Planinom se ore ovčja i kravlja zvona

U litnim misecima, u potrazi za svježim pašnjacima, skoro cilo selo bi isprtljalo na veću nadmorsku visinu, u podnožje naše planine Čabolje, di su već od davnina oformljena čitava mala naselja sa sidnim kućama pojatama i torovima: VLAKA, POVAČA, NUGLE, BUNJA, ARAPOVA STANINA, VRATINCI, SRIDNJA GORA i ŽELJETUŠ. Uz zemljoradnju i stočarstvo, bujao je tu i vjerski, i kulturni, i zabavni i športski život.

Ovce su vođene na ispašu na dva načina. Na POPASAK, na kojem bi u bližoj okolici pasle i čupkale tamo do 10 sati ili do Misni doba kako se to u narodu govorilo. Na putu prema toru gdje će provesti u ladovini 3 do 4 sata najveće žege, obavezno ih se pojilo na čatrnjama ili zajedničkim bunarima gdje se dolazak na korito obavezno morao čekati, jer bi se tu nakupljalo i po nekoliko stada. Kada žega malo mine, u popodnevnim satima oko Velike ćindije bi se ponovo izvodile na pašu sve do samoga mraka. Omuti bijelih ovaca, ovčja i kravlja zvona, psi ovčari, bile kobane, čobanske pisme, čarobni zalazak sunca, povijanje na laganom povjetarcu poljskog žita i nepokošene trave, te svjetlucavog bjelog kovilja, od dugačkog i širokog Vilinog polja nanaprave pravi mali raj.

Na CILI DAN se išlo od izlaska sunca do pojave prvih zvizda, za koje vrime ovce ne viđaju svoj tor. Zbog dobre paše išlo se, ne samo do podnožja vrhova, nego i na same vrhove planine. Nekoliko putova je vodilo do vrha; POVAČA, VLAKA, KATUNINE, DOBRILJ, ČESMA. Od Česme je jedan put vodio priko BOROVINE, KRKOVAČKI KLANAC, JAPUGA, GOLUBIĆ, KRKOVAČA, PODI. Drugi put je išao na RAMEŠCE, DONJI STAN, GORNJI STAN, MEDVID, PALJIKE, GROMOVA GRUDA ITD. Iz Nugli i Arapove Stanine se išlo, ili priko DOBRILJA kao glavnog pojilišta ili; METALJKA, VRBIN POTOK, MALA ZASIDA, GOZDIĆ, VELIKA ZASIDA, BARNI DOLAC... Sa VRATINACA se išlo niz BILI PUT, uz KRUŠKOVU DRAGU, priko LICA i VELIKE ZASIDE, do BARNOG DOCA itd.

Mali pastir, pozdravivši se sa sat dva izgubljenog najdražeg jutarnjeg sna,žmirkanjem braneći oči od jake svjetlosti već toplog izlazećeg sunca, sa čobanskom torbicom na leđima i između njenih uzica, spakiranom bilom kobanom, sa brstinom u ruci i vjernim psom ovčarom, sa svojim stadom kreće na cjelodnevni izlet u planinu. Za kratko vrijeme priključuje se stadu svoje susjede, starije i puno iskusnije čobanice, a u poslijepodnevnim satima za zajedničkom čobanskom užinom pastirsko društvo se poveća i posjeda u krug. Spomenuta lokacija RAMEŠCE nalazi se negdje na polovici puta do vrha. Već je podne. Sunce je na horizontu dostiglo svoj vrhunac. Ovce su zauzele svoja mjesta oko nekoliko stabala u maloj borovoj oazi i planduju li planduju. Borova ladovina, miris smole i zelenih iglica, ugodno strujanje razrijeđenog planinskog zraka, mekoća prostrte bile kobane, razgrnuti brzdar i užina na njemu, sudar očiju sa velikim nebeskim plavetnilom i ogoljenim sivim, krševitim i visokim kamenim vrhovima Veleža, Prenja, Čvrsnice i Čabolje koji vječito drže stražu iznad Mostara, iznad čije kotline kao iznad klačine, treperi teški, vrući zrak, žutilo zrelog nepožnjevenog i u kladnje sadivenog požnjevenog žita na VILINOM te GORANAČKOM POLJU i POLJICU, su pastirske ugodne percepcije prije molitve krunice Svetom Anti zbog izgubljenog vretena jer upravo on pomaže kod pronalska izgubljenih stvari.

Poslije izmoljene molitve, sklupčanom na mekanoj biloj kobani i sa podmetnutom torbicom ispod glave, i malom pastiru je za kratko vrime Sveti Ante pomogao da dođe do sat dva, rano jutros izgubljenog sna. Poslije 2-3 sata odmora, sa ovcama bi se išlo dalje u pravcu MEDVIDA ili češće popriko priko PALJIKA koje su sve gori do GROMOVE GRUDE obrasle oštrom travom zvanom Oštrika koju ovce zaobilaze tražeći mekšu travu između njenih busenja. U potrazi za mekšom travom išlo se i do opasnih okomitih litica iznad Velike Zaside. Da bi na našu suvu i škrtu zemlju pala, zlata vrijedna, ljetna kiša, tribalo je uložiti dosta molitve. Ponekada bi se sa molitvom malo i preforsiralo pa bismo dobili pravi prolom oblaka. Neobičaj Božiji. Strašni sud. Baš tako je to doživljavao mali pastir sa svojim stadom, pokriven bilom vunenom kobanom i šćućuren ispod bukve u maloj pošumljenoj oazi zvanoj Gozdić, između Male i Velike Zaside a ispod najvećeg vrha zvanog Gromova Gruda, na koju , kako bi rekao pjesnik "grom pada i bije".

I dok se nebo otvorilo, dok iz spuštenih crnih gustih oblaka lije kao iz kabla, dok u kratkotrajnim bljescima gledamo vatrometno paranje neba sa bezbroj svijetlih i oštrih munjinih grana i grančica, dok iznad Vaših glava pucaju i eksplodiraju srcedrmajući nebeski topovi i granate, Vi sklopljenih dlanova upućujete molitve ministru grmljavine Svetom Iliji, koji onda zaista svojim naredbama uspostavlja prvobitno stanje, vraća sunce, suši kamenje itd. Prilikom povratka i spuštanja, bez obzira što je već pao mrak i što je misečina osvitljavala puteve do torova, pomišana stada su se na određenim mistima, sama lučila i završavala u svojim torovima. Zbog bogatije ispaše uslijedila bi i bogatija mužnja koja se obavljala 2 puta dnevno, ujutro i navečer. Prilikom mužnje, ponekada bi se uporno čula bleka ovce kojoj se dogodilo da zaluta u tuđi tor. Zbog takvih događanja nastala je i izreka "zalutala ovčica".

(Travanj 2011.)

Žarko Marić

Ispovijest Kim Hye-sook koja je 28 godina provela u logoru

Mnogi insajderski podaci o sjevernokorejskim logorima govore da se broj zatočenih posljednjih nekoliko godina bitno smanjio; još prije 10-ak godina oko 200.000 ljudi praktično u statusu robova, danas između 80.000 i 120.000 - Rijetki prežive strahote logora gdje su smješteni deseci tisuća ljudi, a u jednom od tih logora trebao je završiti američki student Otto Warmbier.

Američki student Otto Warmbier, koji je bio u zatvoru u Sjevernoj Koreji 17 mjeseci prije nego se vratio u SAD u komi prije manje od tjedan dana, umro je u bolnici u Cincinnatiju, rekla je njegova obitelj u ponedjeljak u priopćenju. "Nažalost, strašno zlostavljanje koje je naš sin doživio od Sjevernokorejaca osiguralo je da nije bio moguć nikakav drugi rezultat od ovog tužnog kojega smo danas iskusili", rekla je obitelj u priopćenju nakon Warmbierove smrti u 2.20 sati po lokalnom vremenu (20.20 po srednjoeuropskom vremenu) u Medicinskom centru sveučilišta u Cincinnatiju.

Mnogi insajderski podaci o sjevernokorejskim logorima govore da se broj zatočenih posljednjih nekoliko godina bitno smanjio; još prije 10-ak godina oko 200.000 ljudi praktično u statusu robova, danas između 80.000 i 120.000. Unatoč tome, teror koji se tamo provodi nad zatočenicima još uvijek nije usporediv s ničim boljim od nacističkih koncentracijskih logora. U posljednjih 20-ak godina iz Sjeverne Koreje uspjelo je pobjeći oko 20.000 ljudi, a njihove ispovijesti u pravilu se poklapaju jedne s drugima, što može značiti samo to da ti ljudi govore istinu.

A istina znači, primjerice, da je stvaran užas koji je pred UN-ovim istražiteljima ispričala Kim Hye-sook da je 28 godina provela u logoru, a da uopće nije ni znala što je njen zločin. Imala je samo 13 godina kad su vlasti strpale u logor Puckhang cijelu njenu obitelj. Radni dani u rudniku ugljena od između 16 i 20 radnih sati, dnevno jedna porcija kaše od kukuruza kao jelo, najgora premlaćivanja ukoliko ne bi mogli raditi i život u grupama od po troje s obvezom da svaki od njih sastavlja izvještaje o ostalo dvoje kako su se ponašali i što su sve radili. Poslušnost nije dovoljna. Traži se apsolutna pokornost.

Hye-sook je preživjela, rekla je, samo zahvaljujući tome što ju je dopalo u nekom trenutku uzgajati domaće životinje za čuvare. Konačno, tek nakon što su je pustili na slobodu nakon 28 godina robije, tad 42-godišnjoj ženi objasnili su da su cijelu obitelj zatočili nakon što su saznali da je njen djed, kojega ona nikad nije upoznala, tijekom Korejskog rata pobjegao na jug. Kolektivne kazne, u pravilu obiteljske kolektivne kazne, bjegunci iz Sjeverne Koreje opisivali su desetljećima. Kao i to da logoraši čak nisu ni morali znati zašto su zatočeni, koliko će tamo ostati, čak ni zašto ih gaze, prebijaju do smrti i izgladnjuju iako su još djeca.

Hye-sook je opisala i tretman koji su imali zatočeni sljedbenici Kim Il-sunga nakon što je vlast preuzeo njegov sin Kim Jong-il. Neke od njih koji su se drznuli pitati zašto su ih zatočili, čuvari logora istog su trenutka odveli na strijeljanje. Nakon što su je vlasti pustile iz logora, Hye-sook iskoristila je prvu priliku za bijeg u Kinu, da bi je tamošnje vlasti nakon šest godina uhvatile i vratile nazad. Posljednjih godina kolektivne kazne za obitelji izrazito su se prorijedile. Ipak, uvjeti u logoru na koje je Hye-sook naišla bili su još i gori od onih koje je upamtila. Moguće da je bila i riječ o tome da su je ovaj put strpali pod stroži režim. Ona, u svakom slučaju, sad je znala što joj je činiti; prvom prilikom je podmitila nadležne da je puste iz logora, a potom je pobjegla preko Kine za Južnu Koreju. Za svog 44-godišnjeg brata kojega nije vidjela od djetinjstva može se samo nadati da je još živ.

Ispovijesti preživjelih koji se uopće niti ne poznaju, navode da je glad u logorima tolika da logoraši u izmetu krava traže neprobavljene sjemenke žitarica koje onda jedu. Svako meso bilo kojeg izvora predstavlja gozbu; bilo da je riječ o ptici, mišu ili bilo čemu sličnom, čak i dijelovi preminulog kolege iz logora. U krajnjoj nuždi poslužit će bilo koja probavljiva biljka poput trave.

Priče iz Zatvorskog logora 22 redom spominju rutinska silovanja, a eventualna posljedična trudnoća novi je prekršaj žrtve koji se strogo kažnjava. UN-ovi izvještaji navode ispovijest muškarca koji je bio zatočen u ćeliji visokoj 50 centimetara uz obrazloženje da životinje poput njega moraju naučiti da puze pred ljudima, objavljuje strašnu ispovijest (al/express.hr, http://direktno.hr/direkt/video-celije-visoke-50-cm-jedu-ljudska-tijela-izmete-ubijaju-siluju-89579/; The Defectors - Escapees From North Korea's Prison Camps

https://www.youtube.com/watch?v=WbCo46dtki8)