Get Adobe Flash player
Srpski nacizam i hrvatska šutnja

Srpski nacizam i hrvatska šutnja

Hrvatska aktualna vlast ne smije više olako prelaziti preko stalnih...

Sve nas je manje – a birača sve više!?

Sve nas je manje – a birača sve više!?

Uz zadržavanje razmjernog izbornog sustava trebamo imati 3 izborne...

Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

Zdravko Marić je sve znao...     Teškoće u...

Omerta na hrvatski način

Omerta na hrvatski način

Žao mi je predsjednika Vlade Plenkovića što su ga...

Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

U Hrvatskoj nisu ugrožena prava nacionalnih manjina. Ugrožena su prava...

  • Srpski nacizam i hrvatska šutnja

    Srpski nacizam i hrvatska šutnja

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 15:15
  • Sve nas je manje – a birača sve više!?

    Sve nas je manje – a birača sve više!?

    utorak, 22. svibnja 2018. 12:14
  • Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

    Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 11:24
  • Omerta na hrvatski način

    Omerta na hrvatski način

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 15:12
  • Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

    Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

    utorak, 22. svibnja 2018. 12:08

Protiv federalizma ili konfederalizma, a za unitarizam i osmanizam

 
 
Bosna i Hercegovina je sve umornija od silnih neuspjeha koji se događaju u svakom segmentu njenog društva, napose na polju izgradnje pomirenja, tolerancije i suživota, vrjednota na kojima počiva svaka zemlja u demokratskom svijetu. Svaki njen korak zapravo je stoga korak unazad. Svi pokušaji pravljenja malih koračića naprijed od strane malobronijeg njenog naroda, onog kojeg su dva brojnija beha naroda ratom Daytonom, i poratnom politikom  isključila iz procesa ponovne izgradnje Bosne i Hercegovine, zaustavljani su velikim i snažnim barijerama Bošnjaka i Srba beogradskih tajnih pregovarača diobe zemlje bez Hrvata, odnosno ubijanja Bosne i Hercegovine.
http://static.ba.n1info.com/Picture/20045/jpeg/aa_picture_20150314_4778157_high.jpg
Rušenje Bosne i Hercegovine na onom većem dijelu koji je u Daytonu bio zamišljen kao nova federalna zajednica na cijelom beha teritoriju, pod političkim udarcima Bošnjaka je koji ne mogu nikako da prihvate nacionalno i vjersko šarenilo zemlje kakvo je bilo prije rata. Naprosto, Bosna i Hercegovina politikom bošnjačko-islamsko-deklaracijskog vodstva koje ima potporu u bazi u narodu, nikako ne smije niti hoće da izađe iz prošlosti rata. Iz tog tragičnog razdoblja u kojem je ubijen bosanskohercegovački identitet i potrgana šarena beha iskaznica,  zemlji ne daju da uđe ni u sadašnjost kao proces izgradnje mira, a kamoli da krene u budućnost. A u budućnost Bosna i Hercegovina ne može krenuti sve dok ne imadne svoju sadašnjost. I ne bilo kakvu sadašnjost, već onu koju će prihvatiti sva tri njena naroda. Sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine je zapravo zajednička sadašnjost i budućnost Bošnjaka, Srba i Hrvata. I obrnuto, zajednička sadašnjost i budućnost Bošnjaka, Srba i Hrvata je sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine. Na žalost, ta stanja ti procesi, jer sadašnjost kao i budućnost i nisu stanja to su procesi koje imaju svi narodi svijeta su još daleko, toliko daleko da se čini da ih nikada i ne će biti u Bosni i Hercegovini i njenim narodima. One zajedničke sadašnjosti i budućnosti Bošnjaka, Srba i Hrvata, takav beha hod se ne čuje ni iz prošlosti ni iz sadašnjosti.
 
Ugrađivati u suvremenost Bosne i Hercegovine u Daytonu zaustavljeni građansko-vjerski rat za teritorij i sve njegove tragične posljedice, genocid, progon, etnička čišćenja, rušenja bogomolja beha konfesionalnih zajednica, znači držati zemlju u ratu i ubrzavati njen nestanak. Na žalost, to i jest cilj dobitnika u tim ubijanjima i progonima od strane Bošnjaka i Srba. Zadržavanje i betoniranje posljedica rata za bošnjačku i srpsku stranu znači i konaćno dovršenje podjelje zemlje na dva, ratnodaytonska, dijela. Što pak u konačnici znači potpuno ignoriranje i nepriznavanje treće, hrvatske, strane u participiranju u beha vlasti, i u izgradnji buduće bosanskohercegovačke zajednice Bošnjaka, Srba i Hrvata.
http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/images/stories/novosti/2011/vares_fasada_crkve.jpg
Vareš
 
Kao etnički čistač hrvatskih teritorija bošnjačka strana svaki hrvatski korak u federalizam ili konfederalizam vraća za desetke koraka unazad u unitarizam i osmanizam. Ni europska upozorenja viđenja Bosne i Hercegovine kao federalno uređene zajednice tri nacionalna entiteta, što zapravo i nema alternativu u suvremenosti regionaliziranja europskih država, bošnjačka strana isilovski ne prihvaća i džihadistički negira kao mogućnost. Na raskršću između europskog federalizma i bošnjačko unitarističkog osmanizma, odnosno „ahdnamiziranja“ beha suvremenosti, Bosna i Hercegovina ne samo da je sve umornija već je sve manje i ima. Stoga više u Bosni i Hercegovini i nije sudar samo Bošnjaka, Srba i Hrvata, odnosno osmanizma, velikosrpstva i eurohrvatstva, već je daleko jači sudar europskih vrijednosti demokracije, ljudski prava i sloboda sa velikobošnjačkom osmanlijskom nostalgijom osvajanja Europe i sa srpskim načertanijskim secesionizmom stvaranja Velike Srbije. Takvo stanje je zapravo bosanskohercegovački hod po oštrici rata, koji bi je mogao zauvijek razdijeliti na bošnjački dio prošlosti osmanizma, srpski dio sadašnjosti genocidnog secesionizma, te hrvatski dio budućnosti europeizma na tom perifernom dijelu Starog kontinenta. A da Bosna i Hercegovina postaje sve crnja točka u Europi, a time i ratna opasnost za Stari kontinent, upozorio je i austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz. Naime, pri posjetu Bosni i Hercegovini 18. lipnja 2015. godine Austrijanac, čija zemlja je u samo 40 godina vladavine, od Osmanlija oslobođenom Bosnom i Hercegovinom, zemlju izgradila i obnovila vrativši joj oteti i gotovo uništeni europski identitet, upozorio: „na islamističke trendove u Bosni i Hercegovini, kao i na rastući utjecaj Saudijske Arabije, zbog čega je potrebno odlučno djelovanje protiv islamista“. Austrijanac gotovo ništa novo nije kazao od onoga što stalno govore beha Hrvati, žrtve tog „saudijoarabijskog utjecaja“ na Bosnu i Hercegovinu i njeno deuropeiziranje i islamiziranje.
 
Saudijoarabiziranje Bosne i Hercegovine je opasnost po cijelu Europu, i zbog toga ministar vanjskih poslova zemlje osloboditelja Bosne i Hercegovine od polutisućljetnog osmanlijskog ropstva, a čija je zločinačka vojska došla i pod glavni grad njegove Austrije, upozorava na „opasni rast salafizma, izgradnju džamija u Bosni i Hercegovini (i Europi), i financiranje hodža u inozemstvu“. Sve su to opasnosti na koje hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ukazuje već dva desetljeća, i ne samo riječima već i žrtvama koje su svakim danom sve veće, ubijanjem hrvatskih povratnika, zabranama prava Hrvatima na označeni entitetski teritorij, na škole i medije elektroničke i pisane na hrvatskom jeziku, bošnjačko blokiranje rada federalnih institucija. Dio je tih opasnosti s kojima se susreće i živi, i Austrija na svom teritoriju na kojem danas postoji i Gornja Maoča, ista onakva kakva  je u svom entitetu danas u Bosni i Hercegovini.
 
Bosanskohercegovačka Gornja Maoča genocidna tvorevina, treći postojeći beha entitet, zlodjelo je ne samo financiranih islamista od strane Saudijske Arabije, već i muslimanskog ratnog vodstva, koje je genocidom i etničkim čišćenjem sudjelovalo u njegovoj gradnji, i ograđivanju isilovskim neprohodnim zidom. Taj isilovski entitet, Gornja Maoča, država je u Bosni i Hercegovini izgrađena financijskom pomoći Saudijske Arabije i čuvana bošnjačkom politikom. To je entitet ograđen zidom, ne četiri metra visokim kakav kani graditi Mađarska da bi se zaštitila od priljeva saudijoarabijskih plaćenika koje šalje na Europu, već stometarski visokim preko kojeg nema prolaza u taj mudžahedinsko bošnjački entitet ni Europi ni europskim vrijednostima.
 

Vinko Đotlo

Gluha Bukovica je Auschwitz kojeg su stvorili Muslimani za kršćane na "europskoj periferiji"

 
 
Ništa ne može ostati trajno sakriveno. Sve se jednoga dana namjerno ili ne, svjesno ili ne, iz straha ili ne, ispred progona svajesti ili ne, zbog ovog ili Onog otkrije u svom pravom licu i u svojoj istini. Jer istina pobjeđuje. Ona ne može biti trajno zakopana. Što je se više zakopava ona sve više viri ispod naslaga vremena, i laži koja se na nju bacala i baca. I onda kada progonitelji i ubojice, krivotvoritelji i zatrpači istine pomisle da su posao obavili uspješno, i da je istina zauvijek i duboko zatrpana, dešava se „slučajnost“ koja je otkriva i otkrivenu cijelom svijetu predaje.
http://www.medjugorje-info.com/images/_SLIKE_VIJESTI/Sestra-Ljubica-Sekerija.jpg
Istina je izašla iz crnila laži, kleveta, krivotvorenja, nepriznavanja i skrivanja. Trebalo je ćetvrt stoljeća da istina hrvatskog stradanja u muslimansko  barbarskom vjerskom ratu za teritorij, izađe na svijetlo dana. Znala je se ona među hrvatskim žrtvama i hrvatskim narodom u cjelini, ali joj zločinci, teroristi, genocidisti, konfesiocidisti, nisu dali da se otkrije i svijetu pokaže. Da se ta stradalnička istina prije otkrila zasigurno bi današnja Bosna i Hercegovina izgledala sasvim drugačije, mir bi bio pravedan, rat bi uistinu prestao, a zemlja bila jednako podijeljena između svojih nacionalnih i vjerskih sastavnica. Rezultati Daytona bili bi pravedni, i jamčili trajan mir u nemirnoj Bosni i Hercegovini. Od strane Muslimana u okupiranim medijima, ubojitim sredstvima modernog ratovanja, stradalnička hrvatska istina se nije smijela ni pojaviti, nije se smijela i još uvijek ne smije pisati i memoirati. Uz muslimansko zatrpavanje hrvatske istine sodomsko gomorskog stradanja, cvala je u bošnjačiziranim tiskovinama, na televiziji i na radiju, laž negiranja i nepriznavanja, još uvijek vidljivog hrvatskog mučeništva u muslimanskim konclogorima za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Napose se duboko skrivala i zatrpavala istina stradanja Hrvata u središnjoj Bosni.
 
Četvrt stoljeća su „euro“ Muslimani, i Bošnjaci, zatrpavali i potrpavali ono što se ne može nikad ni zatrpati ni potrpati. Jer previše je strašna, tragična i za budućnost ne samo Bosne i Hercegovine već i čovječanstva u cjelini, opasna ta istina vjerskog rata kojeg su Muslimani vodili protiv kršćana u Bosni i Hercegovini. Posljedice i strahote tog muslimanskog vjerskog rata u Bosni i Hercegovini, koji je bio preteča svemu ovome što danas čine džihadisti diljem kršćanskog svijeta, napose na Bliskom istoku, vidljive su i danas na hrvatskim povratnicima, koje Bošnjaci gotovo isto brutalno ubijaju na kućnom pragu, pred crkvama ili uoči velikih kršćanskih blagdana. U četvrt stoljeća muslimanskog skrivanja i nepriznavanja istine hrvatskog stradanja, a time i istine svojih krvoločnih zločina počinjenih u ime „Velikog Alaha“, za kojeg su etnički i vjerski očistili prostore Hrvata Lašvanske doline, Bošnjaci su ugradili laž u temelje buduće Bosne i Hercegovine. A takva tvorevina, u čijim temeljima je laž, zasigurno nema budućnosti. I ne može je nikada imati. Svjesni su toga Bošnjaci, te je i ostavljaju u amanet zločincu koji je u prošlosti počinio iste takve zločine nad kršćanima u Bosni i Hercegovini. Na „periferiji“ Europe u nekim vremenskim intervalima zločini se ponavljaju, s ciljem trganja svakog korijena kršćanstva i europejstva. I ponavljat će se, na žalost, sve dotle dok prvi zločinac na tim prostorima, Turska, ne bude kažnjena i ne plati svu materijalnu štetu poćinjenu u pola tisućljeća okupacije. Dakako i moralnu, suđenje pred Međunarodnim sudom za ratne zločine za janjičarenje kršćanske djece i prisilnu islamizaciju porobljenog kršćanskog naroda. Zločini ne zastarjevaju.
 
U skrivanju te tragedije hrvatstva i katoličanstva, izazvane muslimanskom agresijom osvajanja teritorija, koristili su se iskustvom Osmanlija iz njihova zločinačkog razdoblja danka u krvi. Danka koji se u Bosni i Hercegovini nad kršćanima katolicima ponovio i 1993. petsto i trideset godina poslije prvog, koji je trajao gotovo pola tisućljeća. O strahotama tog ponovljenog  zločina, tog vremena kada je Turčin prisilno spavao prvu noć sa udatom katolkinjom, vremena kada su mnoge crkve u Bosni i Hercegovini doživjele sudbinu crkve Svete Sofije 1453. godine u Carigradu, svjedočila je u Sarajevu 6. lipnja 2015. pred papom Franjom časna sestra Ljubica Šekerija.
http://www.rijaset.ba/images/stories/2minaVijesti/gluhabukovica.jpg
Naime, u „krčmu pogašenih svjetla“ gdje ima još uvijek nekih „soba“ u koje ne smije ući europska i svjetska civilizacija, okićena crnim zastavama i išarana napisima „Alah u ekber“, došao je Sveti Otac, papa Franjo. Iz Vječnog grada nije sa sobom donio povjerenu mu hrvatsku kraljevsku krunu Bosne i Hercegovine, ali je donio svjetlo istine koje je pred cijelim svijetom upalila časna sestra Ljubica, žrtva islamskog vjerskog terorizma. A to svjetlo istine stradanja katolika u muslimanskoj krvoločnoj isilovskoj agresiji, više se nikada ne smije ugasiti, jer je i Sveti Otac kazao dirnut tom istinom: „Narod koji zaboravlja svoju prošlost, nema pravo na budućnost“.
 
No, zbog te istine što je posvjedočila časna sestra koja je do svog zatočeništva u muslimanskom konclogoru u Gluhoj Bukovici radila na dobro svih beha naroda bez obzira na vjeru, pod tim svjetlom što ga upalila pred Svetim Otcom, svjetska zajednica bi morala tražiti novo,  pravedno uređenje Bosne i Herecgovine u kojem će i žrtva, hrvatski narod, biti svoj na svome. Zar se smije i pomisliti na zaborav te prošlosti, zar se više može, i s kojim razlozima, ignorirati hrvatsko pravo na jednakost i ravnopravnost sa druga dva beha naroda, nakon istine koju je u muslimanskom Sarajevu izrekla žrtva te prošlosti, časna sestra iz Družbe Kćeri Božje Ljubavi, Ljubica Šekerija.
 
„Na svetu Tereziju Avilsku, 15. listopada 1993. godine, oko jedanaest sati prije podne u travničku župnu kuću, u kojoj sam pripremala ručak za svećenike, upala su petorica naoružanih stranih ratnika. Prisili su me da pođem sa njima. Morala sam uz fizičku prisilu popeti se na kamion. Okruženje kamiona ispred župne kuće ćinili su Travničani nekršćani (Muslimani) koji su uz glasno smijanje i uz pljesak odobravali ponašanje stranih ratnika“. Stradalnička istina časne sestre Ljubice, koja je sa drugim tog dana zarobljenim Hrvatima, svećenicima završila u muslimanskom konclogoru za Hrvate u Gluhoj Bukovici, stradalnička je istina oko 15 tisuća hrvatskih žrtava, i 300 tisuća prognanih Hrvata u muslimanskoj agresiji vjerskog rata. „Smijali su se i pljeskali“ Muslimani i Muslimanke poniženju jedne časne sestre, što je bila njihova praksa ponašanja i ponižavanja prema zarobljenim civilima, ženama, djeci, vojnicima, časnim sestrama i svećenicima. A ono što se kasnije događalo sa tim zarobljenicima to se od sramote i nije moglo reći pred svijetom, ali se zna i zasigurno će doći za Hrvate bolja i sigurnija vremena kada će moći slobodno sve reći na svom i u svom entitetu unutar svjetske tvorevine Bosne i Hercegovine.
 
Konclogor u Gluhoj Bukovici, zlodjelo ratnog zločinca Alije Izetbegovića, zajedno sa cijelim prostorom Lašvanske doline, zapravo je „Srebrenica“ kroz koju su prošli, i kroz koju još uvijek prolaze Hrvati. Trebao je doći papa Franjo da bi se ta druga  beha Srebrenica u kojoj su Muslimani počinili i genocid i konfesiocid nad Hrvatima katolicima, ono što su Srbi počinili nad njima u Srebrenici, i poslije one što su Turci napravili u prvoj i uništili svaki trag katoličanstva, svijetu otkrila i pokazala. Tom otkrivenom istinom otkrila se i poznata činjenica kako se isilovski pokret stvarao i stvorio u Bosni i Hercegovini, nad Hrvatima usavršavao i usavršio svoje zločine koje danas ćine po Bliskom istoku.
 
Kao što su te džihadiste pomagali travnički Muslimani i Muslimanke „smijući se i pljeskajući im“, tako ih i danas pomaže, kao znak zahvale, bošnjačko vodstvo u njihovom entitetu Gornjoj Maoči. Gornja Maoča je zapravo isilovska država u Bosni i Hercegovini, koju je suizgrađivao i izgradio muslimanski narod koji je „pljeskao i smijao se“ džihadistima koji su se iživljavali nad časnom sestrom. Bosna i Hercegovina je morala nestati da bi na njenom teritoriju zaživjela Isilovska država. Gluha Bukovica je Auschwitz kojeg su stvorili Muslimani za kršćane na „europskoj periferiji“, koju je 6. lipnja 2015. posjetio papa Franjo i na kojem je mjestu svijetu otkrivena brutalnost muslimanskog vjerskog rata u Bosni i Hercegovini.
 

Vinko Đotlo

Ekskurzijski posjet pape Franje

 
 
Nitko slobodnouman više nije siguran smije li se papu uopće kritički komentirati, ipak je to papa, i kako je krenulo to bi kod nas uskoro mogao biti verbalni delikt. Brojni su oni koji su razočarani nastupom pape  u Sarajevu, ali šute kako ne bi stradali u stampedu obožavatelja i politikanta.
http://direct.avaz.ba/storage/2015/06/06/55728d6a-353c-471a-ac03-353fb0094cfb-djeca-docek-pape.jpg
Par dana iza posjeta pape Franje Bosni i Hercegovini, objektivna analiza korskih izjava zaljubljenika u papu dokazuje očevidno glroificiranje.  Zato što je na dan papinog posjeta sunce kao dukat sjalo, neki od svećenika su rekli: To je poklon od Boga. Da je nekim slučajem padala kiša, onda bi rekli: To su Božje suze kojima opominje sve nas u ovoj napaćenoj zemlji. Za nepovjerovat – zato što je papa u poluluk pognut naprijed – valjda zbog svakodnevnog nošenja teškog pastirskog križa – ovih dana neki stručni psihić čak je i to protumačio kao u svijetu još neviđenu poniznost i skromnost velikana?! Moja pokojna baka Marta bila je toliko pognuta da je u hodu nosom dodirivala zemlju i njušila tartufe pa se pitam zar ona po tom kriteriju nije bila još skromnija i poniznija od pape?! Okreni, obrni, zavrti  – kako god uzeli – kad želiš nešto uljepšati, onda u to ime možeš upregnuti čak i s neba padajuće sjekire.

 

Masovnom ushićenju papom „spontano“ su podlegle i šire mase, a ne samo po službenoj dužnosti pripadnici klera, politike i politikantstva. Naime, kad mediji o nekom budućem događaju tjednima prije sračunato u superlativima pišu, onda sve to dobije isti efekat kao i promidžbeni članci uoči koncerta poradi prodaje što većeg broja ulaznica neke pop-rock zvijezde. Tako napravljen umjetni delirij na samom koncertu dovede u ekstazu čak i onu publiku koja nikad ne sluša glazbu tog pjevača, niti kod kuće posjeduje makar jedan njegov CD. Na isti način papinom posjetu udostojili su se, ushićeno i samopromidžbeno, nazočiti čak i pripadnici nepapinskih naroda kojima je do papine poslanice koliko i do lanjskog snijega. Prije nego li papa u povratku sleti u Rim opet će oni nastaviti po staroj unitarističkoj, centralističkoj i secesionističkoj navici.
 
Jedan dio “obožavatelja” iz reda nepapinskog stada obratili su se papi tek kako bi mu nahvalili neke svoje svete pape. Tako je aktualni reis a.s. papi napisao otvoreno pismo u kojem do nebesa hvali humanost i dobrotu osvajača sultana El Fatiha koji je u ISIL-ovoskom pohodu na Vatikan prijevarom odsjekao glavu zadnjem kralju u BiH. Spomenuo je i blagodati vjerskih sloboda u okupacijsko-sužanjskoj Ahdnami, nakon koje je u BiH do temelja srušeno pestotinjak srednjovjekovnih katoličkih crkava i samostana. Njemu se pridružio i jedna njegov imam a.s. uputivši papi otvoreno pismo s veličanjem panislamističke karikature od turskog predsjednika Erdogana, koji je ujedno lider svih sunitskih muslimana na Balkanu.
 
Poradi propagande o „dobrom Bošnji“ predatori jednonacionalne multikulture na stadionu Koševo slikali su povezanu nanu Raziju koja je klicala papi jer ga više navodno voli nego li hodže pa se može pretpostaviti kako nedjeljom redovito ide na svetu misu. Ne znamo jesu li Sarajlije papi poklonile maketu crkve sv. Ante Padovanskog u Bihaću na koju su Ahdnamaši naslonili minaret i pretvorili je u džamiju, baš kao i u primjerima drugih petstotinjak srednjovjekovnih katoličkih crkava u BiH.
 
Na žalost, najveću korist od papinog posjeta imaju ugnjetavači Hrvata koji su svjetski šampioni u prodaji tzv. tolerancije i multikulture, ali samo pred uključenim kamerama i svjetskim facama. Dok dobronamjere političare iz Hrvatske primitivno marškaju kući, i prijete udaranjem po prstima, isti ti velikobosanski i velikobošnjački farizeji s jednakim žarom ljigavo se ulizuju moćnim svjetskim veličinama kojima prodaju vruću toleranciju u papiru za ponijeti kući. Kad posjet prođe, po svojem ustaljenom običaju, farizeji nastave dalje s ugnjetavanjem.
http://www.worldaffairsjournal.org/sites/default/files/styles/full_view/public/field/image/hp.02.12.13.Sarajevo.jpg
SARAJEVO DANAS - Jeruzalem od multikulture jedne nacije 
 
Papine ekumensko-vjerske poruke su standardno uopćene, univerzalne i vrijede za sve višenacionalne i višekofesionalne zemlje bremenite problemima. Tu se nema što zamjerit, ali zbog izlizanosti od silnog kurtoaznog ponavljanja, nema se čemu ni divit. Samo zbog već stotinama puta izrecitiranog ekumenskog stiha, naš inače prezauzeti papa, nije morao potegnuti na put čak u srednjevjekovno udaljenu BiH. Ionako istu tu poruku svake nedjelje čujemo s njegovog balkona u Vatikanu. Šteta velikog organizacijskog truda i uzalud potrošenog novca.
 
Ono malo što je rekao o politici komotno možemo nazvati površno jalovim. Zauvijek će faliti njegove poruke o stvarnom stanju u ovoj zemlji punoj suspregnute agresivnosti i otvorene mržnje. Iako je papa prvenstveno katolički vjerski poglavar, ne smijemo zaboraviti da je on ujedno i državnik države Vatikan pa ipak njegove političke poruke izrečene u Sarajevu nisu na razini odvažnog državnika.  Sračunato izrečene na način da se svide jednonacionalnoj i jednovjerskoj multikulturi Sarajeva, umjesto da se vodio istinom bez obzira koliko je ona u BiH ružna,  papa je sve izrečeno rekao tako da ništa konkretno ne kaže. Zar papa nije upućen da je iz BiH nestalo skoro 50 % njegovih katolika Hrvata? Kad u jednoj državi nestane polovica jednog konstutivnog naroda, i o tome se šuti, kako to drukčije nazvati nego li prešućenim genocidom?! Kardinal Vinko Puljić i banjalučki biskup Komarica tvrde da su papu detaljno inforimirali o završnoj fazi nestanaka katolika Hrvata u BiH pa se normalan čovjek pita, nije li šutnja poradi „viših interesa“ također sudjelovanje u zločinu?!
 
Što znači unaprjeđenje u multietnički i multikonfesionalni Jeruzalem baš onog centra u kojem je zločin nad Hrvatima u BiH planiran, naređen, proveden i još se provodi – ako ne otvorena podrška državi koja poradi hegemonizma jednog naroda, i secesije drugog, sustavno i kontinuirano uništava svoj treći konstitutivan narod? To što je papa žmireći rekao za Sarajevo da je “Jeruzalem” nagrada je Sarajevu za uspješno proveden kulturocid i etnocid nad nebošnjacima i nemuslimanima vidljiv na svakom kutu, u svakoj ulici, javnim poduzećima, TV institucijama, i sl.. Po toj logici, ako ćemo s prozora višekatnice brojati tornjeve crkava i džamija, onda je Jeruzalem i sarajevska blizankinja Banja Luka, dok – vidi čuda – to nisu svi oni veći gradići na Balkanu koji su stvarno multikulturalna središta kao npr. Orašje i Mostar?!
 
Nakon posjete pape tolerancija u bh „Jeruzalemu“ pokazala je svoje pravo ekstremističko lice na zadnjoj nogometnoj utakmici reprezentacija BiH i Izraela u kojem se, vidi paradoksa, nalazi stvarno multikulti Jerzualem. Dobre Bošnje bosanske i dobri Bosanci bošnjački, zaštićeni brojnim nasmijanim sarajevskim policajcima, masovno su klicali Hitleru, gazili i palili izraelsku, i zastavu uz mlataranje nacističkim simbolima uzvikivali – Ubij Židova! Cijeli stadion u Zenici zviždao je izraelskoj himni uz povike Palestina.
 
Isus je čudesno hodao po vodi a papa po crvenom tepihu 
 
Na susretu pape i političara neki od njih nisu se udostojili čak ni kurtoaznim pljeskom pozdraviti njegov govor. Ostali su kao duduk ukočeni s poluosmijehom koji normalni ljudi imaju tek kad ih stisnu tijesne cipele. Nije ni čudo. Čak i zakukuljene papine poruke o stradanjima upirale su prstom u njihov kalifat i Republiku u kojima je ubijeno i protjerano preko 90 % Hrvata! Danas u Posavini, umjesto pšenice i kukuruza, najzastupljenija poljoprivredna kultura je korov i visoka trava jer su vlasnici zemlje protjerani i nema je tko obrađivati. Ionako se plugom ne može zaorati, a da na površinu ne izlete ljudske kosti. Baš kao i u hrvatskim mjestima  u središnjoj Bosni i Uskoplju koja su u ratu okupirali bošnjačka vlast i vojska. Umjesto Hrvata u njihovim devastiranim kućama izraslo je visoko drveće čija krošnja je zamijenila porušene krovove. Ovako nakaradno sklepana dvodjelna Bosna i Hercegovina je slučajna država i najveća masovna grobnica hrvatskog naroda u čitavoj njegovoj povijesti. Zar počinjeno zlo nije dovoljan razlog zbog kojeg bi jedan takav autoritet kao što je papa morao adekvatno i konkretno reagirati?
 
Zašto je papa pri posjetu Bliskom Istoku mogao otvoreno govoriti o nestanku tamošnjih kršćana i zločinima nad njima, ili o pravu Palestinaca na svoju državu, dok se na drugoj strani ni rječju nije osvrnuo na nestajanje Hrvata katolika u BiH, njihovo legitimno pravo na vlastitu teritorijalnu jedinicu i institucionalnu ravnopravnost kao jedini garant opstojnosti?! Isus je po cijnu vlastitog života uvijek jasno i glasno bio na strani ugroženih pa je za očekivati isto i od njegovog ovozemaljskog namjesnika u liku pape.
 
Višestoljetna ženska crna odjeća
 
Zapamtio sam pokojnu majku koja je cijeli život nosila crninnu u kojoj je i umrla. Ovdje u BiH, na braniku kršćanstva i papinskog carstva, crna odjeća već je stoljećima  jedina odjevna nošnja na ožalošćenim Hrvaticama katolkinjama čije su muževe, sinove, braću, očeve i djedove ubijali svi mogući zlotvori koji su se smjenjivali jedan za drugim. Prvo su ih stoljećima ubijali Turci, zatim crveni komunistički fašisti, četničke i muslimanskobošnjačke ubojice, a danas bošnjačko-bosansko institucionalno nasilje uzurpirane države potpomognuto moćnim dijelom međunarodne zajednice. Kad su katolici Hrvati u Bosni i Hercegovini čuli za posjet pape Franje, povjerovali su kako dolazi ponajviše zbog njih – svojih vjernika – i njihove zaštite. Uzalud. Crnina je i daje ostala najčešća hrvatska odjevna boja. Papa je Hrvate katoliko spomenuo tek uzgred kao kad u ogromnom loncu punom graha pliva samo jedan komadić suhog rebra, tek da bi se jelo moglo nazvati grah sa suhim rebrima.
 
Papini papagaji
 
Sve one slatkorječive koji tvrde da nakon papinog posjeta ovdje nikad više neće ništa biti isto kao prije, a pri tomu misle na bogomdane pozitivne promjene, njih je već dan kasnije demantirala surova realnost. U BiH je sve isto kao jučer ili se već promijenilo na još lošije, kao npr. raspad koalicijske vlasti u Federaciji BiH zbog velikih apetita velikobošnjačke i velkobosanske hegemonističke politike. I dalje ova nasilna država ima dva privilegirana naroda i jedan obespravljeni u nestajanju.
http://zeportal.net/wp-content/uploads/2014/07/konu_buyuk_1.jpg
Hercegbosanske Hrvate čeka novi sultan iz Turske
 
Nakon što je Ivan Pavao II. 1997. bio prvi papa u posjetu BiH, među Hrvatima katolicima isti nerealni optimizam frcao je posvuda kao drveno iverje. I što se promijenilo nabolje?! Ništa! U nedostatku konkretnih političkih poruka sad se sveznalice natječu tko će više i bolje tumačiti sve ono što papa nije rekao a oni „pouzdano“ znaju što je mislio?! Iako u ovom tamnom vilajetu ni jedna svjetiljka ne može svijetlit ispada kako je u sarajevskoj tami vidljivo tko što misli ali ne i tko što čini.
 
Superman u bijelom
 
Samim tim što se rimski Superman u bijelom smilovao doći među Hrvate, njima bi vlastiti nestanak morao biti bezbolan i milost Božja. Nema svaki narod toliku sreću da mu u manje od dvadeset godina čak tri puta u posjet dođe adapter za bezbolni nestanak. Dugo pamćenje potvrđuje: Kroz čitavu povijest Papistan je Hrvatima u BiH bio i ostao tek razvikana mitska pomoć, i tu papa Franjo nije iznimka već ustaljeno pravilo.
 
Revijalno – eskurzijski posjet pape dokazuje da je najveća katolička religijska institucija mišlju, djelom, rječju i propustom amputirala glavnu poveznicu s vjernicima i pravdom. Turistička atrakcija od crnog i bijelog dima ne može više sakrit svoju secesiju od temljnih kršćanskih vrijednosti. U suprotnom Vatikan ne bi mogao tolerirati nasilnu politiku međunarodno-domaćih aktera koju u BiH na svojoj koži Hrvati osjećaju kao tešku nepravdu. Današnje kozmetičke promjene jezuitskog generala, isto kao i djelovanje njegovih prethodnika, ništa bitno neće promijeniti. On je samo strojovođa zastarjelog vlaka koji putuje davno zacrtanom rutom.
 
Naš dragi papa morao bi znati – umjesto u malom Ford Focusu provozati se u velikom Mercedesu, BMW-u ili Audiju manji je grijeh, i počinjena šteta, nego li štunja na uštrb istine o ugroženima koji su se ufali u njegovu pomoć kao u zadnju slamku spasa. Zasad se Hrvati u BiH spašavaju tako što jedan po jedan preko Save, Une i Biokova zauvijek odlaze iz svoje domovine iako u sadašnju nepodnošljivu situaciju nisu dospjeli jer su bili kukavice u obrambenom ratu već zato što su ucjenama prevareni za zelenim stolom. Ako ništa drugo, čak i najlošiji ishod po Hrvate ima u sebi i jedno dobro – Za razliku od Vatikana Hrvati u BiH samo sebe nose na duši. Za utjehu ostaje nam jedna pozitivna činjenica: Hrvatima u BiH veće pape od samog pape su etični hrvatski europarlamentarci koji se jedini ne libe reći istinu i javno obznaniti adresu s koje zlo dolazi.
 
Na kraju je ostala jedna dilema: Je li papa došao u Sarajevo zbog ugroženih katolika Hrvata ili su Hrvati masovno došli u Sarajevo zbog pape?! Oprosti nam pape ove istinite riči, možda ih nećeš razumit, jer Tvoj život pape na naše živote ne sliči.
 

Filip Antunović, www.poskok.info

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Ponedjeljak, 28/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1369 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević