Stravično svjedočenje Raseme Handanović, bivše pripadnice odreda Armije BiH „Zulfikar“ o klanju Hrvata u Trusini

I milimetar otkrivene istine bosanskohercegovačkog sukoba veliki je kamen temeljac u izgradnji buduće Bosne i Hercegovine, koju u najvećoj mjeri, upravo, skrivena ili iskrivljena, nepriznata ili potrpavana, istina drži u stanju napetosti, nesigurnosti, nesnošljivosti, isključivosti, što sve sliči na prijeratno i ratno vrijeme u toj zemlji. Samo na istini počiva pravda, a jedino na pravdi moguće je naći potrebito mirno rješenje bosanskohercegovačkog problema, koji i jest posljedica laži i nepravde. Upravo te dvije univerzalne vrijednosti, istina i pravda, najpotrebnije su današnjoj, na laži i nepravdi uređenoj Bosni i Hercegovini.

Buhine kuće, Križančevo selo, Miletići, Guča Gora, Travnik, Bugojno, Fojnica, Kakanj, Konjic, Zenica, Sarajevo, Trusina... samo su mali dio velikog i strašnog stradanja Hrvata u agresiji Armije Bosne i Hercegovine na njihove prostore. Stradanje je tim veće što se, gotovo dva desetljeća od strane planera i počinitelja zločina, njegova istina skriva a počinitelji i naredbodavci ne kažnjavaju. I ne samo da se zločinci ne izvode pred sud i kažnjavaju, za brutalnosti ubijanja i etničkog čišćenja bosanskohercegovačkih Hrvata, već se u muslimansko-bošnjačkom političkom i vjerskom vodstvu oni doživljavaju, i tretiraju kao zaslužni heroji. Takav muslimansko-bošnjački odnos prema zločincima naprosto je mirnodopski nastavak etničkog čišćenja svih ti hrvatskihbosanskohercegovačkih prostora kroz koje je prošla Armija Bosne i Hercegovine, pod vrhovnim zapovjedništvom Alije Izetbegovića. Skrivanje istine zločina ABiH i njezinoga vrhovnog zapovjednika Alije Izetbegovića glavna je barijera u izgradnji muslimansko-bošnjačko - hrvatskog povjerenja, bezalternativnog puta izgradnje europske i demokratske Bosne i Hercegovine.

Muslimansko-bošnjačko nepriznavanje i skrivanje istine zločina počinjenih tijekom agresije na bosanskohercegovačke Hrvate jedan je od razloga hrvatskog prava na svoj entitet, svoju regiju ili republiku unutar Bosne i Hercegovine. U ovom diskriminirajućem i marginalizirajućem položaju bosanskohercegovačkim Hrvatima jedino hrvatski entitet, regija ili republika jamči sigurnost, opstanak, jednakost, ravnopravnost, suverenost i konstitutivnost unutar Bosne i Hercegovine, kakve uživaju druga dva bosanskohercegovačka naroda, Srbi i Bošnjaci.

I gotovo za sve počinjene zločine etničkog čišćenja, s ciljem stvaranja etničkih čistih muslimanskih prostora, nitko od počinitelja zločina iz redova „nenaoružane“ Armije Bosne i Hercegovine nije odgovarao i bio kažnjen. A o strahotama i brutalnostima ubijanja vojnika Armije, u čijem sastavu je bio i odred „Zulfikar“ ovih dana svjedoči i priznanje bivše pripadnice tog odreda Raseme Handanović. Naime, mučno je i strašno, teško i bolno čitati priznanje brutalnosti ubijanja Hrvata u Trusini, gdje se muslimanski zločinci naprosto natjecali u stravičnostima i brutalnostima ubijanja 18 hrvatskih civila i 4 pripadnika Hrvatskoga Vijeća Obrane. U natjecateljskom iživljavanju, što podsjeća iz vremena otomanskog genocida potkivanja i nabijanja na kolac kršćana u Bosni i Hercegovini, tko će više ubiti i svirepije, sama ubojica svjedoči „svi su pucali“ (misli na vojnike ABiH), a „ja sam pucala u svim pravcima“. Znači i po djeci, starcima, nepokretnima, po svima onima koje su zatekli u selu.

Sve to događalo se, taj masakar hrvatskih civila i pripadnika Hrvatskoga Vijeća Obrane, u blizini zarobljenih žena i djece, majki i očeva, koje je, dok su im vojnici Armije BiH masakrirali muževe i očeve, sinove i djedove, bake i majke, kćeri i unučad, čuvao Dževad Salać. Još jedan Dževad uz onog krvnika iz Bugojna. Bio je to zločin talibanskih brutalnosti ubijanja, primoravajući majke i očeve, djecu i žene, da gledaju kako im ubijaju najmilije, samo zato što su nemuslimani. Glasno se izvikivalo „pucaj“, i paljba je „nenaoružanih“ vojnika počela, posebno po onome koji je pokušao pobjeći, i zarobljenim civilima postrojeni „kod jedne kuće“ govori svjedokinja, i sama ubojica.

Sudbinu zarobljenih i masakriranih Hrvata u Trusini prošli su i bugojanski Hrvati, koje je likvidirala ABiH, čije oličenje je bio i ostao ratni zločinac Dževad Mlaćo. Stravičnost ubijanja iskazali su vojnici ABiH i u ubijanju fojničkih fratara, viteške osmero djece na igralištu i gotovo svih seljana u Križančevu Selu i Buhinim Kućama. Velik je i dug niz zločina Armije Bosne i Hercegovine koja je jedanaestorujanski rušila i ubijala po svim prostorima Bosne i Hercegovine, koje je prije rata bila ucrtala kao ciljeve osvajanja i etničkog čišćenja. Potvrda je to o etnički i vjerski čistoj muslimanskoj Armiji, i dokaz kako je bosanskohercegovački sukob zaista bio i građanski, i vjerski, i za teritorij. Samo tih predznaka i tih ciljeva mogu biti brutalni i strašni, genocidni i rušilački, građanski i vjerski ratovi za teritorij.

Pripadnik jedne takve zločinačke Armije danas je „predstavnik“ Hrvata u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. I nije teško znati da ga je birao muslimansko-bošnjački narod i pripadnici Armije BiH, a njegov slučaj „hrvatskoga“ člana Predsjedništva BiH također je jedan oblik nepravde i laži na kojima se gradi Bosna i Herecgovina.

Uz to načini ratovanja „pucaj“ po zarobljenicima, civilima, djeci i starima, te masovni progoni, govori kako je cilj Armije Bosne i Hercegovine bio genocidnih namjera, diobe Bosne i Hercegovine te stvaranje etnički i vjerski čistoga svog muslimanskog prostora. I danas nakon svega toga što je napravila Armija Bosne i Hercegovine u ratu osvajanja i širenja etničkog muslimanskog, kasnije bošnjačkog, teritorija govori o neodrživosti Bosne i Hercegovine, ovakve kakva je u ratu stvorena i u Daytonu zamrznuta. Stoga je ovo sadašnje stanje zapravo nastavak dovršenja procesa etničkog čišćenja i konačne beogradske muslimansko srpske diobe Bosne i Hercegovine na srpski i, danas bošnjački dio.

A Bosna i Hercegovina je već toliko podijeljena da više, gotovo, i nema nekog dijela društva a da nije ispregrađivano i ograđeno svojim zidovima i granicama, debljim i neprohodnijim i od Berlinskog zida. Od Berlinskog zida u Bosni i Hercegovini je povicima vojnika Armije BiH „pucaj“, i „Alah u ekber“, napravljena su dva bosanskohercegovačka zida, srpski i muslimanski, te zauvijek podijelili tu Andrićevu „Prokletu avliju“. Stoga je bošnjačko skrivanje istine zločina i etničkog čišćenja koje su izvršili pripadnici njihove vojske nad bosanskohercegovačkim Hrvatima i demagogijski govor o održivosti cjelovite ovakve Bosne i Hercegovine, zapravo dovršetak betoniranja daytonske nepravedno podijeljene Bosne i Hercegovine i muslimansko srpsko učvršćenje osvojenih prostora. Poručio je to i glavni tajnik  Stranke demokratske akcije Amir Zukić, izrekavši stav te ratne partije i osnivača Armije BiH da „tko ne voli BiH (valjda misli ovakvu kakva je u ratu stvorena), i kome se ova zemlja ne sviđa može je napustiti, ovo se podjednako odnosi i na Srbe, i Hrvate i Bošnjake koji rade protiv BiH“. To se odnosi na sva tri naroda budući da ima iz svakog naroda onih koji nikako ne mogu niti voljeti, niti prihvatiti ovakvu BiH, budući da je ona ustrojena na zločinima, genocidu i etničkom čišćenju u kojem su najviše stradali bosanskohercegovački Hrvati.

Bosnu i Hercegovinu mogu zavoljeti svi oni koje progoni glavni tajnik SDA samo onda kada budu imali u njoj isto pravo, jednakost, slobodu i ravnopravnost, kakvo imaju i uživaju ratni zločinci Armije Bosne i Hercegovine koji slobodno šeću Bugojnom, Sarajevom, Konjicom ili kojima se odaje počast na grobljima kao herojima. Takvog prava i slobode, jednakosti i ravnopravnosti, u ovako uređenoj Bosni i Hercegovini nemaju bosanskohercegovački Hrvati. Zbog toga je potreban novi mirnodopski ustroj Bosne i Hercegovine jednakopravnih i ravnopravnih, suverenih i konstitutivnih naroda, Srba, Hrvata i Bošnjaka, svaki u svom entitetu, i svi zajedno, na cijelome bosanskohercegovačkom prostoru. Sve drugo je betoniranje nepravde i priznanje genocida.

Vinko Đotlo