Bijeg od patrijarhalnog sustava

 
 
U meni čuči genetski zaostatak. Moje bježanje od patrijarhalnog sustava nije prouzročilo nikakav bijeg zapravo. Naprotiv, ograničilo me je njime koliko god je to moglo. Toliko me je ograničilo da ne samo što živim takav sustav, već mu i umno i emocionalno podliježem. Trgam se na dane, zaista. Čupam se i vučem zubima i noktima i završava to, očekivano, pijanstvom ili bezumljem. Humorom, također. Možda je čak i najlakše, od sve lakoće zaborava, zaboraviti smijući se. Koliko god to smatram pozitivnim u drugačijim okolnostima, ove su pak namijenjene da se ne zaborave, stoga humoru tu nema mjesta.
http://static.klix.ba/media/images/vijesti/120507019.2_mn.jpg
Dakle, trgam se. U one dane kad se zasitim od svega, i moja sposobnost da primijetim apsolutno sve i detaljiziram to do savršenstva napokon posluži nečem smislenom, uočim te nepravilnosti. Osjetim si na koži otisak srednjeg vijeka i odraz na ogledalu odaje da nisam lijepa samo za sebe. Nisam. Obukla sam se za nekog Matu koji će mi dobaciti nekakav komentar u stilu „mala imaš dobre noge“ i to će toliko utažiti glad mog primitivnog ega da ću živjeti na tom, nazovimo ga komplimentu, sljedećih nekoliko dana. Sram me reći više od toga ali iskreno da, više od toga. Kakav je osjećaj moći zaokružiti ime na biračkom listiću? Mora da je naprosto fenomenalno.
 

Anđela Bugarin