I hrvatski bi se biskupi trebali zamisliti nad postupkom bivšeg pape

Sam naziv ukazuje kako se Domovinski rat protiv Srba kao okupatora nije dogodio po socijalnoj osnovi na hrvatskom teritoriju. Nakon što su Srbi poraženi kao agresori - okupatori u hrvatskoj državi, tendenciozno lažu da je to bio građanski rat, kako bi izbjegli platiti ratnu štetu. Dakle, kada se dogodi građanski rat u državi, jednom narodu, uzrok je u socijalnoj osnovi.

Domovinski rat je bio oslobodilački i obrambeni rat

Danas jugofili, „kvaliteta“ kao i njihovi očevi, opomena su po specijalnim ratovima: rušili bi Hrvatsku državu, domovinski rat proglasili bi građanskim, u kombinaciji oživljavali bi potrošenu ideju o Jugoslaviji. Autor ovog teksta tražit će 600.000 (šest stotina tisuća eura) za porušene dvije kuće i poslovni prostor od strane Srba. Ako ne plate Srbi neka plate oni Hrvati koji bi povukli tužbu u ime Hrvatske. Čovjek je reformator dok se žrtvuje u ime života svoje vrste, životinjskog i biljnog života, u skladu kako život teče, što ne razumiju hrvatske nepokretne spavalice. Čovjeku pojedincu ili jednom narodu sudbinski je određeno da u prostoru gdje obitava žrtvujući se promovira, reformira... u ime Života. Zato okupatorima i janjičarima, koji bi u Hrvatskoj radi slasti žrtvovali hrvatsko opće dobro, odlučno i najozbiljnije treba se suprotstaviti..., trovačima hrvatskog zajedništva koji i preko stranaka urušavaju Hrvatsku. Isti zbog osobnih koristi grabe funkcije  u Hrvatskoj vladi, jer ne mogu konkurirati kvalitetom i po žrtvovanju za opće dobro.

Misliti je biti – živjeti i djelovati..., težiti... i opraštati..., što je u osnovi kršćanstva. Ali ukoliko je i u skladu s hrvatskim općim dobrom, svećenstvo Katoličke Crkve u Hrvatskoj treba se odgovorno reformirati radi Života Hrvata..., jer, uglavnom, nisu samokritični, kao duhovne vođe od kojih se očekuje više, s 90 % katolika ne pomažu koordinirati da se izaberu produhovljeni pojedinci kao zastupnici svoga naroda, dakle, treba inventura što Život u Hrvatskoj traži. Naročito natalitet, kao mjerilo Života u Hrvatskoj, institucije trebaju više poticati i referirati, koliko su doprinijele kao duhovne ili svjetovne institucije što pokažu statistike. Dakle, neka bude samokritika i kritika kao pokretač žrtvovanja zbog reformiranja čovjeka na terenu. Institucije su tu da bi opravdale svrhu potičući na obnovu i na pravila Života,  što se mora dogoditi pojedincu i  narodu da bi se Život živio i slavio. Hrvati moraju domisliti kako će se kao narod revitalizirali, jer sada očito ne žive po kršćanskim načelima, što pokazuje natalitet. Samokritički, trebaju se osvjetljavati uzroci, zašto natalitet u Hrvatskoj opada, zašto hrvatski narod ne doživljava katarzu. Koliko u Hrvatskoj zajednici sabotiraju duhovne ili svjetovne “elite“ i zašto nitko za to ne odgovara. Kao da znaju da izmanipulirani čovjek može biti žrtva straha, pa pritišću i vladaju. Čovjek da bi se oslobodio pritisaka – straha mora se osloboditi loših gospodara koji ne potiču Život.

Za istaći je kao uzor aktualnog  poglavara Katoličke Crkve u Rimu koliko potiče na pravila života, ističući da je žrtvovanje zalog za život. Također  i papa koji je samokritički predao tron drugom, trebao bi biti poticaj i hrvatskim kardinalima i biskupima pa da prema dužnostima budu i odgovorni. Dakle, Život kao odraz žrtvovanja i nagrada teče i traži reforme. Oni koji nisu u stanju poticati na preporod hrvatskog duha, koji to ne mogu pokazati po djelima i rezultatima na terenu, u ime Života,  bez odlaganja, trebaju prepustiti funkcije drugima koji to mogu obnašati bolje.

Ovaj tekst na beskonačnom putu, potiče na pravila Života, odnosno ukazuje kada se ne živi po istim. Nezaobilazno ini okupatori,naročito Srbi, destabilizirali su Hrvatsku i odgovorni su za stradanja Hrvata u zadnja dva rata. Istina da su Srbi glavni uzrok zadnjih dvaju ratova u Hrvatskoj, ali i Hrvati su im na neprirodan način naivno i neodlučno dozvoljavali  da u Hrvatskoj siju beznađe, jer se od zla nisu štitili preventivom. Srbi nas u Domovinskom ratu nisu uspjeli zavaditi, ali stalno pokušavaju i koriste hrvatsku pospanost i ne samo oni, što opominje, da se ne bi opet dogodio okupator uvjet je žrtvovanje, zajedništvo - snaga - natalitet.

Danas hrvatski susjedi specijalnim ratovima pokušavaju pomoću i preko svojih manjina destabilizirati hrvatski narod..., konkretno: kao i za vrijeme 1. i 2. Jugoslavije – Velike Srbije mentor im je Srpska pravoslavna crkva. Uporno i pored pravila pravoslavlja, Srpska pravoslavna crkva proturječi ustrojstvu pravoslavlja, jer Srpska pravoslavna crkva može postojati i djelovati samo u Srbiji, kao što Hrvatska pravoslavna crkva može postojati i djelovati samo u Hrvatskoj, jer se vežu uz državu naroda i glavni grad. Drugo je što u Hrvatskoj neodgovorno djeluju razni Strossmyaeri, biografija jednako geni... ime prezentira pojedinca... pa koriste u neredu.  

Ispunjen je dovoljan razlog kao odraz nereda u Hrvatskoj što je poticalo na odnarođenost, udaljavanje od svojih korijena, što demonstrira I. Jelić i drugi indoktrinirani od svojih bivših poslodavaca u Jugoslaviji. Preko svoje umišljenosti pokazuju svoje „domoljublje“ i „mudrost“, a nisu svjesni da sami sebe optužuju i potvrđuju da bi ratovali protiv hrvatskog naroda kao plaćenici. Eto što oni umišljaju, kada se zna da mudraci u državi koordiniraju. Uvjerili su ih da su sudjelovali u građanskom ratu u Hrvatskoj. Vojnici, po svojoj sudbini i kvaliteti bez pogovora služe svome narodu, (Platon). Ukoliko nije tako, „svjesno“ rade protiv općeg dobra naroda, ( neka vrate mirovine, razne povlastice i činove...). Uz napomenu, jugoslavenske oficire Milošević je protjerao iz Yu – srpske armije, (tko nije odan svomu narodu...). Dakle, tko ratuje za neprijatelja na vlastitom teritoriju, nesreća je narodu svome. Istina je da su ju-oficiri utoliko poslužili samo kao tehnička pomoć u Domovinskom ratu, a koordinatori su hrvatski mudraci i hrvatski narod pobijedili su Srbe i obnovili hrvatsku državu. 

Platon nije savjetovao pojedincu jednog naroda da radi ono što ne zna, već da u ime općeg dobra radi ono što najbolje zna. Skupa i u istom orkestru su i pojedinci iz vrha vladajuće garniture, što se prema njihovim izjavama može isčitati i... da su protiv općeg dobra Hrvata, nema slučajnosti, to je odraz njihove neosviješćenosti - neznanja.  Očigledno i u ovim vremenima radili bi ono što ne znaju, za njih je sila - strah - pravda, zato su hrvatski branitelji, ukupan narod dužni u ime Života biti budni i dnevno se žrtvovati za opće dobro Hrvata.                 

Dr. sc. Ilija Barjašić, predsjednik Pokreta za preporod hrvatskog duha i poticaj nataliteta u Hrvatskoj ŽIVOT i predstojnik HAZUD-a za poticaj nataliteta u Hrvatskoj 

U splitskoj Gradskoj knjižnici Marka Marulića predstavljena knjiga Ane Ruže Pavek i Ane Perišić

Centar za hagioterapiju Split upriličio je predstavljanje dviju knjiga:"Posebni do daske", zbirke kratkih priča Ane Ruže Pavek i priručnika "Hagiografski pristup u radu i suživotu s djecom i mladima" Ane Perišić. "Posebni do daske" zbirka je kratkih priča u kojima autorica prepričava neke za nju najupečatljivije momente iz njezinog višegodišnjeg rada i bavljenja osobama s teškoćama u razvoju, u jednom domu za mlade bez roditeljske skrbi.

Ana Perišić

Ana Ruža Pavek rođena je 1946. u Lokvama. Osnovnu školu je polazila u Lokvama, gimnaziju u Delnicama, a studij kroatistike i filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1996. objavila je zbirku pjesama "Od Risnjaka do Kleka, a 2006. zbirku za djecu "Vjetar Krivulj". Živi i radi u Zagrebu.

"Hagioterapijski pristup u radu i suživotu s djecom i mladima" nastao je iz potrebe uočene u radu s učenicima osnovnih i srednjih škola te štićenicima dječjeg i odgojnog doma. Autorica Ana Perišić dugogodišnji je prosvjetni djelatnik s iskustvom rada s mladima iz rizičnih skupina. Najveći uspjeh u radu postigla je primjenom hagioterapije.

Ova knjiga u obliku priručnika doista informira o temeljnim principima hagioterapijske metode utemeljene prije 23 godine. Knjiga sadrži temeljne filozofske, antropološke spoznaje o čovjeku, te patologiju čovjekove duhovne duše ili čovjeka ukoliko je čovjek, zatim terapijske mogućnosti. Ona također informira da je hagioterapija zapravo autentični oblik antropološke medicine, ali s temeljnim uviđajem u patološka stanja i terapijske neophodnosti za antropološku dimenziju čovjeka.

Sadržaj ovog priručnika razdijeljen je u tri dijela s dodatkom obrađenih anketa, izjava učenika i stručnih djelatnika na održana predavanja u osnovnim i srednjim školama, dječjem i odgojnom domu te na javnim tribinama i stručnim seminarima. U prvom poglavlju prikazan je pregled osnova iz antropološke medicine i hagioterapije. Obrađene su zakonitosti antropološke dimenzije kroz definiciju i značenje imena hagioterapije te filozofski aspekt i znanstvena istraživanja koja upućuju na postojanje čovjekove duhovne duše, njen organizam i fenomene izražavanja. Obrazložen je i uzrok te izvori boli na antropološkoj razini, kao i sama terapija.

Drugo poglavlje upućuje na odrasle, o kojima ovisi zdravo odrastanje njihove djece i mladih s kojima rade. U ovaj dio uključen je poticaj osobnoga prihvaćanja (svake odrasle osobe) te ostvarenja vlastitoga života i zvanja, i naposljetku predložak za pripremu u radu s djecom, učenicima ili štićenicima. Treće poglavlje posvećeno je problemima adolescenata i drugih mladih osoba s najčešćim primjerima iz hagioterapijske prakse. Budući da je priručnik, prije svega, pisan za odrasle ipak sadrži i poticaje za djecu i mlade.

„Čovjek naime sadrži u sebi sve što nalazimo u svijetu i prirodi. On ima svoju biološku razinu, služi se svojom psihološkom razinom, njegov identitet je antropološka razina, a njegov temeljni projekt je teološka razina. Središte čovjeka je osobnost po kojoj čovjek postoji i u sebi sadrži sve druge razine svoga bića. On jest osoba, a sve drugo posjeduje, prožima svojim osobnim identitetom, razvija svojom duhovnom kreativnošću i ostvaruje sebe preko svih sposobnosti koje posjeduje. On je spoj imanencije i transcendencije, materije i duha, neba i zemlje, ograničene materije i neograničenog duha. On u sebi spaja stvorenje i Stvoritelja, smisao i besmisao, moral i nemoral, dobro i zlo, ali je njegova temeljna težnja da bude u bitku i njegovim transcendentalima kao dobar, jedinstven, istinit i lijep.“ (vlč. Tomislav Ivančić, prof. emeritus u Predgovoru)

Temeljni problem čovjeka i uzrok svih njegovih bolesti i smrti jest zlo. Dobrota je čovjekova šansa, budućnost i neuništivost. Tu razinu uzroka svih čovjekovih bolesti, patnji, trauma i besmisla istražuje hagioterapija. Ona, prema tome istražuje temeljni uzrok čovjekovih muka, suza, gubitaka, neuspjeha, ratova i smrti. Istovremeno ona istražuje dijagnostičke mogućnosti otkrivanja krajnjih uzroka čovjekovih bolesti na svim njegovim razinama. No, ono što je osobito važno, hagioterapija pronalazi terapije za posljedice svih zala, ali i za otklanjanje uzroka čovjekovih patnji. Ona je u pravom smislu antropološka medicina, jer ne pokazuje samo antropološke uzroke somatskih i psihičkih bolesti, nego uzroke antropoloških bolesti i terapije za njihovo ozdravljenje. Kad izliječimo antropološku bolest, otklonili smo uzroke psihosomatskih bolesti, a time omogućili i uvid u stanje grijeha i čovjekovih nemoći da komunicira sa Stvoriteljem.

Da bi mladi čovjek bio sposoban pronaći svoj životni put potrebno je da ga u tome usmjeravaju odrasli, oni koji su donijeli odluku za vrjednote, koji su se naučili opraštati drugima i voljeti sebe. Ovaj priručnik sadržava sukus spomenutih tema te odgovor što je to hagioterapija. Autorica ove knjige potrudila se da iz dosada održanih četiriju studija hagioterapije (2009.-2012.) kratko prikaže temeljne principe rada na temelju hagioterapijskog studija. Ona je otišla i korak dalje u smjeru specijalističkoga istraživanja patnji, trauma i smetnji mladih i odrasle populacije te je time njezin rad doprinos znanstvenom istraživanju antropologije i antropološke medicine.  U svom radu autorica se dokazuje ne samo kao dobar hagioasistent u smislu terapije nego i kao istraživač, i time neka vrsta znanstvenoga novaka na području antropološke medicine i hagioterapije. Njezinom radu i informacijama u ovoj knjizi može se pružiti potpuno povjerenje i sigurnost da oslanjanje na terapijske predloške donosi olakšanje i zdravlje.  

Nives Matijević