ovog od svih zaboravljenog sela... III. Bonaldijev dokumenat ima za nas posebnu vrijednost, jer donosi imena svih katolika, koji se pričestiše o Petrovu 1644. u zurovićkoj crkvici. Svih zajedno bilo je 135. Međutim broj katolika morao je biti znatno veći. Po običaju onog vremena nijesu bila pripuštena Stolu Gospodnjem djeca ispod 11. ili 12. godine. U pretpostavci, da su se pričestili svi katolici iznad te dobi, slijedilo bi, da je zurovićka župa brojila nekih 210—220 vjernika; a ako to nijesu svi bili, onda je katolika moralo biti i više. Taj broj bi normalnim razvojem mogao lagano do danas porasti i na 2000 duša. Ništa ne smeta, da su danas Grepci ili Orahovo tek dva ili tri puta veći nego u vrijeme našeg popisa. Trebamo samo uzeti u račun, da struja hercegovačkih iseljenika u Bosnu stoljećima teče i ne presušuje. Tako na pr. znatan dio pravoslavnih trgovaca po bos. Posavini potječe iz Hercegovine, ili točnije iz trebinjskog kraja, koji je još pred 4 stoljeća bio katoličkim. Jednako je i sa po Bosni razgranjenom pravosl. porodicom Radovića, koja vuče lozu iz Hercegovine, a Bonaldi je dva puta spominje među katoličkim obiteljima zurovićke župe. U imeniku O. J. Bonaldija podijeljeni su katol. vjernici njegove pastve u dva razreda. U prvom su oni, koji se ni na čas ne iznevjeriše djedovskoj vjeri. Njih je, kako rekosmo, moglo biti preko 200, od kojih se 135 pričestilo; ovi su unešeni u popis punim imenom i prezimenom uz točnu oznaku sela, gdje stanuju. Nažalost često puta mjesto prezimena stoji samo ime domaćina i ime njegova oca kao na pr. Miloš Pavla ili Stjepan Urošev.
 
- U drugi razred spadaju oni katolici, koji su radi dugog izbivanja i odsutnosti svećenika prihvatili grčki obred, ali je revnom dominikancu uspjelo, da barem jedan njihov dio privede natrag katolicizmu. Ovakove navodi Bonaldi samo po imenu i prezimenu domaćina te po broju kućne čeljadi na pr. Miljko Dunković, s 10 ukućana. Bilo ih je svega 21 obitelj sa 122 člana. Kod zadnje obitelji ne navodi broja čeljadi. Računamo, da je tih obraćenih ekskatolika moglo biti oko 130. Karakteristično je, da više prezimena (n. pr. Dundović, Pilušić i Vučetić) jednako dolaze među nepokolebivim katolicima od starine i među onim, koji načas pokleknuše u nevolji, dakle u oba Bonaldijeva razreda. To je samo jedan dokaz više, da su obraćenici s pravoslavlja u drugom razredu bili nekad katolici. Ako zbrojimo vjernike jedne i druge vrste, slijedi, da je g. 1644. zurovićka župa brojala barem 350 katolika. Imena katoličkih porodicau trebinjskom kraju g. 1644.: Miljko Dundović (s 10 članova), Ivan Datadović (6 članova), Nikola Pišulić (8), Damjan Vukotinović (6), Petar Vukotinov(ić) (sa 6 članova), Mitar Radović (12), Petar Ronac (5), Miljenko Petro(v) (7), Ivan Milinkov (4), Rado Vučetić (7), Radivoj Carev (4), Ivanko Radulov (6), Nikola Milošević (10), Đuro Markov (15), Pavao Markov (3), Milisav Gunjavac (2), Pavao Milišević (5), Đuriša Mikašilović (3), Milinko Radović (bez oznake broja ukućana). Dva imena ne mogoh dobro pročitati: izgleda mi, da je napisano: Stjepan Svojnoić (5 čl.) i Rado Vuk(a)san (3 člana). Nabrojit ćemo barem neke obitelji uz koje navodi i selo, gdje su stanovali. U Slavogostima su bile obitelji Vukosava Dundovića i Đure Svedrića(?), u Vučićanima Vukašin Oborina (s 8 ukućana), u Orahovu Rozar Dundo(vić), Stanko Stjepanov i 2 obitelji Pilušića (Mihajlovo i Nikolina).
 
U ove 4 katoličke obitelji u Orahovu bilo je ukupno 32 člana. Izgleda da su ovi Pilušići prezimenjaci s Pišulićima iz pređašnjeg odsjeka, samo da je Bonaldi učinio u brzini pogrješku u prepisivanju. Pokušao sam, da dovedem u vezu današnje pravosl. i katol. obitelji u spomenutim selima s obiteljima, koje su tamo bile pred 300 godina. Odmah sam opazio, da su se prezimena listom izmijenila. Od svih današnjih obitelji jedino Radulovići (4 katol. kuće u Kalađurđevićima) izgleda, da su sačuvale staro prezime. Naš popis govori o nekom Ivanku Radulov(ić)u, ali mu ne spominje mjesta stanovanja. — Tu su moguće samo dvije hipoteze: ili su stare obitelji iz XVII. stoljeća ostale do danas na djedovskim kućištima (starosjedioci), ali su tokom vremena promijenile prezimena; ili je tih obitelji u onom kraju nestalo; recimo, da su odselile ili izumrle. U svakom slučaju, barem u koliko se tiče ovog dijela trebinjskog kotara, rezultati su oprečni onima, do kojih je došao Dr. Jevto Dedijer u svojoj »Hercegovini« (Naselja srpskih zemalja knj. VI.) na temelju istraživanja podrijetla hercegovačkog stanovništva. To je samo novi dokaz, da će Dedierova stvar, koja je prema nama na tolika mjesta neobjektivna i tendenciozna, morati proći kroz vatru velikih korektura, pa i u bitnim dijelovima. Vrlo su zanimljiva i krsna imena trebinjskih katolika. Svaki stupac upravo vrvi imenima, koja danas kod katolika Hrvata uopće ne dolaze ili dolaze tek vrlo rijetko. Takva su n. pr. Uroš, Vukosav, Radoje, Vukašin, Vučeta, Milislav, Miloš, Miljenko, Dikla, Bosa, Teodora, Milica i t. d. U selu Grepcima — da navedemo samo jedan primjer — članovi obitelji Stjepana Uroševa zvali su se ovako: Janko, Miljenko, Ivan, Radoje, Damjan, Kata, Cilijana, Maruša, Ana, Teodora, Ružica, Đuro i Radoslav. Takova imena, bilo narodna, bilo crkvena, već su odavno izumrla u Hrvatskom narodu. Zadržala su se ipak skoro do naših dana među katolicima ljubinjskog i stolačkog kotara, direktnim potomcima naroda stare Trebinjske biskupije. A nekada su slična imena bila svagdanja pojava po svim našim zemljama: kralja Zvonimira zovu latinske isprave Dimitrijem, katolički se biskupi zovu Borislavom i Dobrilom, a predstavnik bos. katolika na sultanovu dvoru bio je još u XVI. stoljeću neki knez Vukosav, otac jednog franjevca.
 
Ko bi dakle iz imena Miloš, Mitar i Vukašin zaključivao na pravoslavlje ili srpstvo izvjesnih historijskih lica, taj bi zidao kuću na pijesku. A takvih zidara nikada ne manjka... IV. Bonaldijeva pisma i priznanja, koja su mu dala razne ugledne osobe, sadrže vrijedna svjedočanstva o apostazijama katolika u južnoj Hercegovini. Navesti ćemo ovdje barem nešto od toga. U pismu od 16. srpnja 1644. priča nam naš zadarski dominikanac, kako se narod rasplakao od veselja, kad ga je prvi put ugledao. »Pošto su dugo vremena ostali bez svećenika i sv. sakramenata, mnogi pređoše na grčki zakon, drugi se opet poturčiše, a puno ih umrije bez utjeha sv. vjere! Naš misijonar mnogo se bavi onim, što se dogodilo pred stotinjak godina; on se voli držati suvremenog stanja ili najbliže prošlosti. A to oboje bilo je tužno i čemerno. U Popovu još je uvijek bilo 15 katoličkih sela sa 150 obitelji i sa preko 1000 osoba za pričest. Od šest crkava već su četiri srušene, a od katol. naroda više od četvrtine prigrlilo je grčki obred, a neki, što više, i islam. — U Zurovićima je relativno daleko gore stanje. Crkva sv. Petra još stoji, ali bez crkvenog ruha, a ona sv. Tekle već je propala. Prigodom svog dolaska zatekao je samo 15 katol. kuća i 135 duša (komunikanata). Prije malo vremena drugih 15 kuća otišlo je na pravoslavlje, a dvije na islam, dakle je većina župe propala (Arh. Prop., Scritt. Riferite, sv. 127, f. 161 r. i v.). Sagradio je nešto kolibice blizu crkve sv. Petra, ali mu ide tako loše i narod je tako bijedan, da bi i Bonaldi, i jedan drugi svećenik, njegov pomoćnik, umrli od gladi, da im nije pritekao u pomoć o. Stanislav Dubrovčanin (pismo od 21. rujna 1644.). Matej Martini (Martinović), kapetan sela Bosanke, piše 26. srpnja 1644. u Rim i svjedoči o uspješnu radu 0. Bonaldija.
 
Već mnogo godina zurovićki narod nema svećenika i ne može se ispovijediti. Mnogi pravoslavni obećaše povratiti se na latinski obred, jer su jedino radi nestašice klera i ostavili Katoličku crkvu. Sad ih propovijedi O. Bonalda diraju u srce, pa ima mnogo nade, da će se obratiti (pismo od 26. jula 1644.). Slično tako govore već spomenuti svećenik Lovro Vecchi, i dubrovački nadbiskup Ivan Resti. I oni pričaju o strašnoj zapuštenosti Trebinjske biskupije i o obraćenjima pravoslavnih na katoličku vjeru, koju su ispovijedili i njihovi oci. Pokušali smo, da prikažemo sadržaj i vrijednost ovog malog popisa katol. obitelji u trebinjskom kraju pred nepunih 800 godina. Moramo, međutim, naglasiti, da se glavna njegova vrijednost pokazuje tek u sklopu s drugim dokumentima, koji rade o prošlosti Trebinjske biskupije u XVI. i XVII. stoljeću. Onda Bonaldijevo pismo postaje srebrenom karikom u lancu dokumenata, koji bacaju punu svijetlost na jednu važnu i nepoznatu činjenicu: prijelaz katolika drevne Trebinjske biskupije na pravoslavlje.
 

Krunoslav Draganović, http://www.infobiro.ba/article/843880

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Hoće li se Plenković, nakon četnikovanja u Bačkoj Palanci, odreći Pupovca?

Srijeda, 15/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1315 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević