Get Adobe Flash player
Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

Primjer Milana Babića je dobar i jedini ispravan put za suživot i...

Karolina Velika!

Karolina Velika!

Vidimo izgrađenu osobu koja njeguje obiteljske vrijednosti i od koje...

Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

Vraća Hrvatskoj ustav iz 1974., jer vraća Srbe u ustav, i onda će ići...

IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

IDS-u je uspjelo što nije ni Benitu...

Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

Najviše fantazije danas ima u genderističkoj...

  • Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

    Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:16
  • Karolina Velika!

    Karolina Velika!

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:09
  • Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

    Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

    četvrtak, 06. kolovoza 2020. 09:32
  • IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

    IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:04
  • Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

    Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

    četvrtak, 06. kolovoza 2020. 17:31

Kod Dragana Čovića u pitanju je najobičniji politički pragmatizam

 
 
Miljenko Karačić  (Gornji Crnač11. kolovoza 1958.) hrvatski je  novinar iz Bosne i Hercegovine. Gimnaziju je završio u Širokom Brijegu, a Ekonomski fakultet u Mostaru. Novinarstvom se počeo baviti još kao student 1979. godine kao suradnik zagrebačkih Sportskih novosti. Osim Sportskih novosti surađivao je i sa zagrebačkim Večernjim listomSN revijom, Obzorom i Hrvatskom košarkom, sarajevskim Oslobođenjem i Večernjim novinama, mostarskom Slobodom  Hercegovačkim tjednikom, banjolučkim Nezavisnim novinama, te beogradskim 
Tempom, što  samo govori o širini, koju obuhvaća u svom novinarskome radu. Sa skupinom entuzijasta 1990. godine pokrenuo je glasilo nezavisne javnosti Vrisak, koji je izlazio dva puta mjesečno, a nakon 60 brojeva prerastao u Hrvatski list, informativno – politički tjednike Hrvata u BiH, kojemu je bio glavni urednik sve do prelaska u HRT. Prvo je bio vanjski suradnik, a od 1995. godine je voditelj Studija HRT-a u Širokom Brijegu, koji je godine 2007. premješten u Mostar. Nakon ukidanja Dopisništva u Mostaru četiri godine bio je videonovinar, dopisnik iz BiH sa sjedištem u Mostaru. Ponovnim otvaranjem dopisništva HRT-a u Mostaru opet je voditelj istoga.
https://www.vrisak.info/wp-content/uploads/2020/05/miljenko_karacic.jpg
Izvještavao je o svim događajima u BiH u ratnom i poslijeratnom vremenu. Surađivao je u svim informativnim emisijama Hrvatske televizije i radija, Vijestima, Dnevniku, Slikom na sliku, Motrištima, Vijestima iz kulture, Hrvatskoj danas, Dobro jutro Hrvatska, te religijskim emisijama Mir i Dobro, Pozitivno, Riješ i život, te u sportskim emisijama. Bio je urednik regionalne emisije Kronika Herceg – Bosne, pa tjedne emisije Hrvatska i Federacija BiH, povremeno je vodio u emisiju U krupnom planu iz zagrebačkog ili širokobriješkog studija. Uređivao je televizijske emisije Hrvatska kronika BiH, te Pogled preko granice koja se bavi temama vezanim uz bosanskohercegovačke Hrvate. Također, autor je dokumentarnih filmova Aluminij za novi milenij, Plamen prži kamen, Divin krik s Vrana i Olovskoj Gospi u pohode. Dokumentarno-igrani film Divin krik s Vrana nagrađen je Posebnim priznanjem za izuzetno kvalitetnu i vrlo dojmljivu redateljsku i scenarističku priču o davnim zbivanjima na ovom atraktivnom lokalitetu u funkciji očuvanja baštine i daljnjeg razvoja hodočasničkog turizma na 15. Međunarodnom festivalu turističkog filma u Solinu 2012. godine. Član je udruge Ratnih izvjestitelja HRT-a. Bio je prvi predsjednik Udruge hrvatskih novinara u BiH. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata. Kao autor objavio je više publikacija i knjiga o športu.
Djela: Od Borka do Širokog Brijega, 1998.; Široki u srcu, 2000.; Zlatne godine – šest desetljeća nogometa u Širokom Brijegu, 2008.
 
- U novinarstvu sam više od četiri desetljeća. Za to vrijeme uvijek sam se trudio da u prvom planu budu događaj i njegovi akteri. Nikada nisam gurao sebe u prvi plan jer sam već na početku bavljenja ovim poslom shvatio da je sve prolazno, a djela najbolje govore o čovjeku. Uvijek sam se trudio da dam prostor čitateljima, slušateljima ili gledateljima, jer sam za četiri desetljeća imao prigodu raditi i za tiskane medije, dnevne novine ili časopise, za još uvijek najbrži medij radio i najutjecajniji medij televiziju. Išao sam korak po korak, jednako bio ponosan na vijest od nekoliko redaka, ili intervjue s poznatima osobama, a posebno sam oduševljen bio reportažama, kako novinski, tako i televizijskim. Reportaža mi je i danas najdraža forma. Za sva postignuća u novinarstvu mogu zahvaliti plejadi kolega s kojima sam pekao zanat ili urednicima od formata. U televizijskom novinarstvu posebno sam zahvalan vrijednim kolegama snimateljima, nekoć toncima i montažerima, bez kojih ne bi bilo ni tisuća urađenih priloga.
 
• S ove strane granice oči su uprte u BiH. Bosanski lonac opet kuha. BiH je bure baruta, zona mira se niti ne sluti. Koliko sam pretjerao u svojim zaključcima?
- Moj dojam je da ljudi još uvijek ne znaju dovoljno o Bosni i Hercegovini, pogotovo u njezinu Dejtonskom uređenju, bez obzira na to što u Bosni i Hercegovini žive Hrvati koji su konstitutivan narod formalno – pravno, no u suštini su daleko od ravnopravnosti s druga dva naroda i bez obzira na to što značajan postotak današnjih stanovnika Republike Hrvatske vuče korijene iz BiH ili su rodbinski vezani s ljudima s ovu stranu granice. Složene političke odnose koji su plod Daytonskog sporazuma pogotovo ne razumiju stranci, a njihov utjecaj na aktualne odnose u BiH još uvijek je velik. Naravno, sve je to teško razumjeti i običnim ljudima u BiH, koji pokušavaju živjeti od svoga rada i voditi se u životu logikom zdravog razuma. Međutim, ne kaže se bez razloga gdje prestaje logika, tu počinje Bosna. Eto i taj naziv države jedan je od prijepora. Bosna je samo jedna pokrajina u državnoj zajednici Bosni i Hercegovini. Za službeni naziv države koji je Bosna i Hercegovina stranci obično kažu Bosna, sve češće i Bošnjaci, što svakako smeta Hrvatima. Na tim običnim na prvi pogled bezazlenim sitnicama pokušava se zatrti identitet ne samo Hrvata, nego i Srba, pa ih se naziva bosanskim Hrvatima ili bosanskim Srbima, ili čak Bosancima, ponegdje i Bosancima i Hercegovcima. To je isto kao da Hrvate u Osijeku nazivate slavonskim Hrvatima, a u Splitu dalmatinskim Hrvatima, a da ne kažem da regionalnu odrednicu Slavonac koristite kao nacionalnu odrednicu.
 
• Podjele se vide u svakome zakutku BiH. Hrvat sam iz BiH. Mati mi je iz Posavine, otac iz Hercegovine. Često putujem u BiH. Svakim dolaskom ništa se ne mijenja, samo se povećavaju podjele, to je moje mišljenje.
- Daytonski mirovni sporazum zaustavio je krvavi rat u Bosni i Hercegovini. Time je on odigrao veliku ulogu. Prema tom sporazumu Bosna i Hercegovina uređena je kao država sastavljena od dva entiteta, Republike srpske u kojoj su većinski narod Srbi i Federacije BiH u kojoj su većinski narod Bošnjaci. Dakle dva konstitutivna naroda dobili su svoje entitete, dok treći nije dobio iako je u novu državnu zajednicu unio teritorij koji je nadzirao i kojeg je u ratu obranio i političko – pravno naslijeđe nekadašnje Hrvatske Republike Herceg – Bosne. No, prava naroda bila su zaštićena različitim zakonskim mehanizmima i Izbornim zakonom. Da visoki povjerenici međunarodne zajednice iz samo njima znanih razloga nisu prekrajali Dejtonski sporazum, a to su im omogućile Bonnske ovlasti, vjerojatno bi bilo lakše urediti Bosnu i Hercegovinu kao održivu i demokratsku državu. Upravo na tim protuustavnim promjenama danas svi traže rupu za ostvarenje otvorenih ili prikrivenih težnji, bošnjačko političko vodstvo za stvaranjem unitarne države, brisanjem nacionalnih identiteta Hrvata i Srba, što nije pošlo za rukom ni Benjaminu Kalaju više od stoljeća ranije, vodstvo Republike srpske što veću samostalnost svojeg entiteta i što čvršće veze sa Srbijom, dok Hrvatsko političko vodstvo traži vraćanje u Ustav oduzetih prava, izbor svojih legitimnih predstavnika u politička tijela vlasti na svim razinama. Dakle, riječ je o političkim podjelama, ako se to tako može nazvati. Na žalost, narodna mudrost „nek susjedu crkne krava“ još uvijek je jako izražena.
 
• Mnogima nije jasna priklonjenost Čovića Dodiku. Kako to objašnjavate?
- Ne radi se tu o priklonjenosti, već o političkom pragmatizmu i s jedne i s druge strane. Tri nacionalne stranke godinama su u vlasti u BiH, SDA čiji je lider danas Bakir Izetbegović, HDZ BiH čiji je lider Dragan Čović i SNSD čiji je prvi čovjek Milorad Dodik. Ako Bosnu i Hercegovinu promatramo kao modernu demokratsku državu u skorijoj budućnosti onda je razumljivo da političke vođe triju naroda surađuju, da traže bolje rješenja za sutra, za bolji život, za zaustavljanje iseljavanja, za europski put za koji su deklarativno svi. Dragan Čović izrastao je u iskusnog političara koji jako dobro poznaje i povijesno naslijeđe BiH i odnos snaga u samoj Bosni i Hercegovini, ali i međunarodne odnose. U svim svojim javnim nastupima zauzima se za dijalog sa svima. Sve ono što traži za Hrvate ne osporava ni Bošnjacima ni Srbima. On zna jako dobro što je nadležnost entiteta, a što zajedničkih državni institucija. Jednako dobro zna da u tim institucijama trebaju biti legalno izabrani i legitimni predstavnici triju konstitutivnih naroda, ali i ostalih građana koji se nacionalno izjašnjavaju drukčije. Milorad Dodik je legalno izabrani i legitimni predstavnik srpskog naroda. Sve što Čović dogovori s Dodikom u praksi se primjenjuje. Ne vidim ništa sporno u toj suradnji dok god se njome ne ugrožavaju prava trećeg. A sad zamislite apsurd koji se u javnosti toliko ne ističe. SDA želi surađivati sa oporbenim SDS-om i njegovim partnerima, a ne sa SNSD-om, premda je politika SDS-a dovela do krvavog rata u BiH i od te politike stradalo je najviše Bošnjaka u ratu. Dodik je svjestan da bošnjačka unitaristička politika želi sada Hrvate svesti na nacionalnu manjinu. Kad bi u tome uspjela, na redu bi bili Srbi, odnosno ukidanje Republike srpske. No, još uvijek su oni kojima najbolje odgovara status quo. A takvim ima i u BiH i u međunarodnim krugovima.
 
• Koliko Bošnjačka politika generira podjele?
- Bošnjačka politika svojim postupcima i težnjom za dominacijom nad druga dva naroda iritira i Hrvate i Srbe ili da budem precizniji Hrvate i Srbe koji su svjesni da neće tako lako doći do nove promjene granica u Europi i koji imaju istinsku volju i želju da grade Bosnu i Hercegovinu kao demokratsku, održivu državu koja bi jednog dana postala članica Europske unije. Bošnjačka politika busa se ekskluzivnim pravom na Bosnu i Hercegovinu i pri tome se pokušava prebrisati bliska povijest. Upornim prešućivanjem povijesnih činjenica pokušavaju se novi naraštaji uvjeriti da je samo Armija BiH branila Bosnu i Hercegovinu, a da je Hrvatsko vijeće obrane koje je organizirano u općinama gdje su Hrvati bili u većini prvo stalo u obranu svojih mjesta kad su bivša JNA i Srpske paravojne snage izvršile agresiju na BiH, a tadašnji lider SDA Alija Izetbegović javno govorio da to nije „njihov rat“ bilo agresor. Ratni zločini koje su počinili pripadnici Armije BiH minoriziraju se i pripisuju pojedincima, dok se ratni zločini HVO-a poistovjećuju s „udruženim zločinačkim pothvatom“. U takvim odnosima teško prolazi istinski dijalog. Uostalom, vidimo i na primjeru Hrvatske da još nije završen ni Drugi svjetski rat, a kamo li Domovinski, još uvijek riječ povjesničara se ne sluša, a u BiH je sve slično, samo pomnoženo s tri istine.
 
• Hrvati se osjećaju prevarenim, narodskim rečeno nasankani ulaskom u Federaciju s Bošnjacima, žale za HercegBosnom, bar je moj dojam takav?
- Nisu Hrvati nasanjkani time. To je bio odnos snaga u Daytonu. Ondje se nije rješavalo samo pitanje BiH nego i pitanje Hrvatske. SAD koje su igrale glavnu ulogu u kreiranju Daytona željele su jedan jak rezultat na međunarodnom planu. Bilo je to zaustavljanje rata na Balkanu. Zaboravlja se da je prije Dejtonskoga mirovnog sporazuma potpisan Washingtonski sporazum, koji je sadržavao i konfederaciju Federacije BiH i Hrvatske. Kako i zašto se od toga odustalo, teško je kazati. No, činjenica je da na tome nitko nije ustrajao. Hrvati žale za Herceg – Bosnom kad vide kamo vodi Federacija BiH. Uz pomoć visokih povjerenika međunarodne zajednice i vlasti Alijanse u koju su pojedini hrvatski predstavnici srljali „kao guske u maglu“ Hrvati su osuđeni na borbu za ono što im Ustav jamči. I zato nemaju političkog pluralizma. Dok god se ne riješi njihovo nacionalno pitanje u BiH jedina im je prilika da budu politički akter ako budu jedinstveni. To dugoročno sigurno iscrpljuje i ljude koji se bave politikom i pretvara se naizgled u „borbu s vjetrenjačama“ koja vrlo često obeshrabri mlade ljude i odlaze tamo gdje će bolje iskazati svoje talente i priskrbiti bolji, dostojanstveniji život.
 
• Koliko je realan Treći entitet?
- Sve relevantne političke stranke s hrvatskim predznakom danas su okupljene u Hrvatskom narodnom saboru BiH. Nikada Hrvatski narodni sabor nije ni službeno ni neslužbeno izašao zahtjevom za trećim entitetom. Jedno su snovi, a drugo je realnost. Svaki normalni prijedlog koji dolazi od hrvatskoga političkog vodstva u Sarajevu se smatra zahtjevom za trećim entitetom. Za njega nema danas političke suglasnosti ni u BiH, niti u svijetu. Hrvati sve da jesu za entitet, teško bi ga bilo omeđiti bez novih sukoba, a oni nikome razumnom nisu u interesu. Srbi nemaju ništa protiv, ali da se ne diraju granice entiteta Republike Srpske. Bošnjaci su izričito protiv. Oni su i za ukidanje dvaju entiteta. Međunarodna zajednica neće priznati svoju pogrešku da model tri naroda i dva entiteta nema smisla. Da su u Daytonu ustanovljena tri entiteta možda bi BiH danas bila funkcionalna država. No, danas se svaki spomen trećeg entiteta smatra podjelom BiH. Percepcije gradnje BiH s tri entiteta jednostavno nije prisutna. A nije prisutna upravo iz razloga što funkcioniranje dva entiteta nije se pokazalo gradivnim tkivom.
 
Do kad će se trpjeti da nam Bošnjaci biraju člana Predsjedništva, lijeve političke opcije u BiH do kraja su raskrinkale Komšića kao Izetbegovićevog Sejdu Bajramovića i odrekle ga se, tako je i san o Građanskoj BiH ogoljen do kraja.
- Dok god Izborni zakon dopušta takvu praksu ona se ne će promijeniti. Drugim riječima, dok se ne budu poštivale odluke ili presude Ustavnog suda o Bosni i Hercegovini se ne može govoriti o pravnoj državi, niti o državi u kojoj se poštuju ljudska prava. Ustavni sud BiH jasno je ukinuo neke odredbe Izbornog zakona. Ta presuda nije provedena u djelo i zato je Željko Komšić mogao treći put biti izabran za člana Predsjedništva BiH, premda velika većina Hrvata nije glasovala za njega. Nije tu jedini problem Željko Komšić. Vi danas imate u Domu naroda Skupštine Federacije BiH dojučerašnje Bošnjake koji su se pred izbore izjasnili kao Hrvati i u Domu naroda federalnog parlamenta su u Klubu Hrvata, kao predstavnici županija ili kantina u kojima ne živi ni stotinu Hrvata. Došli su tamo s listi bošnjačkih nacionalnih stranaka. Zapravo je svejedno jesu li iz nacionalnih ili građanskih jer i jedne i druge sebe nazivaju probosanskim strankama, premda su u suštini probošnjačke. Nije problem čak ni u nelogičnostima u zakonu. Veći je problem pomanjkanje gradnje iskrenih odnosa. Velik broj uglednih bošnjačkih intelektualaca, primjerice Šaćir Filandra osuđuje takvo ponašanje bošnjačkog političkog vrha. Jednostavno, oni su svjesni da nije moralno birati predstavnice svojim susjedima protivno  njihovoj volji. Što to u praksi znači osjetilo je političko vodstvo u Narodnoj skupštini Republike Srpske, kada im je SNSD izabrao potpredsjednika NS RS iz reda bošnjačkog naroda kojeg nisu birali Bošnjaci. Nisu međutim, bili glasni iz Sarajeva jer ih je Komšić „spustio na zemlju“.
 
Godine prolaze Republika srpska jača, mi ostajemo bez ikakvih prava.
- Republika srpska ima široke ovlasti kao entitet i njezino političko vodstvo koristi ustavno – pravni potencijal koji ima na raspolaganju. Pri tome uvijek oslonac traži u Republici Srbiji, ali i u svijetu još utjecajnoj Rusiji. Republika Srpska u ratu je etnički očišćena. Na putu povratka Hrvata i Bošnjaka mnogobrojne su zapreke. Banjalučki biskup mons. Franjo Komarica godinama o tome govori. No, njegov glas ne dopire do centara odlučivanja. Istina, određenih pomaka ima. Tome su pridonijeli svakako i Hrvati koji su dobili u zadnje vrijeme mjesto potpredsjednika Republike Srpske ili ministarsko mjesto u Vladi Republike Srpske. Prostora svakako ima puno više za suradnju. Možda bi se ona mogla graditi po uzoru na odnos koji Republika Srpska ima prema općinama u Hercegbosanskoj županiji u Federaciji BiH u koje su se Srbi vratili uglavnom (Drvar, Glamoč i Grahovo). Hrvatsko političko vodstvo sigurno je trebalo uraditi više za Hrvate i njihove domove u Derventi, Brodu,  Šamcu ili drugim naseljima u Republici Srpskoj. Ne vidi se ni da se bošnjačko političko vodstvo osobito zauzima za Bošnjake u Republici Srpskoj, osim deklarativnog protivljenja nazivu entiteta i Srebrenice. Nije to slučajno, jer bi svaka akcija potegnula i pitanje Srba protjeranih iz Sarajeva i drugih dijelova Federacije BiH.
 
Jesmo li se zaletjeli u Federaciju ko guske u maglu?
- Na to sam pitanje u dobroj mjeri odgovorio. Dayton nije bio akt o kojemu se narod mogao izjašnjavati na referendumu ili u skupštinskim klupama već kompromis kojim je zaustavljen rat i uspostavljena Bosna i Hercegovina kakva je uspostavljena. Isto tako i Republika Hrvatska dobila je jamstvo za ovladavanjem mirnim putem cijelim svojim teritorijem (Istočna Slavonija). Odnos snaga je bio takav. Zna se tko su bili potpisnici i tko su jamci Dejtonskoga mirovnog sporazuma. Svi njegovi jamci nisu se u svakom trenutku ponašali kako su trebali i zato danas imamo što imamo. Ovakav Dejtonski Ustav BiH danas je jednostavno limit europskim integracijama, limit održivosti BiH, ponajprije zbog jedne državne, dvije entitetske, jedne Distrikta Brčko i deset županijskih vlada,  s 14 parlamenata ili skupština s tko zna koliko ministarstava, službi i agencija čije bi apetite teško izdržao i njemački proračun.
 
Uvijek se iz BiH odlazilo, danas se odlazi da se ne vrati?
- Na žalost, šezdesetih godina prošloga stoljeća i kasnije ljudi su odlazili „trbuhom za kruhom“ u razvijenije zemlje Zapada, uglavnom u Njemačku, Austriju, Švicarsku ili u SAD, Kanadu ili Australiju. Odlazili su radno sposobni muškarci, „glave obitelji“, radili krvavo da bi zaradili novce za gradnju kuća, školovanje djece, osiguranje pristojnog života obitelji. Svu ušteđevinu vraćali su u domovinu i po odlasku u mirovinu vraćali se. Danas su druga vremena, odlaze mladi školovani ljudi željni rada i dokazivanja u svom pozivu. S njima odlaze cijele obitelji. Izbor zemalja koje traže radnu snagu proširio se. Sad su uz ranije spomenute zemlje poželjne destinacije Irska, skandinavske zemlje, Nizozemska, Belgija, čak i Poljska ili Češka. Prije pandemije korona virusa izgledalo je da je to odlazak bez povratka. No, kako je Covid-19 uzdrmao cijeli svijet ljudi bez posla ostaju i u tim zemljama. Na žalost, prvi će na udaru biti stranci, pa će se brzo vraćati i oni koji to nisu mislili. Na žalost, u BiH zateći će teže stanje od onoga kakvo su ostavili. To bi moglo izazvati nove još veće socijalne probleme koji će biti veliki izazov za zemlju koja još nije ni prohodala a kamo li čvrsto stala na noge.
 
Poznato mi je kako ste zaljubljenik u šport, što reći o nadasve BiH športskom čudu?
- Šport pokazuje samo da BiH rađa nadarene ljude, ljude spremne na rad, odricanje. U športu se pravila igre znaju. Jeste li se ikada zapitali zašto su Hrvati u BiH toliko uspješni u sportu. Odgovor je dakle, u talentu, radu, odricanju, ponosu, dokazivanju i poštenju. Hrvati iz BiH u Domovinskom ratu dali su veliki doprinos stvaranju samostalne države Hrvatske, bilo odlaskom na hrvatska bojišta u postrojbe prvo Zbora narodne garde, a onda Hrvatske vojske, a onda i obranom hrvatskih prostora u BiH kroz postrojbe Hrvatskog vijeća obrane. Priča se nastavila i u sportu. S ponosom su dres Hrvatske nosili i na svjetskim arenama hrvatsku trobojnicu promovirali sportaši podrijetlom iz BiH Miroslav Ćiro Blažević, Mario Stanić, Kruno Juričić, Vladimir Vasilj, Goran Jurić, Robert i Niko Kovač, Ivan Rakitić, Mateo Kovačić, Mario Mandžukić, Zlatko Dalić, Vedran Ćorluka, Dejan Lovren, Marin Čilić, Ivan Ljubičić, Ivan Dodig, Samir Barač, Marijan Beneš, Anton Josipović, Patrik Ćavar, Željko Goluža, Božidar Jović, Mirko Alilović, Denis Buntić, Igor i Ivan Karačić, Marino Marić, Matej Hrstić, David Mandić, Željko Musa, Josip Šarac, Josip Sesar, Stanko Barać, Darko Planinić, Bojan Bogdanović i mnogi drugi.
U BiH su od njezine samostalnosti najuspješniji klubovi s hrvatskim predznakom, Zrinjski i Široki Brijeg u nogometu, Široki u košarci, Izviđač u rukometu u muškoj, odnosno Zrinjski i Grude u ženskoj konkurenciji. To su klubovi koji su korak po korak išli prema vrhu, od infrastruktura, organizacije, stručnog rada s mladima i sportskog zanosa. Sport je pokazatelj koliko su Hrvati uspješni, jer na sportsko borilištu nema preglasavanja, nema majorizacije, talent, rad i motiv pobjeđuju.
 
Mene kao pjesnika, književnika posebno raduje u Vašem radu ukazivanje na kulturnu baštinu Hrvata iz BiH.
- Bosna i Hercegovina je zemlja koju Bog podari svojim raznolikostima, dao joj je dovoljno krša, bogato šumsko blago, dovoljno ravnica da je prehrane i vode da je napoje. Stoljećima su ovdje živjeli ljudi u skladu s prirodom i koristili njezine blagodati, ali i gradili, ostavljali svoje kulturne tragove i znamenitosti. Na tim tragovima može se puno toga naučiti. Na bogato kulturno – povijesno naslijeđe možemo biti ponosni. No, kroz stoljeća burna na ovim prostorima mijenjale su se države i vladari. Ostali su običaji jači od svih zakona koji su se s njima mijenjali, ostala je tradicija i poštenje, čestitost. Na tim zasadama rasli su i čuvari svih tri vrednota. Oni se nikako ne smiju zaboraviti, od franjevaca, preko znanstvenika, književnika, pjesnika, slikara, kipara, graditelja, pjevača do aktualnih umjetnika. Narod koji ne poštuje svoju prošlost ne može graditi sretnu budućnost. A volim zaviriti u prošlost, upoznati junake prošlih vremena, djela koja su ostavili. Volim zaviriti u sve naše lijepe krajeve, zabilježiti njihove običaje koji žive i u naraštajima koji dolaze i koji na svoju budućnost gledaju vedrijim očima.
 
Ima li nešto što Vas nisam pitao a rado biste odgovorili na to?
- Bit će dovoljno za ovaj put. Nadam se da nisam svojim odgovorima umorio Vaše čitatelje. Bit će mi drago ako sam im za jedan djelić približio sliku o Bosni i Hercegovini, lijepoj zemlji, ali nedovršenoj državi. Naraštaju koji su u njoj do sada živjeli nije im bilo suđeno da je učine prosperitetnijom, toliko je ovdje bilo buna i bunica, ratova i stradanja da je cijeli život prolazio u suzama, padanju i dizanju. Nek se bar budućim naraštajima posreći da mogu svoju djecu odgajati u miru, da mogu učiti svoj jezik u školama, da se ponosno mogu dičiti svojim imenom i da sa svojim susjedima koje god vjere i nacije bili, koje god političko opredjeljenje prihvatili nađu mjesto lijepog življenja i iskrenog suživota u kojemu će ljubav uvijek nadjačati mržnju, dobro pobijediti zlo, a svijetlosti brisati tamu. A prije toga da se što bezbolnije riješimo korone!
 

Nikola Šimić Tonin

Dosad neviđena pristranost međunarodne zajednice

 
 
Začuđujuće je veliko, i jednako tako opasno licemjerstvo svjetske zajednice u Bosni i Hercegovini, koju je okupirala, navodno da joj donese i osigura mir. Zar je moguće da okupator donese okupiranim narodima mir. Takva teorija je van svake pameti, izvan svih ljudskih vrijednosti, slobode, prava, pravde, jednakosti, pravednosti. A da je svjetska zajednica kroz osobe visokih predstavnika licemjerna, nedobronamjerna i okupatorska potvrđuje njezina nazočnost na jednu sukobljenu beha stranu, kao i nepoznavanje ili nepriznavanje prave istine krvavoga vjerskog rata kojeg su međusobno vodile tri vojne, nacionalne i vjerske beha formacije, ustrojene i organizirane, jedna u čistoj muslimanskoj Armiji Bosne i Hercegovine, druga u čistoj srpskoj Vojsci Republike srpske i jedna u čistoj hrvatskoj Hrvatskom Vijeću Obrane.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/f/fb/International_Court_of_Justice.jpg
Tri zaraćene vojske, tri beha prošlosti, tri cilja, tri Bosne i Hercegovine, tri sadašnjosti, tri budućnosti, tri datuma obilježavanja postanka vojski i armija, tri vojne civilizacije, tri načina ratovanja, tri odore, tri zapovjedna mjesta, tri oslobođena dijela Bosne i Hercegovine. Sve u znaku broja tri, što je svakom dobronamjernom sudioniku direktne ili indirektne umiješanosti u beha problem dovoljno jasno da se taj stegnuti politički i vojni čvor nikako ne može rješavati, niti riješiti samo sa dvjema ili samo sa jednom sukobljenom stranom. On je rješiv jedino i samo u jednakom pristupu, jednakom tretmanu sve tri ratne strane, sve tri vojske. Ono što još dodatno dijeli i udaljuje te vojske jednu od druge je spoznaja za što se, i za kakvu se Bosnu i Hercegovinu borila svaka od njih. Ni u ratu, ni u sadašnjosti, no ni u budućnosti, ni blizu nisu imale niti slične a kamoli iste slike buduće Bosne i Hercegovine. Izrasle iz različitih naroda, kultura i civilizacija, zasigurno i nisu mogle imati neki zajednički, a još manje isti cilj. Da su ga imale zasigurno ne bi ni ratovale međusobno. Poglavito ne bi bilo tako počinjenih strašnih zločina, napose onako strašni na vjerskoj bazi kakve je činila muslimanska Armija Bosne i Hercegovine prema hrvatskom narodu, i njegovom vjerskom, katoličkom, identitetu.
 
Zar onda pored toliko strašnih neljudskih, necivilizacijskih, nevojničkih, a isključivo vjerskih ratnih zločinâ nad hrvatskim narodom, napose u Srednjoj Bosni, muslimanska Armija Bosne i Hercegovine ima moralne, vojničke ili bilo koje druge odvažnosti da ovih travanjskih dana 2020. obilježava 28. godišnjicu svoga formiranja. No bez obzira na stvarnu činjenicu da su sve tri zaraćene beha vojske činile i počinile ratne zločine, ipak na muslimanskoj strani daleko je najveća odgovornost, napose glede zločina nad Hrvatima s kojima su prije sukoba vezali zastave i u nekim dimenzijama bili ratni saveznici. Upravo nad tim svojim saveznicima Muslimani su počinili strašan ratni zločin, s dimenzijama genocida i konfesiocoda. Zločin je tim veći kad se zna da su Muslimani u kritičnom vremenu kada se hrvatski narod svim snagama branio od velikosrpskog fašizma, muslimansko čelništvo udara nož u leđa Hrvatima.
 
Nakon vidljive i u svim dimenzijama dokazane pristranosti svjetske zajednice na bošnjačkoj strani, i od iste negiranje hrvatskih žrtava od strane Muslimana i njihove Armije, Haaški sud ne može nikako, ni po kojim parametrima pravde i pravednosti, suda i sudstva, biti mjerilo koliko je koja vojska i armija u Bosni i Hercegovini tijekom vjerskog rata počinila ratni zločina. Naime, po dosadašnjem, političkom i interesnom radu te međunarodne vrlo interesne, kad je u pitanju suđenje ratnim Muslimanima i poratnim Bošnjacima, za počinjene zločine, gotovo se može zaključiti da su u tom krvavom, brutalnom, i izvan svih Međunarodnih konvencija ratovanja u Bosni i Hercegovini se rat vodio samo između Srba i Hrvata. Po tim aršinima Haaškog Tribunala u Bosni i Hercegovini ili nije bilo Muslimana u to vrijeme, nisu sudjelovali u ratu, nisu imali ni svoju armiju, niti je na njihovoj strani ratovalo desetine tisuća islamskih džihadista. Slaviti 28. godišnjicu svoje Armije, potvrda je da je ta vojska sudjelovala u vjerskom beha ratu. A da je uistinu bila sudionik tih strašnih zločina dovoljno je pogledati čiste bošnjačke gradove, iz kojih je nestalo svakog traga hrvatstva i katoličanstva. Dovoljno je pogledati sliku Srednje Bosne i vidjeti hirošimsko nagasakijske slike hrvatskih sela, od kojih se u neka ni danas nije vratio niti jedan prognani i izbjegli Hrvat. Njihov ne povratak na trinaeststoljetna ognjišta, na kojima u prošlosti nije ni konfesiocidno genocidni osmanlijski danak u krvi ugasio vatru, govori o strahotama zločina muslimanske Armije, koja eto tako vojnički slavi  svoj rođendan.
 
No te strašne slike spaljenih i opustošenih, u korov zaraslih hrvatskih sela, i brojna bošnjačka ubijanja hrvatskih povratnika, Travnik Dolac, Ovnak, Kakanj, Bugojno… danas su velika sramota svjetske zajednice, napose Haaškog tribunala, institucija koje su, umjesto mira u Bosnu i Hercegovinu unijeli nemir, pojačali mržnju, osvetu, nesnošljivost, i trajno je učinili nestabilnom i neodrživom. To je nezabilježen povijesni primjer suda. To se zaključuje i po činjenici da ta međunarodna palača (ne)pravde u svom gotovo tridesetogodišnjem djelovanju, po formuli tko više plati on je neviniji, nije osudila niti jednog muslimanskog ratnog zločinca, ni bošnjačkog poratnog. I kako onda da ona bude bilo kakvo mjerilo po kojem bi se zaključivalo tko je bio zločinac i ubojica a tko nevin i žrtva.
 
Nikada u ljudskoj povijesti nije zabilježen rad neke svjetske asocijacije tako pristran, tako sramotan, tako nepravedan, i tako u bagatelu  prodan u onim vrijednostima zbog kojih je osnovan. I stoga, ne čudi da je Haaški Tribunal najveća sramota međunarodne zajednice na kraju dvadesetog stoljeća. Pored takvog rada suda i može muslimanska Armija Bosne i Hercegovine nekažnjeno slaviti svoje rođendane. To su slavlja koja Bosnu i Hercegovinu dijele i podijeliše, na one dijelove za koje su se borile zaraćene beha vojske i armije.
 

Vinko Đotlo

Bošnjaci se sve više zauzimaju uistinu za radikalnu islamsku Bosnu i Hercegovinu

 
 
Narod koji ne poznaje, ne uči svoju prošlost, ona mu se uvijek u najcrnjem obliku ponavlja. Prošlost se ne uči, ne spomenira neki njen datum ili neka njena povijesna ličnost, da bi se osvećivalo tuđincima kreatorima njenog crnila i egzekutorima, već jedino da se više nikad ne ponovi žrtvi, ili svijetu u cjelini. Stradalnički narodi svijeta, među koje spada i hrvatski, posebno su dužni poznavati svoju prošlost, a time i memorirati neke njene datume i poznavanje povijesnih ličnosti i pojedinaca kao velikih žrtava toga vremena. Hrvatski narod na svom četrnaestostoljetnom bosanskohercegovačkom prostoru često je žrtva nepoznavanja svoje tragične stradalničke prošlosti. Nije to njegov slobodni izbor, uvijek je to nametnutost mu od okupatora, agresora, egzekutora, ubojica, i cijelog onog povijesnog vremena Otomanskog carstva, velikosrpskog jugoslavenstva, i današnjeg velikomuslimanskog islamizma koji se koronavirusnom opasnosti širi u Bosni i Hercegovini.
https://volimjajce.com/wp-content/uploads/2020/04/spomenik_jajce_032017c-480x320.jpg
Mora se priznati da je u nekim povijesnim periodima nacionalnog i vjerskog stradanja zaborav na prošlost i (ne)djelo hrvatskih aktualnih vođa. Nisu se obazirali na prošlost jer su dijelom bili i sukrivci njene tragičnosti, već su se zbog toga bavili isključivo tom vremenskom tadašnjosti, koristeći je uvijek u svoje osobne interese. Bivalo je i vremena, nažalost kad su ti lideri, vođe i svekoliki političari svoju tadašnju politiku vodili u službi i interesu okupatora i agresora, zlikovaca i naših ubojica i progonitelja. Oni su uvijek bivali daleko nemilosrdniji i agresivniji na naša memoriranja i sjećanja na vremena stradanja, na naše povijesne velikane. Kako bi se dodvorili, te u bescjenje prodane duše, svojim zlim gospodarima često su predvodili ubojice naših sjećanja, razbijače naših obilježavanja dana stradanja i progona. To i jesu, uz agresorske i okupatorske zabrane, razlozi zaborava mnogih datuma hrvatskog stradanja i hrvatskih povijesnih velikana.
 
Uvijek iza naših apokaliptičnih stradanja, iza naših zbjegova i u broju prepolavljanja, kada su neprijatelji slavili naša nestajanja, kada su nas ponižavajuće ispraćali kao prognanike, i u takvim sudbonosnim periodima našega biti ili ne biti, nalazili su hrvatske Jude. Niti za šačicu srebrnjaka prodavali su se, i izdavali nas, dajući se na posao zatrpavanja istine rata, i brisanja traga našim velikanima izrasli u tadašnjosti obrane kada su svojim herojstvom, svojom vojničkom no daleko više ljudskom veličinom sa svojim hrvatskim narodom branili „krst časni i slobodu zlatnu". Bosna i Hercegovina je upravo po tim velikim hrvatskim i vojničkim braniteljima hrvatstva i katoličanstva zapravo i postala predziđe kršćanstva. Napose je tu povijesnu i civilizacijsku, ljudsku i kršćansku zadaću dobila onoga dana kada se našla nezaštićenom metom nadirućeg islama, kroz osmanlijski okupatorski pohod na osvajanje Europe.
 
Tu svetu zadaću kršćani katolici u Bosni i Hercegovini pišu, sa izuzetnim i ponosnim uspjehom gotovo 557 godina. Kao graničari i čuvari Zapadne kršćanske civilizacije, zapadni vrjednota slobode i demokracije, dijaloga i snošljivosti, kulture i tolerancije, Hrvati katolici su u kontinuitetu žrtve Osmanlija i njihovih potomaka, isilovaca i džihadista. Našim progoniteljima uz ubijanja, mučenja, silovanja, masakriranja, zadaća im je i  krivotvorenje istine vjerskog beha rata i zatrpavanje imena hrvatskih ratnih velikana, imena očeva, majki, supruga, hrvatskih sinova ubijenih od strane islamista, bilo onih došli izvana ili oni iz redova bošnjačkog naroda, koji su se pokazali brutalnijim i od samih vehabija, mudžahedina, i svih drugi vrsta džihadista, koji su daleko prije korona virusa zatrovali beha društvo.
Svi ti silni pripadnici tih zločinačko-terorističkih vjerskih islamskih formacija danas u daytonskoj isilovskoj nepravdi prema najstradalnijem hrvatskom narodu čine sve da se zaborave hrvatske žrtve, djeca, stari i nemoćni, civili i pripadnici Hrvatskog Vijeća Obrane.
 
Na, svijetu poznati, islamski način fetvama prijete svima onima koji pišu o toj „bliskoistočnoj" stradalnosti kršćana u muslimanskoj agresiji i vjerskom beha ratu za teritorij. Prisvojivši sve beha medije  pisane i elektroničke, što je također znak obespravljenosti i velike žrtve hrvatskog naroda, žestoko se okomili na još onaj mali ostatak ostataka medijskog prostora u kojem Hrvati mogu pisati, i čuvati od zaborava sve one ratne strahote kroz koje su prošli ispred osmanlijskih potomaka. Udarili tako islamski zlikovci, koje predvodi sin ratnog zločinca Alije Izetbegovića, Bakir, i na hrvatski portal u kraljevskom gradu Jajce, "Volim Jajce". Zasmetala, kao uvijek i svugdje u islamskom svijetu radikalizma i fundamentalizma, terora i zločina, beha "euro" muslimanima istina zločina što ih počinili i čine nad hrvatskim povratnicima, svi ti silni zlikovci, povratnici sa ratišta genocida i konfesiocida nad kršćanima Bliskog istoka, i onih bošnjačkih ratnih i poratnih lidera koji ih raširenih ruku dočekuju u beha zajednici Bošnjaka-Hrvata i Srba.
 
Novcima hrvatskih poreznih obveznika plaćaju hakere da hakiraju hrvatske portale, prijete urednicima i onima koji pišu istinu. Zbog toga je nekoliko dana jajački portal "Volim Jajce" bio hakiran i nedostupan svojim čitateljima, čime su čuvari Islamske revolucije u Bosni i Hercegovini izdali fetvu svima onima koji se usude čuvati istinu vjerskog beha rata od zaborava. Podsjeća to na vrijeme kada se po Sarajevu u masovnim muslimanskim prosvjedima osuđivalo na smrt sve one pisce koji su ukazivali, i dalje ukazuju, na opasnost islamskog vjerskog terorizma koji je okupirao Bosnu i Hercegovinu, i učinio je taborom zapjenjenih džihadista koji čekaju zapovijed na osvajanje Europe. I sve te zastrašujuće prijetnje bošnjačkih džihadista promotorima istine vjerskog beha rata, kojeg su obilježili brutalni zločini islamista, događaju se u Europi, na tom starom svjetskom prostoru ljudskih prava i sloboda, slobode govora i pisane riječi. Na prijetnju koju je čelništvo vjerske muslimanske partije pod vlašću sina ratnog zločinca Alije Izetbegovića uputilo dotičnom portalu i autoru teksta koji ih je razotkrio u svim njihovim brutalnostima, kako u ratu tako i u poraću, Europa i europski visoki predstavnici u toj "krčmi pogašenih svjetala" koja je danas najopasnije "bure baruta" pred europskim vratima, nijemo šute, što uistinu pokazuje snažnu pristranost protektora na bošnjačkoj strani.
 
Tko poslije ovakvih tarorističkih muslimanskih prijetnji nebošnjacima, napose katolicima, može na bilo koji način više braniti hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini na svoj televizijski program, na svoje zasebne škole, na povratak Hrvatske Republike Herceg Bosna i Hrvatskog Vijeća Obrane, kao mirnodopskih asocijacija koje im jedine mogu osigurati opstanak na trinaeststoljetnom hrvatsko katoličkom ognjištu. Nije li ovo nepobitan dokaz kako se Bošnjaci zauzimaju uistinu za radikalnu islamsku  Bosnu i Hercegovinu, ne priznajući ni jedan drugi narod, ni jednu drugu vjeru. A u takvoj zajednici nemoguće je graditi bilo kakav suživot, dijalog, snošljivost i toleranciju.  Na svjetskoj zajednici je, stoga, odgovornost da u beha „krčmi pogašenih svjetala“ upali neko svjetlo, da „bure baruta“ deaktivira, i taj europski prostor trajno učini mirnim, sigurnim, da bude uistinu prostor budućnosti a nikad više prostor prošlosti. Učiniti beha zajednicu prostorom budućnosti moguće je samo konfederaliziranjem tri nacionalna entiteta, u granicama međunarodno priznate Bosne i Hercegovine. Samo u takvoj konfederalnoj zajednici svaki narod moći će uživati sve povijesne stečevine ljudski prava i sloboda, govora i pisanja. Za takvu Bosnu i Hercegovinu još nije kasno, iako je već pet do dvanaest. Ne povede li međunarodna zajednica Bosnu i Hercegovinu na put konfederalizma, ta europska periferija ne će biti samo opasnost za kršćane katolike, koji na njemu žive dugi četrnaest stoljeća, već daleko veća će opasnost biti za Europu, europski mir, sigurnost i budućnost.
 

Vinko Đotlo

Anketa

A. Plenković i T. Medved dodvoravaju se Srbima. Je li to izdaja?

Srijeda, 12/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1474 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević