Get Adobe Flash player
Predsjednik Hrvatske vlade potiče radikalizaciju

Predsjednik Hrvatske vlade potiče radikalizaciju

Kako su se 1997. mogle spojiti srpske stranke SDS i SDSS, kada je SDS...

Novi napad na hrvatsku Wikipediju

Novi napad na hrvatsku Wikipediju

Pokrenuli su ga domaći i inozemni leftardi, serbokroatisti,...

Red laži, red apsurda

Red laži, red apsurda

Plenkoviću »Čega bi se pametan stidio, time se budala...

"Labrador" po drugi puta u Zagrebu

Večernji list i 24 sata objavljuju subverzivne...

Tko o čemu, Plenković o pomirbi i oprostu

Tko o čemu, Plenković o pomirbi i oprostu

Ili nije svjestan, ili ne želi vidjeti kako srpska manjina provodi preko...

  • Predsjednik Hrvatske vlade potiče radikalizaciju

    Predsjednik Hrvatske vlade potiče radikalizaciju

    srijeda, 18. studenoga 2020. 10:20
  • Novi napad na hrvatsku Wikipediju

    Novi napad na hrvatsku Wikipediju

    srijeda, 18. studenoga 2020. 11:58
  • Red laži, red apsurda

    Red laži, red apsurda

    nedjelja, 15. studenoga 2020. 18:00
  • "Labrador" po drugi puta u Zagrebu

    četvrtak, 19. studenoga 2020. 14:30
  • Tko o čemu, Plenković o pomirbi i oprostu

    Tko o čemu, Plenković o pomirbi i oprostu

    nedjelja, 15. studenoga 2020. 17:55

Predstavljena knjiga Jure Krište »Partija, UDBA i Svećenička udruženja«

 
 
U dvorani Dominikanskog samostana Vino Draganja u Splitu u ponedjeljak, 20. travnja je promovirana knjigaprof. dr. Jure Krište, zaslužnog znanstvenika i uglednog povjesničara, pod naslovom"Partija, UDBA i svećenička udruženja: UDB-in elaborat o Udruženjima i drugi dokumenti". O knjizi su govoriti: prof. dr. Marko Trogrlić, dr. don. Josip Dukić, te autor knjige Jure Krišto.
Knjiga je nevelika svojim sadržajem, ali sadržajno zanimljiva, historiografski vrijedna, jer donosi izvorne dokumente, znanstveno obrađene i vrjednovane, porukom je snažna. Broji 156 stranica podijeljenih u dva temeljna dijela. Prvi dio sačinjava studija autora pod naslovom „Komunistička partija UDB-a i Katolička crkva u Bosni i Hercegovini, 1945.-1955.“, a drugi dio sačinjavaju dokumenti, njih 12. Knjiga je spoj autorovih historiografskih razmatranja dokumenata iz burnog desetogodišnjeg razdoblja od 1945.-1955. kojemu je u središtu famozni Udbin elaborat o metodama rada vjerskih zajednica. Autor u svojem tekstu jasno naglašava da si je Komunistička partija Jugoslavije postavila tri glavna cilja Katoličke Crkve, a zloglasna Udba bila jedan od važnijih kotača u njihovu ispunjavanju. Prvi cilj bio je „onemogućavanje neprijateljske djelatnosti klera“, drugi cilj bio je tzv „diferencijacija klera“, što je značilo stvaranje razdora u Crkvi. Ponajprije formiranje skupina svećenika koji će se protiviti biskupima – i u tom je smislu najveći uspjeh Partije bila uspostava tzv. „svećeničkih staleških udruženja“;  treći cilj je bio personalno i materijalno slabljene Crkve… što je uključivalo i izvlačenje svećeničkih kandidata iz sjemeništa i bogoslovije ali i stvaranje suradničke mreže među njima, pa i ubacivanje svojih ljudi u crkvene ustanove.
 
„Kad s povijesne distance gledamo na te događaje, onda ne možemo uočiti da je Partiji i njezinom sastavu bila i ostala Katolička Crkva glavnim neprijateljem, glavnim oponentom, glavnim ciljem „obrade“, glavnim izazovom… Nju je trebalo rastočiti, njezine pripadnike zaštititi, vodstvo – dakle kler, i viši i niži – razdijeliti, suprotstaviti, podvrgnuti zlostavljanjima i pogonima u slučaju otpora i suprotstavljanja, prikupiti i pridobiti, te tako uspostaviti dominaciju koja bi, kako je to Stepinac i katolički biskupi već na početku ovog  razdoblja ustvrdilo, vrlo brzo dovela do odvajanja od Rima, i stvaranja nacionalnih crkava, kazao je povjesničar Marko Trogrlić sa splitskog Filozofskog fakulteta. Profesor povijesti na splitskom KBF-u don Josip Dukić opisao je djelovanje 'Elaborata' u praksi odnosa Komunističke partije i Crkve, zaključujući kako je komunistički sustav u krajnjoj liniji bio spreman likvidirati neistomišljenike. „Kardinal Stepinac je biskupa Franića, kojeg su iz redova komunističke propagande ocjenjivali kao tvrdokornog, ohrabrivao iz sužanjstva: 'Ostani čvrst, nemoj im popuštati!' I ostao je čvrst“ – zaključio je Dukić.
 

Ivica Luetić

Ni Istok ni Orijent, ni Pravoslavlje ni Islam, već Europa

 
 
Pravda u Bosni i Hercegovini je nepravedna, sloboda neslobodna, jednakost nejednaka, ravnopravnost neravnopravna, što sve skupa i jest razlog stagnirajućeg nestanka zemlje, pred zatvorenim očima Svjetske zajednice, kao samoproglašenog jamca održivosti bosanskohercegovačke neodrživosti. Bosna i Hercegovina, stoga, i nije više simbol suživota tolerantnog, dobrosusjedskog, multinacionalizma, multikonfesionalizma i multikulturalizma, već je postala simbol multinacionalnog, multikonfesionalnog i multikulturalnog konflikta.
http://glasbrotnja.net/wp-content/uploads/2015/02/trusina-600x392.jpg
Trusina - neviđeni pokolj Hrvata od strane muslimansko-bošnjačke Armije BiH
 
Bosna i Hercegovina se četvrt stoljeća lomi i nestaje između bivšeg tolerantnog i novog isključivog identiteta, koji se nameće bilo ratnim uspjesima u etničkim čišćenjima, bilo brojem naroda, koji se sve više identificira s bosanskohercegovačkim polutisućljetnim okupatorom. Ta snaga broja brojnijeg naroda, zapravo je rušilačka za Bosnu i Hercegovinu, te u konačnici i za one koji se brojem svoga naroda igraju, i zlorabe ga u neke svoje mraćne, narodu nejasne, ciljeve. Time su ponizili i sebe i svoj narod, doveli su se na broj. A poznato je što to broj znači, u bilo kojem dijelu društvenog života. Naprosto brojem se gubi subjekt i gradi objekt.
 
U Bosni i Hercegovini je stoga potrebno, nakon četvrt stoljeća lomljenja između starog i novog identiteta, koji zapravo i nije beha identitet, napraviti inventuru. Potrebno je dakle vidjeti što se i kako s kojim ciljem i namjerama „prodalo“, te gdje je i zašto nestalo, te vrlo samoodgovorno provjeriti, ispitati, to novo, to uvezeno i za beha mentalitet posve strano. Zbog tog stranog i uvezenog, zbog nostalgičnosti koja zaokuplja brojniji beha narod, zbog te akcijske rasprodaje bosanskohercegovačkih višestoljetno izgrađivanih i izgrađenih vrjednota i prepoznatljivosti, a koje nisu smjele biti rasprodane ni prodane ni za kakve napose prolazne interese, bezbroj je razloga za strah i nesigurnost konstitutivnog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Nejednakopravnost, marginaliziranost, nesigurnost u povratku prognanih i onih koji su ostali na svojim ognjištima, te više od 100 tisuća Hrvata „iscurilih“ u daytonskom beha vremenu, kao i deteritorijaliziranost naspram Bošnjaka i Srba, samo je mali dio velikih razloga hrvatskog straha za nacionalnu i vjersku budućnost u bosanskohercegovačkim međunarodno priznatim suvremenim prostorima, i vremenu.
 
No, naša obespravljenost u koju su nas ugurali i u kojoj nas četvrt stoljeća davljenički drže, zasigurno da ne će postati pravilo vladavine u Bosni i Hercegovini. Mi kao narod duge europske povijesti, i dio europske kulture,, mi kao narod s te bosanskohercegovačke zemlje, i u toj zemlji, znamo i za pravednost, i to ne samo izgrađivati je, živjeti, i uživati u njoj, več je znamo i dijeliti sa drugima, napose sa onima koje nam je sudbina dovela kao susjede. I sužanjstvo u kojem nas porobljavaju, a to porobljavanje žele pretvoriti u stanje prikazujući  nam to kao dar svoje velike milostinje, ne priznajući da mi kao autohtoni beha narod znamo za slobodu, istu gradili i izgradili te darivali je i drugima da u njoj žive i uživaju zajedno sa nama u našoj zemlji Bosni i Hercegovini.
http://www.tportal.hr/ResourceManager/GetImage.aspx?imgId=34992&fmtId=61
Križančevo Selo - pokolj Hrvata od strane muslimansko-bošnjačke Armije BiH
 
Nameću nam i Orijent, jer hoće da se odreknemo i da zaboravimo Europu i prekinemo sve veze koje nas tisućljeće vežu i povezuju, koju smo daleko prije njihove okupacije Bosne i Hercegovine suizgrađivali i izgrađivali, što je i bio razlog da je Europa bila u Bosni i Hercegovini, i Bosna i Hercegovina u Europi. Pa čak ni polutisućljetna turska okupacija Bosne i Hercegovine nije uspjela, u potpunosti, tu zemlju i njen domicilni hrvatski narod, deeuropeizirati i turcizirati. To zbog toga što smo kao narod bili, dakako i jesmo, suizgraditelji i graditelji Europe i njenih vrijednota, zbog čega je Europa dio hrvatskog mentaliteta i identiteta, kao što je i hrvatski narod dio Europe i europskog identiteta. Stoga, naša suvremena malobrojnost nije i naša slabost, kako misle brojnija dva beha naroda. Malobrojnost Hrvata ne daje veće pravo brojnijim Bošnjacima i Srbima. Hrvatska malobrojnost ima snagu u trinaest stoljeća starom hrvatskom korijenu u Bosni i Hercegovini. Suvremena malobrojnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini ima jakost u civilizacijskom europskom rastu, kao i u opstojnosti na vrijednostima europejstva i kršćanstva, što je identitet Europe. To pak znači da je naša malobrojnost  dio velike europske brojnosti, i prepoznatljivosti u vrijednotama koje krase suvremenu Staru Damu. Malobrojnost Hrvata dio je velike kršćanske Europe u Bosni i Hercegovini, ali i Bosne i Hercegovine u Europi.
 
Malobrojnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini koju stalno minimiziraju Bošnjaci i Srbi, a čije politike expanzionizma i dominacije i jesu razlog te malobrojnosti, je snaga koja je u prošlosti beha porobljenosti uspjela Bosnu i Hercegovinu očuvati u dimenzijama Zapada i Europe. Ni Istok ni Orijent, ni Pravoslavlje ni Islam, nisu je, zahvaljujući snazi „malobrojnosti“ Hrvata uspjeli izvuči iz Zapada, a time u potpunosti ni pravoslavizirati ni islamizirati, iako su u nekim beha povijesnim razdobljima, i Muslimani i Srbi, bili jedinstveni u deeuropeiziranju i dekroatiziranju Bosne i Hercegovine.  A time i hrvatskog naroda, čiji kraljevi su tu zemlju prije i turskog i srpskog dolaska na te prostore, Bosnu i Hercegovinu uredili na europskim korijenima i prepoznatljivostima, što potvrđuje i kruna hrvatskih kraljeva pohranjena u Vječnom gradu.
 
Deeuropeiziranje Bosne i Hercegovine značilo bi i njena budućnost onakva kakva joj  je bila prošlost u razdoblju turske okupacije, a budućnost Hrvata katolika onakva kakva im je bila u toj istoj prošlosti, te kakva je sadašnjost kršćana pod okupacijom isilovaca. A to znači da bi u budućnosti bilo još više obilježja stravićnih stradanja Hrvata kakvo je bilo ono u Trusini. Naime, uz Maljine, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Miletiće, Grahovčiće, Brdo, Guču Goru, Vitez, Bugojno, Travnik... Trusine su jedna velika masovna grobnica hrvatskih civila, koje je masakrirala i isilovski poubijala „nenaoružana“ zločinačka Armija Bosne i Hercegovine. Šesnaesti travanj tisuću devetsto i devedeset i treće godine, točno 530 godina poslije turske okupacije Bosne i Hercegovine, u hrvatskom selu Trusine muslimanski isilovci, oni koji zazivaju i pozivaju  povratak Turske na beha područja i u beha društvo, zvjerski su poubijali 18 hrvatskih civila i 4 pripadnika Hrvatskoga Vijeća Obrane. Iako su se pripadnici HVO-a, oni koji su daleko prije Muslimana, dok je muslimanski vođa Alija Izetbegović za srpsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu govorio da je to „njihov rat“, stali u obranu Bosne i Hercegovine, predali, i kao takvi su strijeljani od pripadnika ABiH.
 
Dvadeset i dvije godine poslije tog strašnog zločina, a koji je samo jedan u nizu takvih koje je poćinila mudžahedinsko muslimanska ABiH, pravi zločinci su još uvijek na slobodi. I za njih „nema dokaza“ kao što nije bilo dokaza za muslimanskog ubojicu dvoje hrvatskih staraca, kojeg je Županijski bošnjački sud u Zenici oslobodio krivnje za počinjeni zločin.  Kako bi umanjili odgovornost za počinjeni strašni zločin, iz muslimanske postrojbe „Zulfikar“ čiji su pripadnici poubijali 22 hrvatska civila i vojnika po direktivi iz Sarajeva, znači po naredbi Alije Izetbegovića, osuđena je samo Rasima Handanović koja se hvalisala brutalnostima ubijanja nenaoružanih trusinskih civila. Ti nekažnjeni zločini muslimanske ABiH prošlost je Bosne i Hercegovine, ali sadašnjost u kojoj se nekažnjavaju bošnjačke ubojice hrvatskih povratnika, i onih koji isilovskim ponašanjem brane povratak hrvatskih prognanika u sela Lašvanske doline. Ta prošlost i sadašnjost mogla bi biti i budućnost zemlje ukoliko Svjetska zajednica ne počne zemlju europeizirati i deisilizirati. Vremena za čekanje nema, svakim prošlim danom Bosna i Hercegovina je sve izgubljenija, i za mir u Europi opasnija, zemlja.
 

Vinko Đotlo

Kao što su Srbi ubili Jugoslaviju »nepravednim pravom« i »nemirnim mirom«, tako su i Bošnjaci ubili BiH

 
 
Jugoslavija je nestala, Bosna i Herecgovina nestaje. Majka i kći, po svemu sudeći iste su tragične sudbine. Genetsko naslijeđe. Blizanske sličnosti. Ni u čemu im se ne vide razlike. Jer ih i nema, kao kod jednojajčanih blizanki. I stoga sve se čini da i Bosna i Hercegovina doživi njezinu sudbinu. Ubijaju je kao i Jugoslaviju najviše oni koji se u nju zaklinju. Ubijaju je oni koji su najbrojniji, pa valjda misle da imaju pravo na to. Srbi su ubijali i ubili Jugoslaviju, Bošnjaci ubijaju i, na žalost, ubit će Bosnu i Hercegovinu. Kao što su Srbi ubili Jugoslaviju nepravednim pravom i nemirnim mirom, tako isto čine i Bošnjaci s Bosnom i Hercegovinom. Nepravedno pravo koje Bošnjaci, na temelju broja kojeg imaju unutar beha nacionalnog stanovništva, uzimaju na Bosnu i Hercegovinu, videći je jedino onakvom kakvom je samo oni zamišljaju. Nemirni mir koji traje više od dva desetljeća, sredstvo je u rukama Bošnjaka za osvajanje Bosne i Hercegovine, pa i pod cijenu jugoslavenske sudbine.
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcTT1Df-QjuPHzfw7CxC6wflDLrKEziXFz8SUqWyn_aVa6vd_2KEhttp://s6.faceinhole.com/12/3/21/c58aa7dc315162e343cc.jpg
IZDAJICA DO IZDAJICE - Emir Nemanja Kusturica i Željko Nermin Komšić
 
Velike srpsko-bošnjačke sličnosti, zapravo istovjetnosti borbi za ono što se, dakle, ničim ne može obraniti, na duže vremensko razdoblje, počivaju na manifestima što su ih napisali velikosrpski i velikomuslimanski ideolozi Jugoslavije Jugoslavena i Bosne i Hercegovine. Velikosrbi su branili, i ne obranili Jugoslaviju „Načertanijom“ Ilije Garašanina, Bošnjaci pak brane i ovakvom politikom zasigurno ne će obraniti Bosnu i Hercegovinu, koje je svakim danom sve manje i manje „Islamskom deklaracijom“ Alije Izetbegovića. Suština oba nacionalističko ideološka manifesta, za bošnjački bi se moglo reći da je prepisan iz srpskog u tome da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi, Jugoslaviji, i da svi Bošnjaci moraju također živjeti u jednoj unitarizirano-centralističkoj državi Bosni i Hercegovini. Odnosno, to pak znači da Srbi i Bošnjaci mogu i moraju živjeti samo u etnički i vjerski čistim entitetima, te da nikakva izmiješanost s drugima i drugačijima nije moguća i nije održiva. To je razlog velikosrpske unitarizacije Jugoslavije, i velikobošnjačke unitarizacije Bosne i Hercegovine. Zbog toga su velikosrbi bili protiv konfederacije Jugoslavije, a velikobošnjaci protiv i konfederacije i entitetizacije Bosne i Hercegovine.
 
Konfederiranjem Jugoslavije, što bi bilo uvod u demokratizaciju, velikosrbi su gubili nepravedno prisvojeno pravo da svi Srbi žive u jednoj državi, Jugoslaviji. Bošnjaci konfederiranjem, ili entitetiziranjem Bosne i Hercegovine, također gube nepravedno prisvojeno pravo da svi Bošnjaci žive u jednoj državi, Bosni i Hercegovini. Ni „Načertanije“ Ilije Garašanina ne dozvoljava da i jedan Srbin živi kao malobrojniji narod u nekoj konfederalnoj republici, i  niti „Islamska deklaracija“ Alije Izetbegovića dozvoljava da i jedan Musliman živi u jednom beha entitetu kao malobrojniji. Takve politike nisu ništa drugo nego unitarističko-centralističke, koje su spremne na samoobranu i pod cijenu raspada i konfederacije i entitetirizacije. Srpsko neprihvaćanje konfederacije dovelo je do raspada Jugoslavije, a time i do toga da svi Srbi žive u jednoj državi. I bošnjačko neprihvaćanje konfederiranja ili entitetiziranja Bosne i Hercegovine vodi raspadu te zemlje, i k tomu da tim raspadom svi Bošnjaci žive u jednom entitetu.
 
Nemirni mir u Bosni i Hercegovini kojeg održavaju Bošnjaci je zapravo proces nemirno mirnodopskog etničkog čišćenja Hrvata u  beha Federaciji što vodi k etnički i vjerski čistom bošnjačkom entitetu, čime se ostvaruje sadržaj „Islamske deklaracije! Svi Muslimani u jednom entitetu. Broj naroda koji se uvijek koristi u multinacionalnim zajednicama najubojitije je oružje te iste zajednice. Zbog toga je taj broj kojim brojniji federalni narod uvijek pokušava obespraviti i pokoriti malobrojnijeg federalnog partnera, razlog neodrživosti federalnih zajednica, kao demokratskih, slobodnih, ravnopravnih, suverenih i konstitutivnih sastavnica. Uvijek kada se kroz institucije međunarodnih organizacija i kroz konvencije o ljudskim i nacionalnim pravima naroda na jednakost i ravnopravnost, znači na mirnodopski način, suprotstavi malobrojniji narod kao način zaštite ugroženih nacionalnih i vjerskih interesa, brojniji narod to definira agresijom na suverenost zajednice.
http://serbianna.com/blogs/bozinovich/wp-content/uploads/2011/06/bosnian_wahabis.jpg
I nerijetko u takvim odnosima mirnodopske agresije brojnijeg i mirnodopskom obranom malobrojnijeg naroda rat počima. To znači da je brojniji narod rat već (is)planirao i u miru pripremao. No, jednako tako znači da se i u miru vodi rat. Poglavito je, stoga, mir u multizajednicama, kakva je bila Jugoslavija, i kakva je njezina kopija Bosna i Hercegovina, ispunjen ratovima. Za multizajednice neuređene na demokratskim načelima prisilom umjesto dobrovoljnog i slobodnog pristanka federalnih partnera, a što je preduvjet jednakosti i ravnopravnosti, može se reći da su to društva trajnih nemira i ratova. Te heterogene zajednice u koje su narodi silom ugurani da žive u njezinim okvirima, nerijetko su i razlozi svjetskih sukoba i ratova. U njima nikada ne vlada mir, sloboda, jednakost, pravo i pravednost kakvi vladaju u homogenim društvima u svijetu. Naprosto, u društvima na nepravdi uređenim kakvo je bosanskohercegovačko, gdje se prava i slobode uživaju po broju koliko kojeg naroda ima, ne znači kada mir vlada da se rat ne vodi. Ili u nešto boljem slučaju, mir je priprema za rat. Jer nije rat samo onaj dio vremena vatrenog sukoba. Rat je i obespravljenost, marginalizacija i potlačenost malobrojnijeg naroda u miru, i kada kroz nadglasavanje malobrojnijeg naroda više ne postoje nikakvi mehanizmi zaštite vitalnih nacionalnih interesa koja uključuju ljudska prava i slobode.
 
Jer, da je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini jednakopravan i ravnopravan, suveren i konstitutivan s druga dva beha naroda, tada zasigurno ne bi bošnjački zet Željko Komšić mogao prijetiti ratom samo zbog toga što Hrvati mirnim i demokratskim putom najavljuju realizaciju tih prava i sloboda, jednakosti i ravnopravnosti, koje su moguće jedino kroz novi ustroj neustrojene Bosne i Hercegovine. Samo novo, pravedno uređenje neuređene Bosne i Hercegovine u kojoj će hrvatski narod slobodno uživati sve blagodati kakve uživaju Bošnjaci i Srbi, Bosna i Hercegovina ima budućnost i ne može doživjeti sudbinu raspadnute Jugoslavije.
 
Zar je moguće da u toj iskrvavljenoj i izmučenoj zemlji, poslije svih ratnih bura i oluja, kada sva tri naroda žive na rubu egzistencije, a gotovo 50 posto mladih je nezaposleno, ima ratnika, i zagovornika rata, onih koji pozivaju okupatora da se vrati samo zato što je njihovog naroda više, što su brojniji. Ima ih, na žalost, i to su najbrutalnije ubojice Bosne i Hercegovine. I stoga malobrojniji hrvatski narod ima pravo na svoj entitetski prostor, te na tom svom dijelu čuvati i očuvati Bosnu i Hercegovinu sa svim dostignutim i življenim europskim vrjednotama slobode, demokracije, ljudskih sloboda i nacionalnih prava. Hrvatsko pravo na svoj beha entitet daleko je veće i jače nego li bošnjačko pravo na zazivanje okupatora i ostavljanje Bosne i Hercegovine tom istom okupatoru u amanet.
 

Vinko Đotlo

Ponedjeljak, 23/11/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2753 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević