Sinkronizirano se majorizira i obespravljuje hrvatski narod

 
 
Puno je posla u Bosni i Hercegovini ostalo nedovršeno za muslimanske vjerske i političke radikalizacije. Ono što nisu uspjeli u ratu, etničkim čišćenjima, progonima, paljenjima, masakrima, silovanjima i zločinima nad Hrvatima Bošnjaci nastoje to u miru zaokružiti i finalizirati. Cilj je proširenje okupiranih, etnički očišćenih hrvatskih prostora, uz progon, zastrašivanje i izmišljanje laži protiv hrvatskog naroda kako bi ga se ocrnilo pred svijetom i prisililo na odlazak. Kako bi ubrzali dolazak na cilj, u strahu da svijet ipak ne kaže stanite, Bošnjaci biraju u beha Predsjedništvo i drugog svog člana, pripadnika muslimanske ABiH, koji se u ratu protiv Hrvata pokazao hrabrim i odanim, što je razlog da ga vrhovni zapovjednik te vjerske armije odlikuje i zlatnim ljiljanom. U takvom odnosu članova u Predsjedništvu, bez hrvatskog predstavnika, svaki beha grad ubrzano postaje mjesto kršćanofobije i kršćanofobista. Mjesto nacionalizma, i nepodnošljive vjerske mržnje ispoljene od strane bošnjačkih velikomuslimana prema Hrvatima koji su se nakon ratnih zločina i tortura kojima su bili izloženi od istih muslimanskih protagonista, i iste velikomuslimanske vrhuške, vratili u svoje selo, u svoj grad, kako bi nastavili živjeti u svojoj katoličkoj vjeri na svojoj hrvatskoj zemlji.
https://cdn.punchng.com/wp-content/uploads/2018/11/20174017/Bosnias-three-presidents.jpg
Tribalizam na muslimansko-pravoslavni način
 
Velikomuslimanski nacionalizam, ispisan u Islamskoj deklaraciji čiji sadržaj je i bio povod građansko-vjerskom beha ratu za teritorij, nikada i nije prestao da živi u okupiranim, i od Hrvata očišćenim beha gradovima. To (po)ratno stanje, koje Bošnjaci u Federaciji, a Srbi u genocidnom velikosrpskom entitetu, koriste kao vrijeme naoružavanja za dovršetak tajnih beogradskih pregovora podjele BiH, nameće pitanje, ne samo hrvatskoj žrtvi već i svjetskoj zajednici, ima li kraja tim nacifašističkim srpsko-bošnjačkim divljanjima, koja vode u početak novog, ili nastavak starog, sukoba.
 
Uvijek kada se velikosrbi sastaju s bratskom Rusijom, a Bošnjaci s majkom Turskom, beha sukob je bliži i hrvatskog naroda je manje u Bosni i Hercegovini. Sinkronizirano se majorizira i obespravljuje hrvatski narod, što je novi oblik srpsko-muslimanskih progona i etničkih čišćenja kakva svijet gleda na Bliskom istoku u biološkom istrjebljenju kršćana od strane džihadista, velikog broja pripadnika ABiH, tijekom beha sukoba. Neki od tih džihadista se vraćaju u svoj entitet u BiH, a njihove žene, koje su također sudjelovale u zločinu genocida i konfesiocida, zajedno s odraslom djecom, askerima, Bošnjaci dočekuju i primaju u skrivenim velikim pobjedničkim slavljima. Kako se nadati miru, i mirnoj budućnosti, iz takve ratno huškačke sadašnjosti, koju kreiraju velikosrpska i velikomuslimanska politika, etnički i vjerski čisti entiteta, RS i beha Federacije. I ne čudi stoga ni  srpsko secesionistička ni bošnjačko unitaristička politika, budući da su njihovi kreatori nekažnjeni ratni zločinci, jednako iz redova vojske RS i muslimanske ABiH. Poslije rata rat,
moto je srpsko-muslimanskih nekažnjenih, a dobro imenom i prezimenom poznatih, zločinaca.
 
Svaki srpski napad, napose bošnjački kao federalnog partnera koji je u Daytonu dobio zadaću da gradnja federacije bude temelj buduće beha zajednice, na hrvatskog povratnika je napad na cijeli hrvatski narod, kako onaj u progonstvu tako i onaj koji je, uz velike žrtve i poniženja, ostao u BiH. Bošnjačka agresija na nebošnjake, napose na Hrvate, politikom kako su oni jedini beha narod koji nema drugu domovinu, oružje je u osvajanju cijele BiH i njenog islamiziranja u rukama muslimana, koji po zemlji pjevaju, gotovo da im je to nacionalna himna, „Turska je naša mati, tako je bilo i tako će ostati". Znači ako i jedan beha narod ima „rezervnu" domovinu, kako to za Hrvate i Srbe kažu Bošnjaci da imaju Hrvatsku i Srbiju, onda muslimani ne da imaju rezervnu domovinu već i majku  Tursku. Teško je naći takav primjer tolike, djećje, ljubavi jednog naroda prema narodu, povijesnom okupatoru, državi tisuće kilometara daleko, kao što je to bošnjačka ljubav prema Turskoj, i muslimanima diljem svijeta za koje kažu da su im bliži od prvog susjeda, Hrvata ili Srbina, u BiH. U bošnjačkoj ljubavi prema muslimanima diljem svijeta, i dječjoj prema materi Turskoj, koja ide i do veleizdaje na način da zemlju ostavljaju Turcima u amanet, vidi se strašna činjenica kako u bošnjačkom korpusu i dalje vladaju zli duhovi rata, do granica istrjebljenja svih nebošnjaka na tom Alijinom amanetu sultan Erdoganu.
 
 
Nije li u ovakvom beha stanju isključivosti, i napete mržnje koju i mala iskra može zapaliti u ratni plamen, vrijeme da i svjetska zajednica prizna ono što priznaju sva tri beha naroda, da je Bosna i Hercegovina uistinu neodrživa u cjelovitosti. Niti kao dio velikog Otomanskog carstva, niti kao dio Velike Srbije, niti kao dio Velike Hrvatske. Budućnost u cjelovitosti joj je jedino u labavoj konfederaciji tri nacionalna entiteta, čije zajedništvo unutar beha međunarodno priznatih granica bi jamčila svjetska zajednica, s vojnim snagama raspoređenih podjednako u svakom beha entitetu. U bošnjačkom entitetu turske, u hrvatskom euronatovske, u srpskom ruske vojne postrojbe. Bio bi to svijet u malom, u miru islama, katoličanstva i pravoslavlja. Svijet u kojem ne bi bilo ni pobjednika ni pobijeđenog. Ravnoteža u jednakosti bez pobjednika i poraženih, brojnijih i malobrojnijih, jamac je bosanskohercegovačke budućnosti.
 

Vinko Đotlo