Nema mira u zemlji dok se svi ne usuglase oko državnih praznika

Uvijek kada se u Bosni i Hercegovini obilježavao ili obilježava neki državni praznik u bilo kojem njezinom narodu, jer svaki narod s pravom  ima svoj praznik kojeg doživljava državničkim, nacionalnim, s vjerskim obilježjima znak je to duboke i nepremostive diobe te zemlje i društva u cjelini. Znak je to i velike opasnosti za njezinu budućnost u koju, upravo zbog takvih pojava, nikako da krene s one točke na kojoj su u Daytonu zaustavili građansko-konfesionalni bosanskohercegovački sukob za teritorij. No, kada bi se ti dani obilježavali na jedan vjerski način bez namjere da se nametne svim drugim narodima i vjerama, i da ga tako obilježavaju, da se ne nameće kao jedini bosanskohercegovački identitet, tada oni i ne bi bili tako opasni. Zapravo bili bi uistinu veliko dostignuće demokracije, ljudskih prava i sloboda, ravnopravnosti i jednakosti bosanskohercegovačkih nacionalnih i vjerskih razlika. Na žalost, to u Bosni i Hercegovini nije praksa. Ti dani se koriste kao ratna sredstva prisile drugog, kao pokušaji prisilne asimilacije, pa i prisile konvertiranja. I stoga su oni danas u službi diobe podijeljenog bosanskohercegovačkog društva, ali i putokaz kako bi trebalo Bosnu i Hercegovinu urediti.

Naime, kada se u Bosni i Hercegovini obilježava Dan Armije BiH na vjerski muslimanski način, i kada se polaže cvijeće na mezar - ne znam je li to bosanska riječ ili okupatorska - Alije Izetbegovića Bosne i Hercegovine je sve manje. Jer, upravo je taj obred znak kako je ABiH zaista bila etnički i vjerski čista muslimanska, kako Alija Izetbegović nije bio izabrani predstavnik drugi bosanskohercegovačkih naroda, i kako su ti obredi zapravo gradnja diobe među bosanskohercegovačkim narodima te najgrublja diskriminacija i marginalizacija nemuslimanskog naroda. Tim obredom muslimansko političko, i vjersko, vodstvo šalje poruku kako je Bosna i Hercegovina zemlja samo muslimana, i kako su  se za tu zemlju borili samo oni i njihova armija. To je način gradnje čiste nacionalne i vjerske muslimansko islamske Bosne i Hercegovine, upravo onakve kakvu je planirao izgraditi, i za kakvu je Alija Izetbegović bio spreman žrtvovati i „dvijesto pedeset hiljada Muslimana“.

Pored svih tih tragičnosti, koje su posljedica Izetbegovićeva vjerskog, ali prisutnosti mudžahedina, i svjetskog rata u BiH, i dalje političko i vjersko vodstvo muslimanskog naroda ustrajava na tom propalom, i od europskog demokratskog svijeta osuđenog cilja. Čista muslimanska Bosna i Hercegovina, te ako već ne može cijela onda taj drugi, veći bosanskohercegovački entitet nazvan Federacija BiH. Vidjelo se to, a ono se ponavlja svake godine, i na svim obilježavanjima državnih praznika, i ove godine kada je muslimansko političko i vjersko vodstvo več 12. travnja proslavljalo vjerskim obredom Dan ABiH.

Opet, a to je kontinuitet što potvrđuje kako to vodstvo ne odustaje od toga mračnog cilja na europskom prostoru, ali i to kako se ovo vrijeme „mira“ koristi osvajačko ratni. Naime, 15. travnja 2013. na Dan ABiH u Kovačima obilježen je „polaganjem cvijeća na mezarju“ i na „mezar prvog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića“ a nakon toga „proučeni odlomci iz Kur'ana“. Treba li tražiti još dokaza kako je ta, za hrvatski narod u BiH, zločinačka Armija bila i jest čista nacionalno vjerska muslimansko islamska vojska. Zbog te svoje vjerske i nacionalne čistoće i počinila je, diljem prostora kroz koje je prošla zajedno sa mudžahedinima, ali i talibanima, strašne i još uvijek nekažnjene zločine nad beha Hrvatima, u ime tog vjerskog i nacionalnog muslimanskog cilja, kojim se obilježava njen dan, i veliča njen vrhovni zapovjednik.

Zar onda i očekivati od tih slavljenika da priznaju i pripadnike drugih nacionalnih i vjerskih nemuslimansko-islamskih branitelja Bosne i Hercegovine. A njih je zasigurno bilo, jer i oni su se borili za BiH, ali nikako za onakvu za kakvu su se borili pripadnici ABiH i njezin vrhovni zapovjednik Alija Izetbegović. Svatko od bosanskohercegovačkih naroda borio se za svoju BiH, onakvu u kojoj bi kao što danas čini muslimanski narod mogao slobodno i na vjerski i nacionalni način obilježavati dan te zemlje, ali i svoj nacionalni i vjerski dan. A da su ti drugi nemuslimanski narodi bili u pravu potvrđuje i ovaj 15. travanj kada je njima onemogućeno da idu na grobove i groblja svojih branitelja i njihovih zapovjednika, te slobodno na vjerski način, kao što to čine Muslimani, odaju im zaslužnu počast.

Zašto se tako važan dan jedne zemlje, kao Dan Armije u Bosni i Hercegovini ne obilježava i na grobljima pripadnika Hrvatskoga vijeća bbrane i njihovih zapovjednika, i na grobovima drugih članova tročlanog bosanskohercegovačkog Predsjedništva. Takvo multiobredno obilježavanje tog i drugih bosanskohercegovačkih dana bio bi znak pokušaja gradnje povjerenja, suživota, tolerancije i zajedništva u Bosni i Herecgovini. U zemlji suverenih i konstitutivnih, jednakopravnih i ravnopravnih naroda, u slojevitoj zemlji slobodnih naroda, kakva bi trebala biti Bosna i Hercegovina, zašto Dan Armije, i svi drugi državni praznici ne bi bili obilježavani vjerskim obredima svakog njezinog naroda? Zašto se cvijeće na taj Dan ne polaže na grobove svakog preminulog člana Predsjedništva? Da je tim slavljenicima do istinske i pravedno uređene zemlje tada bi sve učinili da zajedno sva tri člana Predsjedništva obiđu sve grobove i mezare svih poginulih. Takva bi trebala izgledati buduća Bosna i Hercegovina, jer samo u takvoj zemlji mogu slobodno živjeti njezine nacionalne i vjerske razlike.

No, ovakvim jednovjerskim ćinom obilježavanja bosanskohercegovačkih dana te nacionalne i vjerske razlike se sve više udaljuju, dijele i ograđuju, zbog čega je sve manje Bosne i Hercegovine, i sve više straha, nepovjerenja i svakolikog nazadovanja te danas gotovo najsiromašnije europske zemlje. Čini se kako je to i cilj muslimanskoj strani, koja ovakvim potezima demonstrira apsolutnu vladavinu nad BiH i njezinim nemuslimanskim narodima. Za sve nemuslimane u BiH, u prvom redu za hercegosanske Hrvate i Srbe, Alija Izetbegović je najveći ratni zločinac u bosanskohercegovačkoj povijesti. Ili u onolikoj mjeri je zločinac u kolikoj su za Muslimane zločinci drugi visoki dužnosnici iz reda Hrvata i Srba.

Po kojim međunarodnim mjerilima ratnog zločina je Izetbegović manji od onih iz reda druga dva bosanskohercegovačka naroda, kada su posljedice njegova komandiranja ABiH za nemuslimane u nekim bosanskohercegovačkim područjima daleko veće i strašnije nego li tih drugih vojski koje su sudjelovale u građansko-konfesionalnom bosanskohercegovačkom sukobu. Poglavito su posljedice zločina ABiH velike i strašne nad hrvatskim narodom, i nad njegovom vjerskom i kulturnom baštinom i identitetom. Treba proći Lašvanskom dolinom i vidjeti tu zločinačku namjeru vojnika ABiH, u opustošenim hrvatskim selima, i porušenim ili oskrnavljenim vjerskim katoličkim objektima.

Atif Dudaković

Gledajući te apokaliptične slike spaljene zemlje iza pohoda tih silnih osvajača, nameće se pitanje tko ima političke, pa i ljudske odvažnosti, obilježavati Dan te zločinačke Armije, i na mezaru njenog zapovjednika polagati cvijeće. Poznato je da je samo smrt spasila Aliju Izetbegovića pred Međunarodnim sudom u Haagu od odgovornosti za ratni zločin. I umjesto da on i njegovi generali Sefer Halilović, Atif Dudaković te zločinci Dževad Mlaćo i drugi budu suđeni i kažnjeni, jednima se polaže cvijeće na mezar, drugi hodaju slobodno Bosnom i Hercegovinom i spremaju neki novi bosanskohercegovački sukob.

Sve je zbog toga crno bijelo u međunacionalnim i međuvjerskim odnosima u beha podijeljenom  društvu, ćije rasulo više nitko ne može zaustaviti. Stoga se ništa i ne ćini u gradnji zajedničkog puta u budućnost tih razlika. Ali se zato radi na trajnoj njegovo diobi, na načine kakav je i ovaj kojim se obilježio Dan ABiH.

Šesnaestog travnja navršilo se i 20 godina stradanja Muslimana u Ahmićima. Za to stradanje nedužnog muslimanskog naroda kaznom zatvora od 25 godina, pred Međunarodmim sudom za ratne zločine u Haagu, osuđen je najzaslužniji branitelj hrvatskog naroda u BiH Dario Kordić. Oko tog stradanja, ćije prave počinitelje treba osuditi i kazniti, vrti se gotovo cijeli muslimansko hrvatski sukob za teritorij, i svake godine se, s pravom, spomenira to stradanje. No, samo par kilometara dalje u Križančevu Selu, Buhinim Kućama te u Vitezu nad osmero nedužne hrvatske djece, muslimanska zločinačka armija počinila je veći u strašniji zločin nad Hrvatima i hrvatskim civilima. I za te zločine, kao i za sve druge, Maljine, Miletići, GuČa Gora, Bugojno, Brajkovići, Brdo i drugim hrvatskim selima nitko od muslimanskih zločinaca i njihovih zapovjednika nije ni odgovarao niti kažnjen.

I može li se u takvoj „pravdi“ i „pravednosti“ graditi zajednička Bosna i Hercegovina. Zasigurno da ne može, pa to čak ne želi ni muslimanska strana, što potvrđuje svojim ponašanjem na obilježavanjima dana BiH. I zbog tog muslimanskog nekažnjenog zločina nad Hrvatima, i obilježava se Dan zločinačke ABiH, i polaže cvijeće na mezar njenog vrhovnog zapovjednika. Eto razloga nestajanja Bosne i Hercegovine, i  za novo pravednije njeno uređenje.

Vinko Đotlo

Ne mora hrvatski entitet biti treći, može se zvati prvi ili drugi

Vidljivo i gotovo opipljivo nazadovanje i brzo nestajanje Bosne i Hercegovine nikako nije dovoljno njenim „graditeljima“ da priznaju svoju nemoć i pogrješku, kako projekta izgrađenog u Daytonu, tako i materijala na terenu kojim navodno žele izgraditi održivo neodrživu  državnu građevinu zvanu Daytonska Bosna i Hercegovina. Već u početku gradnje kada je na tu političku bauštelu bilo došlo, i poslano desetine tisuća različito uniformiranih, diljem svjetskih, građanskih, vjerskih i interesnih ratova obučavanih i specijaliziranih i do zuba naoružanih ratnika i sasvim malo radnika, kojima je upravljao interes, a vodila međunarodna zajednica kroz razne visoke predstavnike, bilo je, naime, vidljivo, upravo zbog te šarolikosti uniformi i interesa, da gradnja Bosne i Hercegovine ne će i ne može uspjeti. Silna ta šarolikost nadmašivala je i samo bosanskohercegovačko šarenilo nacija, vjera i kultura te zbog tih giga boja na tako malom prostoru za slikanje neke nove bosanskohercegovačke slike, uistinu je bilo nemoguće posložiti zajedno one glavne bosanskohercegovačke boje u skladan europski, odnosno bosanskohercegovački mozaik.

I zbog toga je umjesto gradnje više napredovala i vidljiva razgradnja i rušenje, umjesto sklada beha boja nesklad i ograđenost. Bosanskohercegovački politički i svaki drugi mozaik bivao je i biva sve razbijeniji, čime gubi svaki povijesni izgled, ne dobivajući nikakve obrise novog zajedničkog. Svaka bosanskohercegovačka strana ostala je odlučna u crtanju i slaganju svoje vlastite nacionalne i vjerske slike unutar bosanskohercegovačkoga okvira kojeg prijetnjom i silom bezuspješno čuva i štiti četvrta bosanskohercegovačka strana međunarodna zajednica kao protektor u toj zemlji.

Takve „nove“ i nove te ponešto još uvijek stare bosanskohercegovačka posebnosti ne uspijeva ni moćnoj, a u Bosni i Hercegovini svemoćnoj svjetskoj zajednici strpati u jedan zajednički mozaički okvir. Zapravo sve je to globalni (ne)rad i (ne)uspjeh bosanskohercegovačkih aktera na očuvanju i gradnji pod svaku cijenu nove Bosne i Hercegovine. Zapravo, na neuspjeh ih je osudio „Daytonski (ne)sporazum“, koji se nametnuo kao sveta nedodirljiva krava. Čuvanju „Daytonskog (ne)sporazuma“ žrtvovana je i prijeratna, i ratna i poratna Bosna i Hercegovina i svi njezini narodi. Jednako tako i svjetska zajednica, koja u nizu povijesnih neuspjeha diljem svijeta, u Bosni i Hercegovini doživljava najveći pa i najsramniji poraz. A ta „svemoćna“ u Bosni i Hercegovini zaista i svemoćna i nedodirljiva svjetska zajednica, koju krase interesi njenih članica zbog tog neostvarivog, a sve je još u vrijeme projektiranja u Daytonu govorilo da je neostvariv na terenu, uz sramotu poraza doživljenog u političkim brdima Bosne i Hercegovine, snosi i najveću povijesnu odgovornost prema tim europrostorima i narodima s njih.

Čuvati „suverenitet i teritorijalni integritet“ zemlje koju je rat podijelio a ta ista svjetska zajednica i ozakonila, priznajući čak i genocid kao sredstvo u gradnji entiteta, a koju zbog tog stanja ni jedan njezin narod ne želi i ne prihvaća takvom, nije samo politička ludost  tih čuvara, već više njihova drskost i demonstracija moći u gradnji „kuće na pjesku“. To je razlog zbog kojeg se i ne vide nikakvi pomaci, osim stalnog i brzog urušavanja i rušenja, ne novog izgrađenog, jer toga i nema, već starog povijesnog bosanskohercegovačkog.

Čak kada je svjetska zajednica bila komunističko režimski stroga u smjenama legalno izabranih hrvatskih političkih graditelja Bosne i Hercegovine i alcaponeovski upadala u hrvatske banke po Bosni i Hercegovini, nisu se viđali obrisi građevine u ime koje su vršili te terorističke akcije protiv jednoga njenog, hrvatskog, naroda. Bili su to, zapravo dokazi su to kako je vladavina sile trajna i neponovljiva prošlost vladavine pokorenim narodima, diljem svijeta, a poglavito na „brdovitom Balkanu“ i u „krčmi pogašenih svjetla“.

Naprosto, sve je bilo pogrješno i sve je pogrješno u pokušaju gradnje te nove zvane Daytonske Bosne i Hercegovine. Svijet se prije rata postavio pogrješno, a i poslije rata. A to znači da je planski radio i bio sudionik komadanja i razbijanja Bosne i Hercegovine. Kada je temelj pogrješno postavljen, a on je u Daytonu iskopan samo za dvije bosanskohercegovačke strane, srpsku i muslimansku, i gotovo potpuno izbacio treću hrvatsku, samo su naivni i zlonamjerni mogli očekivati siguran dovršetak zamišljene gradnje. Znači, prvo što je u Daytonu pogrješno projektirano, a projekt kao takav prihvaćen, došlo je do neporavedne diobe Bosne i Hercegovine. Zemlja tri konstitutivna i suverena naroda, hrvatskoga, muslimanskog i srpskog, podijeljena je na dva, srpski i muslimanski dio. Uz to, i priznat genocid kao sredstvo stvaranja entiteta, čime je taj manji bosanskohercegovački dio u svom imenu označen kao čisti nacionalnio velikosrpski teritorij, RS. Čista Republika srpska, paradoks u Europi i njenoj suvremenosti multi ideja i sadržaja.

Na tu i toliku nepravdu s elementima genocida nadograđuje se nepravda prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. Njima Dayton oduzima i teritorij i pravo na teritorij, jer unutar drugog bosanskohercegovačkog entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine, ne označuju se nacionalne granice federalnih partnera, čime se ta tvorevina ostavlja trajnim izvorom napetosti, mržnje i političkih sukoba federalnih partnera. Pa čak i šire. Zbog svega toga sva tri bosanskohercegovačka naroda pokušavaju graditi svoje nacionalne, vjerske i kulturne entitete, sa kojima bi, kad već nije htjela svjetska zajednica, ispravili nepravdu Daytona i ostvarili prijeratne i ratne, ali i poratne ciljeve.

Bosanskohercegovački Srbi za dobiveni entitet, izgrađen i omeđen najvećim genocidom u Europi, poslije Drugoga svjetskog rata, to su neki međunarodni sudovi i osudili, traže realizaciju prava na „samoopredjeljenje“ i „samoodređenje“. A to nije ništa drugo nego odcjepljenje toga teritorijalnog komada Bosne i Hercegovine i pripojenje u granice smanjene Velike Srbije. U takvom povijesnom vremenu trganja i komadanja Bosne i Hercegovine tamošnji Muslimani traže svoj komad te zemlje na način kako su oni „jedini narod koji nema svoju državu“. A to pak znači kako je Bosna i Hercegovina zemlja samo i jedino Muslimana, odnosno muslimanska. Barem onakva i onolika. Gubitkom RS-a gotovo su se pomirili i sve snage su usmjerili u osvajanje Federacije kakvu i koliku su neki u ratu preporučavali Aliji Izetbegoviću „uzmi Alija, pa makar k‘o avlija“.

I dakako, s pravom, koje mu na neki način jamči i nepravedni Daytonski (ne)sporazum kroz priznatu suverenost i konstitutivnost, treća bosanskohercegovačka strana, Hrvati, traže ispunjenje svoga prava na svoj, a tako čak i svijet govori i piše budući da je u duhu i bosanskohercegovačke šarolikosti, treći entitet. Zašto se neki boje trećeg, zar tri nije slijed od dva, a dva su entiteta već. Pa ako nekome smeta naziv treći i hrvatski, neka se zove „eurohrvatski“ entitet. Ili  ako je nekima draže neka se hrvatski entitet zove prvi, muslimanski drugi i srpski treći. To je zapravo najpravednije riješenje bosanskohercegovačkog problema  u ovom vremenu nazadovanja i nestajanja Bosne i Hercegovine.

Svaki bosanskohercegovački narod da dobije svoj dio bosanskohercegovačke zemlje, i tako je sami urede po svojoj volji i želji. To je čak više od svjetski dostignute razine demokracije, što bi Bosnu i Hercegovinu otvorilo za strana ulaganja i zatvorilo u procesu iseljavanja mladih iz reda svakog naroda. Bio bi to veliki doprinos razvitku demokratskog procesa u svijetu, a poglavito u nacionalno i vjerski šarolikim zemljama kakva je Bosna i Hercegovina. Ako je nemoguće, a očito je nemoguće, Bosnu i Hercegovinu vratiti u njezinu prošlu originalnost, zašto joj braniti, odnosno zašto joj ne daju da izgradi neko svoje novo lice, novu sliku, na kojoj će se vidjeti zadovoljstvo svih njezinih naroda. To je njezina budućnost i europski mir na tim prostorima.

Vinko Đotlo