Krvava i strašna ostavština ratnog zločinca Alije Izetbegovića

 
 
Što više odmiče vrijeme Daytonskog nepravednog (ne)mira kojeg održava, na muslimansko-bošnjačku stranu, vrlo pristrana svjetska zajednica u šerifskim likovima visokih predstavnika, sve se više otkrivaju i ratni ciljevi na smrt zaraćenih beha strana. Za najmalobrojniji, hrvatski narod, rat ama baš ni u kojem obliku i niti u bilo kojim dimenzijama, nije bio opcija, jer kao takav bio je svjestan da bi bio najveća i najtragičnija žrtva. Što se kasnije i pokazalo. No, nažalost druge dvije beha strane, poglavito nakon njihovih tajni pregovora u Beogradu o diobi bosanskohercegovačke zajednice, prisilile su hrvatski narod  na obrambeni rat, budući da se našao u stisnutom muslimansko-srpskom agresorsko ratnom sendviču. U dvjema radikalnim, srpskoj političkoj i muslimansko vjerskoj ideologiji isključivosti.
https://hms.ba/wp-content/uploads/2020/07/selmo-bugojno.jpg
Još uvijek počinitelji zločina nad Hrvatima u Središnjoj Bosni nisu odgovarali
 
Napose se, neočekivano, našao na žestokoj muslimanskoj agresiji osvajanja hrvatskih teritorija, i muslimanskog ratovanja spaljene zemlje. Za takav isilovski napad nije bio spreman, budući da je prije muslimanskog udara noža u leđa, hrvatski narod u Muslimanima gledao saveznika. Djetinjasto naivno im vjerovao jer je mislio da im je zajednički neprijatelj, velikosrbi, budući da do tada i nisu izašli u javnost, i hrvatski narod nije znao za tajne srpsko-muslimanskih pregovora u Beogradu o diobi Bosne i Hercegovine. A da hrvatski narod nije bio ni za kakvu ratnu opciju u Bosni i Hercegovini potvrdio je to i svojim izlaskom na referendum, i zahvaljujući hrvatskom pozitivnom odgovoru na referendumsko pitanje, tadašnja Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata zajednica tri suverena i konstitutivna naroda Hrvata, Muslimana i Srba.
 
Takva Bosna i Hercegovina nikako nije bila cilj niti ondašnjih Muslimana, a još manje kasnjih Bošnjaka. Kasnijim otkrivanjem namjera i ciljeva kako velikosrpske tako i velikomuslimanske politike agresije na autohtoni hrvatski narod, pokazala se još jednom zabluda Hrvata koji su i na referendum izašli i išli „k'o guske u maglu“. Opet potvrda stare izreke, tko od prošlosti ne uči vraća mu se u najcrnjem obliku. Hrvatskom narodu u cjelini vratila se i devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Zbog činjenice da je vrhovni zapovjednik muslimanske Armije Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović se cijeli svoj život borio za islam, zbog čega je bio i osuđivan, u ratu je vidio priliku da svoj san i ostvari. Niti jedan tadašnji nacionalni vođa beha naroda nije doživljavao rat kao priliku stvaranja
nacionalnog entiteta kao što je to vidio Izetbegović.
 
Još dok se rat nije ni blizu rasplamsao, i dok se mogao kontrolirati u granicama međunarodnih konvencija o ratovanju, Alija ga uzdiže na razinu genocida, i istrjebljenja slabijeg i malobrojnijeg, hrvatskog,  naroda. On, u zanosu nacionalnog i vjerskog islamskog radikaliste, svoj muslimanski narod i pripadnike svoje zločinačke armije, motivira riječima "spreman sam žrtvovati i dvjesta pedeset hiljada svoga naroda, Muslimana, i svojih vojnika za islamsku državu". Za svjetsku zajednicu bilo je to zastrašujuće upozorenje i krvavi opis rata kakav će se voditi na toj europskoj periferiji. Nažalost niti svjetska, a još manje Europska zajednica nije reagirala na te Alijine prijetnje masovnog uništenja i svog naroda, a još više onog drugog u Bosni i Hercegovini.
Biti spreman poslati četvrt milijuna ljudi za vjerski cilj, za ispunjenje vlastitih nacifašističkih ciljeva, je po međunarodnim konvencijama riječ o genocidu, Alijin genocid i nad svojim muslimanskim narodom.
Ako je tadašnji muslimanski politički i vojno vjerski lider, a Alija je bio sve to tijekom građansko-vjerskog beha sukoba, bio spreman poslati toliki broj svog naroda u smrt za islamsku državu, što je to sâm priznao, strašno je i zamisliti koliko je bio odlučan ubiti nedužnih ljudi, žena, djece, starih i nemoćnih iz reda drugog naroda. I kakvim metodama će se služiti u ratu. Kasnije se to vidjelo kroz ubijanje bosanskih fratara, silovanja i zatvaranja u konclogore, Gluha Bukovica, svećenika i časnih sestara, rušenja katoličkih samostana i crkava, iživljavanja nad hrvatskim zarobljenicima i svirepih ubojstava, od Križančeva Sela, Maljina, Guče Gore, Bugojna…, pa do današnjeg Tehersarajeva.
 
I zaista je bio na isilovski način nemilosrdan prema protivniku, prema kršćanima, napose prema najmalobrojnijem hrvatskom narodu. Prema katolicima. Pokazuju brojke masakriranih, žicom oko vrata vezani, metcima iz neposredne blizine ubijenih staraca i starica, civila i djece, te na neljudski način mučeni i ubijeni pripadnika Hrvatskog Vijeća Obrane u Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Vitezu, Maljinama, Miletićima, Gučoj Gori, Pojskama, Bikuši, Travniku, Bugojnu, Fojnici, Kaknju, Zenici, Dubravici, Brdu, Putkovićima... kao i kraj onih hrvatskih žrtava koje su završile u visokim pećima u Željezari Zenici. Da se nađe prostor za vjeru islam, zaista je u tome i uspio. Islamskom deklaracijom uspio je i vratio je islam u najcrnjem obliku na te europske prostore, Muslimane radikalizirao i deeuropeizirao i dio tog europskog prostora, što čak nije uspjelo ni Turcima, etnički i vjerski očistiti od kršćana i kršćanstva, učinivši ga Iranom u Europi. To je krvava i strašna ostavština ratnog zločinca Alije Izetbegovića. No ono što je čini još strašnijom i crnjom je činjenica velikog broja pristalica takve nacifašističke politike u bošnjačkom narodu. U takvoj slici Bosne i Hercegovine nema mjesta za druge i drugačije, što je razlog njezine trajne diobe na nacionalne entitete, naroda koji u njoj žive.
 
Povijest nije zabilježila dug vijek življenja heterogenih zajednica koje su održavane na životu bilo kojom diktaturom, političkom ili vjerskom. One su se raspadale, Rimsko carstvo, Austrougarska, Osmansko carstvo, Sovjetski Savez, Čehoslovačka, Jugoslavija… ili su s vremenom postajali genocidom, etničko vjerskim čišćenjima, konfesiocidom,  nacionalno vjerski čisti entiteti brojnijeg naroda. Stoga je na svjetskoj zajednici i Europskoj uniji da beha problem riješi konfederalizacijom tri nacionalna entiteta prije negoli Bosna i Hercegovina u cjelini postane čisti muslimanski entitet radikalnih islamista i da kao tempirana bomba ne eksplodira pretvarajući samu Europu u bure baruta.
 

Vinko Đotlo