Zemlja je podijeljenija, narodi udaljeniji, mir sve dalje i dalje

 
 
Bošnjačka politika osvajanja i unitariziranja bosanskohercegovačke, bošnjačko- hrvatsko srpske, zajednice proces je koji se svakim danom ubrzava i zemlju čini, kako je rekao francuski predsjednik Emmanuele Macron, „tempiranom bombom“ pred hrvatskim vratima, a time i Europske unije. Svaka prilika, a i onda kad je nema Bošnjaci ih koriste i izmišljaju, koristeći ih kao suvremeno oružje agresije na nemuslimane, i sve druge čija je Bosna i Hercegovina ne samo koliko je i bošnjačka već po mnogim parametrima daleko više. Ta povijesna činjenica da i drugi narodi imaju isto, ili čak i veće pravo na Bosnu i Hercegovinu od Bošnjaka, čini bošnjačko političko, vjersko i vojno, čelništvo sve brutalnijim u osvajačkom pohodu. Bošnjačka strana u najvećoj mogućoj mjeri koristi istinu, na način krivotvorenja, građansko vjerskog beha sukoba za teritorij, kao sredstvo otimanja, a svako otimanje je i oblik agresije i osvajanja, Bosne i Hercegovine nebošnjacima.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/8/86/Bosanska_Krupa_Churches.JPG
Iako je krivotvorenje istine nastavak rata, i mirnodopski zločin nad onima čiju istinu ubijaju, nad Hrvatima, Bošnjaci i tu istinu ne priznaju. Znak da rat u ratnoj zajednici veliki nacionalni i vjerski razlika, koje bošnjački unitarizam i vjerski radikalizam još više međusobno udaljuje, i dalje traje. I trajat će sve dotle dok postoji i istina drugih narodâ iz ratnog beha perioda devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Kako bi se lakše uništio narod, kako bi mu se otela Bosna i Hercegovina kao domovina, mora mu se prvo ubiti istina. Za njezino ubijanje ne biraju se sredstva. Dok je za nebošnjake, napose za Hrvate, neki trenutak iz građansko-vjerskog rata bio opravdan, kao jedini mogući način obrane i biološkog preživljavanja i opstanka u svojoj zemlji u svojoj domovini, za tadašnje Muslimane i današnje Bošnjake to je bilo, i danas je, ne samo neopravdano već i dio nedozvoljenog načina ratovanja.
 
Čak i danas četvrt stoljeća rata poslije rata, i ono što su međunarodne asocijacije proglasile legitimnim vojnim ciljem hrvatskog naroda u obrani od muslimanske agresije, za Bošnjake je to bio nelegitiman čin, pa čak ga nazivaju svakojakim imenima, zločinom, kulturocidom, urbocidom. Ono oko čega bošnjačka strana već 26 godina diže medijsku i ratnu prašinu u nebeske visine, koristeći ga sredstvom omalovažavanja i diskriminiranja hrvatskog naroda, poričući njegovo pravo na obranu od žestoke muslimansko-mudžahedinske agresije, je rušenje starog mosta u Mostaru. Rušenje tog spomenika Osmanlijama za kojim Bošnjaci žale više negoli Turci, još uvijek neutvrđen njegov rušitelj, za bošnjačko čelništvo je veći gubitak od svih ljudski žrtava koje su podnijeli u građansko vjerskom beha sukobu.
 
Suludo, jedan ljudski život u civiliziranom zapadnom svijetu, gdje je čovjek iznad svega, je najveća svetinja i nema tog cilja za kojeg bi ga trebalo žrtvovati, u Bosni i Hercegovini je i jedan spomenik okupatoru, kakav je stari most u Mostaru, vrjedniji od milijune ljudskih života. Beha apsurd koji joj ne da da se smiri i u miru krene u budućnost. Dokaz o nepomirljivom sudaru dva svijeta, dvije civilizacije, dvije kulture, dvije vjere koje u velikoj oprečnosti vrjednuju ljudski život. Čak ni Haaški tribunal koji je u pravosnažnoj presudi zaključio da je Stari most bio legitiman vojni cilj, i rekao da nema građevine vrjednije od i jednog ljudskog života, bošnjačke nostalgičare i čuvare turske ostavštine nije promijenio u ocjenjivanju ljudskih života u odnosu na materijalne građevine.
 
Kada bi Bošnjaci prihvatili tu ocjenu Haaškog tribunala, ne samo da bi to bio čvrsti temelj neke federalne ili konfederalne zajednice Hrvata i Bošnjaka, već bi to bila i potvrda da je Haaški tribunal bio vrlo pristran, vođen isključivo naftnim dolarima iz islamskih zemalja pri osuđivanju Hrvata iz tog vremena. Bošnjaci priznaju Haaški tribunal samo onda kada sudi i donosi presude u njihovu korist. A to se pokazuje vrlo pogubno za mir u beha zajednici, i zid koji sve deblje dijeli njene nacionalne i vjerske razlike. Moglo bi se reći da je takva politika tog, sve više devalviranog i političkog suda i cilj bošnjačke strane, jer time zemlju, i sve njene narode, napose Hrvate i Srbe, drži taocima, kako su njihovi prijatelji Iranci držali Amerikance. Svaki dan u kojem Bošnjaci drže Hrvate i Srbe taocima svoje unitarističko centralističke, radikalno fundamentalne politike  zbog bilo koje turske ostavštine u Bosni i Hercegovini zemlja je podijeljenija, narodi udaljeniji, mir sve dalje i dalje.
 
Dok u zemljama svijeta koju svaki njen narod osjeća domovinom, u kojoj uživa u slobodi, jednakosti i ravnopravnosti, i za sve njih je agresor agresor, okupator okupator, mostovi su njihove poveznice, u svim razlikama i posebnostima, u Bosni i Hercegovinin zemlji u kojoj jedan narod slavi okupatora i agresora, diže mu spomenike i ćuva njegovu prošlost zazivajući je da se vrati, mostovi dijele narode, i udaljuju ih jedne od drugi. Sasvim opravdano, jer ne može jedan beha narod slaviti okupatora, istog onog koji je na drugim beha narodima počinio zločine genocida, konfesiocida, memoricida i zločine razaranja, rušenja i siromašenja, koji se osjećaju i danas.
 
Bošnjaci i ovu odlazeću 2019. vjerskim fanatizmom i radikalizmom, isključivošću i unitarizmom učiniše  propalom, a Bosnu i Hercegovinu pokopaše u još veće dubine iz koje joj nema izlaza. Zapravo to i jest bošnjački cilj, ili Bosnu i Hercegovinu islamizirati po uzoru na Iran i Tursku, ili je zauvijek pokopati sa svim njenim specifičnostima i bogatstvima u razlikama. Stoga bi za svjetsku zajednicu kao beha protektora morala 2020. godina, kao zadnja u drugoj dekadi Dvadeset i prvog stoljeća biti odlučujuća, izvlačenje Bosne i Hercegovine iz islamskog radikalizma, te na taj način kao tempiranu bombu deaktivirati, i mir i sigurnost Europi i svijetu osigurati.
 

Vinko Đotlo