Get Adobe Flash player
Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

Na redu je Plenković - da Pupovca smijeni ili...

Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

Na "aktualcu" gledala sam ponašanje jednog...

Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

Politički i sociokulturni uljez u HDZ     Sintagmu...

Vrdoljakova amerikanizacija školstva

Vrdoljakova amerikanizacija školstva

Izmišljamo školu za život po mjeri HNS-a....

Performans kao (ne)kažnjivo djelo

Performans kao (ne)kažnjivo djelo

Urednik časopisa "Informatologia Yugoslavica" i savjetnik Franka...

  • Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

    Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:16
  • Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

    Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:08
  • Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

    Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

    srijeda, 19. rujna 2018. 17:58
  • Vrdoljakova amerikanizacija školstva

    Vrdoljakova amerikanizacija školstva

    srijeda, 19. rujna 2018. 18:43
  • Performans kao (ne)kažnjivo djelo

    Performans kao (ne)kažnjivo djelo

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:05

Oslobađajuća presuda "šestorci" zadnji korak u ispravljanju političke štete počinjene u projektu detuđmanizacije

 
 
Tomislav Đonlić, povjesničar, profesor povijesti i doktorand, vanjski suradnik Hrvatskoga instituta za povijest u projektu „Ljudski gubitci u II. svjetskom ratu“, član obrane generala Slobodana Praljka u Hrvatskom slovu detaljno je komentirao situaciju oko šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata koji, pod optužbom za tzv. zločinački podhvat, čekaju pravosnažnu presudu Haaškog suda.
http://dalmatinskiportal.hr/sadrzaj/vijesti/velika/2015-05-15-12-11-6260-.jpg
• Gospodine Đonliću, dogovorili smo se da ćemo se u ovom razgovoru koncentrirati Vaš istraživački rad u obrani generala Slobodana Praljka. Imali ste čast i dobili ste povjerenje pripremiti s generalom knjigu: „Kratki povijesni pregled zla nad Hrvatskom“? Počeli ste sa Srednjim vijekom u Hrvatskoj. Napravili ste izbor iz povijesti i željeli objasniti kontekst zbivanja, razdoblja u kojima je Hrvatskoj naneseno najviše zla?
- Temeljno polazište haškog tužiteljstva od osnutka suda bilo je kako su glavni krivci za izbijanje rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pretjerano bujanje nacionalizma - podjednako hrvatskog, srpskog i bošnjačkog - i lideri tih naroda koji su potpirivali taj nacionalizam. U tom kontekstu položaj hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana bio je promatran s „idealtipske pozicije upravljača povijesti“ koji je imao plan za pripojenje dijelova Bosne i Hercegovine Hrvatskoj dok su osobe obuhvaćene optužnicom smatrane pukim izvršiteljima navodnoga plana, što ni približno ne odgovara činjenicama. Nadalje, optužnica je polazila iz perspektive potpuno uređenog društva dok je stvarnost bila sasvim drugačija. Hrvatska se u tom trenutku grčevito borila protiv velikosrpske agresije i za međunarodno priznanje kako vlastito tako i Bosne i Hercegovine. U pravno-političkom smislu tek se konstituirala a već je bila izvrgnuta bjesomučnoj agresiji s preko 1/3 okupiranog teritorija, bez ustrojene vojske, bez naoružanja i pod embargom. Uviđajući to temeljno nerazumjevanje povijesnog konteksta događaja general Praljak je, između ostaloga, inzistirao na uvođenju povijesnog kriterija kao ključnog za razumijevanje događaja. Zbog toga je želio prikazati kako, barem kada je riječ o hrvatskoj strani, nema govora o nikakvom nacionalizmu imperijalnog tipa nego se isključivo može govoriti o intuitivnoj obrani hrvatskog naroda, kao i mnogo puta u hrvatskoj povijesti, i to zbog pretrpljene agresije.  
 
• Željeli ste naglasiti kako je sudbina malobrojnih naroda takva da su kroz cijelu svoju povijest izloženi različitim oblicima imperijalizma i hegemonije brojnijih naroda. Kao i da se nacionalni osjećaj kod malobrojnih naroda ispoljava kroz borbu za vlastiti identitet, jezik, kulturu i običaje, borbu za opstanak. Međutim, kao da velik broj hrvatskih građana nije shvatio krucijalnu važnost projekta stvaranja neovisne hrvatske države. Je li tome tako ili je taj broj puno manji ali vladavina političkih elita ostavlja takav dojam, u sprezi s medijima?
- Imati svoju državu s političkog, pravnog, ekonomskog i drugih aspekata veliko je i izuzetno djelo. U svijetu postoje brojniji narodi koji imaju dulju povijest i tradiciju a nemaju svoju državu. Zbog toga tu činjenicu treba posebno respektirati kao i zbog toga što je 15000 ljudi položilo najvrijednije što su imali - a to je - svoj život su dali za Domovinu. Državu treba kontinuirano i  uporno dalje izgrađivati dok, kao narod, ne bismo smjeli zapadati u apatiju. Stvaranjem države zapravo smo stvorili okvir za izgradnju boljeg, prosperitetnijeg i sretnijeg društva nas i naše djece. To je veliko djelo koje je ostvareno zaslugom hrvatskih branitelja, osobito onih poginulih, i pod vodstvom predsjednika Tuđmana. Nitko im to ne može i neće oduzeti. Da, u pravu ste, bilo je i onih koji nisu željeli samostalnu Hrvatsku kao što i danas ima onih koji su ravnodušni na današnje stanje. Ima također i onih kojima ne smeta paljenje hrvatske zastave dok istovremeno jedva čekaju prijavljivati hrvatske navijače zbog izgreda priželjkujući sankcije, ali ne bi se na njih osvrtao.
 
Iako je general Praljak obavio posao za nekoliko instituta i to na različitim područjima, njegove knjige kao da nisu dobrodošle niti u Hrvatskoj. Prvostupanjska presuda mogla bi imati dugoročne posljedice na Republiku Hratsku, s obzirom na navode iz optužnice i izrečenu formulaciju u udruženom zločinačkom pothvatu?
- Uvjeren sam da će doći vrijeme kada će njegove knjige biti itekako dobrodošle i kada će se itekako čitati. U njegovim su knjigama, uz različite komentare i ekspertize stručnjaka, objavljene i preslike dokumenata. Kada padnu sve konstrukcije koje su utemeljene na iskonstruiranim dokazima, pretpostavkama i političkim krivotvorinama o navodnoj dvostrukoj liniji zapovijedanja tada će se i medijska i pravosudna slika o ratu u BiH temeljiti na činjenicama i dokumentima. To će biti vrijeme kada će se tražiti Praljkove knjige. Analizirajući optužnicu i prvostupanjsku presudu protiv političkog i vojnog vodstva Herceg Bosne lako se može utvrditi da je ona utemeljena na tzv. krimenu "zločinačkog pothvata", uostalom jednako kao i optužnica protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka. Posljedica je to djelovanja Haaškoga Tužiteljstva u mandatu Carle del Ponte, koje je očito imalo za cilj rasporediti političku i vojnu odgovornost za ratove nastale na prostoru bivše Jugoslavije i ujedno umanjiti odgovornost jedinog stvarnog agresora - velikosrpskog. Godinama nakon odmaka vidimo da je većina optužnica iz tog razdoblja odbačena pred sudom, kako ona protiv hrvatskih generala tako i optužnice protiv određenih zapovjednika Armije BiH. Stoga, osobno sam sklon vjerovanju da će i ova optužnica teško proći provjeru na drugom stupnju i da će također, barem u onom zajedničkom dijelu, biti odbačena.
 
• U posljednje vrijeme u javnost sve više dolaze informacije o tome kako bošnjačka strana na temelju prvostupanjske presude Haaškog suda pokušava sustavno kriminalizirati HVO i hrvatski narod u BiH. Kako na to gledate?
- Prema informacijama dostupnim u medijima tužiteljstvo u Sarajevu pokrenulo je čitav niz izvida protiv časnika HV-a i HVO-a. Ta činjenica omogućuje sarajevskom tužiteljstvo da, na temelju sporazuma o suradnji kojega su potpisali s bivšim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, ostvari uvid u arhiv HV-a i dio arhiva HVO-a koji se nalazi u Zagrebu i koji je ranije bio teško dostupan obranama optuženika u Haagu. Sudeći prema tvrdnjama koje pristižu iz BiH, ti izvidi i optužni prijedlozi zahvaćaju znatno šire od pojedinih ratnih događaja i eventualnih kaznenih djela. Sve to ukazuje na moguće skrivene namjere i ostvarivanje dvostrukog cilja, prvo - doći u posjed što većeg broja arhivskih dokumenata u vlasništvu Republike Hrvatske i drugo - stvoriti daljnje pretpostavke za nastavak političke majorizacije hrvatskog naroda u BiH. U tom kontekstu može se promatrati i nedavni pritisci prema stradalničkoj populaciji HVO-a.
 
• Zašto hrvatska država nije pružila punu potporu obrani šestorice hercegbosanskih Hrvata i odakle takav odnos prema knjigama prepunim dokumenata, koje su obrana i državne politike i državnoga vrha?
- To je zapravo činjenica koja bi nas sve zajedno trebala itekako zabrinuti. Kada je u pitanju optužnica i prvostupanjska presuda protiv vojnog i političkog vodstva HR-a Herceg Bosne, moramo biti svjesni kako je Republika Hrvatska označena kao agresor u međunarodnom sukobu. Ukoliko takva kvalifikacija ostane i u drugostupanjskoj presudi to može imati dalekosežne političke, pravne i ekonomske posljedice. Zbog toga je zastrašujuća šutnja i indiferentnost hrvatskih vlasti prema tome procesu. To mogu protumačiti jedino kao svojevrsni nastavak politike detuđmanizacije, odnosno nastavkom obračuna s političkom ostavštinom prvog hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana. Da bi s tom politikom razračunali najprije je bilo potrebno kriminalizirali prvog hrvatskog predsjednika preko optužnica o zločinačkim pothvatima prema pobunjenim Srbima i  bosanskim Muslimanima. Tako je i Republika Hrvatska bila optužena za etničko čišćenje Srba i za međunarodni ratni sukob u BiH i etničko čišćenje bosanskih Muslimana. Upravo zbog toga nitko ne treba biti iznenađen što hrvatske vlasti nisu financirale obranu šestorice haških i što je izostala logistička potpora države u pripremi obrane. Paralelno s tim, mediji su sustavno širili teze o navodnom enormnom bogatstvu haških optuženika ali i braniteljske populacije općenito. Kao što znamo, pozitivne promjene na hrvatskoj političkoj sceni krenule su upravo od onoga trenutka kada je srušena haška optužnica u predmetu Gotovina i Markač. To je bio ujedno kraj one politike koja je velikosrpsku agresiju na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu nazivala "ratnim sukobima konglomerata loših politika  u regionu" ocjenjujući kako su svi jednako krivi. Vjerujući kako će u konačnici doći do oslobađajuće presude nekadašnjeg vojno-političkog vodstva HZ Herceg Bosne, smatram kako bi to bio i zadnji korak u ispravljanju pogrješki počinjenih u tzv. projektu detuđmanizacije koji je na hrvatsku političku scenu inauguriran 2000. godine.
 
• Molimo, ukratko navedite glavne teze, uzroke napada Armije BiH na HVO i Hrvate u BiH?
- Kada se govori o bošnjačko-hrvatskom sukobu u BiH često se polazi od sasvim pogrješnih premisa. Najčešće se govori kako su glavni uzročnici ratnog sukoba u BiH između HVO-a i ABiH hrvatski nacionalizam ili projekt stvaranja velike Hrvatske. U vođenju ratova uvijek su bili i ostali ključni politički i strateški interesi, pa je tako bilo i u ratnom sukobu u BiH. Da bi sagledali ukupni kontekst i uzročnike bošnjačko-hrvatskog sukoba, u prvom redu, moramo biti svjesni činjenice kako je tome sukobu prethodila velikosrpska agresija na Hrvatsku i etničko čišćenje nesrpskog stanovništva na skoro 2/3 prostora BiH. Posljedica takvog stanja je migracija velikog broja stanovnika, uglavnom Bošnjaka, na prostore u središnjoj Bosni, Hercegovini i jugu Hrvatske. Ako se izgubi ta šira slika iz vida, što je u Hrvatskoj uglavnom slučaj, onda se lako događa da se svjesno ili nesvjesno zamjenjuju teze pa se ono što je posljedica proglasi uzrokom a uzrok posljedicom ili se neki sporedni događaj proglasi sudbonosnim a presudni se događaji prešute. Logično se sada postavlja pitanje kome bi od tadašnjeg političkog vodstva u Republici Hrvatskoj i HZ Herceg Bosni odgovarao sukob s Bošnjacima u okolnostima otvorene velikosrpske agresije. Potpuno je nelogično, pa čak i besmisleno, da bi itko razuman planirao takav sukob i da bi u vrijeme toga sukoba na sebe preuzeo skrb o nekoliko stotina tisuća prognanika, zbrinjavanju i liječenju ranjenika ili naoružavanju vojne komponente ABiH. Sve to su Republika Hrvatska i hrvatski narod u BiH činili, pa i sam general Praljak, riskirajući vlastiti život.
 
• Kako je do sukoba između HVO-a i Armije BiH uopće došlo?
- Kad je u pitanju bošnjačko-hrvatski sukob zagovornik sam teze da u ovom slučaju treba razlikovati uzroke i povod tog sukoba. Uzroke sukoba treba tražiti i u različitim pogledima političkih predstavnika bosanskih Muslimana i Hrvata na budućnost BiH, koje uostalom imamo i dan danas. Dok Hrvati uglavnom na BiH gledaju kao federalnu državu tri ravnopravna naroda s tri razine vlasti, bošnjački političari su zagovornici unitarne, odnosno centralizirane BiH.  Zahvaljujući danas dostupnoj arhivskoj građi vidljivo je da je i unatoč odrednicama Carrington-Cutillierovog plana, koji je bio uvjet za međunarodno priznanje BiH, tadašnje bošnjačko političko vodstvo definiralo ključne točke strateškog plana o budućnosti BiH. Zahvaljujući tim pokazateljima danas znamo da je bošnjački politički vrh pred Armiju BiH stavio dvije zadaće koje su u konačnici dovele do bošnjačko hrvatskog sukoba. U prvom redu to je uspostava potpunog nadzora nad zemljopisnim središtem BiH - prostorom središnje Bosne i ostvarivanje preduvjeta za izlazak na Jadransko more, odnosno ostvarivanje punog komunikacijskog nadzora na tzv. neretvanskom pravcu, odnosno dolinom rijeka Neretve i Bosne.  Upravo na tom prostoru bili su  smješteni i  ključni objekti namjenske proizvodnje nekadašnje JNA - Bratstvo u Travniku, Slavko Rodić u Bugojnu, Vitezit u Vitetu, Igman u Konjicu, Soko u Mostaru, koje su od travnja 1992. godine bile pod nadzorom HVO-a zbog čega je ABiH započela s operacijom Neretva 93. koja je imala za cilj prodrijeti dolinom Neretve i upravo na tom pravcu događali su se veliki zločini ABiH.
 
• Gdje onda vidite povod za izbijanje bošnjačko-hrvatskog ratnog sukoba?
- Moje je mišljenje kako povod bošnjačko-hrvatskog sukoba treba tražiti u prvotnom pristanku i kasnijem neprovođenju tzv. Vance-Owenovog plana iz siječnja 1993. godine. Riječ je o planu koji je predviđao decentralizirani ustoj BiH u deset provincija. Spomenuti plan su prihvatila vodstva Hrvata i Bošnjaka, a odbili predstavnici Srba. Međutim, nedugo nakon početka implementiranja ovog sporazuma došlo je do opstrukcije s bošnjačke strane jer se jedna skupina oficira Armije BiH otvoreno usprotivila provedbi, što je vidljivo iz nekih danas dostupnih dokumenta. Je li u tom slučaju riječ o aktivnostima koordiniranim s bošnjačkim političkim vodstvom, nekim drugim, ili je moguće riječ o svojevrsnom državnom udaru teško je iz ove pozicije kazati. Međutim, činjenice govore da nakon toga dolazi do gomilanja snaga Armije BiH i HVO-a na komunikacijskom pravcu koji povezuje Hercegovinu i središnju Bosnu što prate i pokušaji presjecanja odnosno usitnjavanja hrvatskih enklava u središnjoj Bosni. Iako su se pojedinačni izgredi znali događati i ranije do otvorenog sukoba dolazi tek nakon potpisivanja ovog plana i to u Uskoplju gdje u napadu sudjeluju 17. brigada Armije BiH iz Gornjeg Vakufa i 305. brigada ABiH iz Jajca. Sve to pokazatelj je kako je GŠ Armije BiH i te kako bio upućen u taj događaj, a mjesto i vrijeme napada su više nego interesantni.
 
Knjiga Činjenica donosi  i popis (opis) zločina koje su članovi Armije BiH (muslimanskih snaga) počinile nad Hrvatima u BiH u razdoblju 1991.-1995. S prikazima područja, zemljovidima, imenima, i ponekim fotografijama žrtava odnosno leševa. Zar to nisu mjerodavni sudski materijali odnosno dokazi? Hoće li ih Haaški sud uzeti u obzir kao relevantne, možete li to uopće predvidjeti?
- U sudskom procesu šestorki sudi se po točkama optužnice. Svi dokumenti koji su objavljeni u knjigama zajedno sa brojnim neobjavljenim dokumentima dio su sudskog spisa pa je za pretpostaviti i nadati se kako će ih sudsko vijeće u drugostupanjskom procesu razmotriti i proučiti. Činjenica je kako je haško tužiteljstvo imalo čudne kriterije u podizanju optužnica protiv HVO-a i Armije BiH. Naime, kao ključni kriterij u optužnicama uzet je kriterij zapovjedne odgovornosti. Od visokorangiranih zapovjednika Armije BiH nitko nije osuđen po zapovjednoj odgovornosti za najveće zločine protiv Hrvata (Trusine, Grabovica, Križančevo selo, Buhine kuće, Uzdol...) dok s druge strane u pravilu zapovjedna odgovornost vodi do najviših vojnih i političkih dužnosnika BiH Hrvata pa čak i do predsjednika Tuđmana i ministra Šuška što vidimo iz prvostupanjske presude. Možda tu nepravdu isprave sudovi u Bosni i Hercegovini ali sudeći prema aktivnostima tamošnjeg tužiteljstva ista se praksa nastavlja. Izgleda kako se tužiteljstvo BiH kao i haško tužiteljstvo specijalizirali samo za istrage nad najvišim vojno političkim dužnosnicima hrvatskog naroda u BiH dok istovremeno na meti istraga su samo vojnici, dočasnici i niži časnici AbiH, odnosno neposredni počinitelji.
 
• Posebna je tema kulturocid koji je počinjen u BiH, osobito nad sakralnim objektima Katoličke crkve i drugim religijskim objektima u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata 1991.-1995. To je General sve obradio u svojim knjigama dok je rušenje Starog mosta posebna priča. Kakve su Vaše spoznaje o tome?
- Kulturocid koji je počinjen u Bosni i Hercegovini, osobito razaranje katoličkih crkava zaista je bio strašan. Samo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji uništeno je 290 crkava. To je zapravo dokaz koji najbolje svjedoči kako se u ratu u Bosni htjelo izbrisati katolički identitet hrvatskog naroda, što mnogi vide kao otvoren pokušaj islamizacije tog prostora. Slično je bilo i na drugim područjima Bosne i Hercegovine. Što se tiče Starog mosta njega je general Praljak dao zaštititi a ne razoriti. Naime, u tijeku najžešćih razaranja Mostara od strane JNA general je Praljak zapovjedio da se most zaštiti pa je bio obložen daskama. To je i spriječilo njegovo rušenje dok su ostali mostovi bili razoreni, od čega su tri bila kulturna baština iz razdoblja austrougarske. Kasnije u hrvatsko-bošnjačkom sukobu most je bio pod kontrolom bošnjačkih snaga da bi 9. studenoga 1993. godine, na dan primopredaje dužnosti, most bio srušen. Neovisno stručno vještačenje utvrdilo je kako most nije srušen tenkovskom granatom nego je srušen eksplozivnom napravom. Važno je napomenuti da HVO tada nije imao mogućnost pristupa mostu te da je prostor s obadvije strane mosta tada nadzirala Armija BiH. Sve to potvrđuju i televizijske snimke TV ŐRF na kojima se jasno vidi vodeni stup koji nastaje uslijed eksplozije detonirajućeg štapina, jednako kao i eksplozija u donjem lijevom uglu mosta nakon čega se most počima urušavati. Sve to upućuje na niz kontroverzi i navodi na zaključak kako je rušenje Starog mosta bilo izrežirano u propagandne svrhe s ciljem kompromitacije HVO-a i samoga generala Slobodana Praljka.
 

Dubravka Vidak, Hrvatsko slovo

Nova inicijativa nudi nadu za BiH, na političarima je da ju iskoriste

 
 
Iako na određenoj političkoj distanci, predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora (HNS) Božo Ljubić vrlo precizno analizira stanje krize, nove nesporazume, zaostajanje za Europom, odlazak mladih. Dogovor vidi u međusobnom priznanju i primjeni nove formule temeljene na ZAVNOBiH-u kojoj su najveći rušitelji upravo oni koji je najviše zagovaraju.
http://www.vecernji.ba/media/cache/98/ac/98ac05d4ec000c10f4ea2d8a76010c7e.jpg
• Gospodine Ljubiću, običavate reći da je vrijeme krize jedina trajna kategorija u BiH posljednja dva desetljeća, ali ne čini li vam se da u posljednjih godinu dana sve prijeti otklizati u ponor, za početak u socijalne nemire?
- Da, politička kriza je permanentno stanje u Bosni i Hercegovini od Daytona do danas, a ona samo s vremena na vrijeme eskalira i uzima različite forme. Dok je uplitanje međunarodnog čimbenika bilo izraženije i financijske intervencije u vidu donacija i povoljnih kredita (uglavnom IDA kredita Svjetske banke) bile prisutne, održavao se privid funkcioniranja i socijalne sigurnosti. Sada nastupa ‘trenutak istine’ i na vidjelo izlaze sve nekoherentnosti ovakvog političkog sustava, zapravo sve ovo što se sada događa i što prijeti da se pogorša su samo indikatori nemogućnosti ovako ustrojene države.
 
• U političkim kuloarima spominje se bosanska jesen?!
- Socijalno stanje, a još više osjećaj besperspektivnosti odavno su prešli prag društvene tolerancije i ne bi bilo nikakvo iznenađenje da se ponovno suočimo s izrazima socijalnog nezadovoljstva. Ono što ne bismo smjeli sebi dopustiti je uništavanje javne ili privatne imovine, čega je bilo u veljači prošle godine. Naime, neki zazivaju ‘bosansku jesen’ nadajući se da bi mogli realizirati ono što ne mogu na izborima ili pak kao priliku za realizaciju nekih nerealiziranih i nerealnih političkih ciljeva i projekata. Ti i takvi manipulatori su zapravo prošle godine ‘ukrali’ ljudima demonstracije i preokrenuli ih u rušenje institucija s namjerom ‘izvoza revolucije’… To svakako treba izbjeći, a najbolji način je da se konačno sastavi funkcionirajuća parlamentarna većina i počne s rješavanjem gorućih ekonomskih i socijalnih pitanja.
 
• Državno Vijeće ministara je talac nestabilnih većina u entitetima, entiteti, pak, pred financijskim kolapsom, tu je i kriza vlasti. Zar treba imati razloga za optimizam?
- Vi ste, ovim pitanjem, možda i nehotice (a možda i ne), razotkrili srž problema u Bosni i Hercegovini, ali i put rješenja. Naime, Vijeće ministara je dizajnirano i funkcionira upravo tako kako bi Bosna i Hercegovina trebala biti dizajnirana. Paritet tri konstitutivna naroda u sastavu, predstavnik ‘ostalih’ i praktički konsenzus u odlučivanju. Nedavno sam, razgovarajući s jednim visokim diplomatom jedne, kako za BiH tako i svjetski, vrlo relevantne članice međunarodne zajednice, obrazlagao prijedlog iz Deklaracije Hrvatskog narodnog sabora da bi, između ostalog, slična pravila u donošenju odluka koja vrijede za Vijeće ministara trebalo ugraditi u izmjene Zakona o vladama entiteta. On je reagirao protupitanjem: ‘a zar to ne bi bilo još više blokada?’. Ne, rekao sam, upravo suprotno jer je Vijeće ministara od početka do danas najučinkovitija i najmanje konfliktna multietnička institucija u Bosni i Hercegovini. Naime, svjesni da nitko nikoga ne može majorizirati ni marginalizirati, energija se troši na dolazak do rješenja dogovorom i kompromisom.
 
• Kako ocjenjujete ponašanje DF-a koji ucjenjuje federalnu vlast poput Živka Budimira iz prošlog sastava?!
- DF se nakon posljednjih izbora pokazao jednako remetilačkim čimbenikom kao što je to bila njihova “majka partija” u prošlom mandatu. Uz to, oni su se pokazali kao nezreo i nedorastao partner s obzirom na probleme koje treba rješavati. Zapravo, njihova politika općenito se pokazala inkompatibilnom samom konceptu, karakteru i duhu jedino moguće Bosne i Hercegovine, tj. države tri konstitutivna naroda. Oni koji se tako glasno pozivaju na ZAVNOBiH negiranjem i samog koncepta konstitutivnosti naroda protive se osnovnim postulatima ZAVNOBiH-a koji su BiH definirali onom čuvenom sintagmom ‘ni hrvatska, ni muslimanska ni srpska, već i hrvatska i muslimanska i srpska’. Sada su oni najodgovorniji za ovu krizu institucija FBiH. Jedino što sada trebaju učiniti je da se povuku iz svih institucija, uključujući i potpredsjednika Federacije i Vijeće ministara i da otvore prostor onima koji hoće i mogu preuzeti odgovornost. U suprotnom, ne mogu izbjeći karakterizaciju da je zapravo njihov cilj partijski interes po cijenu štetočinstva na račun države i građana.
 
• Previše vjere i nade u BiH usmjerava se prema reformskim agendama, europskim putevima... Sve izgleda nestvarno, nedohvatljivo, domaći političari pričaju jedno, Europa govori drugo. Vidite li zajednički nazivnik svih ovih napora, da ne govorim kako se primijeti snaga SAD-a iza ovih procesa?!
- Bez obzira na česte i opravdane kritike odnosa međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, iluzorno je očekivati da Europi bude više stalo do napretka Bosne i Hercegovine nego nama. EU je posljednje dvije-tri godine uložila veliki diplomatski napor i sredstva na približavanju BiH EU. Najprije oko provedbe odluke Europskog suda za ljudska prava glede slučaja ‘Sejdić-Finci’. Nije išlo zato što neki od domaćih partnera nisu bili spremni prihvatiti da i konstitutivni narodi trebaju biti ravnopravni kad je izbor članova Predsjedništva u pitanju. Sada EU nudi drugu priliku kroz jedan drugačiji redoslijed prioriteta ne odustajući od ustavnih promjena koje se moraju dogoditi tijekom procesa priključenja BiH u EU. Kakve promjene zagovaraju, rekli su Rezolucijom Europskog parlamenta. Zato stranke Hrvatskog narodnog sabora snažno zagovaraju Reformsku agendu i ubrzano približavanje Bosne i Hercegovine EU i NATO. Pa ako možda trenutačno i nemamo partnera u provedbi ove agende, nedavno smo sa sjednice Glavnog vijeća uputili poziv svim članovima HNS-a i zakonodavnoj i izvršnoj vlasti da sami preuzmu inicijativu u pripremanju prijedloga.
 
• Ne svodi li se i priča o europskim reformama, ta glazura, na temeljnu formu, zahtjev za rasprodajom energetskih, telekomunikacijskih i drugih resursa...?
- Ne bih se mogao s time složiti. Pogrešno bi bilo Reformsku agendu svoditi samo na ‘privatizaciju u energetici i telekomunikacijama“, ona zadire u samu dubinu naših problema i dubioza i ako bi se provela, nepovratno bi nas dovela u jedan kanal koji vodi prema EU iz kojega nas ne bi mogle izbaciti ni one politike kojima ne odgovaraju EU standardi. Što se tiče privatizacija, privatizacije operacija u energetici, telekomunikacijama (i ne samo u njima) je nešto što su učinile sve prosperitetne tržišne demokracije. To, međutim, treba strogo odvojiti od rasprodaje resursa. Ja sam uvijek za to da infrastruktura ostaje u vlasništvu države, pa kad je u pitanju energetika, onda prijenosna mreža mora ostati u vlasništvu države, u proizvodnji zagovaram privatno-javno partnerstvo ili u najgorem slučaju vremenski ograničenu koncesiju. Kad su u pitanju komunikacije, mreža optičkih kabela treba ostati u vlasništvu države itd. Ja mogu s punim kredibilitetom jamčiti da politika stranaka HNS-a snažno podržava ovu agendu, svjesni da svakim danom trajanja ove krize, svakim danom odgađanja EU integracija, deseci Hrvata, koji su personalno građani i EU, odlaze iz Bosne i Hercegovine. Produbljivanjem krize i prijeteći kaos će motivirati i ostale koji nemaju tako dobru opciju kao Hrvati da bježe iz takve države. Reformska agenda u ekonomsko-socijalnoj sferi također korespondira sa stajalištima iz Deklaracije HNS-a.
 
• Političke reforme, ustavne promjene izbornog zakonodavstva pale su u drugi plan. Jesu li zbog toga sadašnje reforme osuđene na propast?
- Zapravo, ako ćemo pravo, sada je sve u drugom planu osim toga kako sastaviti funkcionirajuću vlast. Nebrojeno puta sam rekao što to znači i da je jedino rješenje za samoodrživu i stabilnu Bosnu u Hercegovinu u korjenitoj reformi Ustava, a onda, slijedom toga, i Izbornog zakona. Imam dojam da su toga svjesni i naši glavni partneri iz međunarodne zajednice.
 
• Stranke HNS-a i HDZ-a BiH ušle su u vlast, ali temeljnog pomaka u popravljanju hrvatske pozicije i nema. Je li ‘posao’ HNS-a BiH i stranaka završen ovim činom, ulaskom u vlast i preuzimanjem fotelja?
- To se ne bi nikako smjelo dogoditi, svjestan takve opasnosti, u svom govoru na 6. zasjedanju HNS upozorio sam sve nas sljedećim riječima: “…Mi ne smijemo ponoviti pogreške iz prošlosti kada je aktivnost Hrvatskog narodnog sabora zamrznuta nakon što smo se riješili Vlade alijanse. Činjenicom da su legitimno izabrani hrvatski predstavnici zauzeli ili će zauzeti mjesta ustavima predviđena za Hrvate, hrvatsko pitanje nije riješeno. Tek su stvoreni uvjeti da se počne rješavati, pogotovu ako tome dodamo nove povoljne elemente, članstvo Hrvatske u EU i NATO te otvorena vrata Bosni i Hercegovini za iste integracije”.
Stoga sam na nedavnom zajedničkom sastanku članova Predsjedništva HNS-a, članova Glavnog vijeća i nositelja zakonodavne i izvršne vlasti od razine županija pa sve do Vijeća ministara, čiji je cilj bio da sami sebi posvijestimo što je nama HNS i što bi trebao biti, da parafraziram, rekao i ovo: Misija HNS-a je izboriti se za jednakopravnu hrvatsku poziciju u stabilnoj i prosperitetnoj Bosni i Hercegovini, članici EU i NATO. Stoga, svoj mandat nikako ne smijemo shvatiti ni ograničiti na onu rutinu koju od nas traži program rada, već biti svjesni da ima nešto što nadilazi naše mandate pa i naše živote, a to je obrana narodnog subjektiviteta. To konkretno znači trasirati put do ‘hrvatskog entiteta’ na način da to realizira težnje svih Hrvata bez obzira gdje žive u Bosni i Hercegovini. Entiteta koji će imati tri dimenzije, teritorijalnu federalnu jedinicu s hrvatskom većinom s diskontinuitetom teritorija, paritet tamo gdje je predviđeno nacionalno predstavljanje (Predsjedništvo, Vijeće ministara PS BiH…), a instrumente zaštite u institucijama koje su sastavljene po proporcionalnom principu (vlade federalnih jedinica npr.), te neteritorijalnu autonomiju tamo gdje će Hrvati biti manjinski zastupljeni. Takvu državu bi kao cjelinu mogli smatrati i hrvatskim entitetom. Ovdje bih dodao da to što tražimo za sebe, trebaju uživati i ostali konstitutivni narodi i svi građani. Da parafraziram ZAVNOBiH “Bosna i Hercegovina i hrvatski, i srpski i bošnjački entitet”. Nadalje, podsjetio sam sve nas da smo mi danas na ovim mjestima temeljem žrtava naših predaka kroz povijest, uključujući i Domovinski rat, temeljem frustracija i očekivanja koje su iskazane podrškom listi HNS-a i nikako naše mandate ne smijemo potrošiti uzalud. S istim ciljem smo uputili svim dužnosnicima HNS-a u organima izvršne i zakonodavne vlasti entiteta i države zaključke s posljednjeg zasjedanja Glavnog vijeća u kojima još jednom aktualiziramo stajališta iz Deklaracije koja se tiču promjena Ustava i Izbornog zakona.
 
• Primjetno je da se HDZ nije odrekao nijedne pozicije u izvršnoj vlasti ‘zarad’ HNS-a BiH pa bez obzira kolika bila snaga i značaj ove stranke?
- Bilo bi beskorisno, čak i kontraproduktivno, to sada problematizirati iz više razloga. Tek je završena prva faza imenovanja na ministarske pozicije, a u tijeku su izbori i imenovanja u javnim poduzećima i agencijama i smatram kako je razumno očekivati da se uključi ono najkvalitetnije čime kadrovski potencijal HNS-a raspolaže. Nadalje, u okviru 12 odjela Glavnog vijeća HNS-a je također otvoren prostor za uključenje stručnjaka iz različitih sfera, različitih stranaka te nestranačkih osoba, i to već danas vidimo u svim odjelima čije je konstituiranje već završeno ili je u tijeku. Odlukama Sabora i Predsjedništva u sljedećem mandatnom razdoblju aktivnosti HNS-a će se odvijati najvećim dijelom preko Glavnog vijeća čiji program, potvrđen od Predsjedništva HNS-a, treba predstavljati strateški okvir za djelovanje svih članova HNS-a u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Slažem se da je važna i percepcija HNS-a, kako od članica tako i u javnosti, ali ako se budemo ponašali kako smo se dogovorili, onda za ishod nije od presudne važnosti iz kojih su stranaka ministri ili zastupnici. Sud javnosti ćemo vidjeti prilikom sljedećih izbora.
 
• Veliki broj ljudi, i to vrlo čest primjer su cijele obitelji, odlazi iz BiH. Događa se novi val, osobito među Hrvatima. Ima li hrvatska politika, pamet, Crkva, odgovor na ove negativne trendove?
- Trend o kojem govorite zabrinjava. S druge strane, nema nitko moralno pravo sugerirati mladim ljudima da čekaju godinama na posao, zasnivanje braka i podizanje obitelji dok im biološki sat otkucava. Uvjeren sam da svi spomenuti traže odgovor, što naravno nije lako u zemlji koja zapravo po svom kapacitetu nije država. Ono što HNS radi je izgradnjom institucija omogućiti investiranje i zapošljavanje i ubrzano stvarati uvjete da ljudi nemaju potrebe ići vani, a oni koji su otišli da se vrate. Bez obzira što se mi danas suočavamo s odljevom koji ima značajke egzodusa, nadam se da to nije put bez povratka jer oni danas ostaju u EU gdje je i Hrvatska, a ne odlaze u prekooceanske zemlje. Nadam se da će Hrvati koji danas odlaze u Njemačku, Irsku, Belgiju…, otići da se educiraju ili da zarade i onda se vrate kao investitori i poduzetnici.
 
• Nedavno je hrvatski premijer Zoran Milanović osudio političke optužnice koje stižu iz BiH kojima se ponovno spominje zajednički zločinački pothvat, sustavni progon... Zašto to nismo čuli ni od jednoga političara iz BiH?
- Čuli smo iz Glavnog vijeća HNS-a. To je bila točka dnevnog reda posljednje sjednice. S ciljem pomoći osumnjičenih, onima kojima je ta pomoć neophodna, GV je donio odluku o utemeljenju Ureda za pravnu pomoć braniteljima HVO osumnjičenima i optuženima za ratne zločine. Dva odjela, Odjel za branitelje Domovinskog rata i Odjel za istraživanje i obilježavanje stratišta i grobišta Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, održali su konferenciju za medije gdje su posebice osudili i odbacili kvalifikaciju o navodnom ‘zločinačkom pothvatu’ koja se kao inkriminacija često neosnovano i zlonamjerno prišiva braniteljima i zapovjednicima HVO-a. Također su ocijenili neprihvatljivim brutalna privođenja ljudi koji ovdje mirno žive dva desetljeća nakon rata i spremni su se na svaki poziv odazvati i dati iskaz. U Deklaraciji HNS-a se bavimo pitanjima Domovinskog rata i branitelja, kao i posebno u izjavi.
 
• Kako gledate na posljednje prijepore oko rezolucije o osudi genocida u Srebrenici. Treba li je donijeti i kakva su vaša očekivanja u tome smislu?
- Genocid u Srebrenici je presuđen na dva jedino relevantna mjesta, na Sudu pravde u Haagu i Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haag u i nikakva rezolucija ne može to ni osnažiti ni obesnažiti. Osobno sam glasovao za prijedloge rezolucija u Parlamentarnoj skupštini BiH koje su bile na tragu rezolucije Europskog parlamenta glede osude genocida u Srebrenici kao svoj moralni odnos naspram zločina, a u isto vrijeme sam bio svjestan da ne mogu biti usvojene i da su često predlagane u svrhu političke promocije predlagača. I sada bih učinio isto. Međutim, pitanje je koji efekt na suživot i pomirenje mogu imati rezolucije koje izazivaju prijepor kod onih na koje se to najviše odnosi. Stoga, rezolucija o genocidu u Srebrenici, ali i o ostalim zločinima na području BiH koju će u budućnosti, nadam se, konsenzusom usvojiti Parlament Bosne i Hercegovine (pod uvjetom da te budućnosti bude) jedina može imati pravi efekt.
 
• Desetljećima sve tri strane u BiH na određeni način nastavljaju rat. Očito je da je potreban povijesni dogovor. Ima li političke i narodne snage za to, ili će jednostavno za BiH vrijediti da se radi o zemlji za koju nema rješenja?
- Nema rješenja za sva vremena. BiH je tek posljednjih dvadeset godina u prilici demokratski pokušati doći do rješenja. Posljednjih 500 godina ona je uvijek bila dio neke nadnacionalne nekad okupatorske, ali uvijek nedemokratske tvorevine. Ako bude istinskog htijenja da se Bosna i Hercegovina održi u ovim granicama kao stabilna i prosperitetna država, onda postoje načini pa i modeli kako je to moguće. To onda podrazumijeva da se najprije međusobno priznamo, mislim mi kao tri konstitutivna naroda, a onda da ugledajući se na primjere funkcionalnih multietničkih demokracija prvenstveno u Europi, tražimo rješenja. Ja sam i u ovom intervjuu u načelima iznio koncept. Ovih se dana HNS prijavljuje na jednu studiju zajedno s partnerskim institutom koja nosi naziv “Rješenja iz srca Europe“ želeći kroz komparativne analize ustroja funkcionalnih europskih multietničkih država tražiti i predlagati rješenja za Bosnu i Hercegovinu.
 

Zoran Krešić, http://www.vecernji.ba/zavnobih-danas-znaci-drzavu-bih-s-tri-entiteta-1013664

Uništen i najmanji oblik snošljivosti, suživota i dijaloga

 
 
Uza sve materijale koji su izrasli u beha društvu veliki razlika, i koji dijele  i udaljuju te identitete, svakako je laž. To je zapravo i najveći rušitelj beha mostova koji su koliko toliko spajali te svijetove, kulture, nacije i vjere. I zato se kao nikad do sad laž koristi u ubijanju onog drugog i drugaćijeg, onog s druge strane, sada već potpuno, porušenih mostova. Nepravedni mir, a uz to još i nametnut, pravo je vrijeme za širenje laži, još uvijek, zaraćenih strana.
http://www.novosti.rs/upload/images/2012//03/19n/bgd-Buvljak-Vidikovac3.jpg
Uvijek u ljudskoj povijesti poslijeratno vrijeme bilo je i vrijeme velikih laži. Dobitnici i osvajači, okupatori i diktatori, lažima su branili dobiveno ili osvojeno. Udaralo se brutalnim i nepodnošljivim lažima po gubitnicima i porobljenim narodima. Njihovo stradanje tim se još više povečavalo. Gubitak je time rastao, a s time i sami gubitnika ostali i preživjeli bivalo je sve manje. Rat, zapravo, i nije prestajao. Oružje je utihnulo a laž u Bosni i Hercegovini odjekuje. Beha politička suvremenost sve je usijanija. U zraku se gotovo vidi usijali plamen laži, ispod koje se osijava i oružje spremno za upotrebu. Naime, laž se i koristi za pripremu oružja, za rat. Prži i spaljuje svaki trag beha snošljivosti i tolerancije, suživota i dijaloga. Brojniji narod brojnije i laže. Brojnija laž znači i brojnije rušenje povijesni mostova, što su, pa makar i obićne grede, ipak spajali bosanskohercegovačke identitete.
 
Daytonsko beha vrijeme obilježeno je giga lažima iz centara dva brojnija naroda, koji se osjećaju, dakako i vladaju, i kao dobitnici, i kao osvajači. Osvojeno i u Daytonu dobiveno četvrt stoljeća uspješno brane lažima. Srbi brane svoju genocidnu tvorevinu republiku srpsku, u ćijim temeljima je i velika laž, lažima je i čuvaju. Laž je u tom, u povijesti Europe prvom genocidnom entitetu, kojeg  je i svjetska zajednica sugraditelj, postala pravilo vođenja politike. Tako se laž u tom  beha  srpskom entitetu, na etnički očišćenom prostoru Bosne i Hercegovine neometano koristi, kako u zadržavanju otetog i osvojenog, tako još više u finaliziranju procesa etničkog čišćenja i ograđivanja ratnog plijena. Budući da je sam početak planiranja i stvaranja tog cilja, dio Velike Srbije na beha teritoriju, počeo lažima o navodnoj ugroženosti Srba i Srbije, odnosno Jugoslavije, ništa i nije bilo drugo za očekivati osim laži, kao sredstvom očuvanja okupiranog.  I kad su te laži iz dana u dan bile ponavljane, nekad malo glasnije a nekad malo tiše, sve od Drugog svjetskog rata, one su u srpskom narodu postale i prihvaćene kao istina. I ne samo za veliko Srbe kalibra Draže Mihailovića kojeg vraćaju u srpsku suvremenost, več i za dio svijeta koji je srpsku agresiju na Hravtsku, a zatim i na Bosnu i Hercegovinu odobravao, i ratni plijen republiku srpsku kasnije u Daytonu i priznao. Gotovo istom količinom laži koristi se i druga beha strana, muslimanska, dobitnica u Daytonu i osvajač u bosanskohercegovačkom ratu. Naime, muslimanska strana sve od pada Turske i njenog povlačenja iz okupirane Bosne i Hercegovine, gdje je ta zemlja poćinila prvi genocid u ljudskoj povijesti, nekad tiho nekad glasno govorila je o ugroženosti Muslimana i islama na tim europskim prostorima. A u stvari bila je to stalna muslimanska borba za Tursku i njen povratak u Bosnu i Hercegovinu. Iz tih dviju „ugroženosti“ brojnijih beha naroda na lažima koje su širili izbio je nacionalno vjerski sukob u Bosni i Hercegovini krajem Dvadesetog stoljeća.
 
Iz tog sukoba za teritorij, u kojem su sudjelovali i strani ratnici, i za pravoslavlje i za islam, uz genocidnu republiku srpsku stvorena je, gotovo, ista tvorevina u Daytonu nazvana Federacija BiH, na drugoj strani podijeljene zemlje. Lažima kakvima se čuva i brani srpski RS, današnji Bošnjaci brane i dotjeruju tu dobivenu federaciju. Danas su Bošnjaci ugroženi u tom entitetu toliko da ih, kako vjeruju i na čemu rade, može spasiti jedino etnički i vjerski čista Federacija, isto onako kao što Srbe brani etnički i vjerski čista Republika srpska.
 
Stoga je Hrvatima zabranjen svaki spomen na vlastiti nacionalni okvir, ustrajno su preglasavani u svim federalnim i lokalnim  institucijama, ćini se sve da im se oduzme i ono malo prava školovanja djece na hrvatskom jeziku, isilovski se udara na njihovo pravo na televiziju na hrvatskom jeziku, i tako redom. U četvrt stoljeća koliko traje bošnjačko čišćenje Hrvata na federalnim prostorima Hrvati su u istom položaju kao i u republici srpskoj, a federacija ista kao i genocidna republika srpska. Pitanje je samo dana kada će ta dva dijela Bosne i Hercegovine biti u svim svojim segmentima isti, etnički i vjerski čisti bez Hrvata i hrvatskog identiteta.
 
Genocidna je bošnjačka dvadesetogodišnja laž da ne znaju gdje je masovna grobnica poubijanih Hrvata u selu Maljine u blizini muslimanskog konclogora u Gluhoj Bukovici, kao i za masovnu grobnicu bugojanskih Hrvata ili Hrvata poubijanih na džihadski okrutni način u selu Miletići. Lagati o tim istinama koju zasigurno znaju i Bakir Izetbegović, i Haris Silajdžić, i Ejup Ganić, i Dževad Mlaćo, i, i, i, kao i novinarka bošnjačkog „Oslobođenja“ Vildana Selimbegović, koja je pisala kako je „Armija BiH čuvala katoličke crkve“ na prostorima na kojima je njena vojska i poćinila genocid, znači genocid nad preživjelim roditeljima, djeci, ženama i muževima žrtava. Zbog toga, i niza drugi laži kojima bošnjačka strana ruši sadašnjost i ubija beha budućnost, nije teško zaključiti kako za Bošnjake građansko-vjerski beha rat za teritorij traje i danas, i trajat će, nažalost, sve dok Federacija ne postane klon genocidne republike srpske. Skrivati četvrt stoljeća masovne grobnice Hrvata znači i masovno ubijanje preživjelog i ostalog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
 
Sustavno ubijanje Hrvata u srednjoj Bosni tijekom muslimanske agresije osvajanja teritorija, rušenja i oskrnivljivanja katoličkih crkava i svetišta, crkva u Docu, Vitezu, Novoj Biloj, samostan u Gučoj Gori, crkva na Putićevu..., te bošnjačko nepriznavanje te tragične istine skrivanja masovnih grobnica Hrvata, kao i ubijanje hrvatskih povratnika, ćin je genocida, po definiciji svjetskih stručnjaka koji se bave ovakvom problematikom. Zbog laži koju bošnjačka strana ugrađuje u beha temelje nikako da se vide zidovi Bosne i Hercegovine, kao zemlje tolerancije i snošljivosti, dijaloga i budućnosti, i stoga nisu samo Hrvati žrtve bošnjačke laži, nego i Bosna i Hercegovina, kao i oni koji je lažima isilovski razbijaju i pokopavaju.
 

Vinko Đotlo

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Subota, 22/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1066 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević