Get Adobe Flash player
Od friganog gavuna do političko-medijskog slona

Od friganog gavuna do političko-medijskog slona

Pupavac točno odrađuje ono što je odšutio kada je Vučić...

Plenković, Pupovac i tzv. dječji logor

Plenković, Pupovac i tzv. dječji logor

Nijednom riječju nije Pupi spomenuo da su ta djeca bila žrtve međusobnog...

Sluganski mediji, Pupovac i Plenković

Sluganski mediji, Pupovac i Plenković

"Pustimo medije neka rade svoj...

Plenković griješi poput Mačeka

Plenković griješi poput Mačeka

Nikakva Hrvatska, ni srbofilska ni liberalna ni europska ne odgovara...

Nitko nije glasovao za koaliciju HDZ-SDSS-HNS

Nitko nije glasovao za koaliciju HDZ-SDSS-HNS

Demokracija u rukama jednog čovjeka ne može...

  • Od friganog gavuna do političko-medijskog slona

    Od friganog gavuna do političko-medijskog slona

    četvrtak, 11. listopada 2018. 09:05
  • Plenković, Pupovac i tzv. dječji logor

    Plenković, Pupovac i tzv. dječji logor

    četvrtak, 11. listopada 2018. 09:01
  • Sluganski mediji, Pupovac i Plenković

    Sluganski mediji, Pupovac i Plenković

    četvrtak, 11. listopada 2018. 08:56
  • Plenković griješi poput Mačeka

    Plenković griješi poput Mačeka

    četvrtak, 11. listopada 2018. 08:51
  • Nitko nije glasovao za koaliciju HDZ-SDSS-HNS

    Nitko nije glasovao za koaliciju HDZ-SDSS-HNS

    četvrtak, 11. listopada 2018. 08:45

Plebiscitarno nezadovoljstvo hrvatskoga naroda

 
 
Povijest se ipak ponavlja, kakva izborna noć, šok i nevjerica na licima mnogih naročito hrvatskog naroda koji će 7. listopad 2018. godine pamtiti godinama. Ništa više mudrosti niti zrelosti nije uočeno u odnosu na prethodne izborne cikluse, klica sumnje, ogorčenosti i nepovjerenja trajno posijana.
https://visoko.co.ba/wp-content/uploads/2015/05/Dragan-%C4%8Covi%C4%87-800x531.jpg
Dragan Čović - hrvatski predsjednik!
 
„Not my president“ fotografije kruže društvenim mrežama, hrvatska javnost zbunjena a poruka za Hrvate više nego jasna, kao da negdje u daljini odjekuje da mjesta za jedan od tri konstitutivna naroda u BiH nema, jer štogod bila politička volja hrvatskog naroda, biti će ipak onako kako mi, mnogobrojniji narod odlučimo. Podobnost je oduvijek bila sinomim za politiku, a idealan odogovor na pitanje zbog čega je to tako Hrvati su dobili u nedjelju oko ponoći. O apsurdnosti novonastale situacije o kojoj cijela regija bruji, govori u prilog i činjenica da tzv „hrvatski član Predsjedništva BiH“  kandidat Demokratske fronte BiH Željko Komšić trenutno s nešto manje od 10 posto neobrađenih biračkih mjesta ima veću potporu čak i od novoizabranog bošnjačkog člana Predsjedništva, kandidata Stranke demokratske akcije BiH Šefika Džaferovića. Uzmemo li u obzir koliki je omjer Hrvata u odnosu na Bošnjake u BiH, matematika i poruka ovih Općih izbora više je nego jasna. Ovim načinom, da ne kažem izbornim cirkusom, na veliku žalost dokazano je da su tvrdnje o kojima je hrvatski narod godinama upozoravao kako naše susjede tako i međunarodnu zajednicu, istinite.
 
Preko 80 posto hrvatskog biračkog tijela u Bosni i Hercegovini ovim izborima je izignorirano, međunarodna zajednica sve promatra s povezom na očima a oni koji su podržali novoizabranog „hrvatskog člana Predsjedništva BiH“ sarkastično i direktno poručuju „iz inata“. Postavlja se pitanje na koji je to besmislen način formuliran Ustav BiH, kao Aneks IV. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini  te čemu priča o konstitutivnosti i nacionalnom balansu kada je više nego očito da nema osiguranja da oni brojniji neće izabrati predstavnike malobrojnijim. Nije li naš svijet već umoran od mržnje, one mržnje koja zaslijepljuje i koja često najviše naudi sama sebi. Očito da pojedini ne misle tako.
 
Preliminarni rezultati su objavljeni a prema osvrtu i izrazu većine (svih) žitelja hrvatskog naroda u BiH primjetno je veliko nezadovoljstvo te sve snažnija poruka svijetu da Željko Komšić sada već osjetno ne će biti prihvaćen kao predstavnik hrvatskog naroda. Ne mogu se oteti dojmu da nam drugi biraju političke predstavnike, stoga je moj izbor samo jedan dr. Dragan Čović – moj predsjednik!
 

Tea Ružić

Za ovu nepravdu »najzaslužniji« su Paddy Ashdown i Wolfgang Petritsch

 
 
Iz nekih velikih političko-interesnih dubina iz kojih ne daju da glas žrtava izađe van, čuju se govori zaraćenih strana o mirnim promjenama granica i mirnom preseljenju naroda. Žrtve ne smiju glasno diskutirati, tražiti civilizacijsko rješenje problema kojeg rat nije riješio. Naprotiv, rat je ga još više zakomplicirao, narodi na obje strane više stradali. I stradavaju i danas, u strahu, ne samo za sutra, već i za danas šta će biti na kraju neizvjesnog dana. Na obje zaraćene strane živi se u velikoj neizvjesnosti i strahu, jer ne zna se kad može ponovo zapucati i pokrenuti narode na zbjegove. Često, povijest nas tomu uči, na odlaske bez povratka. Na ratno pomicanje naroda i prisilno napuštanje domova i ognjišta, svijet je šutio, i šutnjom aplaudirao progoniteljima.
https://media.breitbart.com/media/2016/04/Turkey-Islam-Getty-640x480.png
Progonitelji, osvajači, okupatori, i diktatori ostavljani su da dovrše zločinačke poslove prisilnog etničkog i vjerskog čišćenja, i za njih po zaustavljanju sukoba gotovo da nisu ni odgovarali, niti adekvatno bili kažnjavani. Dapače, neki ratni zločini, kao eres i njeni tvorci bili su nagrađivani na način priznanja i legaliziranja zločina. Na tom putu velikim korakom, izborom dva bošnjačka predstavnika u tročlano beha Predsjedništvo, kreće i veći entitet Bosne i Hercegovine. U interesnom odnosu suvremenog svijeta kojem više ništa nije sveto, osim materijalne dobiti kojoj je samo nebo granica, žrtva, Hrvatska je bila naknadno kažnjavana. Vjerojatno stoga što je se uspjela u bilo kakvoj mjeri obraniti i što nije dozvolila ostvarenje krvavih zločinačkih srpskih i muslimanskih ciljeva čistoga nacionalnog i vjerskog teritorija. Kada je svijet uvidio da je hrvatski otpor velik, da ga je nemoguće istrgnuti iz trinaest i više stoljeća dubokog beha korijena, rat zaustavlja, zločince nagrađuje, srpske čistim teritorijem, muslimanske nikad do sad tako pogubnom federacijom za hrvatski narod. O pogubnosti i tragičnosti takvog nakaradnog uređenja govore i rezultati izbora 7. listopada  2018. kada, po treći put, Muslimani a zatim Bošnjaci biraju svog čovjeka kao hrvatskog predstavnika u tronacionalno beha Predsjedništvo. Biraju dva svoja muslimansko-bošnjačka člana. Svjetska zajednica, koju su predstavljali šerifi Ashdown i Petritsch, potvrdili su se suzločincima nad hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini, ostajući povijesno zapisani najbrutalnijim progoniteljima Hrvata sa beha područja, i najzaslužnijim za biranje dva muslimansko-bošnjačka i jednog srpskog predstavnika u beha Predsjedništvo.
 
Svijet je sve učinio da beha problem još više zakomplicira, a hrvatski narod prisilio na nastavak borbe za teritorij, kao jamac njegova ostanka i opstanka u Bosni i Hercegovini. Iako je u ratu velik dio obranjenog prostora otet mu u Daytonu, ipak mu se nije moglo oduzeti pravo na traženje povratka teritorija kojeg je unio u Daytonske pregovore. Jer to je temeljno ljudsko pravo koje mu nikakve sile, nikakvi pobjednici ili „pobjednici", nikakvi Ashdowni, nikakvi Petritschi, nikakvi prisilni dogovori ne mogu oduzeti. Dakako ni dva muslimanska predstavnika u, danas zaista islamiziranom beha Predsjedništvu. Islamizacija beha Predsjedništva slika je buduće Bosne i Hercegovine. I stoga hrvatski narod to svoje legalno i legitimno pravo traži. U realizaciju tog prava koje je iznad svih drugih ljudskih prava i sloboda, jer narod bez teritorija nema ni prava, ni slobode, hrvatski narod je krenuo mirnim, demokratskim, civilizacijskim putem dijaloga, kompromisa i tolerancije. Potiče dijalog novog, pravednog za sva tri beha naroda prihvatljivog rješenja neriješenog gordijskog beha čvora.
 
Pokazuje se, nažalost, da i srpski i muslimanski čelnici, uz svjetsku potporu, u prvom redu rusku i tursku, ne žele mirno i pravedno  rješenje, što i ne čudi budući da su godinama uživali u strašnim slikama beha građansko vjerskog rata za teritorij. Pravedno ali ni konačno rješenje nije rat donio. Ne će ga donijeti ni dva bošnjačko-muslimanska i jedan srpski član u beha Predsjedništvu. Trebalo je i treba tražiti drugi put, druga sredstva. Hrvatski narod kao najveća žrtva srspko-muslimanske diobe zemlje, ali i daytonske nepravde koju je do zločina usavršio šerifski dvojac Ashdown-Petritsch, izabrao je put mirnog razgraničenja unutar cjelovite Bosne i Hercegovine. Taj put potvrđuju mu i dva muslimansko-bošnjačka člana u tronacionalnom beha Predsjedništvu.
 
Hrvatski narod pod muslimanskim dvojcom u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine izabrao je crtanje granica unutar beha prostora mirnim putem, u kojem ni jedan beha narod ne bi progonio drugog, ne bi mu birao i nametao svoje vođe, svoje zakone i diktaturu. Progon je zločinačko etničko i vjersko čišćenje u kojem progonjeni gubi sve, mirno razgraničenje, mirna promjena granica je civilizacijski čin u kojem dobivaju svi, ni jedan narod ne gubi, nakon čega život jedni pokraj drugi biva snošljiv i miran. Mirno razgraničenje je univerzalna povijesna vrijednost stara koliko i samo čovječanstvo. Ono ima temelj u mirnom bratskom razgraničenju očinstva, poslije kojeg braća ostaju i dalje braća. Podijeljeni i odijeljeni ostajući uvijek u zajedništvu na očinskom gruntu.
 
Zar je to nemoguće među narodima? Zasigurno da nije, ali je potrebno određeno kulturno civilizacijsko dostignuće zaraćenih naroda da pristupe mirnoj diobi i promjeni ratnih granica. Svijet i beha ratni dobitnici, Srbi i Muslimani, danas Bošnjaci, protiv su mirnih promjena unutarnjih beha granica, ali su za ratne progone i prisilna etničko vjerska čišćenja. Tim činom progonjeni Hrvati gube, i zgubili su sve, ali mirnom promjenom granica dobiva zamjenu za ostavljeno.
 
Što je onda u humanom preseljenju gore i opasnije od prisilnog progona, otimanja i osvajanja? Ništa, ama baš ništa, i ta dva procesa diobe naroda ne mogu se, pa čak i ne smiju ni po čemu upoređivati. Zločin progona, i mirno preseljenje. Protiv mirnog razgraničenja su uvijek bili i jesu okupatori, agresori, osvajači, jači i brojniji narodi. Svjetska zajednica, Srbi i Bošnjaci su protiv hrvatskog mirnog beha razgraničenja, u kojem bi došlo, po slobodnoj volji pojedinca, i do humanog preseljenja u kojem bi svatko svoj dio Bosne i Hercegovine  zamijenio za drugi, i svi opet ostali u njoj. I dok je emigrantsko „humano" preseljenje mirnodopsko osvajanje teritorija na koji ulaze, a sa svog ostavljenog protjerali sve kršćane, zahtjev beha kršćana katolika za mirno beha razgraničenje, humanog preseljenja kojim bi nadoknadio svoj gubitak, je "anticivilizacijski" čin.
 
Samo ratnici, oni koji su u ratu izvršili etničko čišćenje hrvatsko pravo nazivaju svojim imenom. Kako je to „etničko“ čišćenje ako BiH i dalje ostaje naseljena sa sva tri naroda, ostaje i dalje nacionalno i vjerski šarena, za razliku od ratnog etničkog čišćenja gdje su neki njeni dijelovi ostali etnički i vjerski čisti kao sve današnje islamske zemlje. Neki svjetski moćnici hrvatsko pravo na beha teritorij, na svoj nacionalni entitet, ne priznaju jer ne priznaju da je Bosna i Hercegovina zajednica Hrvata, Srba i Bošnjaka, da je BiH i srpska i hrvatska i bošnjačka. Da je priznaju takvom, a ne samo muslimanskom zemljom tada na mirno razgraničenje ne bi mogli pitati: "Kakva će onda biti reakcija Bošnjaka? Hoće li tek tako dozvoliti da im se zemlja raspadne bez borbe? Radi se o veoma ozbiljnim komplikacijama".
 
Ovim protivljenjem hrvatskom pravu Svjetska zajednica ne samo da ne priznaje Hrvate, već javno kaže da je Bosna i Hercegovina  muslimanska zemlja, i da njeno razgraničenje Bošnjaci ne trebaju prihvatiti bez rata. Znači Svjetska zajednica zagovara novi rat na ovoj europskoj periferiji i u tom smjeru učinila je sve da beha Predsjedništvo bude bez hrvatskog zastupnika, ali zato sa dva muslimansko-bošnjačka.
 

Vinko Đotlo

Zašto sam odlučila ostaviti kofer po strani

 
 
Čitajući brojne medijske napise, primjetno je da su skoro svi naslova „Zašto otići iz Bosne i Hercegovine“, „Odlazak iz bijede, trbuhom za kruhom“, „Masovni egzodus iz BiH“ itd. Na moje veliko iznenađenje, malo ih se odluči napisati zašto, ipak, ostati ovdje. Unatoč svim krizama, neimaštini, unutarnjim previranjima i tenzijama, vrijedi ostati, ako mene pitate. Iz svoje perspektive napisat ću i zašto. Zapitamo li se ikada koji je najveći problem mladih u BiH, ali i šire, zbog kojeg se odlučuju za odlazak. Prođe li nam mislima, barem na trenutak, da bi to mogla biti pasivnost, nedovoljna motiviranost ili nedostatak hrabrosti za učiniti korak naprijed. Ako kao punoljetne, odrasle i za život sposobne osobe, nismo spremni jasno i glasno reći što želimo, onda mislim da nam bolje ni ne treba. Neozbiljno je reći da za položaj mladih, nezaposlenost i odlazak iz zemlje odgovornost imaju, kako mnogi kažu, samo političari i vlast. Smatram da odgovornost, između ostalog, leži i u nama samima, jer tko hoće nađe način, tko neće nađe izgovor.
https://www.hercegovina.info/img/repository/2016/08/web_image/tea-ruzic_12542998.jpg
Tea Ružić
 
Kao vrlo mlada osoba i osoba koja nije doživjela brojne patnje, tugu i čemer bježeći od granatiranja jer sam rođena nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, mogu otvoreno reći da vrijedi ostati. Zar onda vi, iskusniji, stariji i zreliji, koji ste dali svoje živce i uložili svu energiju u borbu za svoju domovinu i očuvanje žive glave, kako vaše, tako i vaše dječice, ne biste trebali razmišljati isto?! Zar biste, nakon svega doživljenog i proživljenog, napustili svoje ognjište i dvorište gdje ste se kao klinci sa svojim vršnjacima igrali, park u kojem ste se prvi put poljubili i zaljubili, crkvu u kojoj ste se pred Bogom zakleli voljenoj osobi na ljubav u dobru i zlu, u  zdravlju i bolesti?! Zar biste?!
 
Vjerojatno je vaš odgovor da. Ako jest, mogu vam iskreno reći da sam puno više očekivala od vas. Borba, borba i borba...nisam bez razloga ovu riječ napisala nekoliko puta, dok ću riječ odustajanje napisati samo jedanput. Sigurno shvaćate i zašto?! Nikada u životu nisam bila pobornik odustajanja i bijega od teškoća, nevolja i strahova. Idemo se hrabra i junačka srca suočiti s ovom „rapsodijom“ u kojoj se nalazimo, u koju smo se sami svjesno doveli. Zatvoriti ju kao knjigu zle kobi iz prošlosti i ostaviti na tavanu, gdje odlažemo stvari koje nam nisu neophodne. Ona nam zaista nije neophodna, s obzirom da bismo konačno trebali poći ususret pulsirajućoj, živopisnoj budućnosti koja nas  čeka. Čeka da se trgnemo i probudimo iz zimskog sna koji traje godinama, usudila bih se reći čak od 1995. godine.
 
Provodeći cijeli život u ovoj našoj BiH, dakle sada već oko 22 godine, mogu sigurno reći da ovoj zemlji nedostaje puno toga da bi bila uspješna, razvijena ili gospodarski osnažena kao Njemačka kojoj svi žudimo. Međutim, jedno je sigurno: ona ima dušu, bogatu pisanu povijest te kulturni obol više naroda spojenih u jednoj specifičnoj, a mnogima čak i neshvaćenoj Bosni i Hercegovini.
Ako sam vas barem malo potaknula na razmišljanje, smatrat ću se ispunjenom i sretnom osobom. Ne dopustite da vas roditelji viđaju od blagdana do blagdana, da vaša djeca odrastaju u zemljama u kojima možda nema korupcije, mita i mržnje, ali zasigurno nema ni ljubavi.
 

Tea Ružić

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Utorak, 16/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1226 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević