Get Adobe Flash player
Hrvatska izumire – političari ne haju!

Hrvatska izumire – političari ne haju!

Svijet se mijenja, samo naša politika to ne...

Hrvatska shizoidna politika

Hrvatska shizoidna politika

Ukoliko HDZ ne istjera Plenkovića, prijeti mu teški...

Referendum je rješenje problema

Referendum je rješenje problema

Izborne jedinice su neprirodno skrojene izbornim...

Pismo iz sela koje nestaje...

Pismo iz sela koje nestaje...

Aferu su zapečatili oni koji su državu prevarili na...

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Slavko Goldstein: »Logor je osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu...

  • Hrvatska izumire – političari ne haju!

    Hrvatska izumire – političari ne haju!

    srijeda, 16. svibnja 2018. 07:04
  • Hrvatska shizoidna politika

    Hrvatska shizoidna politika

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:53
  • Referendum je rješenje problema

    Referendum je rješenje problema

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:46
  • Pismo iz sela koje nestaje...

    Pismo iz sela koje nestaje...

    srijeda, 16. svibnja 2018. 22:55
  • Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    utorak, 15. svibnja 2018. 15:27

Pod kulom Bakibegovića

 
 
Bilo je to baš na prvi dan posta ramazana u 4  sata u jutro, kad je proglašeno po Gradu: Idu dušmani na Grad. Neka se u Grad skloni sve, što nije za puške. Zbilja ni po sahata iza toga proglasa, čulo se pušketanje sa istočne strane Grada brdom preko vinograda. U Maloj varoši do 50 građana, koji su mogli baratati sa oružjem i jedno 150 askera redife (rezerve).
Starci, žene i djeca skloniše se u Grad od krupe puščanih zrna. U Grad navalio svijet iz bližnjih mahala Cernice i Vakufa, dok se svijet iz Barnosa sklonio u obližnju kuću Hasan-age Serdarevića, koja tad bi najbolja.
U Gornjim se Barnosima zaklonio svijet u kuću Hafiza Mataradžića. Iz mahale Raspasca skloni se svijet u kuću Hadžiosmanovića. U kuli se Bakibegovića bilo zatvorilo nekoliko boraca, koji su kasnije primorani napustiti kulu, a dušmani je zapalili, kao i svu mahalu Prekopce što su zapalili.
http://s7.mojalbum.com/7014647_7035299_11560392/ljudi-iz-vrazica/11560392.jpg
Pod kulom Bakibegovića stajala kmetica istog Bakibegovića, žena Ante Pupića. Ona  držala u naramku nejako muško dijete zavijeno u čiste pelenice. Dijete bilo njezino vlastito. Tu k njoj s dušom u ustima, dotrča jedan od dušmana i stade joj govoriti, da je ona turkinja. Jadna mu se žena klela i preklinjala svime  i svačime, da ga uvjeri, kako ona nije turkinja, već kršćanka. Kad kletve nisu urodile plodom, u ljutoj se nevolji počela pred njim krstiti, ali joj ne pomože.
 
Nemilosrdan nemilosrdnik, kao što su vazda nemilosrdni nemilosrdnici prema svemu, što nije njihovo, zgrabi dijete iz naručja materina i brže ga razvije. Pelene dječje metnu u šarpelj (kožni torbak), a djetešce pred očima materinim raspara velikim nožem ispod trbuha pa sve do pod vrat.
Iz Mataradžića kuća zatvoreni ukućani borili su se i branili junački, odbijajući navale napadača. Radi silna puškaranja izmicala im je municija i prije nego li je posve nestalo, pribavljena bude borcima druga municija, a pribavila im je ona hrabra i odvažna ženska glava, od koje se nisu niti u snu nadali, toliko požrtvovnom domoljubu. Odlučila se naime mlada i junačna djevojka Šerifa hanuma Mataradžića na odveć smion čin, sa još jednom djevojkom svojom jaranicom Pašanom Hadžića, te njih dvije odoše u grad po municiju. Od muških niko se nije mogao maknuti, jer ih je i onako malo bilo u kućama Mataradžića, a valjalo im je braniti žene i djecu od noža neprijateljskih vojnika.
 
Šerifa hanuma sa svojom drugaricom išla brdom Radovinjom. Kako su djevojke bile na oku vojnicima nisu se oni obzirali, što su ženskadija, nego su pucali na njih iz svojih pušaka, ali ih ne pogodi nijedno puščano zrno i one obadvije prezirući zvižduk neprijateljskog olova, prispješe u zaklon tvrđave neozlijeđene.
Kad je stigla u tvrđavu, Šerif hanuma i stala pred zapovjednikom tvrđave, potegne i okrene prema njemu malu pušku, što ju je sa sobom ponijela i podvikne svojim gromkim djevojačkim glasom:
- Džebhane (municije) mi, murtatine (izdajice), daj, braća mi izginuše!
Zapovjednik se našao u čudu i čisto se neugodno zbunio na odvažan povik odvažne djevojke, a kad se snašao odgovorio susretljivo:
- Aman, hanuma, ustrpi se, sve će ti se dati, što želiš. U obrani tvrđave nisam znao, šta ti manjka braći. Džebhane imamo u tvrđavi, pa ćemo je dijeliti i pomagati se, dok je teče, a onda, što nam Allah da.
Izgovorivši to na brzu ruku naredi s mjesta, da se hanumi donesu dva sanduka. Da njoj i njezinoj drugarici bude zgodnije i lakše ponijeti džebhanu, odredi zapovjednik, te se dovede i jedna mazga, pa se na nju natovare sanduci s municijom.
 
Šerifa hanuma zatraži još džebhane, prije nego je pošla. Brže se bolje donesu i druga dva sanduka, od kojih jedan uprti na leđa sama hanuma, a jedan njezina drugarica. Uprtivši tako sanduke potjeraju mazgu i pođu za njom iz grada.
Jedno da zapovjednik uvjeri mladu hanumu, kako nije opravdano njezino mišljenje o njemu, a drugo da djevojkama prolaz bude što sigurniji, dadne im u pratnju nekoliko askera, dobro oboružanih. Askeri su ih pratili samo dio puta, a onda se hitrim skokom povratili natrag u grad, prepustivši djevojke s mazgom njihovoj sudbini.
 
Dok su se askeri poplašili i pobjegli od pucnjave neprijateljskih džeferdara, do tad su djevojke nesmetano koračale naprijed, a pratilo ih zujanje zrna, koja su neprijatelji namijenili neustrašivim djevojkama. Imale su prevaliti oko 3 kilometra puta, a da se ni za što nisu mogle zakloniti osim nešto malo za kuće, i to na jednom mjestu, a za tako duga i opasna puta.
Kad je hanuma prispjela kući, već su bili neprijateljski vojnici zapalili kulu Hasana Mataradžića i crni dimovi se ko zastave vili nebu u visine.
 Neprijatelj je prije nje došao k njezinoj kući s donje strane dvorišta i na donja vrata. Namjera mu je bila provaliti u kuće, sasjeći što u njima nađe, pa ih porobiti. S druge strane kuće Šerifa hanuma došla s Pašanom, te im vrata budu brže otvorena, a njih dvije utjeraju mazgu. Istom se brzinom opet vrata zatvore, mazgu otovari, a djevojke isprte sanduke.
Kako nisu puške pucale iz kuća, držao je neprijatelj, da u njima već od ljudi i nema nikoga, pa će ih biti lako opljačkati. Vrata su dvorišta, pred kojima je stajao neprijatelj, bila vrlo dotrajala i slaba, što ga je uvjeravalo, da ih ne će biti mučno otvoriti. Izvadi nož iza pasa i stade potkopavati bravu, snimati erezu (gvozdena prečka). Čim se ereza skine, tim su otvorena vrata.
 
U kućama se i u dvorištu šutjelo, a neprijatelj je radio svoj započeti posao. Kad se vidjelo, da se ne će okaniti obijanja vrata, došapnuto je djevojkama, koje su se u kućama odmarale od napora. Pašana nije mnogo marila, mrtva umorna, ali je poput ljuta risa skočila na noge lagane Šerifa hanuma i zgrabivši pušku mimo brata, časom sleti k vratima dvorišta.
Neprijatelj nije pometao svog rada, ni ne sluteći, što mu se sprema kroz vrata iznutra. Na vratima nalazila se jedna pukotina, kroz koju je hanuma mogla nazrijeti neprijatelja pred vratima.
Oh, kako su joj osvetom uskipjele mlađahne grudi! Kako joj je srce burno udaralo s čina, koga će evo sad izvršiti! Ogleda pušku je li pouzdana, uvjerivši se, da je ne će izdati, prinese joj zjalo k pukotini vrata, a onda je zaždije. Puška pukne, neprijatelj hukne i mrtav se svali na tlo pred vratima.
 
Tako jedan neprijatelj pade od ženske ruke. Iz Grada se međutim muški podržavala vatra na neprijatelja, a ovi su opet muški odvraćali vatru na tabije, odakle su puškarali branitelji.
Nema zbora neprijatelji su bili prigustili svojom pucnjavom, te branitelji u Gradu nisu imali kad opskrbljivati se vodom,  te su žene i djevojke preuzele to na djelo i donosile vodu, da branitelji Grada i naroda imaju čime gasiti žeđu.
Od početka u 6 sati iz jutra, pa do 4 sata poslije podne nije popuštalo puškaranje ni s jedne strane. Svakako se neprijateljski vojnici ne bi bili tako lako prošli Grada, i Bog zna, kako bi se pri kraju svršila njihova navala, da nije Gradu došla pomoć.
 Na Kuli ranjeni je, Omer-aga Paić zapovijedao nad 90 korduna i sa svih je 90 njih pohitio, pomoči ostaloj svojoj braći, obraniti Grad i odbiti navalu neprijatelja.
 
Čim se oglasilo, kako se primiče pomoć, počela je popuštati vatra s neprijateljske strane, a okolo 6 sati je zamuknula posve. Neprijateljske snage ostaviše Grad i pobjegoše, da se više nikad ne povrate.
Za ove navale i opsade Grada palo je mnogo manje mrtvih i ranjenih branitelja nego li neprijateljskih vojnika, jer su se prvi branili iza zidina, a drugi su navaljivali otvorenim prsima.
Kad se sve stišalo i minula svaka opasnost, ustanovljeno je pod sigurno, da je palo na mrtvo 6 branitelja – građana, i, 3 su bila ranjena. Nije se mogao ustanoviti broj poginulih i ranjenih neprijateljskih vojnika, već se jedino moglo bez ikakva pretjerivanja ustvrditi, da ih je navala na Grad skupo stajala.
Ubrzo poslije ovoga okršaja naiđe neki paša kroz Grad. Usput je negdje od nekoga čuo za junaštvo Šerife hanume Mataradžića, te odmah upita za nju. Čim je odsjeo u Gradu, zaželi je vidjeti. Djevojci nije bilo do tog, ali se morala opremiti i otići s bratom u Grad, i ondje predstaviti paši.
Ugledavši pred sobom paša, junačnu djevojku, vrlo se obradova i pohvali je dostojnom i laskavom riječi. Obeća joj ujedno, da će za njezino junaštvo čuti i sultan u Carigradu.
Svrši paša svoj pohvalni govor. Otpusti djevojku najmilostivije. Ona se ponosito i zadovoljno, svjesna svoje zasluge, vrati svome domu.
Paša bi gospodar zadane riječi i obećanja. Nije mašilo mnogo vremena, a Šerif hanumi stigne nišan (orden) od sultana. Uz nišan joj doznačena i novčana nagrada od 250 groša, što ih je imala podizati svakog mjeseca.
*Prema jednome od zapisa iz knjige: Buconjić, Nikola. Povijest ustanka u Hercegovini i boj kod Stoca. Mostar: <S. a.>, 1911.
 

Nikola Šimić Tonin

Srbi su povijesno i na sudu osuđeni za genocid u Srebrenici, a Muslimane-Bošnjake to isto čeka u Srednjoj Bosni

 
 
Svakim danom sve se jače u Bosni i Hercegovini čuju velikosrpski povici „Nas i Rusa dvjesta milijuna“, i velikomuslimanski „Nas i Turaka sto milijuna, nas i muslimana diljem svijeta milijarda i pol“. Što su ti povici sve glasniji i učestaliji sve je manje Bosne i Hercegovine, te europejstva, demokracije, sloboda, i nekih civilizacijskih vrjednota suvremenog slobodnog svijeta u njoj. I gotovo nikoga, napose onih svjetskih snaga koje su je ovako neskrojeno skrojili, kao da ti povici ne zabrinjavaju, ili su oguglali na njih, kao i na genocid nad kršćanima u islamskom svijetu Bliskog istoka. I ne zna se koje je od tih oružja za masovna ubijanja, srpskog i muslimanskog koja odjekuju  Bosnom i Hercegovinom, opasnija, danas za Bosnu i Hercegovinu sutra za Europu i cijeli slobodni svijet.
http://www.oslobodjenje.ba/portal/images/articles/potresne-price-prezivjelih-srebrenicana-u-video-arhivu-genocida.jpg
Srebrenički genocid nad Muslimanima-Bošnjacima
 
„Nas i Rusa dvjesta milijuna“ velikosrpsko je oružje za masovno ubijanje nepravoslavaca iskorišteno u srpnju 1995. godine u likvidaciji, kakvu zna izmisliti samo načertanijska politika Velike Srbije, Muslimana, dječaka i žena u Srebrenici. I dvadeset godina poslije opet se velikosrbi koriste istim tim oružjem u nemoći i nevolji  organizacije Ujedinjenih naroda, te uspješno zaustavljaju 8. srpnja 2015. godine donošenje Rezolucije o osudi velikosrpskog genocida počinjenog u Srebrenici.
 
Ruski veto protiv deset članica Vijeća sigurnosti spriječilo je da se velikosrpski zločin nad muslimanskim muškarcima, djecom i ženama u Srebrenici nazove pravim imenom, genocid. Takav ruski odnos prema toj istini genocida, poćinjenog poslije Drugog svjetskog rata u Europi, nije samo povijesna rusko srpska, bratsko pravoslavna veza, nego i priprema za negiranje vlastitog, ruskog genocida kojeg provode u Ukrajini. Ne nazvati genocid genocidom, znači i rusko sudjelovanje u njegovu počinjenju, isto onako kako i srpski, Nikolićevi četnici  danas čine u Ukrajini. Dvadeset godina kamioni prevoze na svaku godišnjicu srpskog genocida novootkrivene i identificirane muslimanske žrtve u Potočare na najveće groblje u Europi. Uz to i preživjeli svjedoci genocida, kao i osuda istog od strane Međunarodnoga suda u Den Haagu, nije dovoljno srpsko-ruskom savezu da prizna, te s ostatkom svijeta osude počinjeni genocid kako se više nikada i nigdje ne bi ponovio. Sve je to razlog da se i na drugoj strani podijeljene Bosne čuju muslimanski prijeteči povici „Nas i Turaka sto milijuna“. Zbog toga zbog prijetnje ponavljanja genocida,  ruski veto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda nije nikako srpsko-ruska pobjeda, nego je to poraz svjetske zajednice kao sudionika u počinjenom genocidu.
 
U prvom redu to je drugi poraz Nizozemske i njenih vojnika koji su muslimanske starce, dječake i žene izručili srpskim genocidistima u čijim redovima stvaranja velike Srbije je bio cijeli današnji srpski državni vrh, predsjednik Nikolić, premijer Vučić i ministar Dačić, kao i Hrvatskoj izručeni srpski genocidist Dragan Vasiljković. Cijela srpska ondašnja vojno-politička oligarhija danas je na vlasti u Srbiji, koju vežu sa Rusijom, a navodno vode u Europu. Zar mogu u Europu neopranih krvavih ruku za nekažnjeni  genocid. Nekažnjen srpski genocid „pravo“ je Muslimana da za osvetu počine isti takav, što se pokazalo i muslimanskim nasrtajem na srpskog premijera Vučića u Potočarima. I kada se ta ružna, gotovo ratna slika vidjela na tako žalosnom mjestu gdje bi svaki čovjek morao šutjeti kao znak pijeteta prema tolikim poubijanim, što onda očekivati u svakodnevnici mirnodopsko ratne Bosne i Hercegovine. To srpsko-bošnjačko zveckanje ratom postavlja pitanje budućnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Iz toga se iščitava i neki srpsko-muslimanski plan trajne diobe zemlje napravljen u tajnim pregovorima Srba i Muslimana u Beogradu. Stoga je na Europi i svjetskoj zajednici da se aktivnije uključe u beha problem te nađu i prijetnjom sile pravedno rješenje u kojem će i beha Hrvati biti jednakopravni, konstitutivni i suvereni u istim dimenzijama u kakvima su to Srbi i Bošnjaci. To rješenje trebalo bi doći što prije jer velika je opasnost da se na beha prostoru sudare Srbi i Rusi sa Bošnjacima i Turcima. „Nas Srba i Rusa dvjesta milijuna“ protiv „Nas Muslimana i Turaka sto milijuna“. Bosna i Hercegovina se, na žalost, pokazala u najtragičnijem obliku za svjetske ratove i vjerske sukobe.
http://www.hrt.hr/arhiv/2000/09/09/10.jpghttp://i1110.photobucket.com/albums/h453/ok_bukowski/NT%20ratne%20slike/crkva1997.jpg
Muslimanski genocid nad Hrvatima u Bosni
 
Stoga je na Europi da stavi neprolaznu barijeru Srbiji sve dotle dok ne prizna agresiju na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, te genocid počinjen nad Hrvatima u Vukovaru, Škabrnji, u hrvatskom selu Ravno, te nad Muslimanima poinjen u Srebrenici. Prisiljavanjem Srbije da prizna počinjeni genocid, prisilili bi se i Muslimani da priznaju zločine počinjene nad Hrvatima u Srednjoj Bosni. Sve bi to vodilo udaljavanju i Rusije i Turske s beha prostora, iz beha sadašnjosti - i što je još važnije - iz bosanskohercegovačke budućnosti.
 
Sve dok su Rusija i Turska na bilo koji način umiješane u beha sadašnjost, Bosna i Hercegovina ne će imati budućnosti. Prijmom Srbije s grijesima genocida u svoju obitelj Europa bi uzdrmala, pa dijelom i porušila svoje civilizacijske stečevine i sve stečene vrjednote demokracije, ljudskih prava i sloboda. Umjesto tih vrijednosti u europskim temeljima bio bi genocid kao i u Republici arpskoj i srpsko rusko oružje za masovno ubijanje „Nas Srba i Rusa dvjesto milijuna“. A s vremenom bi u tim europskim temeljima bilo i muslimansko-turskog genocida „Nas Bošnjaka i Turaka sto milijuna“.
 
No, srpsko-rusku vezu čini još čvršćom i gotovo neraskidivom bošnjačko-turska veza „Nas i Turaka sto milijuna“, a koja Bosnu i Hercegovinu s jednakom opasnošću izvlači iz Europe i uvlači u neki budući rat, kao i ruski veto u Ujedinjenim narodima na srpski genocid u Srebrenici. Jer kako god je za Bošnjake bolan i ponižavajući srpsko-ruski odnos prema velikosrpskim genocidistima isto tako je za Srbe još više za obespravljene Hrvate opasno bolan bošnjačko turski odnos prema muslimanskim genocidistima. Bit će naime teško doći do toga da Srbija i Rusija zločin u Srebrenici priznaju genocidom sve dok turski predsjednik i premijer posjećuju grob ratnog zločinca za Hrvate Srednje Bosne, genocidiste, Alije Izetbegovića.
 
Za sve nemuslimane u Bosni i Hercegovini Alija Izetbegović je ratni zločinac kojega je i Haaški Tribunal osumnjičio. Za Hrvate Srednje Bosne Alija Izetbegović je ono što je za Muslimane Ratko Mladić. Povijest je već odavno srpski zločin u Srebrenici imenovala genocidom. Genocid nad Muslimanima u Srebrenici potvrđen je i na sudu u Den Haagu. Isto tako i Alija Izetbegović će – i povijesno i na sudu – kad-tad biti osuđen za počinjeni genocid nad svojim susjedima Hrvatima u Srednjoj Bosni. Srpsko-muslimanska tajna dioba Bosne i Hercegovine u Beogradu, te Alijina izjava kako je „spreman žrtvovati i dvjesto pedeset tisuća Muslimana za islamsko-deklaracijsku Bosnu“ dio je koji je ugrađen u srebrenički genocid. Vjerojatno je i ta Alijina izjava bila dio srpsko-muslimanskih tajnih pregovora diobe zemlje i poticaj velikosrbima u srebreničkom genocidu.
 

Vinko Đotlo

Lažima protiv istine

 
 
U Tišini
potočarskih mezara,
Nišani Vjerni
Vječne Boli
Bezimene Žrtve
http://kliker.info/v2/wp-content/uploads/2014/07/d%C5%BEenaza4.jpeg
Imaju Ime
spirane kišama
u klopci nečinjenja
ubojice vrijeđaju
bol bez kajanja
lažima ubijaju
Istinu u Srebrenici.
 

Nikola Šimić Tonin, Potočari, 11. srpnja 2015., dvadeset godina od genocida u Srebrenici

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Četvrtak, 24/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1128 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević