Get Adobe Flash player
Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Komunizam uopće nije pao s padom Berlinskog zida - samo se prebacio u...

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Čak je 883.042 birača koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj,...

Kako se dijele

Kako se dijele "ustaške" kune

Na telefonskoj sjednici Srbima dodijeljeno 12 milijuna...

Izdaje naše predizborne

Izdaje naše predizborne

Svaka nova politička garnitura zaposli oko 20.000...

Zločinački karakter propale ideologije

Zločinački karakter propale ideologije

Vinko Puljić: Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i...

  • Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    četvrtak, 21. svibnja 2020. 17:14
  • Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    srijeda, 20. svibnja 2020. 12:24
  • Kako se dijele

    Kako se dijele "ustaške" kune

    srijeda, 20. svibnja 2020. 19:41
  • Izdaje naše predizborne

    Izdaje naše predizborne

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:24
  • Zločinački karakter propale ideologije

    Zločinački karakter propale ideologije

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:20

Od virusa Korona u Bosni i Hercegovini ima još zlokobnijih i opasnijih virusa

 
 
U suvremenom svijetu postoje povijesno zabilježena dva smrtonosna koronovirusa  koja su rušila i ruše čovječanstvo, onaj vjerski islamsko-politički i onaj drugi - epidemiološki. Teško je ocijeniti koji je pogubniji. Sigurno je samo to da su i jedan i drugi smrtonosni virusi, koji su ostavljali i ostavljaju iza sebe strašne posljedice po čovječanstvo. Oba su ova virusa napadali narode, okupirali ih i vraćali unatrag. Stoga je u ljudskoj povijesti i zabilježeno da je bilo novi početak, jer nikada poslije bilo koje epidemije, one vjersko-radikalno islamske ili epidemiološko virusne, nije bilo isto kao prije nje.
https://cdn.britannica.com/57/176357-050-EEAD19F6/Armenian-refugee-camp-Caucasus-1920.jpg
Dok je epidemiološki korona virus često globalni i zahvaća, pa gotovo cijeli svijet, onaj politički koji je jednako opasan na lokalnoj razini, uvijek pogađa jedan narod. On je proizvod struktura vlasti u zemlji iz koje dolazi i vrlo je poguban za narod kojeg okupira, kojim kasnije vlada, uništava i ruši ga. Za razliku od epidemiološkog za kojeg svijet, u početku i ne zna kako i otkuda je nastao, politički virus se razvija pred očima svjetske javnosti, koja svojim nesudjelovanjem u njegovu sprječavanju, zaustavljanju i "liječenju" dozvoljava da zahvati jedan narod, postaje suodgovorna za posljedice.
 
Često se dogodi da se politički, osvajačko-okupatorski koronavirus, koji zahvati neki narod kao bumerang vraća svjetskoj zajednici, kao kazna za šutnju na njegovu pojavu. U prošlosti je politički koronavirus zahvaćao mnoge narode i bio je prolazan. Iz tog vremena njegove žrtve su izlazile snažnije, odlučnije i jedinstvenije u borbi protiv te epidemije,i gotovo nikad više nije zahvaćao te iste narode. No, nažalost bilo je, a i ima i danas naroda, čak i u Europi za koju se mislilo da je politički koronavirus trajno izliječen, koji su više od pola tisućljeća od uvezene političke epidemije, osmanlijskog virusa, i danas njegova žrtva. Naime, davne 1463. godine od pojave osmanlijavirusa u svijetu, čime je postao i ostao globalni, napose u Bosni i Hercegovini, kojeg su donijeli Turci, za tu epidemiju nema lijeka na tim pogođenim prostorima. Iako je milijune ljudi progutao i milijune mentalno i vjerski izmijenio, osmanlijavirus i danas hara Bosnom i Hercegovinom, čak snažnije i tragičnije i od suvremenog virusa korona.
 
Koliko je uvezeni osmanlijavirus opasan i ubojit, razarajući i neuništiv pokazuje činjenica polutisućljetne izolacije Bosne i Hercegovine od ostatka svijeta. Više od pet stotina godina paralizira, uništava i truje Bosnu i Hercegovinu taj zloćudni i smrtonosni virus. Napose je ubojit prema kršćanima katolicima, koji su cijelo to vrijeme njegove pojave na tim europskim prostorima najveće žrtve. Kroz tu dugu prošlost koja se nadovezala i na sadašnjost i Bosnu i Hercegovinu uvodi i u budućnost, ispred osmanlijavirusa je, uz ubijene i smrtno stradale, one sa izmijenjenim mentalnim i vjerskim sklopom, izbjeglo, dakako prisilno, milijuni onih što ih taj zlokobni virus zatekao i zarobio u svoj ubojiti otrov. Ubojit kao najopasniji povijesni virus, osmanlijavirus je trajno zatrovao zemlju, nametnuvši joj karantenu koju svijet zaobilazi u velikom luku.
 
Tolika opasnost ne samo za autohtoni kršćanski katolički narod u Bosni i Hercegovini već i puno šire, napravila je slobodan teren za stalno širenje virusa, kojeg u zemlju i dalje unose Osmanlije, mudžahedini, vehabije, džihadisti, Iranci, Arapi i sve vrste radikalnih islamskih virusara koji je pokrivaju tim ubojitim otrovom. Svijet je već u samoj pojavi tog smrtonosnog otrova u Bosni pogođeni katolički narod ostavio nezaštićen i pola tisućljeća ga gledao kako u teškim mukama nestaje. Nikada se u punom svom kapacitetu nije pridružio pogođenom hrvatsko-katoličkom narodu da se obrani od te strašne pošasti političkog osmanlijakorona. U šutnji i ne suosjećanju s napadnutim susjedom europska elita, podjednako ona iz vremena dolaska osmanlijakorona i sve do danas koliko dugo hara i ubija neosmanlije i nemuslimane, pokazala se nezainteresiranom za te svoje periferne dijelove i subratski narod pogođen tim ubojitim islamskim virusom.
 
Europska nezainteresiranost za pogođeni katolički narod bila je dodatna snaga osmanlijavirusu da se širi sve do pod Beč, a onaj hrvatski beha narod koji je bio prvi na udaru prepolovi ubijanjem na različite načine, guljenjem kože, potkivanjem, nabijanjem na kolac, prisilnom islamizacijom, pravom na prvu braćnu noć, klečanjem katolika u blatu i snijegu kada pored njega aga prolazi na konju. Na tako dobro, pola tisućljeća pripreman teren, koji je stoljećima bio bez ikakve političke ili vojne dezinfekcije, u vjerskom beha ratu zaraženi  virusom kršćanofobije koji je zahvatio cijeli islamski svijet, poput koronovirusa navalili su Osmanlije, Iranci, Arapi, džihadisti, vehabije, mudžahedini i isilovci i uletjeli u Bosnu i Hercegovinu. Podmuklo i brutalno, uz pomoć potomaka Osmanlija, vrlo razarajuće su opustošili sve hrvatske prostore, ubijanjem, silovanjem, progonima i svim drugim načinima biološkog istrjebljenja hrvatskog i katoličkog naroda. Bio je to najrazorniji osmanlijavirus od vremena pada Otomanskoga carstva na europskoj periferiji. No, njegovo ubijanje traje i dalje.
 
Umjesto da se širitelji tog virusa, potomci Osmanlija, izoliraju i stave u karantenu, europski moćnici u najstrožiju izolaciju uguravaju hrvatski narod, ne dajući mu ni teritorij za hodanje, za življenje, čekajući vrijeme da ga osmanlijavirus ubije u cijelosti. Tako licemjernu Europu, za šačicu Judinih srebrnjaka prodanog i rasprodanog kršćanstva, počima da ubija koronovirus, kao podsjetnik za odgovornost i suodgovornost ubijanja katolika i katoličanstva osmanlijavirusom u Bosni i Hercegovini. Uzalud je njemačka kancelarka dala milijarde i milijarde europskih eura sultanu Erdoğanu da je brani od osmanlijavirusa. Umjesto obrane dobila je, nažalost, i Europa i Bosna i Hercegovina, milijune virusom kršćanofobije zaraženih islamskih ratnika obučenih u migrantske odore.
 

Vinko Đotlo

Selo Maglice imalo je 1971. godine 183 stanovnika, 1991. godine samo 80 stanovnika, a 2013. jedva 17

 
 
„Oh, pa to je naš svećenik!“, ponosno s osmijehom na licu uzviknula je meni nepoznata gospođa što ju je u prolazu na ulici pozdravio moj otac dok smo se približavali crkvi u kojoj se održavao godišnji susret Ramaca. Iako sam nosio svoj crni franjevački habit ipak sam još bio samo bogoslov i student, te nisam još bio svećenik. A kamoli da sam bio „njezin svećenik“ jer gospođu nisam niti poznavao.
Slikovni rezultat za rama maglice
I dok smo se rukujući upoznavali pomalo zafrkantski sam joj odgovorio: „Gospođo ja nisam 'Vaš svećenik', ja sam još uvijek mamin i tatin“. Ponosni smiješak koji se pojavio na licu moga tate nakon gospođinog pozdrava sada je postao još veseliji. Ponosni su ti ljudi Ramci na svoje korijene i raduju se uspjehu svakog svojega sunarodnjaka. A i ja sam s vremenom ipak morao prihvatiti da sam „njihov svećenik“ jer su moji dida i baka iz Rame. Baka je iz potopljenog sela Lučići, a udajom je došla u didino selo Maglice na planinu Smojnik u podnožju Vran planine. „Donje Maglice ili Poljana kako ih zovu stanovnici svojevrsni je „muzej“ i preslika nekadašnjeg života na ramskim planinama (naravno, uz korištenje svih blagodati koje je donijelo vrijeme i napredak tehnologije). Ovdje je još uvijek „normalno“ da vam susjed dođe, bez da se mora najaviti i kojemu nikada ne ćete smetati svojim dolaskom“, tako je nedavno zapisao jedan planinar svoj doživljaj Maglica. (www.rama-prozor.info.)
 
Pa zašto bi onda netko odlazio iz tako pitomog i lijepoga mjesta, sigurno se pitate kad god od ljudi iz Bosne i Hercegovine čujete kako je prekrasan njihov rodni kraj. Ne znam vam točno reći, jer i ja još uvijek tražim odgovor na to pitanje. Znam jedino da su moj dida Mato i njegov brat Šimun svoje obitelji 1953. godine odveli u ravni Srijem u selo Tovarnik kod Vukovara. Bilo je to samo desetak godina nakon što su četnici 1942. godine samo u jednoj noći u njihovom selu Maglice strijeljali ili zaklali 18 muškaraca među kojima i njihovog oca (mog pradjeda) Andriju. A narod im je dan ranije u znak dobrodošlice pristupio s rakijom i jabukama. Zato mislim da taj odlazak u Srijem nije bio samo trbuhom za kruhom, već i od straha zbog zločinaca kojima se nikad nije sudilo.
 
Selo Maglice imalo je 1971. godine 183 stanovnika, 1991. godine samo 80 stanovnika, a 2013. jedva 17. Kad sam se zadnji put našao u Maglicama 2017. nabrojali su mi možda šest ili sedam stalnih stanovnika. Tom iseljavanju pridonijela je i izgradnja brane za hidroelektranu na rijeci Rami koja je stvorila akumulacijsko jezero i time potopilo desetke hrvatskih i katoličkih sela, a ona po planinama ostala su odsječena jer su stari putovi bili poplavljeni, a mostovi do njih gradili su se tek desetljećima kasnije, dok dobrih cesta do njih još niti danas nema.
 
Pišem sve ovo, dragi vjernici, jer kažu statistike da je svaki treći Hrvat u Hrvatskoj podrijetlom je iz Bosne i Hercegovine, a svaki sedmi rođen je na današnjem području te zemlje. Hrvati katolici postali su najveće žrtve u srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i u postdaytonskom miru. Prije rata na tom je području živjelo 820.000 katolika, uglavnom Hrvata, a sada tek 460.000 i nakon svega navedenoga licemjerno je tvrditi da katolici, bili Hrvati ili neke druge nacionalnosti, u Bosni i Hercegovini svoje probleme trebaju rješavati sami. Zato Hrvatski Caritas već po sedamnaesti put uoči Treće korizmene nedjelje organizira program „Tjedan solidarnost i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini“, a ovaj puta pod geslom „Da ne ohladi ljubav mnogih“ (Mt 24,12). Prikupljenim sredstvima pomaže se izgradnji odgojnih i karitativnih ustanova i tako ljudima olakšava ostanak i opstanak u Bosni i Hercegovini.
 
U akciju se može uključiti pozivom na donacijski telefon 060 9010 (cijena poziva 6,25 kn, PDV uključen), uplatom na žiro račun Hrvatskog Caritasa HR05 23400091100080340, poziv na broj 101 te on-line uplatom na stranici www.caritas.hr. No, nismo mi Šibenčani tako daleko od Bosne i Hercegovine da se možemo hladno distancirati od njihovih problema. I naša Šibensko-kninska županija graniči s Bosnom i Hercegovinom i znam da je prije srpske agresije bilo puno više kontakata sa stanovnicima Bosanskog Grahova i Drvara. Poneki stanovnici tih gradova dolazili su na šibenski pazar prodavati svoje domaće prehrambene proizvode. Zašto se opet ne bi mogle uspostaviti gospodarske veze između susjednih gradova i županija te tako započeti kvalitetniju pomoć susjedima? Možda je to naš obol koji možemo dati?
 
Jer ponekad se pitam što bi bilo da su moji dida i baka ostali tamo u Rami? Kakvo bi moje djetinjstvo bilo da sam odrastao u njihovim Maglicama uz vukove i medvjede na Vran planini, da sam pio čistu vodu s izvora Osik i penjao se na vrh Kragulja na 1418 m? Ako već ja nisam mogao proživjeti takvo lijepo djetinjstvo, onda možemo pomoći nekome drugome da to ostvari. Ako sam ja njihov „ramski svećenik“, onda je Rama i cijela Bosna i Hercegovina i moja domovina.
A vjerujem da i vi dragi vjernici imate neke pretke ili rodbinu vezanu za taj kraj naše Domovine. Pomozimo koliko možemo.
 

Vaš župnik fra Ivan Penava, župnik župe sv. Petra na Vidicima u Šibeniku

Bakirova Turska doživljava poraz i u Bosni i Hercegovini

 
 
Tko o čemu Erdoğan o Aliji, a Bakir o Erdoğanu. I s razlogom a zašto i ne bi jer Alija je Erdoğanu ostavio amanet kakav nije ostavio ni svom Bakiru, zbog čega Bakir i naziva Erdoğana babom. Pjeva, danas najbrutalniji diktator u svijetu, koji je u svojoj zemlji napunio zatvore političkim neistomišljenicima, još najviše izmišljenim i označenim za odstrjel, Erdoğan Aliji nazivajući ga, jednim od najvećih lidera islamskog svijeta.
https://d3i6fh83elv35t.cloudfront.net/static/2018/02/RTS1LI1F-1024x683.jpg
Tim hvalospjevom Erdoğan čak pokazuje i neku zavist prema Aliji budući da se on samoproglašava liderom islamskog svijeta. A da je   on, Alija, jedan od najvećih lidera islamskog svijeta to je Izetbegović pokazao svojim vjerskim radikalizmom i političkom isključivosti ispisani u svom manifestu Islamske deklaracije. Sadržaj Alijinog vjerskog i političkog testamenta uz to što je bio razlog dugogodišnjeg zatvora tog velikog islamskog radikala, bio je i razlog krvavog i brutalnog vjerskog rata. O njegovoj brutalnosti, u kojem su se iskazali mudžahedini i pripadnici muslimanske armije, govori činjenica da rat još uvijek traje, i trajat će dok svaka od tri strane ne postigne svoj cilj. U tako zamršenom vjerskom konfliktu, što ga na najvišu moguću razinu mržnje uzdigli strani islamski ratnici, koje je Izetbegović doveo na te europske prostore i time trajno podijelio zemlju po vjerskim granicama islama, pravoslavlja i katoličanstva, apsolutno je nemoguća pobjeda samo jedne strane.
 
Čak je nemoguća pobjeda ni islama, te silne vojske islamskih terorista što su ostali, ili još uvijek dolaze u Bosnu i Hercegovinu, bez obzira na tako snažnu kršćanofobiju, globalnih razmjera, i ogromni financijskih ulaganja u njegovu pobjedu. Ni milijuni islamskih radikalista u migrantskoj agresiji ne će uspjeti Bosnu i Hercegovinu u potpunosti i trajno pozeleniti. Možda bi to i uspjelo svjetskim islamistima na nekom drugom dijelu Kugle zemaljske, ali u Bosni i Hercegovini u kojoj kršćani imaju veliko iskustvo u ratu  u obrani od Osmanlija, i prisilne islamizacije, to je zaista nemoguće. Ništa kršćanski vjernik s tih prostora ne brani tako hrabro i snažno, kao svoj vjerski identitet. Niti polutisućljetni turski zulum u danku u krvi, kao najbrutalnija povijesna okupatorska imperija, uza sve načine zločina, terora, nisu uspjeli pobijediti kršćane, koji su bili u to vrijeme, kao i danas, ostavljeni od svih sami sebi. Čude stoga tolike brutalnosti, gotovo iste kao i turske, beha Bošnjaka u osvajanju Bosne i Hercegovine, kada se već zna da Bosna više nikad ne će, i ne može upravo zbog islamskog vjerskog terorizma diljem svijeta, „šaptom pasti". Pa ni na Alijin način veleizdaje kada ju je ostavljao i ostavio u amanet suvremenom sultanu Erdoğanu.
 
O snazi Erdoğanove sultanije najbolje govori činjenica vojnog, ljudskog, i moralnog poraza turske vojske u agresiji na Siriju, u zemlji koju je sultan izabrao prvom za obnavljanje Osmanlijskog carstva. Turski vojni poraz u Siriji spustio je Bošnjake na zemlju, i malim dijelom omekšao njihov ekstremizam, ublažio isključivost, i uputio ih na put pregovora, dijaloga i kompromisa. Vojno ponižavajući poraz Turske u Siriji, bez obzira Erdoğanova odlaska na koljenima ruskom predsjedniku Putinu, mogao bi biti jedna nova polazišna točka za traženje rješenja beha problema, na vrijednostima ravnopravnosti, jednakosti, suverenosti, i konstitutivnosti naroda, na principu tri naroda tri entiteta, cjelovita Bosna i Hercegovina koju će podjednako voljeti svi narodi, i priznavati je domovinom.
 
Turska kao glavni generator bošnjačkog radikalizma porazom u Siriji u nekim dimenzijama je izgurana iz Bosne i Hercegovine. To radikalni Bošnjaci oni pristalice Bakira, danas najbogatijeg Bošnjaka ne u Bosni i Hercegovini već i u svjetskim dimenzijama bogatstva, ne žele, zapravo i ne smiju priznati. Priznati da im je „mati Turska“ izgurana iz Bosne i Hercegovine znači i pitanje odgovornosti za veleizdaju zemlje, i pogrešnost politike Izetbegovićâ koji su Muslimane a zatim Bošnjake gurnuli u rat protiv svih naroda u Bosni i Hercegovini.
 
Izgurivanje Turske, pa makar i u malim mjerilima, je dobar znak za nebošnjake koji su sve od pojave Islamske deklaracije u manjim ili većim mjerama žrtve muslimanske, bošnjačke, danas potomaka Osmanlija kao suradnika Erdoğana i izdaje zemlje u amanet sultanu. Manje je i bošnjačkih pjesama Turskoj, i turskih zastava i slika Erdogana po ulicama beha gradova. Sve je manje i Erdoğanovih hvalospjeva Aliji i Bakira Sultanu. Turska zasigurno polako doživljava i svoj politički poraz u Bosni i Hercegovini. Pojavljuje se sve više Bošnjaka koji ne prihvaćaju tursko tutorstvo, tursku vladavinu iz sjene, i prisilnu deeuropeizaciju. Sve je više Bošnjaka, čak i u intelektualnim krugovima koji se protive turcizaciji bošnjačkog naroda. Nije samo viđena turska vojna slabost i poraz u Siriji uzrok bošnjačkog vraćanja europskim vrijednostima, već i sve strašnije posljedice turcizacije, cerićizacije i izetbegovićizacije vidljive u sve većoj opasnosti za djevojčice i žene, kojima se nameću pravila oblačenja i ponašanja na javnim mjestima.
 
Toliku obespravljenost i poniženost do granica žena u najradikalnijim islamskim zemljama, muslimanske žene u Bosni i Hercegovini nisu prolazile nikad do sad. Nema žena u Europi, i u demokratskom slobodnom svijetu, da im se toliko brutalno krše prava kao u današnjem Izetbegovićevom pašaluku, kojeg, uz pomoć Erdoğana, ograđuje medijskom blokadom, zabranama i prisilama. Toliku ograničenost i povrijeđenost ženski prava društvo ne može trpjeti dugo. Kao što i Erdoğanovu diktaturu ne može da trpi turski narod, i žene kojih je sve više u prosvjedima po turskim gradovima pokazuju nemirenje sa njegovom politikom. U vojnom porazu u Siriji Alijina i Bakirova Turska doživljava  poraz i u Bosni i Hercegovini, zbog čega sve manje investira u ostavljenom amanetu, i sve više tamo, u Srbiju, gdje mu Putin kaže. To i jest razlog da kukavički šuti, opet po zapovijedi Putina, na Dodikov secesionizam, koji je sve bliže realizaciji.
 
Osmansko se carstvo  rije raspadà negoli ga je sultan Erdoğan i oživio. Raspada se u Siriji, komadaju ga Kurdi, ograničava Putin, na grčkoj granici zaustavlja ga, zajedno sa islamskim invazionistima, Europska unija, u Bosni i Hercegovini pobjeđuje Dodik, u Srbiji Vučić, u Bugarskoj bugarski patriotizam demonstriran izgonom nekoliko tisuća radikalnih ostalih osmanlijskih potomaka, Amerika i neke zapadne zemlje ruše ga time što njegov zločin nazivaju pravim imenom, genocid. Dolazi vrijeme turskog plaćanja počinjenih zločina nad okupiranim narodima u vrijeme osmanskog danka u krvi. Dolazi vrijeme dijaloga, snošljivosti, jednakosti, ravnopravnosti, demokracije, entitetizacije, te iznad svega slobode Bosne i Hercegovine od turske čizme i bošnjačkog vjerskog i političkog radikalizma.
 

Vinko Đotlo

Anketa

A. Plenković je u tajnosti dozvolio MOL-u da u Mađarskoj i Slovačkoj prerađuje hrvatsku naftu. Je li to izdaja nacionalnih interesa?

Četvrtak, 28/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1198 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević