Kod oranja plugom, kriške se stavljaju odmah u brazdu, ali kućanje je kućanje

Ovaj tekst je iz knjige Žarka Marića Selo Vrdi kod Mostara (Tkanica, Zagreb, srpanj 2017.)

U našem selu se, tko zna koliko dugo, sadi rani kompir zvani ranjka i crveni, zvani meskinuša. Crvena meskinuša se sadi najviše na brdu jer joj tu nadmorska visina najbolje odgovara. Uzorani i pobranani dolac ili vrta su spremni. Posebno odabrani i čuvani kompiri za simena su već proklijali. Križaju se tako da svaka kriška koja će se posaditi ima u sebi bar par potiranih klica. Ostatak kompira na kome nema klice ide na posebnu 'rpu i dobro će doći za čorbu. Sada motika ima riječ. Cili vrta triba nakućati. Jedan potez motikom jedna kućica. Na jedan metar kvadratni dođe desetak kućica. U svaku kućicu se stavi po jedna kriška kompira te lagano i stručno zagrne.

Prostor između kućica triba biti optimalan zbog okopavanja i ogrćanja. Kod oranja plugom, kriške se stavljaju odmah u brazdu, ali kućanje je kućanje. Kada se kompiri dobro zazelene na njivi pristupa se okopavanju. Oko svake stabljike se motikom lagano zemlja malo okopa, da bi se kompir malo osvježio sa vlagom i mineralima iz nađubrene zemlje. Na sličan način, kada cima već dobro nareste se vrši i ogrćanje. Vlažna zemlja se nagrne uz cimu.Sve se ovo radi uz puno znoja i žuljeva. Ali ovo nije još niti pola posla oko kompira. Molitve ciloga prolića i lita, da Bog dade kišu, bilo bi grijota uzimati za posao, ali posipanje praškom svake cime protiv kompirove zlatice, te sate i sate zaštitarskog posla oko njihove sigurnosti koja im stalno prijeti od krava koje pasu travu samo metar dva do brazde (uzvraćanje krava) moramo spomenuti.

Kopanje kompira je poseban doživljaj. Motike, vriće, arari, 'rpe krupnog, 'rpe sitnog, 'rpe nasičenog, 'rpe od cime, tovarenje na konja...Najveći dio se pospremi u zemnu hladnjaču, u trapove. Na pogodnom mistu na docu gdje nikada ne bude lokva, iskopaju se trapovi koji se lipo oblože popratinom, krovom i slično. Tako spremljeni kompiri sačuvaju svoju svježinu. Do prolića se trapovi dobro proride, jer otprilike svakih misec dana, ako su putovi prohodni, prometuje Zekan ili Dorat transport. U zimskom periodu znao bi se dogoditi i ovakav transport. "Danas imamo rekreaciju, oglasio bi se domaćin kuće. Snig je dubok i smrznut. Studeno je, ali nema vitra. Sunce je zubato. Dobro se obucite i obujte. Krećemo u planinarenje, bit ćemo alpinisti bit će dizanja utega, obavezno ponesite vriću za sanjkanje". Poslije 5-6 kilometara pješačenja uzbrdicom stiže se u planinski Krivi Dolac obasjan suncem i bilinom dubokog i smrznutog sniga, pa bi malo dite uzviknulo: Ovo nije Krivi nego Bili dolac.

Privareni smo. Nema sankanja. Došli smo zbog trapa i kompira koje triba nekako, ispod dubokog i smrznutog sniga, locirati, identificirati i transferirati. Utezi ipak da. Sagni se i rukama uhvati vriću sa kompirima. Jedan trzaj, dva i ona je na ramenima. Bukva zvana Bukvić na dnu doca, poznat po svojoj debeloj hladovini, sa svojim ogoljelim i promrzlim granama nijemo šuti i čudom se čudi neobičnim gostima, koji u koloni, s teretom na leđima zamakoše iza crnograba na Vidića klanac. Ipak je najviše posla oko kompira vezano uz motiku, pa je zato i nastala ganga : Oj motiko odbit ću ti uši, ti si mojoj dodijala duši, a oni koji bi našli neki lakši posao znali bi reći: Bježi što dalje od motike i politike.

Žarko Marić, svibanj 2011.

Dok je košnje, bit će i kosova na selu

Nema plemena ni naroda, kakve li već nakupine homoida koja nema „svoju“ mitsku životinju. Ako uokolo njih lete, najčešće su to ptice. I doista su one mitska bića - njihovo je nebo. Otputuju, odlete s juga Afrike na sjever Arktika, pa „identificiraju i lociraju“ svoje lanjsko gnijezdo. Malo ga renoviraju pa živi i leti dalje. Kako se pritom orijentiraju još je poprilična tajna. Homoidi, istina, lete daleko, ali lete u „napravama“, ili napravama, što je još češće, „bacaju“ jedni drugima na glavu „izmet“ u obliku bombi raznih kao i interkontinentalnim raketama koje se spremaju na svim stranama svijeta. Jedini koji je sam naumio letjeti, pa i visoko poletio, Ikar, spržilo mu krila, kaže mit.

Koliko su narodi opsjednuti pticama svjedoče i njihovi grbovi, pa u njima orlovi, općenito 'tice grabljivice. Tu su još brojni uglavnom mačevima i sjekirama „naoružani“ lavovi, za Europu od sjevera do juga(!), ili neka bića koja bismo mogli označiti kao „zmaj-lavove“. U državnom grbu neke države blizu Arktika očekivao bih polarnog medu, ali ne i ona se opredijelila za tog „lava“. Možda je to praiskonski znak bivšega pa i budućeg globalnog zatopljenja.  

Hrvati su tu potpuni izuzetak, pustimo „krijestu“. Naš grb kao da je u Europu „pao s Marsa“. Izuzetno je zapravo apstraktan, ali praktičan i poučan - na njemu bi se odmah mogao početi igrati šah. Srbi si malo, malo zabijaju autogolove sprdajujći mu se kao „šahovnici“. Da, šahovnica, šahovska ploča s crvenim i bijelim poljima, pa je, ovisno s koje strane su koje figure barem s jedne strane, uvijek prvo polje bijelo. Nu dobro, takva uporaba hrvatskog grba vjerojatno bi bila kažnjiva, a i „krijestu“ bi valjalo zanemariti.

Zatim sove mudrosti, feniks 'tica. (Vidim neki udbaš koji je isljeđivao ili nagovarao ili dogovarao suradnju sa Šekijem iz aktualnih „transkripata“ zapis'o „feliks ptica“.) Sokola pak slave svi - Hej sokolu(y) pjevaju Ukrajinci, Poljaci, a i Rusi (Zbor Aleksandrov), a i naš lički, velebitski sokol čuva Vilu Velebita. Rusi se inače mitski plaše gavrana - pjesme im govore kako gavran („oran“) kao lješinar dokrajčuje, kljuca mu meso, teško ranjenog junaka-kozaka. Sjajna je ruska balada „Pod vrbom“ (rakitom - ruski). Pjeva, koliko znam, slavna, a lipa ruska pjevačica Pelagija. Druge „tužne pjesme“ i stilovi prema njoj su - bećarac. A i još je takvih s tim crnim pticama, gavranima.  

Hrvati možda najviše cijene rode, što demografi s obzirom na mit ne bi baš mogli potvrditi, a na drugom mjestu mi se čini je lastavica. I dakako „golub mira“, bijela golubica. Inače su „slabi“ s pticama, sove se često plaše, o vranama da i ne govorim, šišmiše, koji nisu, dakako ptice, nu su letači i neki mali dokaz još donekle čistog okoliša, baš ne vole. Tek čvorke, na te pucaju s „topovima“ po vinogradima jer u koji jato, tisuće njih sleti, ne ostavi ni bobicu. Vrlo brzo „skuže“ topove pa puc'o ne puc'o, oni zoblju. Mreža je često jedini spas za bobičasto voće.

Od svih ptica „država“ cijeni jedino slavuja - „vrijedi“ joj jednu kunu na koju ga je i stavila. Ne sjećam se da sam ga ikad vidio, a samo jednom od ponoći do praskozorja slušao njegov pjev. Ako sam, jer to mi, takve su okolnosti, nema više tko posvjedočiti. U ljeto 1992. na lijevoj obali Kupe nije bilo nikakvih ptica, nestale su još u jesen 1991. - pucnjava je bila malo „žešća“od vinogradski dopuštenih topova - i polako se počele vraćati tek u proljeće iza Oluje. Danas ih je i tamo mnoštvo, do sela se „dovukao“ i kos koji se prije zadržavao uglavnom u vukomeričkim šumama. Kos je do početka prošlog stoljeća bio selica, a onda se postupno počeo zadržavati najprije u kontinentalnim gradovima u parkovima, pa se odatle širio po bližoj okolici. Ne znam je li i danas stigao do istočne Hrvatske, tamo ga nikad nisam vidio. Upoznali smo se u Zagrebu. U Novom Zagrebu je nekada bio brojniji, danas ih je značajno manje, populaciju mu smanjile brojne mačke lutalice, a još više vrane - one kosovima kradu jaja i male ptiće iz gnijezda.

Zašto ga prije nije bilo u dvorištima pokupskih i vukomeričkih sela? Imao je „konkurenciju“, po dvorištima kokoši, pure, svinje, mačke… i ljudi. Tu za njega nije bilo mjesta, a i grmoviti šumarci pogodni za gnijezda su bili podalje od sela, uokolo je sve bilo obrađeno. Danas je drugačije, grmlje se približilo dvorištima, poneka su i sama obrasla, nema više „konkurencije“, ni kokoši, a bogme i ljudi je sve manje i manje. Sreća je zato što je tu barem kos. Kad bih prije neku godinu nisko pokosio (motornom kosilicom, češće tzv. flaksericom) poveliko dvorište, voćnjak, trebalo mu je malo vremena da shvati kako mu je to izvrstan „aerodrom“ za lov, najprije na gliste, a zatim na druge insekte - bez opasnosti da ga možda iz poviše trave zaskoči kakva seoska mačka. Ako ništa čekao bi da cijelo dvorište bude pokošeno, a onda bi se pojavio. Bio bih sumnjičav čak i ako je pokošena samo polovica, a na drugoj još nekošena trava.

S vremenom se sve više ohrabrivao pa mi sada zna doći na metar dva iza leđa u vrijeme početka košnje. Čim čuje „flaksericu“, eto ga, jer tada je i najbolji lov, tlo je svježe, obično vlažno, kukci tek uznemireni i „dignuti“ iz travnatog mira. Kosica je pritom još hrabrija. Nedavno nam je ljetna oluja porušila i zadnje dvije stare jabuke. Bile su žrtve agresije srpskih i jeneaovskih gelera pa im je „srce“ pomalo otkazivalo i konačno pred vjetrom otkazalo. Morao sam ih ispiliti, a i na zvuk motorne pile „dokurio“ je kos, ustvari kosica, jer bilo je tu raznih kukaca. Kako u dvorište dolazi rijetko tko, danima ustvari nitko, osim kosa - odlučio sam ga uzeti za svoju mitsku pticu. Prvo zato što se sa mnom druži i u poslu, mobi, drugo zato što je stekao novo znanje, a bez provođenja „kurikula“, i to ono prirodno-znanstveno iz preživljavanja („STEM“).

Pritom nije odbacio staro - glista je najslasniji zalogaj, ali „flakserica“, naprava „malo mlađa“ od gliste, ju otkriva. I spojio „dva i dva“. „Građanski“ mu je odgoj uglavnom dobar, zna i lijepo pjevati, cvrkutati s veseljem. E sad što je skužio - i on i druge ptice -, kako jagode mjesečarke postupno dozrijevaju na maloj gredici svega dvije tri svaki dan, pa ranom zorom ide prvo njih „provjeriti“ - tu smo morali uvesti malo tog odgoja, pomoću mreže. Plašila nepale više ni za ptice - ona se koriste još samo u politici (recimo strašilo „fašizacije“). Podučio me i jednoj važnoj činjenici: što je manje ljudi u selu, više je kosova.  Ali to „pravilo“ ima svoj kraj, tužan je pa ga ne ću zapisati.   

Tomislav Gradišak