Get Adobe Flash player
Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

U glinskoj pravoslavnoj crkvi 1941. nije ubijen niti jedan...

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

U Hrvatskoj na djelu opet stari udbaški i kosovski...

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

Plenković iskoristio pucanje da se totalitaristički obračuna s...

Predsjednik države je u pravu!

Predsjednik države je u pravu!

Ovo je vrijeme za zajedništvo,...

U Plenkoviću čuči - diktator

U Plenkoviću čuči - diktator

Šef jugoslavenskih terorista slobodno šeće...

  • Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:56
  • Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    četvrtak, 22. listopada 2020. 12:15
  • I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:44
  • Predsjednik države je u pravu!

    Predsjednik države je u pravu!

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:38
  • U Plenkoviću čuči - diktator

    U Plenkoviću čuči - diktator

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:34

Slično je Srednja Bosna izgubila hrvatski identitet

 
 
Tisuće, stotine tisućai milijuni mladih muslimana navalilo je svom silinom na Europu. Rijeke i bujice se slijevaju, sa svim opasnim nanosima na kršćanski Stari Kontinent. Najezda s elementima mirnodopske okupacije, kakva nije zabilježena u europskoj prošlosti. Ni onda kada su Osmanlije kretali u njezino osvajanje i islamizaciju, nije bio toliki broj ratnika. A na okupiranim i porobljenim prostorima ostavili su pustoš čije posljedice i danas nose okupirani i tada porobljeni narodi.
http://i.telegraph.co.uk/multimedia/archive/03481/wee-migrants_3481243c.jpg
Kažu ti mladi ljudi da dolaze iz rata, ali po njihovu ponašanju na granicama zemalja u koje ulaze, kao i zemljama koje ih primaju, oni kao da dolaze u rat. Kao da se ratnih navika nikako ne mogu osloboditi, i zaboraviti. Demonstriraju neki oblik rata kakav se viđa u zemljama iz kojih dolaze. Nekako to njihovo nasilničko ponašanje ima velike sličnosti s onim što svijet viđa u zemljama u kojima se progone kršćani, i iz koji se trga svaki njihov znak. Zbog takvog ponašanja čini se da ulaze s istim namjerama kakvima su vjerski očistili svoje nacionalne zemlje, koje su gotovo sve čiste islamske. Stoga to izgleda krvav i opasan plan, koji bi u bližoj budućnosti, nažalost, mogao zapaliti Europu, i od nje učiniti ono što je danas prostor Bliskog istoka. Zapaliti je čak i u veći plamen negoli je gorjela ikada u prošlosti.
 
Teško je prihvatiti emigrantski razlog invazije na Europu, rat je, nemamo sigurnosti. A iz tog rata planski odlaze u Europu sposobni za rat, za obranu doma i domovine. Ne brane svoja ognjišta, što još više navlači sumnju kod naroda koji ih primaju, koje pa gotovo silom osvajaju, da su to zaista ratnici koji dolaze na nova ratišta, a domove ostavili na ćuvanje svojim suratnicima. Iako je kršćanstvo, pa gotovo iskorijenjeno mačom i zločinom u tim zemljama odakle oni dolaze, tim prognanim kršćanima Europa je zatvorila vrata i šutnjom na njihovu tragediju sudjeluje u njihovom istrjebljenju. Nije li to znak da je Europa, u prvom redu Njemačka, planer ovih islamskih pohoda.
 
Radikalni europski dekristijanizam i još radikalniji muslimanski islamizam, žestoko su udarili na kršćanski europski identitet. Svemoćna Njemačka koja je već nekoliko puta palila i spaljivala Europu i dio svijeta, izakulisnim radnjama, skrivenim pozivima i neostvarivim obećanjima, poziva i udomljuje, bez ikakvih kontrola i provjera stotine tisuća isilovskih ratnika. I još k tomu prisiljava sve druge europske zemlje da se isto tako ponašaju, i primaju migrante bez kontrola i provjera. Time Njemačka postaje glavni dekristijanizator Starog Kontinenta. Svojom pomalo agresivnom politikom prisiljava i druge europske zemlje na autodekristijanizam, prihvaćanjem emigranata u onolikom broju kojeg joj ona sama  nametne. Prisila bilo koje vrste, pa ni ta što je Njemačka nemeće ostatku Europske unije, zapravo je najgrublje kršenje ljudskih prava i sloboda, prisilno mijenjanje vjerske slike zemalja koje Njemačka ucjenjuje svojom moći.
 
Kakva je razlika između nekadašnjih turskih jurišnika na Europu i današnjih emigranata? Za običnog Europljanina koji želi da živi u miru i sigurnosti, koje je branio i obranio i od njemačkih i osmanlijskih okupacija i ratova, razlike i nema. Čak je danas taj mali obični Europljanin u daleko težem i nemoćnijem položaju negoli u vrijeme osmanlijskih ratnih osvajanja i invazija. Tada se smio i mogao braniti. Tada je imao neprijatelje samo Osmanlije. Danas taj napadnuti europski identitet, uz vjerske muslimanske emigrante, napadnut je i od svojih „pestalozzi“ političara. Stjeran je u šutnju u kakvoj se nije nikad do sad nalazio. I to su ta „moderna“ europska ljudska prava i slobode, većina prisiljena na šutnju, da bi manjina mogla vikati, urlikati, galamiti, prosvjedovati, pa nerijetko i rušiti.
 
Njemačka je danas najbrutalniji kršitelj ljudskih prava, prava i sloboda svoga naroda kojeg je kao najveći diktator ušutkala, a kada malo progovore o neslaganju s politikom koju vode njihovi vođe, šalje se policija i vojska u civilu na njih. Nije li to onda zaista njemački plan budućeg krvavog rata na europskom tlu, kada većina, njemačka,  izbori pravo na obranu svog identiteta. Šutnja, napose represivna kakva je nametnuta Europljanima, nikako ne može trajno ostati. No što bude duže održavana njeno oslobađanje, njena eksplozija bit će razornija, i za Europu tragičnija.
http://www.europeanaffairs.media/files/2015/10/migranti-slovenia.jpg
Turski predsjednik već otvoreno zagovara povratak Osmanlija i njihova genocidnog vremena, sada u Bosnu i Hercegovinu, a preko te zemlje u Europu. Stoga Erdoĝan i planski šalje te muslimanske emigrante, kako bi svojim terorizmom, ubijanjima i nasilničkom borbom za ljudska prava i slobode, pripremili teren njegovoj vojsci, koju je već poslao s dva vojna broda u beha morsku luku. Bakir Izetbegović i Mustafa Cerić ovih dana, nakon emigrantskog osvajanja Hrvatske, slave po Bosni i Hercegovini. Isto onako kako su slavile muslimanske izbjeglice u Hrvatskoj kada su strani i domaći mudžahedini progonili Hrvate u Lašvanskoj dolini.
 
Što znači nekontrolirano primiti emigrante izbjeglice, sposobne za rat, najbolje kazuje, budući da je to i najnoviji slučaj u Europi, muslimanski priljev u Srednju Bosnu tijekom srpske agresije. Naime, tada se slilo desetke tisuća ratno sposobnih Muslimana iz, od strane Srba, okupiranih beha područja, u Lašvansku dolinu, u kojoj je vjerski odnos katolika i muslimana bio otprilike jednak. U veoma kratkom periodu izmijenjena je vjerska, a time i ratna slika u muslimansku korist u Srednjoj Bosni. Onog momenta kad su upoznali da su brojniji i vojno jači, te i uz pomoć ratnih emigranata mudžahedina, žestoko su, isilovski udarili nož u leđa Hrvatima katolicima. Srednja Bosna je zapaljena muslimanskom agresijom na Hrvate. Ubrzo je etnički i vjerski očišćena od Hrvata katolika, strašnom vjerskom mržnjom islamskih ratnika i kršćana je na tom europskom prostoru gotovo nestalo. Ono što je preživjelo taj egzodus, taj muslimanski vjerski rat, danas se čuvaju samo kao pokriće neodgovornosti za počinjeni genocid. Stjerani u neke moderne europske rezervate i arene čuva ih se za pokazivanje svijetu da su ostali, da ih ima. Ima ih, ali daleko s manjim pravima i slobodama negoli što ih uživaju muslimanski emigranti u Europi.
 
Je li to i budućnost Europe? Čeka li se samo trenutak i zamišljeni broj koji bi je mogao zapaliti. Paljenjem spaliti i islamizirati. Srednjom Bosnom je odjekivala muslimansko-mudžahedinska pjesma „Od Tirane pa do Trsta, ne će bit ni jednog krsta“. A danas iz islamskih zemalja, u kojima je istrgnut korijen kršćana i kršćanstva čuju se prijetnje osvajanja Vatikana i vijorenje isilovske zastave na Petrovom grobu. Kako i zašto se ti muslimanski emigranti ne zaustavljaju u Turskoj, Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, Emiratima, Iranu, bogatim islamskim zemljama koje grade džamije po beha prostorima sa koji su protjerani Hrvati katolici? Zar nije bolje ostati bliže doma i domovine, u susjedstvu sa kojim se dijeli ista vjera, kultura, običaji, pa i jezik. Ne, tamo ne mogu, plan je drugi i opasniji. Oni su potrebni, i stoga se i plaćaju za druge namjere i ciljeve. Kome je to potrebno, i nije li stoga daleko bolje, a  za budućnost Europe i svijeta u cijelini sigurnije te ljude zbrinuti u blizini njihovih zemalja i domova, odakle bi mogli sudjelovati u obrani svojih ognjišta i kuća, te jednog dana se vratili.
Beha Hrvatima katolicima je zabranjen svaki povratak, pa i glasniji govor o povratku na svoja ognjišta. Povratak im brane ne samo oni koji su ih prognali, domove spalili i masovne grobnice njihovih najmiliji sakrili i kriju, već im taj povratak brani i Europa. Teško je stoga vjerovati u dobronamjernost Europe prema emigrantima koje, navodno, raširenih ruku prima. Igra se islamsko njemačka prljava i opasna igra bez granica. Ima li Europa pravo na obranu i bez Njemačke, ili do kad će Njemačka Europu graditi po svojim planovima, namećući se kao nedodirljivi europski vođa. Zasigurno da ostatak Europe ima, po svim međunarodnim konvencijama, pravo na obranu svog vjerskog, kulturnog i civilizacijskog identiteta, pa čak i od Njemačke koja ucjenjuje cijeli europski ostatak.
 

Vinko Đotlo

"Dolaskom na vlast A. Izetbegovića, a potom i T. Erdoĝana Bošnjaci i Turci 'ponovno se upoznaju' i ostvaruju snažne međunacionalne veze"

 
 
Bosanskohercegovački pisac, novinar i političar, jedan od pokretača osnivanja Bošnjačke narodne stranke (BNS), Nedžad Latić (Uskoplje, 1959.) voli svoj narod: Muslimane-Bošnjake. Voli on i BiH, ali voli i okupatore te iste Bosne i Hercegovine – Turke, Osmanlije. Ali ne baš sve istom mjerom. Ponajviše voli aktualnoga turskog sultana, kako ga nazivaju diljem svijeta, Reçepa Tayyipa Erdoĝana. Čovjeka koji je uveo najstrašniju vjersku diktaturu u Turskoj. Čovjeka koji je pripadnik Muslimanskoga bratstva. Čovjeka koji je povezan s isilovcima, a kao muhe ubija Indoeuropljane Kurde... O kakvoj se vrsti ljubavi radi između Latića i Erdoĝana, pokazuje ovaj njegov napis u sarajevskom Dnevnom avazu.
http://www.bosnjaci.net/foto/latic-nedzad_big.jpg
Nedžad Latić
 
»Posljednji javni istupi turskih čelnika, kao i samog predsjednika Tayyipa Erdoĝana, isključivo su posvećeni pitanju terorizma jer je ova zemlja postala primarna meta terorističkih organizacija koje poput bijesne nemani siju smrt po Bliskom istoku. ISIL i PKK su najkrvoločnije kad je u pitanju Turska. Iako je PKK mnogo starija organizacija i djeluje već nekoliko desetljeća, zbog bilance od stotinjak mrtvih u posljednjem atentatu u Ankari, ISIL, iako je mlađi po nastanku, preuzeo je primat u hijerarhiji krvoločnosti terorističkih organizacija. U takvom ozračju i obruču ratnog plamena i terora u Turskoj se održavaju novi parlamentarni izbori. Stoga je pred građanima Turske vrlo važna odluka da obrane demokraciju i politički pluralizam od nasilja koje bi rezultiralo raspačavanjem države. U nedavnom svom istupu predsjednik Erdoĝan je javno prozvao neke zapadne zemlje da naoružavaju terorističke organizacije.
 
S druge strane pak, neki zapadni mediji optužuju Erdoĝana da je “šurovao” s ISIL-om. Sve je ovo dio verbalnog rata koji se usporedo vodi s krvavim ratovima na granicama Turske. Mediji i političari koji optužuju turske lidere kako su šurovali s ISIL-om, traže izliku za motiv atentatora na građane Ankare. Paradoksalno je, a mnogo više licemjerno, da isti mediji i političari pokušavaju naći razumijevanje za politiku Bashara Al Assada, pa čak i opravdanje što do sada zapadne zemlje nisu vojno intervenirale u Siriji i zaštitile civile od krvoločnih Assadovih hordi. Oni “najubojitiji” svjetski mediji čak tvrde da je nemoguće postići mir u Siriji bez privole Assada da sjedne za pregovarački stol, itd. Tako da su na ovakav način mediji kroz vapaj za mirom u Siriji iskazali spremnost za oprost jednom od najvećih krvnika današnjice.
 
Pitanja koja pred čovječanstvo izbacuje golgota sirijskog naroda, izlaze pred oči svakom normalnom ljudskom biću, poput mrtvog tijela dječaka Ajlana kojeg je more izbacilo na obalu. Detonacije, jauci, bolnice, bijeda, ranjenici, izbjeglice..., već nekoliko godina su nam pred očima kao “razglednice iz Damaska”. Posebno muslimani iskazuju teške emocije od boli za sirijskim narodom. Ništa manje muslimani ne iskazuju frustracije i tugu zbog nemoći islamskog svijeta da nešto poduzme i pomogne svojoj braći.
 
Turski narod, kao i njihovi političari učinili su mnogo kako bi pomogli svojim susjedima. Bar je takav opći dojam kod muslimana. Možda muslimani s Balkana, posebno Bošnjaci, najbolje razumiju kako same Sirijce, tako i Turke. Jer muslimani Balkana su iskusili opakog diktatora Slobodana Miloševića, pa potom i licemjerstvo svjetskih sila, i njihovih medija u odnosu na bjesnilo srpskog vožda. Zaista, zbog nekoliko referencija, od društvenog uređenja zemlje, diktatorskih manira i ideološkog profila, pa do političkih saveznika, Bashar al-Assad najviše sliči “balkanskom kasapinu”.
 
Ne, ne može se Tayyip Erdoĝan usporediti s Alijom Izetbegovićem iz više razloga, mada to neki rado čine. Prvo, Erdoĝan nije ratni ni lider ni zapovjednik vojske na čiju je zemlju izvršena agresija, kao što je to bio rahmetli Alija Izetbegović. Ali ima  osnove usporediti politički profil i poziciju Erdoĝana i Alije Izetbegovića kad je u pitanju antiislamska propaganda nekih zapadnih medija. Neki su zapadni autoriteti, poput Lorda Owena, u vrijeme dok su krvoločne četničke horde vršile masovna klanja i ubijanja bosanskih muslimana, uporno svijet uvjeravali da je Alija Izetbegović vjerski fanatik i fundamentalist, a Milošević socijalist i mirotvorac.
 
Jesu Alija Izetbegović i Tayyip Erdoĝan kao lideri vrlo moćnih (pro)islamističkih stranaka, Stranke demokratske akcije (SDA) i Stranke pravde i progresa (AKP), činili političke poteze koji su živcirali inteligenciju i puritanske ideologe zapadne liberalne demokracije, ali njihove i eventualne grješke su benigne u odnosu na njihove političke protivnike koji se ne libe upotrijebiti ni najsvirepije metode ataka na njih, njihov narod i njihovu zemlju. Kao što su Milošević i Assad proizvedeni iz diktatorskih režima, čak i sestrinskih stranaka kao što su to stvarno i bile Komunistička partija Jugoslavije i Baas partija Sirije, koji su pola stoljeća mrcvarili vlastiti narod, tako su Alija Izetbegović i Tayyip Erdoĝan bili uistinu demokratski odgovor monopartijskom sustavu koji su svojim rigidnim sekularizmom podržanim vojnom i policijskom represijom ugnjetavali Turske i Bošnjake te im uskraćivali vjersko-nacionalni identitet.
 
U tim vremenima Kemalizma i Titoizma ova dva naroda su imala vrlo kontrolirane odnose, s vrlo niskim intenzitetom kulturne suradnje. Tek dolaskom na vlast Alije Izetbegovića, a potom i Tayyipa Erdoĝana ova dva naroda se “ponovno upoznaju” i ostvaruju snažne međunacionalne veze. Iskazana je bujica emocija na obje strane. Ta bujica emocija naplavila je i neke nepoželjne, pa čak i štetne efekte. Ali, sve se to može, ako bismo bili i samokritični, podvesti pod izazove demokratskih procesa i tranzicije. Posebno ako bismo te probleme uspoređivali s problemima s kojima se sad suočava turski narod. Stoga bi bio (demokratski) luksuz izvolijevati i cjepidlačiti oko politike AKP-a uoči predstojećih izbora. U onoj mjeri u kojoj su balkanski muslimani najizravnije iskusili krvavi teror i progone u toj mjeri moraju biti svjesni važnosti trenutka i problema s kojim se suočavaju njihova (su)braća u Turskoj i tako odgovorno postupiti. Ovdje se posebno misli na Bošnjake koji imaju pravo glasa da baš u inat dušmanima, ma koliko to bilo iracionalno, jer je to jedna od konstanti bošnjačkog mentaliteta, glasuju za one protiv kojih svjetski mediji vode verbalni rat i propagandu. Naravno, radi se o AKP-u i predsjedniku Reçepu Tayyipu Erdoĝanu. Baš iz inata, u ovom trenutku treba stati na Erdoganovu stranu!«
 

Nedžad Latić, Dnevni avaz

U BiH je ubijen europski i kršćanski identitet

 
 
Izmiješana i preorana osmanlijskim brutalnostima vladanja, prisilama, i dankom u krvi, Bosna i Hercegovina je postala otok kojeg svi zaobilaze u vrlo velikom krugu. Naiđu i prođu kao kraj gubavca. Bace kratki pogled, ali ne stanu, a poglavito se ne zadržavaju. Pogledaju uz neki svoj komentar, ali ne razgledaju. Bosna i Hercegovina ih samo pozdravi, i ostane i dalje u svom bolesničkom stanju. Svi misle, ali ne govore glasno, lijeka nema za tu bolest koja se u zemlji boluje sve od  vremena bijega i skrivanja kraljevske krune u Vječnom Gradu. Oni koji lijek za tu bolest znaju, a to je pravda i pravednost, jednakost i ravnopravnost, tronacionalna teritorijalnost, su ušutkani, nemoćni, i zabranjeno im je taj lijek primijeniti. Kao i za najopasnije bolesti u svijetu, rak, kaže se da lijek postoji, ali ga farmacuetski lobiji ne daju na tržište zbog zarade, i neki svojih interesa. Tako je i za lijek protiv bosanskohercegovačke polutisućljetne bolesti. Lijek postoji, ali se ne primjenjuje.
https://i.ytimg.com/vi/oJDWR0KSE2o/hqdefault.jpg
Stoga i one koje bi Bosna i Hercegovina pozdravila i s kojima bi se htjela sresti i sastati, s onim svojim susjedima Europljanima, interesni lobiji i okupator joj ne da. Pri svakom prolazu Europe i Europljana okupator Bosnu i Hercegovinu pokrije svojim crnilom kako bi izgledala još crnja, a crnja zapravo ne može ni biti, sakrije je, te onako uplakanu i ožalošćenu drži u svojoj prljavoj i krvavoj ručetini. Nagazi je još teže svojom nožurinom, i usta joj začepi, da prolaznik bilo koji, napose Europljanin, ne bi ćuo njen plač i jauk. Kao zatočenica najbrutalnijeg krvnika koji je osramotio, ponizio i silovao, bila je ponekad u periodu svakojakog silovanja i iživljavanja, tako blizu ušminkane Europe, a opet tako daleko da ju je osmanlijski krvnik pola tisućljeća držao ropkinjom. Silovao je i životinjski se iživljavao na njenoj ljepoti, držeći je u strašnim mukama da je ostarila i prije vremena. Postala je s vremenom neprepoznatljiva i prvim susjedima. Osvajač ubojica, silovatelj i zločinac, unakazio ju je kao što svaki barbar izmijeni lice svoje nevine žrtve. Danas pola tisućljeća poslije Bošnjaci osvajača zovu, sa njime šuruju, i izdaju je u njegov harem.
 
Od bogate i uređene, elegantne kraljevske Europljanke, koja je jela nožom i vilicom za stolom, dok je njen ubojica i okupator, Osmanlija, jeo na podu sa drvenom kašikom. Osmanlije su od nje napravile siroticu i obukli je u dronjke u kojima su sami došli i prisilili je da kao i oni jede za sofrom koju su sa sobom donijeli, kao znak mjeseca, pod kojim su osvajali i islamizirali osvojene europske prostore. Sa stolica i stolova što joj hrvatski kraljevi izgradili i darovali kao čvrsti znak pripadnosti Europi i europskim vrijednostima, Osmanlije su je ubrzo pljačkom i otimačinom, zločinom prema njenom pokorenom katoličkom puku, te prisilnom islamizacijom, pretvorile u prosjaka, i iskrpili ga svim svojim zakrpama. Postala je, a to im je i bio cilj jer su time dokazivali znak potpunog osvajanja i poniženja, jednakosti sa sobom, u neredu i siromaštvu, nekulturi i aljkavosti, neuređenosti i korupciji, ravna njima.
http://www.intifada1453.org/wp-content/uploads/2014/03/1299-osmanli-imparatorlugu-1922-620x300.png
I za to su je tako dugo i držali u ropstvu. Vrlo brzo su joj prisilnom islamizacijom, kakvu do tada svijet nije zabilježio nametnuli i svoju islamsku vjeru i time je uistinu poistovjetili i izjednačili sa sobom. Jadna i čemerna, neuredna i nesložnim bojama išarana, Bosni i Hercegovini je oteto i ubijeno sve njeno europejstvo i kršćanstvo. Ubijen joj je europski i kršćanski identitet, kao ni jednoj drugoj osvojenoj zemlji koju su poharali i pokrali, islamizirali i poturčili. Pretvorili su je u „bure baruta“, napravili od nje „krčmu pogašenih svjetla“, ućinili je u zemlju slučaj, i u svom poražavajućem bijegu ostavili je kao „ćardak ni na nebu ni na zemlji“.
 
Mrakom su je okovali, islamom ispunili, europejstvom i kršćanstvom ispraznili. Kršćansku zdravu djecu od roditelja otimali i u janjičare odvodili, žensku kao djevojćice silovali i s udatim kršćankama prvu noć spavali, dok je njezin mladoženja u drugoj sobi slušao zlikovca kako se iživljava. „Ujake“ potkivali i žive na kolac nabijali, na ražnju im narod pekli. Crkve srušili i na njima džamije izgradili. Više od 90 posto starih džamija u Bosni je na temeljima crkava. Vrijeme u Bosni zaustavili i islam naturili. Europu prognali i Orijent nametnuli. Zakone pogazili i bezakonje uveli. Čistoću joj uprljali i kraljevsku krunu u Rim prognali. Kršćanstvo u katakombe stjerali i islam silom nametnuli. Kršćane ponizili, muslimane uzvisili do te mjere da kršćanin nije smio na konju prolaziti pored njih. Morao je s konja sići, jer nije smi biti viši od muslimana. Crkve otjerali u šume i brda da se ne vide s putova kojima muslimani prolaze. Tornjevi crkava nisu smjeli biti viši od minareta, a zvona crkava ušutkana i olovnim strahom zalivena. To je Bosna jučer i na putu da bude i sutra.
 
I danas je u nekim njenim gradovima ta prošlost u sadašnjosti. Od Bugojna grada u kojem je crkva bila veća od džamije ratni zločinac, isilovac Dževad Mlaćo napravio je Teheran. Poubijao zarobljene Hrvate za čiju masovnu grobnicu se (ne)zna ni sada, preostale mučio i na prvu crtu bojišnice kao živi zid slao, po miniranim prostorima ih gonio kako bi ih razminirao. A onda kada je grad ostao vjerski čist, bez kršćana i kršćanstva, Srba i Hrvata, izgradio je največu džamiju. Ne što je taj vjerski objekat bio potreba muslimanskim vjernicima, nego što crkva nije smijela biti veća od džamije. Danas kao Sulejman Veličanstveni po gradu, i Bosni, hoda slobodno kao muslimanski heroj.
 
Zbog bugojanskog Mlaće, i svih onih drugi muslimanskih Mlaća, ratni zločinaca, onih koji su počinili ratni zločin nad Hrvatima u Maljinama i ne otkrivaju njihovu masovnu grobnicu, zbog onih koji nekažnjeno ubijaju hrvatske povratnike, onih koji ponovo pozivaju Osmanlije da se vrate i uvedu danak u krvi, zbog njih je opravdan srpski Referendum o Sudu i Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Legalno i legitimno mirnodopsko sredstvo otpora povratku osmanizma, kao i dovođenje muslimanskih ratnih zločinaca pred lice pravde, koje ne će biti u bošnjačkim nadležnostima. Suvremeno beha pravosuđe je ono iz beha prošlosti „kadija te tuži, kadija te sudi“. Potvrđuju to i dosadašnja bošnjačka, vrlo pristrana s nacionalnim i vjerskim dimenzijama, suđenja Hrvatima i Srbima koji su osuđivani na maksimalne zatvorske kazne, a za ista, pa čak i teža ratna zlodjela, muslimanski počinitelji zločina deseterostruko manje kažnjavani, a nakon samo kratkog dijela odležane kazne pomilovani i oslobađani. To nije pravda, to nije suđenje. To je ta Osmanlijska prošlost u koju bošnjačka strana, politička i vjerska vodi Bosnu i Hercegovinu.
 

Vinko Đotlo

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Petak, 23/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2219 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević