U srpski dio BiH trebalo bi se uskoro vratiti 1835 hrvatskih obitelji. Može li se to?

Unatoč činjenici da se na natječaj u okviru regionalnog programa stambenog zbrinjavanja izbjeglica prijavilo 4389 obitelji, a od toga više od dvije i pol tisuće hrvatskih, europska birokracija je, čini se, učinila svoje te ugrozila do sada najambiciozniji projekt povratka. Ministar za izbjeglice i raseljene osobe RS-a Davor Čordaš u razgovoru za naš list otvoreno priznaje kako program ide jako sporo te se niti godinu dana nakon donatorske konferencije u Sarajevu stvari gotovo nisu pomaknule s mrtve točke.

- Program ide jako sporo, postavljeni su neki novi uvjeti. Od one brojke od 100 milijuna eura već je 50 milijuna najavljeno, no sada iz Europske komisije traže neke nove standarde poput termoizolacije i eko uvjeta. To nismo imali do sada, pa iako se u nekim slučajevima ti uvjeti mogu ispuniti, u nekima ne mogu, a sve zajedno zahtijeva dodatne procedure i monitoringe, što će odnijeti vremena, upozorio je Čordaš. Pritom je izrazio zabrinutost kako će se samo pričati o velikom planu bez konkretnih poteza ako se do lipnja mjeseca barem ne počne s realizacijom pilot-projekta koji se odnosi na oko 170 kuća za povratnike.

Nema vremena za gubljenje

Iako postoje određeni projekti koje domaće vlasti realiziraju, onaj veliki, regionalni, koji treba omogućiti masovniji povratak, i na koji prognani čekaju dugo vremena, prema mišljenju ministra Čordaša, usporen je dijelom upravo zbog eurobirokrata koji sada izmišljaju neke nove procedure. A čekaju mnogi, u većem broju slučajeva upravo Hrvati, o čemu svjedoče i brojke - od ukupnog broja zahtjeva, njih 2555 odnosi se na hrvatske obitelji, s tim da je njih 2213 iz Hrvatske. Na prostor Republike srpske za sada bi se vratilo čak 1835 obitelji što je dobra prilika koja se ne smije propustiti tako da težište, istaknuo je Čordaš, treba prebaciti upravo na teritorij manjeg bh. entiteta.

www.posavina.worppress.com

- Treba biti jasno da mi nemamo toliko vremena niti možemo sebi dopustiti luksuz da od natječaja do provedbe čekamo po godinu dana. Ovo ide sporo, od natječaja do ključa u ruke prođe 500 do 600 dana, što je zaista neprihvatljivo, naveo je Čordaš, pojasnivši kako hitno treba tražiti bolja rješenja jer se odugovlačenjem gubi volja, a neki i umru ne dočekavši povratak u rodni kraj.

Nada postoji

Međutim, nade za ovu godinu ipak ima kada su u pitanju sredstva iz entitetskog proračuna, pa iako, kako kaže Čordaš, nisu velika (radi se o oko 8,6 milijuna maraka), ona će biti namijenjena za povratak u RS, gdje se uglavnom radi o Hrvatima i Bošnjacima. Istodobno, tu je i 15 milijuna dolara iz Saudijskog fonda koji će biti iskorišteni za obnovu stambenih jedinica povratnika u BiH, ali i za projekte održivog povratka kao i projekt rekonstrukcije stambenog fonda (OPEC) u iznosu od oko 7 milijuna dolara što bi moglo pomoći da se ove godine, ako ništa drugo, započne s konačnim povratkom raseljenih osoba i ispunjavanju aneksa 7 Daytonskog mirovnog sporazuma. Hoće li godine koje su pred nama donijeti i bolje rezultate, vidjet će se.

Ponovna pomoć Hrvatske

Kada je, pak, u pitanju program obnove stambenih jedinica iz proračuna Republike Hrvatske, on je, nažalost, bio u blokadi 3 - 4 godine. Navodno je problem bio u PDV-u, podsjetio je Čordaš, no on smatra kako se radilo o nedostatku sredstava u proračunu. Ipak, nejasnoće su otklonjene tako da se očekuje ponovno aktiviranje pomoći RH. Hrvatska je do sada obnovila oko dvije i pol tisuće stambenih jedinica, od toga njih gotovo 800 na teritoriju Republike srpske.

Produžen javni poziv

Zabrinjavajuće ocjene spore provedbe ovog programa mogle su se čuti i tijekom radnog susreta održanog na inicijativu biskupa banjolučkog Franje Komarice, na kojem su se pojavili ministar za izbjeglice i raseljene RS-a Davor Čordaš, predstavnici Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH te udruge prognanih i izbjeglih Hrvata iz RS-a. Zbog takve situacije odlučeno je da se javni poziv izbjeglicama za dobivanje pomoći, a na koji se do sada prijavilo 4389 obitelji, produži do rujna.

Dario Pušić, Dnevni list, Mostar

Treba formirati stručno tijelo na nacionalnoj razini koje bi napravilo strategiju hrvatskoga naroda u rješavanju nacionalnoga pitanja

Bosanski lonac iz dana u dan sve više vrije i prijeti velika eksplozija. Sukobljavaju se isključive strategije koje čak dovode u pitanje opstojnost Bosne i Hercegovine i iz dana u dan sve više onemogućavaju funkcioniranje sustava tako da prijeti kompletan kolaps države i svih njezinih institucija.

U posljednje vrijeme vrlo sustavno velikosrpska politika pokušava realizirati bitne ciljeve Memoranduma 2. Jedan od ključnih ciljeva je ne samo destabilizacija Bosne i Hercegovine nego i rušenje Bosne i Hercegovine, blokada cijeloga sustava kako bi se na djelu pokazala nesposobnost da takva država opstane i demokratski funkcionira. Konačni je cilj da se stvore uvjeti da se Republika srpska referendumom odvoji od Bosne i Hercegovine i priključi Srbiji. Visoki dužnosnici srpske politike tvrde da kada više od 50 posto članica Ujedinjenih naroda prizna državu Kosovo da će biti stvoreni međunarodno pravni uvjeti da se po istome modelu Republika srpska proglasi državom. To bi trebala biti kompenzacija za gubitak Kosova.

I drugi strateški cilj Memoranduma 2 tiče se Bosne i Hercegovine jer je razrađen akcijski plan kako bi se promijenio karakter rata, kako bi se agresorski velikosrpski rat protiv Hrvatske i protiv Bosne i Hercegovine pretvorio u građanski rat i sukob i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Memorandum 2 ima i razrađen plan duhovnog jedinstva i povezivanja srpskog naroda kako bi se i dalje radilo na stvaranju jedinstvene države srpskoga naroda koja bi obuhvaćala sve srpske teritorije koje svojataju Srbi. U ostvarivanju toga cilja svojata se Vukovar kao srpski grad te se traži da Srbi u Hrvatskoj postane narod i da dobije svoju autonomiju.

Kriza vlasti u Federaciji BiH eskalira. Uhićenje predsjednika Federacije Živka Budimira izaziva nove sukobe i podjele i nove neprincipijelne koalicije čiji je isključivo cilj borba za vlast a ne stvaranje uvjeta za rješavanje krupnih problema. Ovih dana sam imao čast promovirati sjajnu knjigu profesora emeritusa mostarskog Sveučilišta Bože Žepića i docentice Damirke Mihaljević. Oni su u knjizi pod naslovom Pravni i politički sustav Bosne i Hercegovine (Tkanica, Zagreb, 2012.), objektivno i argumentirano utvrdili uzroke sveobuhvatne krize današnje Bosne i Hercegovine. Kroz povijest Bosne i Hercegovine i analizom pravnog i političkoga sustava su dokazali da sadašnja Bosna i Hercegovina ne može normalno funkcionirati, odnosno da je uspostavljen takav ustavni sustav i takav politički i pravni sustav koji proizvodi krize, probleme i paralizira demokratske procese. Zbog toga tvrde da je Bosni i Hercegovini potreban novi Ustav. Posebno je značajno što su vrlo objektivno prikazali hrvatski, bošnjački i srpski pogled na Bosnu i Hercegovinu u prošlosti i danas i što su dokazali da je glavni krivac međunarodna zajednica koja je nametnula sustav koji ne može funkcionirati u praksi. Posebno je značajno što su vrlo argumentirano dokazali kako je suprotno Washingtonskom sporazumu i Daytonskom sporazumu, hrvatski narod neustavnim promjenama, protuustavnim promjenama, pretvoren od konstitutivnoga naroda u nacionalnu manjinu.

Božo Žepić

Washingtonskim i Daytonskim sporazumima Federacija BiH je utvrđena kao entitet dvaju konstitutivnih naroda – Bošnjaka i Hrvata, a Republika srpska kao entitet srpskoga naroda. Odlukom Ustavnog suda promijenjena je bit Daytonskoga sporazuma jer su i Srbi u Federaciji dobili ista prava kao i hrvatski narod. Tom promjenom Federacija je postala ista kao i Republika srpska. U Republici srpskoj vladaju Srbi kao većinski narod a određena prava imaju Bošnjaci i Hrvati. U Federaciji vlada većinski bošnjački narod a određena prava imaju Hrvati i Srbi. Dakle, i u jednome i u drugome entitetu Hrvati su izgubili status konstitutivnog i ravnopravnoga naroda i svedeni su na nacionalnu manjinu.

Promjenom izbornog zakona, suprotno Daytonskome sporazumu takozvanim Barryjevim izbornim zakonom, Hrvati su izgubili pravo da sami biraju svoje predstavnike čak i u Dom naroda. Izgubili su pravo koje im je garantirao Dayton jednake zastupljenosti u tijelima vlasti a omogućeno je i većinsko odlučivanje u Vladi Federacije koje je onemogućavao Daytonski sporazum. Dakle, Federacija je prestala postojati kao zajednica dvaju naroda i Hrvati su svedeni na nacionalnu manjinu. Osim toga, ukinuta je i mogućnost posebnih odnosa Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine kao mogućnost da Hrvatska kao potpisnica Daytonskoga sporazuma bude garancija ravnopravnosti manje brojnoga hrvatskog naroda.

Takve promjene dovele su do velike političke moralne i svake druge krize. One su omogućile da i člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine u ime hrvatskoga naroda izabere većinski bošnjački narod. One su omogućile da većinski bošnjački narod u tijela Federacije izabere formalne predstavnike Hrvata koji nemaju većinsku podršku hrvatskoga naroda. Tako smo došli do sadašnjega stanja u kojemu je Lagumdžijin SDP, kao najjača bošnjačka stranka, izabrao umjesto Hrvata i člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i Predsjednika Federacije i Vladu Federacije.

Međunarodna zajednica je potvrdila takav neustavni izbor predstavnika Hrvata. Pretpostavljalo se je da će formalni predstavnici Hrvata, kao što to radi Željko Komšić, bespogovorno služiti bošnjačkom unitarizmu i onima koji su ga izabrali a ne braniti interese hrvatskoga naroda. Tu je očito došlo do nekakvih problema jer je Živko Budimir u nekim bitnim pitanjima obrane hrvatskih  nacionalnih interesa došao u sukob s onima koji su ga izabrali. Dolazi do obrata. Živko Budimir je uhićen i optužen za tešku korupciju a dosadašnji smrtni neprijatelji Lagumdžijin SDP, Dodikov SNS i Čovićev HDZ, postaju novi koalicijski partneri.

Zašto sam ovome tekstu dao naslov Damirkin i Božin poučak o Bosni i Hercegovini? Zbog toga što su oni u svojoj knjizi precizno utvrdili uzroke krize, što su objektivno prikazali stanje i uzroke krize i što su na temelju takvoga sanja predložili nova rješenja bez kojih nema izlaska iz krize. Damirka Mihaljević i Božo Žepić vrlo argumentirano obrazlažu nužnost donošenja novoga Ustava. Vrlo argumentirano pokazuju da bez radikalnih ustavnih promjena, ako se nastavi kriza koju reproducira sustav može doći do sloma Bosne i Hercegovine kao demokratske države. Oni pokazuju da je glavni problem ne u Daytonskome sporazumu, iako je i on uspostavio vrlo kompliciranu državu, nego u neustavnim promjenama Daytona putem odluka Ustavnoga suda, odluka visokog predstavnika i donošenjem zakona kojima je bitno promijenjena struktura Bosne i Hercegovine, osobito kojima su Hrvati faktično ostali bez svih prava i koji u očaju traže saveznika ili u velikosrpskoj politici ili bošnjačkoj unitarističkoj politici. Naši autori vrlo argumentirano obrazlažu da bi najbolje rješenje bilo da se novim ustavom Bosna i Hercegovina konstituira kao demokratska održiva federalna država. Federalne jedinice mogu biti oformljene na različite načine. Mogu to biti kantoni ili tri nacionalne federalne jedinice – bošnjačka, hrvatska i srpska.

Milorad Dodik i Dragan Čović

Jedni su Hrvati upali u ralje velikosrpske politike a drugi u ralje bošnjačke unitarističke politike. Prvi vide spas u Dodiku a drugi u Lagumdžiji. Tu se postavlja mnogo otvorenih pitanja bez odgovora. Zašto se Milorad Dodik tako žestoko bori za treći hrvatski entitet, kako neki kažu žešće, odlučnije, argumentiranije, nego bilo koji hrvatski političar. Čak su mu neki u Hrvatskome saboru odali priznaje kao borcu za rješavanje hrvatskoga nacionalnog pitanja a naivni Hrvati, u hercegovačkom izdanju Večernjega lista, izabrali su ga za čovjeka godine.

Zašto ga HDZ BiH vidi kao spas, kao saveznika u rješavanju hrvatskoga nacionalnog pitanja? Zašto jedan broj Hrvata naivno prihvaća Dodigovu koncepciju trećega entiteta bez definiranja i rasprave koji bi teritorij obuhvaćao taj treći entitet? Svakako radi se o velikoj podvali i obrani srpskih a ne hrvatskih interesa. Doduše, Dodig ima pravo braniti srpske interese i predlagati Hrvatima ona rješenja koja su prije svega u interesu Srba. Dodikov prijedlog trećeg entiteta je isključivo orijentiran na podjelu Federacije BiH. Dodig izjavljuje da niti pedalj Republike srpske ne će dati za hrvatski entitet. Dakle, njegov je cilj da trajno zadrži hrvatske teritorije, posebno Bosansku Posavinu iz koje su istjerani svi Hrvati. Dakle, cilj je legalizirati Republiku srpsku na 49 posto teritorija Bosne i Hercegovine za sva vremena.

Postavlja se pitanje zašto Hrvati svojemu savezniku Dodiku ne postave ultimatum u kojemu će reći da prihvaćamo vašu koncepciju kao iskreno zalaganje za ravnopravnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini samo ako Srbi prihvate da Hrvatima vrate Bosansku Posavinu za taj entitet jer je Bosanska Posavina zločinačkim pothvatom oteta Hrvatima. Dakle, umjesto što se Hrvati međusobno sukobljavaju oko trećega entiteta trebali bi pokušati definirati jedinstvenu strategiju ne samo u Bosni i Hercegovini nego i za cijeli hrvatski narod. Posebno je začuđujuće i porazno što u posljednjih desetak godina nije bilo rasprave u Hrvatskome saboru o tragičnoj sudbini hrvatskoga naroda u BiH. Tragično je što je Hrvatska odustala od Washingtonskog sporazuma, od Sporazuma o posebnim odnosima, što je kao potpisnica Daytonskoga sporazuma bez prosvjeda prihvatila promjene koje su oduzele Hrvatima sva bitna prava koja im je garantirao Daytonski sporazum.

Danas, Hrvatska kao članica NATO-a, a od sutra i kao članica Europske unije i kao potpisnica Daytonskoga sporazuma ima obvezu mnogo više učiniti ne samo za ravnopravnost hrvatskoga naroda nego i uspostavljanju strateškoga partnerstva s Bosnom i Hercegovinom, omogućiti da se i BiH okrene prema Zapadu a ne prema Istoku. Dakle, trebalo bi pokušati promijeniti stanje nebrige. Trebalo bi pokušati zaustaviti unutarstranačke ratove između dijelova hrvatskoga naroda. Na žalost, nema takvoga pokušaja.

Budući da nema minimuma suglasnosti u hrvatskoj politici u odnosu na Bosnu i Hercegovinu trebalo bi formirati jedno stručno tijelo na nacionalnoj razini sastavljenoj od predstavnika svih bitnih institucija koje bi hitno trebalo napraviti strategiju hrvatskoga naroda u rješavanju nacionalnoga pitanja u BiH. Ne treba o tome otkrivati "toplu vodu". Ima dosta vrijednih publicističkih i znanstvenih radova koji su opisali i dijagnosticirali uzroke sadašnjega stanja i u kojima se argumentirano predlaže nova strategija.

Dakle, znanje o istini postoji. Znanje o uzrocima krize postoji. Argumentirani prijedlozi strategije također postoje. Knjiga Bože Žepića i Damirke Mihaljević je bitan dio toga znanja i zbog toga o njoj govorim kao o poučku za Bosnu i Hercegovinu. Na žalost, niti znanje iz ove knjige kao i drugih knjiga nije institucionalizirano. Ono nije postalo temelj nacionalne politike niti se političke akcije temelje na činjenicama i znanju ne samo u ovoj knjizi nego i u mnogim drugim knjigama. Umjesto na znanju, politika se vodi na temelju instinkta, osjećaja a najviše u obrani vlastitih interesa i borbe za vlast. U Bosni i Hercegovini samo korištenjem znanja, uvažavanjem istine i traženjem rješenja koja će dovoditi do suradnje i ravnopravnosti triju naroda a ne zaoštravanjem sukoba među njima, moguće je naći izlaz iz krize.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac