Get Adobe Flash player
Produbljen negativni prirodni prirast stanovništva

Produbljen negativni prirodni prirast stanovništva

Ne krene li demografska obnova, Hrvatska će 2030. imati 3,9 milijuna...

Marin Strmota - žrtva krivih savjetnika

Marin Strmota - žrtva krivih savjetnika

Mediji imaju moć a Vlada odgovornost     Vijest da...

HUOJ-ov namaz manipulacije

HUOJ-ov namaz manipulacije

Andrej Macana treba otpustiti, prije nego mu dođe...

Ne zaboravimo ovih 90 zastupnika!

Ne zaboravimo ovih 90 zastupnika!

Popis onih koji su u Saboru podržali izglasavanje Zakona o genetski...

Pupovac olajava Hrvatsku po inozemstvu

Pupovac olajava Hrvatsku po inozemstvu

"Srbi na okup!" na profesorov...

  • Produbljen negativni prirodni prirast stanovništva

    Produbljen negativni prirodni prirast stanovništva

    četvrtak, 22. veljače 2018. 10:36
  • Marin Strmota - žrtva krivih savjetnika

    Marin Strmota - žrtva krivih savjetnika

    četvrtak, 22. veljače 2018. 10:29
  • HUOJ-ov namaz manipulacije

    HUOJ-ov namaz manipulacije

    četvrtak, 22. veljače 2018. 10:21
  • Ne zaboravimo ovih 90 zastupnika!

    Ne zaboravimo ovih 90 zastupnika!

    utorak, 20. veljače 2018. 21:58
  • Pupovac olajava Hrvatsku po inozemstvu

    Pupovac olajava Hrvatsku po inozemstvu

    četvrtak, 22. veljače 2018. 16:59

Zašto vođe Bošnjaka žele Hrvate podvrgnuti nigerijskom eksperimentu 

 
 
Devedesetih godina prošlog stoljeća vodila se jedna od najvažnijih rasprava u suvremenoj političkoj znanosti. Sukladno povijesnim zbivanjima tog doba - slomu komunističkih političkih i društvenih sustava, raspadu Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovačke te posljedičnom nastanku brojnih novih država u Europi i Aziji - u središtu je rasprave bio institucionalni dizajn u tranzicijskim, postkonfliktnim i duboko podijeljenim društvima, dakle pitanje koje su političke institucije najprikladnije tim vrstama društava kako bi se stekla i očuvala stabilnost. U žarištu toga tematskog sklopa našla se polemika o prednostima i nedostacima parlamentarnoga i predsjedničkog sustava vlasti.
http://www.economywatch.com/files/imagecache/story/story/NigeriaVotes_0.jpg
U otvorenoj i žustroj polemici osobito su se isticali Juan J. Linz i Donald L. Horowitz, dvojica neosporno velikih politologa 20. stoljeća. Linz je bezostatno zagovarao parlamentarizam tvrdeći da je prezidencijalizam opasan za političku stabilnost i opstanak podijeljenih i nestabilnih društava. Svoju je argumentaciju zasnivao na dva glavna stajališta. Prvo, predsjednički sustavi temelje se na igri „nultog zbroja“ u kojoj „pobjednik uzima sve“. Moćni predsjednik države može postati osoba koja je dobila ispodpolovičnu većinu glasova i koju podupire jednoznačno rasno, etnički ili vjerski obojena manjina. Svi drugi - većina birača i većina ostalih rasnih, etničkih ili vjerskih skupina - isključeni su iz vlasti, što je i kratkoročno neodrživo stanje. Drugo, kako se predsjednik države bira na fiksan vremenski mandat, cijeli je sustav rigidan i ne uspijeva pravodobno reagirati na političke krize koje su svojstvene podijeljenim i transformacijskim društvima. Stoga može doći do sloma političkog poretka i nasilnih sukoba i onda kada to ne bi bilo nužno ili vjerojatno u drugačijem institucionalnom okružju koji omogućuje smjenu vlasti prije isteka zakonskog mandata ako stara vlast nije sposobna odgovoriti izazovima vremena. Uostalom, poantirao je Linz, jedini uspješan predsjednički sustav u povijesti postoji u SAD-u, dok su svi ostali bili neuspješni pa i tragični.
 
Na Linza se okomio Horowitz, jedan od najvrsnijih istraživača etničkih sukoba i tvorac centripetalističke struje koja zagovara većinski izborni sustav alternativnog glasa, predsjednički sustav i neetničku federaciju kao glavne institucionalne stupove duboko podijeljenih društava. Horowitz je prigovorio Linzu da je u osudi prezidencijalizma nedopustivo selekcijski pristran zato što je uzeo u obzir samo neuspjela iskustva s predsjedničkim režimima u Latinskoj Americi - opjevana u klasičnima književnim djela latinskoameričke literature 20. stoljeća, u posebnome žanru „novella del dictador“, koja su napisali slavni Miguel Angel Asturias, Gabriel Garcia Marquez. Mario Vargas Llosa, Juan Carlos Onetti i dr. - a hotimice je zanemario pozitivna iskustva azijskih i afričkih zemalja. Horowitz se i tada, kao i mnogo puta prije i poslije, pozvao na famozni „nigerijski slučaj“ kao krunski dokaz da Linz nema pravo.
 
Što je „nigerijski slučaj“? U širem smislu, pod njim se misli na razdoblje redemokratizacije Nigerije 1978.-1979., a u užem smislu na način izbora predsjednika države. Predsjednik se birao relativnom većinom glasova birača, ali je taj sustav izbora bio dopunjen posebnim obrascem distribucije potpore birača zbog vrlo velike etničke i vjerske fragmentiranosti društva. U zemlji je živjelo više od dvije stotine plemena, među kojima su najbrojnija bila Hausa, Joruba i Ibo, a osim većinskih muslimana, mnogo je bilo protestanata, rimokatolika, afričkih kršćana, pristaša tradicionalnih obreda i dr. Da bi u takvoj zemlji, koju su od stjecanja neovisnosti o kolonijalnoj vlasti 1960. potresali nasilni plemenski i vjerski sukobi, neki kandidat bio izabran za predsjednika države, nije bilo dostatno da dobije relativnu većinu glasova u cijeloj zemlji, koju su mu mogli osigurati, primjerice, samo pripadnici plemena Hausa ili Joruba, nego je istodobno morao dobiti najmanje 25 posto glasova u dvije trećine etnički različitih saveznih država. Tako bi se izabrao „centristički“ predsjednik koji uživa višeetničku potporu te, posljedično, osigurala politička stabilnost zemlje. Predsjednik je doista tako izabran, ali sve je drugo pošlo po zlu. Već 1983. izvršen je vojni udar, koji su neki smatrali pozitivnim presijecanjem razvoja događaja pod vlašću „centrističkog“ predsjednika države.
 
Kakve veze ima „nigerijski slučaj“ s nama? Jednu inačicu ili svojevrstan odjek nigerijskog modela, koji se očituje u zahtjevu da se u izborni model ugradi poseban obrazac zemljopisne distribucije potpore birača, zagovarao je Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH, gostujući 4. veljače u HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u 2“ kao rješenje spora o načinu izbora bošnjačkoga i hrvatskog člana Predsjedništva u Federaciji BiH. Izetbegović nije, dakako, govorio o nigerijskome, nego o Fuleovu modelu, nazvanu prema češkom diplomatu Štefanu Füleu, jednome od mnoštva europskih birokrata koji su se bavili BiH, a kojega je Izetbegović izvukao iz zaborava.
 
Što je Füleov model? Najprije valja konstatirati kako se u domaćim i međunarodnim raspravama uopće ne dovodi u pitanje izbor srpskog člana Predsjedništva: njega su dosad birali i birat će ga i ubuduće građani Republike srpske. Vlasti Republike srpske isključuju svaku mogućnost da se oduzme pravo Srbima da na općim izborima izaberu svoga člana Predsjedništva u svojem entitetu. I kada bi se mogao natjecati tko god hoće - Bošnjaci, Hrvati i drugi - nitko ne bi imao stvarnih izgleda da bude izabran zato što Srbi čine oko 90 posto stanovništva tog entiteta. I nitko nema ozbiljnih nakana da promijeni takvo stanje. No zato su svi puni prigovora na mogućnost da Hrvati biraju svoga člana Predsjedništva, pa je iznalaženje modela kako bi im se to pravo demokratski uskratilo poprimilo vrlo sofisticirane oblike.
 
Prema Füleovu prijedlogu, u Federaciji bi se, kao i dosad, birala dva člana Predsjedništva. Prvi član postao bi kandidat koji dobije relativnu većinu glasova u cijeloj Federaciji. Drugi član postao bi kandidat koji osvoji najviše glasova u pet od deset županija ili kantona u kojima je prvoplasirani kandidat dobio najmanje glasova. Naoko se čini da je problem riješen: prvoplasirani kandidat zacijelo bi bio Bošnjak koji bi dobio najviše glasova u Federaciji s obzirom na brojčanu premoć Bošnjaka nad Hrvatima, a drugi bi bio Hrvat koji bi dobio najviše glasova u pet županija u kojima je prvoplasirani bošnjački kandidat dobio najmanje glasova, a zdrav razum govori da bi to bile županije s hrvatskom većinom.
 
No nije sve tako jednostavno kako se čini na prvi pogled, a za to postoje i empirijski dokazi. Na predsjedničkim izborima 2010. najviše glasova u cijeloj Federaciji, ali i u pet županija s iznadpolovičnom bošnjačkom većinom dobio je nominalni Hrvat Željko Komšić (SDP), koji je uvjerljivo pobijedio Bakira Izetbegovića (SDA). Prema Füleovu modelu, on bi prvi ušao u Predsjedništvo. Kandidat, točnije kandidatkinja koja je dobila najviše glasova u pet županija u kojima je Komšić dobio najmanje glasova, a to su bile županije s hrvatskom većinom, bila je Borjana Krišto (HDZ). To znači da bi u Predsjedništvo BiH iz Federacije ušlo dvoje Hrvata, odnosno nijedan Bošnjak. Bi li to Bošnjacima bilo drago? Ne, ne bi im bilo drago. No krajnje je upitno bi li glasovali za Komšića da je taj model bio na snazi, jer bi im aktivisti bošnjačkih stranaka i propagandistički mediji prije glasovanja objasnili da bi mogli dobiti Predsjedništvo bez Bošnjaka budu li glasovali za Komšića.
 
U Füleovu prijedlogu kriju se i druge zamke. Pet županija u kojima bi prvoplasirani kandidat, Bošnjak, dobio najmanje glasova ne moraju biti samo županije s hrvatskom većinom. Bilo zbog političkih odnosa unutar bošnjačke zajednice bilo zbog manipulacije izbornim postupkom, prvoplasirani kandidat može dobiti vrlo malo glasova u jednoj ili dvjema županijama s bošnjačkom iznadpolovičnom većinom. One se potom pribrajaju trima ili četirima županijama s hrvatskom većinom u kojima je prvi pobjednik loše prošao. Kako su županije s bošnjačkom većinom mnogo brojnije, to jest imaju mnogo više birača od županija s hrvatskom većinom, može se dogoditi da i drugi izabrani član Predsjedništva bude Bošnjak. Tako bi se u Predsjedništvu iz Federacije mogla naći dva Bošnjaka i nijedan Hrvat. Bi li to Hrvatima bilo drago? Ne, ne bi im bilo drago. Stoga su hrvatske stranke zahtijevale da se u izborni model unese odredba prema kojoj drugoplasirani kandidat mora pobijediti najmanje u jednoj županiji s iznadpolovičnom hrvatskom većinom da bi postao član Predsjedništva. No bošnjačke stranke (SDA, SBB, SDP) odbile su taj prijedlog.
 
Bakir Izetbegović kazao je da taj model daje Hrvatima jamstvo od 99 posto da će moći sami izabrati svoga predstavnika u Predsjedništvu BiH. No vrag je, kako se kaže, u detaljima. Vrag je, drugim riječima, u onih jedan posto koji, kako pokazuju iskustva iz izbora 2010., lako mogu postati stvarnost.
 
Kada se već ustraje na izravnim izborima tročlanog Predsjedništva države - konfliktne institucije koja nije dala bitan doprinos političkom pomirenju u bosanskohercegovačkom društvu, o čemu svjedoči i spomenuti Izetbegovićev televizijski nastup - zašto se jednostavno ne dade pravo Bošnjacima da biraju svoga predstavnika u kantonima gdje su većina, a Hrvatima svoga predstavnika u županijama gdje su oni većina? Time bi se automatski riješila zavrzlama što ju je izazvala presuda Europskog suda pravde u slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine. Njome se nalaže da država ukine etnička diskriminacijska pravila u izboru članova Predsjedništva BiH. Dosad su svi građani mogli glasovati na predsjedničkim izborima, ali su se za mjesta u Predsjedništvu mogli natjecati samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Kada bi se uspostavile tri teritorijalne izborne jedinice - jedna u Republici srpskoj i dvije u Federaciji, jedna s bošnjačkom, druga s hrvatskom većinom - odmah bi se mogle ukinuti odredbe prema kojima se za mjesta u Predsjedništvu mogu natjecati samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Natjecati bi se mogao svaki građanin s biračkim pravom, a tko bi bio izabran odlučivala bi većina birača. Mnogo je važnije tko bira predstavnike nego kako se oni nominalno deklariraju. Nominalni Hrvat Željko Komšić možda bi mogao biti, a djelomice je već i bio, dobar predstavnik bošnjačkih interesa, dok bi hrvatske interese dobro mogao zastupati Bošnjak, Srbin ili netko treći koga Hrvati izaberu.
 
Pa zašto se onda ne postupi tako? Zato što bošnjački političari i mediji misle da stvaranje izborne jedinice s hrvatskom većinom podupire zahtjeve Hrvata da se stvori treći entitet. No stvaranju trećeg entiteta mnogo više pridonosi dosadašnji način izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH: drugim riječima, zahtjevu za stvaranjem trećeg entiteta mnogo je više pridonio - i još uvijek pridonosi - Željko Komšić, nekadašnji potpredsjednik SDP-a i sadašnji vođa „multietničke“ Demokratske fronte, nego predsjednik HDZ-a Dragan Čović. Ako Bošnjaci treći put izaberu toga beskrupuloznog političara za hrvatskog člana Predsjedništva prema postojećemu izbornom obrascu, i Federacija i cijela BiH zapast će u duboku i nesagledivu političku krizu.
 

Mirjana Kasapović, Globus, https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-komentari/za-globus-pise-mirjana-kasapovic-zasto-vode-bosnjaka-zele-hrvate-podvrgnuti-nigerijskom-eksperimentu/7038589/

Teško će Hrvati olovkom izboriti se za ravnopravnost

 
 
Načinom svojstvenim nedarovitom i nezrelom političaru lišenom osjećaja za obzir, mjeru i Iodgovornost, zaprijetio je Bakir Izetbegović usred Zagreba Hrvatima u Bosni i Hercegoini „konfliktom i ratom“. Bilo je to u nedjelju 4. veljače 2018. na Prvom programu Hrvatske televizije. Ipak, ostavio je on velikodušno i mogućnost da „konflikt i rat“ izbjegnu. Trebaju se odreći zahtjeva za „trećim entitetom“, a bilo bi još bolje i sigurnije ako bi se odrekli i svih nacionalnih prava i identiteta. Tada rata s Hrvatima sigurno ne bi bilo, jer ne bi bilo ni Hrvata. Objasnio je Izetbegović da je zahtjev za „trećim entitetom“ sredstvo pritiska na Bošnjake te da nije moguće izvući liniju odnosno uspostaviti granicu entiteta jer to nije bilo moguće ni 1993. tijekom hrvatsko-bošnjačkog rata. Na primjedbu voditelja emisije kako ovdašnjim političarima zbog nedavnih tragičnih iskustava nije baš primjereno zazivati rat gost je odgovorio: „Sigurno konflikt ne će početi Bakir Izetbegović niti Bošnjaci. Zna se ko je svaki put na Balkanu počeo konflikt.“
https://www.remocontro.it/wp-content/uploads/2018/02/CORDE.jpg
Kao dodatnu argumentaciju protiv trećeg entiteta upotrijebio je tvrdnju po kojoj 60 posto Hrvata živi izmiješano s Bošnjacima. To je rekao kao da su ti ljudi neka vrsta talaca, što je inače postao uobičajeno stajalište bošnjačkih nacionalista i bosanskih unitarista. Podsjetio je i na „udruženi zločinački pothvat“, „rušenje Hercegovine i stotina džamija“, „konclogore za Bošnjake“ i slične - što poznate, što do neprepoznavanja uveličane ili izmišljene događaje iz spomenutog rata. Postavio je ijedno retoričko pitanje: „Kako to misle sada uraditi s olovkom kada 1993. to nisu uspjeli s HVO-om?“ Doista, kako Hrvati misle „s olovkom“ odnosno demokratskim političkim sredstvima ostvariti ravnopravnost i izboriti se za prava koja su im inače zagarantirana mirovnim sporazumima odnosno ustavima Federacije BiH i BiH? Upravo ona prava koja su uspjeli osigurati 1993. odnosno od 1990. do 1995. s HVO-om, a koja su im kasnije oduzeta odlukama „visokih predstavnika“ odnosno korumpiranih službenika „međunarodne zajednice“. Teško će to „olovkom“ osigurati kada na bošnjačkoj strani imaju Bakira Izetbegovića i slične političare koji ne mare za ustave, zakone i demokratske procese, a kod svoga naroda grade osjećaj infantilnosti, nedužnosti i viktimizacije po kojem su oni isključivo nevine žrtve, a drugi su isključivo zločinci. Dok uveličava bošnjačke žrtve i hrvatske zločine, Izetbegović negira ili prešućuje hrvatske žrtve i bošnjačke zločine.
 
Armija BiH je ubila 930 odraslih hrvatskih civila i 121 dijete
 
Istina je bitno drukčija i ona vrlo grubo opovrgava izjavu Bakira Izetbegovića kako bošnjačko-muslimanska Armija BiH nije činila sustavne zločine, nego se tu i tamo dogodio neki incident. U sukobu Armije BiH i HVO-a muslimanske snage ubile su 1051 hrvatskog civila, od toga je bilo 930 odraslih hrvatskih civila i 121 dijete. Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne vlasti su tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba uspostavile 331 logor i zatvor, u kojima je bilo zatvoreno 14.444 logoraša ili zatvorenika od čega su 10.346 bili civili, a 4098 vojnici. Od toga broja 632 logoraša i zatvorenika su ubijena, a njih 50 okrutno je pogubljeno na ritualan način odsijecanjem glave. Spominjane su srušene džamije i izgrađeni jubilarni križ na Humu pa valja podsjetiti da su pripadnici Armije BiH i islamistički dragovoljci pod njihovim zapovjedništvom ukupno uništili ili oštetili 294 katolička vjerska objekta, i to 75 crkava, sedam samostana, 94 kapele, 49 župnih kuća i objekata te 69 groblja.
 
Rat Bošnjaka protiv Hrvata započet je u središnjoj Bosni
 
Hrvatsko-muslimanski sukobi nisu započeli u Hercegovini, nego u središnjoj Bosni, uvijek tamo gdje su Muslimani/Bošnjaci bili većina i osjećali se jačima. Zločin koji su počinili pripadnici HVO-a u borbama za Ahmiće poznati su javnosti i kažnjeni su, kao i većina drugih. Zločini koje su počinili pripadnici Armije BiH i dobrovoljačkih islamističkih postrojbi u Dusini, Orlištu, Žitačama, Trusini, Orahovici, Šušnju, Maljinama, Uzdolu, Doljanima, Bugojnu, Jablanici i na mnogim drugim mjestima, nisu toliko poznati i uglavnom nisu kažnjeni. Posebno težak zločin počinjen je u Grabovici, gdje su pripadnici Armije BiH 9. rujna 1993. izvan borbenih djelovanja, u dubini svoga teritorija poubijali 33 stanovnika tog malog hrvatskog sela. Ostaci njih 19 ni danas nisu pronađeni. Sukob je u Mostar i jugoistočnu Hercegovinu došao iz Bosne preko Konjica i Jablanice gdje je muslimanska vojska prije sukoba u Mostaru, od 25. ožujka do 9. svibnja 1993. ubila desetke hrvatskih civila. Preko 2200 Hrvata bilo je zatvoreno u tamošnjim logorima (samo u muzeju u Jablanici 891 među kojima i oko 60 djece), a više od 10.000 ih je protjerano prema Mostaru. To je jedan od uzroka širenja rata na Hercegovinu i treba biti posebno neosjetljiv i pokvaren pa sve to ignorirati i nazvati incidentom. Naročito kada znamo da je Alija Izetbegović beskrupulozno prevario hrvatske dužnosnike početkom 1992. u dogovorima oko referenduma, neovisnosti BiH i hrvatskih nacionalnih prava u njoj.
 
Pelješki most smeta Bošnjacima zbog aspiracija na hrvatsko more
 
Negodovao j e Bakir Izetbegović i zbog gradnje Pelješkog mosta ističući granični prijepor (usput budi rečeno, utemeljen na krivotvorenim neumskim/čapljinskim katastarskim knjigama) i „pravo BiH na pristup otvorenom moru“. Javnost je zbunjena i ne zna da se most gradi na teritoriju Hrvatske koji ni na koji način nije sporan. Kakva god granica bila i gdje god granična crta bila povučena, to nema veze s položajem mosta. Osim što je nesporan u smislu definiranja granice, on je i dovoljno visok da ispod njega mogu proći i najveći brodovi. Protivljenje gradnji mosta obična je ucjena kojom bošnjačko političko vodstvo pokušava otežati povezivanje hrvatskoga juga sa sjeverom i oslobađanje Hrvatske od neumskog prometnog i političkog apsurda.
 
Bakir kao Radovan
 
Nakon svega rečenoga Bakir Izetbegović je pozvao na „relaksaciju“ odnosa ustvrdivši: „Imate Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu koji žele mir s Hrvatima, dobrosusjedske odnose, ravnopravne odnose, ispomoć jedni drugima.“ Doista! Ta je rečenica u suprotnosti sa svime što je prethodno izrečeno, ali sve skupa vrlo jasno pokazuje pod kojim bi to uvjetima Hrvatska i Hrvati mogli graditi dobrosusjedske odnose s aktualnim bošnjačkim vodstvom. Izetbegovićev nastup na HTV-u jako podsjeća na istup Radovana Karadžića u Skupštini BiH 14. listopada 1991., kada je rekao da oni koji žele srpski narod silom odvesti iz Jugoslavije „vode BiH u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje“. Možda je sličnosti svojih izjava s Karadžićevim prijetnjama u jednom momentu postao svjestan i Izetbegović pa je dodao „alibi rečenicu“ kako on i Bošnjaci neće započeti rat, jer se zna tko ga na Balkanu svaki put počinje. Pa kada se već vraćamo u prošlost i davne ratove, da vidimo zna li se baš sve i tko je to na Balkanu odnosno u bivšoj Jugoslaviji i njezinoj bližoj okolici „svaki put“ započinjao ratove.
 
Hercegbosanski muslimani su najviše ratovali protiv – Hrvata!
 
U kontekstu duboke nostalgije za osmanskim razdobljem, sve čvršće duhovne, kulturne i političke veze bošnjačkih elita s Turskom, ali i već odmaklog procesa samoviktimizacije, nije zgorega podsjetiti na neke činjenice iz prošlosti. Prema podacima Salima Ćerića, bosanski i hercegovački muslimani sudjelovali su u 241 bici protiv 16 različitih kršćanskih naroda. Na teritoriju današnje BiH vođeno je 85 bitaka, a ostale protiv drugih država. Muslimani iz BiH vodili su 129 bitaka sa susjednim narodima, i to 67 s Hrvatima, a 29 sa Srbima i Crnogorcima. U bici na Mohaču 1526. sudjelovalo je oko 20.000 muslimana iz BiH, dok ih je iduće godine otprilike isto toliko sudjelovalo u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku. U sličnom pohodu na Hrvatsku tijekom 1531. godine sudjelovalo ih je oko 50.000. Bosanski i hercegovački muslimani vodili su od 15. do 18. stoljeća uglavnom napadačke ratove protiv Hrvata, dok su u 18. i 19. stoljeću, u vrijeme slabljenja Osmanskog Carstva, vodili uglavnom obrambene ratove protiv Srba i Crnogoraca. Sjećanja na ove kasnije ratove puno su svježija, što je pospješilo hrvatsku propagandu iz 19. stoljeća kako su bosanski i hercegovački muslimani „cvijeće hrvatskog naroda“ te da oni „nisu nikada ratovali protiv Hrvata“. Jesu li bitke pod Klisom, Bečom, Sigetom ili Sentom u kojima je sudjelovao i izginuo veliki broj „bosanskih gazija“ genocidi nad „našim narodom“ ili su to osvajački ratovi i eventualno „genocidi“ nad tamošnjim stanovništvom? Zna li Bakir Izetbegović „tko je svaki put na Balkanu počeo konflikt“ i od kada se taj „svaki put“ računa?
 
Izetbegovićeva prijetnja dio je uobičajene retorike bošnjačkih nacionalista i bosanskih unitarista. Kada je u siječnju 2009. došlo do određenog kompromisa triju nacionalnih vodstava formuliranog u tzv. Prudskom sporazumu, tadašnji bošnjački član Predsjedništva Haris Silajdžić nekontrolirano je u tv-emisiji vikao na bivšega predsjednika SDA Sulejmana Tihića prijeteći „novim sukobima Hrvata i Bošnjaka“. Samo mjesec dana kasnije i sam Tihić, koji je inače smatran miroljubivim i umjerenim političarom, pod pritiskom očekivanja bošnjačke javnosti i optužbi za izdaju, upozoravao je na mogućnost ratnih sukoba ako se ne postigne sporazum. To je ponovio i krajem lipnja iste godine u kontekstu mogućeg ukidanja institucije Visokog predstavnika (OHR). U listopadu je Tihić zatražio jačanje državne razine vlasti, uz katastrofičnu prijetnju ili procjenu - kako se kome više sviđa: „Ostane li ovako, nije pitanje hoće li doći do sukoba, nego kada će doći.“
 
Harisove, Seferove i Atifove prijetnje Hrvatima
 
Sličnih izjava ima na stotine pa bi se lako moglo pomisliti kako one zapravo i nisu odraz stvarnosti, već prije nemoći i frustracije. Međutim, nakon općenitih i pomalo uvijenih prijetećih procjena političara uslijedile su i puno konkretnije prijetnje i pozivi bivših ratnih zapovjednika bošnjačko-muslimanske Armije BiH. Nekadašnji zapovjednik Vrhovnog štaba Armije BiH Sefer Halilović više puta je otvoreno prijetio ratom i Hrvatima i Srbima. Od njegovih su se izjava u rujnu 2016. ograđivale čak i neke bošnjačke boračke organizacije. Bivši zapovjednik Petog korpusa Armije BiH Atif Dudaković održao je u siječnju prošle godine u Luksemburgu tribinu na kojoj je pozvao mlade Bošnjake da se naoružaju. Rekao je da su Bošnjaci olako napustili služenje vojnog roka te zatražio da svaki Bošnjak sa 17 godina mora sebi kupiti vojnu odoru, čizme, vreću za spavanje i ruksak.
 
Na odaziv, izgleda, nije trebalo puno čekati, ovih dana na internetu se pojavila snimka iz kampa za obuku „askera“ što je turski naziv za vojnike. Kamp je izgrađen uz jezero Jelen na teritoriju Tešnja, tik uz granicu općine Usora s većinskim hrvatskim stanovništvom. Osnovali su ga pripadnici vehabijskog/selefijskog pokreta, a polaznici obuke su bošnjački/muslimanski dječaci koji se, po riječima osnivača kampa izrečenim na javnoj televiziji, „brinu o svom tijelu i duhu“ i pripremaju se „za ono što dolazi“. A što to dolazi možemo pretpostavljati i eventualno zaključivati iz prijetnji ratom koje sve češće i otvorenije šalju bošnjački političari i ratni zapovjednici, iz ciljeva obuke koju u zemlji i inozemstvu provode razni „askeri“, iz nefunkcioniranja institucija BiH te iz kukavičke i licemjerne šutnje međunarodnih organizacija i europskih država koje su „garant provedbe Daytonskog sporazuma“ i očuvanja mira u BiH. Što god se dogodilo. Hrvati će logikom mjerljivosti političkog utjecaja za to biti najmanje odgovorni, ali nije isključeno, da će kao i ranije, ako budu naivni, ispasti najviše krivi.
 

Ivo Lucić, Globus, https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-komentari/za-globus-pise-ivo-lucic-tko-sprema-askere-za-novi-rat-u-bosni-i-hercegovini/7038592/

Prekida sastanak sa izaslanstvom EU-a kako bi se otišao klanjati

 
 
Teško je, zapravo nemoguće je zaustaviti muslimansko-bošnjački proces građanizacije, odnosno islamizacije ratnog cilja Muslimana, Bosne i Hercegovine i njenog društva, koje je svakim danom sve veća žrtva islamista, ne samo onih pridošlih i dovedenih iz radikalnih islamskih zemalja, već i od strane domaćih radikaliziranih beha muslimana, danas Bošnjaka. Već na početku raspada Bosne i Hercegovine vidjelo se kamo Muslimani vode zemlju, kada su prekidali tadašnji rad republičkih institucija kako bi mogli klanjati, bilo unutar republičkih prostorija ili izvan njih.
https://faktor.ba/bundles/websitenews/gallery/news/227540/thumbs/1000_1482003446izetbegovic-dzuma12.jpg
Bili su to crni islamski oblaci nad Bosnom i Hercegovinom, i njenoj budućnosti, kao i prvi takav slučaj u Europi. Nažalost Europa je to prešutila, zažmirila nad time, i takvim činom dala zeleno svjetlo Muslimanima da ustraju na tom putu, i do tog cilja. Bio je to zasigurno jedan od glavnih razloga i beha krvavog rata, u kojem su nemuslimani pokušali zaštiti i osigurati i svoja vjerska prava i slobode, ne samo u tadašnjosti već i u sadašnjosti, odnosno u budućnosti. Ti zavitlani crni oblaci islamskog radikalizma još uvijek se valjaju, možda čak i jače, po bosanskohercegovačkim političkim brdima, zbog čega nigdje ni na vidiku budućnosti raskomadane zemlje. Krenulo tada, odvija se i sada, samo nešto malo manje u političkim prostorijama i institucijama zemlje, no zato puno radikalnije i obimnije u drugim, napose školskim segmentima, još uvijek na papiru zvane, no ne i postoječe, multi Bosne i Hercegovine.
 
Ako se onda na početku demokratiziranja i višestranačja beha društva nije mogla spriječiti desekularizacija, odnosno islamizacija Bosne i Hercegovine, a očito da nije, šta bi je moglo danas zaustaviti, i zemlju vratiti u prijeratno stanje odvojenosti vjere od politike. Ništa, odgovor bi bio. Tom ništa jedina alternativa je konfederaliziranje, odnosno helvetiziranje, Bosne i Hercegovine. Jer previše se razbuktao taj opasni proces islamiziranja, u nekim dimenzijama čak i radikalniji od mnogi islamskih zemalja koje ga finaliziraju, i u kojima je islam državna vjera. Iskustvo islamskih zemalja u radikalizaciji beha društva koristi se i u, nažalost, već izgubljenoj Bosni i Hercegovini. Počima se obično sa predškolskom, školskom djecom, na fakultetima i među mladima u društvu. Sve se krene s vjerskom molitvom u vrtićima, školama, na fakultetima, na cestama i trgovima, i ne će trebati dugo čekati da klanjanje i molitva se odvijaju i na radnim mjestima, kako u državnim uredima tako i u proizvodnim pogonima.
 
Više nije iznimka, mada i iznimka ponekad čini pravilo, vidjeti muslimanskog vjernika na gradskom trgu, čak i nekim ulicama se promet zaustavlja da bi se klanjalo. Sa džamija gotovo u svako doba dana i noći, izvan svih propisa i normi, odjekuje molitva na arapskom, da se i sami zvučnici raspadaju. Postavlja se pitanje je li to zaista molitveni osjećaj vjernika, ili osjećaj neke superiornosti nad drugim koji nije pripadnik njegove vjere. Odnosno je li to samo neki prkos, neka poruka prijetnje kršćanima, i pokazatelj čija je Bosna.
 
U Bosni su i prije rata živjeli vjernici muslimani, i vjerojatno su molili, ali ovolika jeka po gradovima i selima sa džamija, vjerojatno nije zabilježena ni u krvavo vrijeme turske okupacije, kada je vršena prisilna islamizacija. Ovo što sada muslimanski vjerski fanatici čine po zemlji nadmašilo je i prošli turski danak u krvi. Od prekidanja rada skupštinâ, preko prekidanja nastave i ispita studenata, do dvije džume u jednoj školi za potrebe muslimanske djece vjernika, put je radikalne islamizacije bošnjačkog naroda, i njegova trganja iz europske kulture tolerancije i multikonfesionalnosti. Put kojeg skrivaju nekom građanskom opcijom, ispod koje se vidi najradikalniji islam.
 
U danas čistom muslimanskom Kaknju, odakle su Muslimani zločinom etničkog i vjerskog čiččenja Hrvata katolika grad oslikali po uzoru najradikalnijih islamskih gradova Afganistana, Irana, Turske, uvode se dvije džume za vjerske potrebe učenika osnovnih i srednjih škola. Malo jedna pa dvije. Kad je vrijeme za predavanja, za učenja, to vlastodržce ne interesira, jer daleko je lakše manipulirati neobrazovanim negoli obrazovanim narodom. Poslije takve odluke sarajevskih fakulteta da studenti, bez obzira na vjeru, prekidaju nastavu, predavanje i ispite u vrijeme klanjanja muslimanskih vjernika studenata, znalo se da će se ta praksa prenijeti u sve beha gradove pod muslimanskom kontrolom. Bilo je to još jedno malo otkrivanje cilja muslimanske borbe u građansko-vjerskom beha sukobu, cilja na kojem piše unitarna islamska Bosna i Hercegovina.
 
K tom cilju ide i današnje bošnjačko vodstvo koje predvodi sin Alije Izetbegovića. Naime, poput predratnog vremena prekida sjednica skupština kako bi se moglo ići na džumu, Alijin sin Bakir čak prekida jedan sastanak sa izaslanstvom Europske unije kako bi otišao klanjati se. Bakir je tim svojim činom pokazao svijetu kakvu Bosnu i Hercegovinu želi i gradi, ali i primjer djeci, studentima, radnicima, naravno i svim drugima, da ga moraju slijediti. I slijede ga. Vođa na čelu, djeca, studenti, radnici, političari za njim. Ne za vjerskim čelnikom muslimana, već za Bakirom, koji je i vjerski i politički muslimansko bošnjački vođa.
 
U takvom društvu koje je svakim danom sve dublje islamizirano teško je nači, zapravo nema prostora ni za kakvu drugu opciju budućeg uređenja Bosne i Hercegovine. Ne može, niti ima mjesta, u tako islamiziranoj Bosni i Hercegovini ni za građansku opciju, kojom Bošnjaci pokušavaju prekriti izgrađenu islamsku. Očito, Bakir je potvrdio, kao i muslimanska školska djeca u Kaknju, studenti u Sarajevu, radnici na gradskim trgovima kad klanjaju, da je za njih cilj islamska a ne građanska, ili bilo koja druga i drugačija Bosna i Hercegovina  izvan tih vjerskih okvira. Svaki bošnjački govor o građanskoj Bosni i Hercegovini je, zapravo, njihov rad na islamskoj unitariziranoj Bosni i Hercegovini.
 

Vinko Đotlo

Anketa

Činjenica je kako Pupovac sa tri srpska zastupnika ucjenjuje Plenkovića. Hoće li mu Andrej udovoljiti?

Subota, 24/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 983 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević