Get Adobe Flash player
Napada progonjene – brani veliku Srbiju

Napada progonjene – brani veliku Srbiju

Krešo Beljak žaluje zbog malo Udbinih likvidacija...

Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

Plenković je pokušao promijeniti narod i HDZ i zato gubi...

Koga li smo mi to izabrali!?

Koga li smo mi to izabrali!?

Milanović: "Moji su preci Srbe branili od ustaškog...

Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

Protuzakonito i diktatorsko izbacivanje ljudi iz...

Titin obožavatelj na Pantovčaku!

Titin obožavatelj na Pantovčaku!

Lepa Brena i SDSS napunili Arenu...

  • Napada progonjene – brani veliku Srbiju

    Napada progonjene – brani veliku Srbiju

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:56
  • Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

    Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:51
  • Koga li smo mi to izabrali!?

    Koga li smo mi to izabrali!?

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:45
  • Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

    Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

    srijeda, 15. siječnja 2020. 09:58
  • Titin obožavatelj na Pantovčaku!

    Titin obožavatelj na Pantovčaku!

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:41

Pobačaj je zlo

 
 
Pismo Slobodnoj Dalmaciji
U Vašem tjedniku broj 1176 od 10. studenoga 1993. na str. 36.-37. objavljen je razgovor Vedrana Matošića s dr. Veselkom Grizeljom pod naslovom „Prisiljeni smo praviti pobačaje“ Kao srž razgovora navodim ono što je istaknuto u vrhu plavim i na dr crnim slovima:
 
1. „Mi ginekolozi ne volimo pobačaje, ali ih zakon dopušta i mi smo prisiljeni to raditi. Naš je zakon jedan od najliberalnijih na svijetu, ne znam zašto. Svaka žena može odlučiti na taj način planirati obitelj, a to je najnehumaniji način.“
2. „Natalitet je naša najbolnija točka, manji broj djece od 14 godina od nas imaju samo Danska, Švicarska i Nizozemska. Mi smo staro društvo, što je karakteristika zemalja s negativnim postotkom nataliteta. Nažalost broj abortusa se ne smanjuje. Odnos poroda i pobačaja je 1:0,85. Ništa se tu nije izmijenilo, postoji liberalni zakon koji to omogućuje“
 
I. Pravna sumnja
 
Nisam našao u tekstu čak ni prepričani oblik zakona na koji se Vaš sugovornik poziva. Ako nenavedeni zakon dopušta pobačaj ženi, ne naređuje ga ginekologu. Ženino pravo nije ginekologova dužnost. Ne mogu prihvatiti da ikoga može zakon obvezati na djelo, mrsko njemu, a poželjno drugom. Zato držim, da sugovornikovo pozivanje na zakon ne prelazi granicu pravdanja žalosne prakse koja, dok se teoretski osuđuje, svagdano se čini.
http://portale.awo-hannover.de/media/5655d5735f3a5fae109b7c5b205febb4.jpg
Ne znam da je Sabor odobrio ili ozakonio tekst takva zakonskog prijedloga. Htio sam svoju sumnju otkloniti. Nazvao sam središnjicu nadležne službe 041 451 555. Kad sam dobio kućni broj te službe, nije mi odgovoreno na pitanje: Je li Hrvatska usvojila zakon o pobačaju? Mogu pretpostaviti, u što nisam siguran, da je Hrvatska to ozakonila. Ali ne mogu zaključiti da ginekolozi moraju (ne piše mogu) vršiti pobačaje, „jer ih zakon dopušta“. Pitam ginekologe: Vršite li na drugim poljima sve što zakon drugom dopušta? Ako ne vršite ostalo, drugom dopušteno, a vama ne zabranjeno, zašto onda vršite pobačaje? Imate li za to dublji razlog od zakonskoga slova? Molim odgovor! Držim da ne postoji filozof koji može načiniti pojmovnu ni lingvist jezičnu jednadžbu između dopustiti i prisiliti. Može se načelno reći da zakon prisiljava na zabranu, teži slučaj da prisiljava na naredbu, a pogotovo na dopuštenje. Držim da građanin nije dužan činiti ono što zakon dopušta drugomu. Ginekolozi stoga mogu reći da ga čine dobrovoljno jer je zakonom dopušten. Stoga, držeći da za ginekologe ne postoji zakonska prisila, pitam čitateljsko općinstvo: Je li krivično djelo ne udovoljiti ženi koja traži pobačaj? Kolika je kazna predviđena za to? Tko može glede toga pokrenuti informativni razgovor u policiji i istražni postupak u pritvoru? Je li itko za neizvršeni pobačaj bio pred sudom? Ima li itko tko je za takav propust bio kažnjen? Koliko je bio osuđen i je li izdržao cijelu kaznu? Koliko su ta pitanja bez odgovora, toliko su, ni manje ni više, i budući počinitelji pobačaja bez prisile. Sumnjam da bi netko morao kapitulirati pred željom prosječne žene pa učiniti pobačaj, unatoč svom mišljenju „da ni Sveti Otac ni kardinal Kuharić ne mrze pobačaj više od (njega) mene“. A zar je moguće činiti ono što se mrzi? To je u redovitim prilikama nemoguće, neshvatljivo i neprihvatljivo. Ne vjerujem da bi ginekolozi bili drukčiji od drugih ljudi koji, unatoč zakonskoj strogosti a pogotovo zakonskom dopuštenju, izbjegavaju sve što im je mrsko učiniti.
 
Premda nisam pravnik, neka mi bude dopušteno iskreno iznijeti koja prava, vezana za spol, priznajem ženama:
1. Slobodno raspolaganje sa svagdanjom i mjesečnom potrebom.
2. Ne stupanje u brak.
3. Bračni čin.
4. Odgovorno roditeljstvo.
 
U skladu s tim četirima točkama, niječem im pravo:
1. Izvanbračno spolno ponašanje.
2. Neprihvaćanje ploda poradi izvanbračnog ponašanja.
3. Pobačaj, jer je ubojstvo nevina čovjeka.
 
U skladu sa svim tim, mogu donijeti osnovna pravna načela koja mi, držim, ne će pravnici dovesti u pitanje:
1. Moralno-etičko zlo ne može biti predmet prava.
2. Što je nemoralno ne može biti pravno.
3. Zlo se ne može i ne smije ozakoniti.
4. O nekim se stvarima može u parlamentu ne raspravljati.
5. Mnogo toga ima što ne bi trebalo zakonski regulirati, negoli uvjerenju i savjesti prepustiti.
6. Poželjno bi bilo da pobačaj ne bude predmet parlamentarne rasprave ni državnoga prava, nego predmet etike i morala.
 
Za koga je pobačaj zločin, taj ga ne će činiti ni za nj tražiti ljudsko dopuštenje. Komu pobačaj nije zločin, tomu ne treba zakonsko dopuštenje. Ovim mojim opravdanim i poštenim zahtjevom, držim, da nitko nije oštećen u svom uvjerenju i životnom usmjerenju. Budući da se ni danas ne smije jesti „sa stabla spoznaje dobra i zla“ (Post 2,17), kolektivni Adam, kao međunarodna zajednica i određena država, dužan je slušati svoga Boga koji mu objavljuje što je dobro a što je zlo. Ni naša država kao naš kolektivni Adam nije izuzeta od te dužnosti. Mora i ona slušati Božji glas, osluškujući svoje građane vjernike i vrednovati stručnost njihovih teologa. Mora joj biti jasno da je istina izvanparlamentarna i da je parlament nemoćan pretvoriti neistinu većim brojem glasova u istinu. Istina se bez glasovanja mora spoznati, prihvatiti i u djelo provesti.
 
Kao što među ljudima postoji pobačaj, tako postoji i blud i preljub. Tko od mladića može pravdati svoj blud zakonskom prisilom i djevojčinom željom? Tko se od brakolomaca može pravdati obostranom slobodom njega i žene koja je pristala na preljub s njime? Svatko će odgovoriti: Blud i preljub nisu zakonski ni odobreni ni zabranjeni. Slažem se i pitam: Zašto? U pitanju je, dodajem, sadržan odgovor: Zato što su to zla djela. Neka se, lijepo molim, i pobačaj pravno izjednači s tim djelima, pa ne bude tema parlamentarne rasprave ni zakonske odredbe. Neka ne bude predmet državnoga prava. To je ono najmanje što od svoje države, s punim pravom tražim, i zahtijevam. Premda mi nije važan pravni oblik neka mi bude slobodno predložiti ga:
 
Ne propisuju se građanima zakoni o spolnom ponašanju. To je ostavljeno njihovu uvjerenju i savjesti. Kao što je spolno općenje svih građana podvrgnuto njihovu ljudskom i vjerničkom uvjerenju, neka to bude i s pobačajem. Premda su blud i preljub velika moralna zla s nesagledivim društvenim posljedicama, ipak nisu pravno zabranjeni niti se bludnici i preljubnici pozivaju na odgovornost. Građani će se čuvati tih zala i bez zakonskih zabrana. Jednak je postupak i glede pobačaja. Ne će biti ni ozakonjen ni zakonski zabranjen, niti će njihovi počinitelji biti krivično gonjeni, jer ga jedni ne će činiti zbog uvjerenja, a drugima će bit nemoguće zakonsko pravdanje i pozivanje na zakon, ako ga budu voljni činiti. Tko pobačaj čini nema pravo govoriti da je protiv njega. To može reći majka koja nesebično služi životu, spremna za nj umrijeti kao žrtva velike ljubavi, i ginekolog koji uskraćuje takvu uslugu svakoj ženi bez razlike, ne vodeći računa, kako će se ona snaći i koga će naći.
 
II. Zle posljedice
 
I učinjeni pobačaj, jer je zabranjeni plod „sa stabla spoznaje dobra i zla“, otvara ljudima oči. Otvorio ih je i Vašem sugovorniku, vidi navod pod br. 2. „Naše je stanovništvo postalo staro, bez mladenačke svježine, jer se „broj abortusa se ne smanjuje. Odnos poroda i pobačaja je 1: 0,85.“ Da nam bude jasnije izrazit ćemo se drukčije: Na sto osamdeset pet začetih, stotinu ih je rođeno a osamdeset pet pobačeno. Nakon te stravične spoznaje, moralo bi se, prkoseći državnom zakonu, pobačaje odbijati, a ne vršiti. To ne činiti, pa u tom slučaju ne bi trebalo ni sebe ni svoje društvo pravdati zakonskim dopuštenjem. Uz najbolju volju ne mogu se složiti s još jednom činjenicom: „Često se kaže da ginekolozi mogu spriječiti pobačaj, ali ja vas uvjeravam da ne mogu, odnosno mogu kao i svi drugi ljudi. Mi ginekolozi ne volimo pobačaje, ali ih zakon dopušta. Ja ne mogu reći da na ovoj klinici ne će biti pobačaja jer bih u protivnome stvarao bezakonje i anarhiju. … Nitko od ginekologa u ovoj kući ne voli pobačaje, ali smo naprosto prisiljeni obavljati ih.“ Biblijski kazano, unatoč tome što su nam se oči otvorile i vidjele grozne posljedice pobačaja, mi ih i dalje činimo, sipajući preobilno lug u svoje vlastite oči, kad god ta svoja djela budemo pravdali zakonskim dopuštenjem. Gdje je ljudski značaj što prkosi štetnom ljudskom zakonu, prijeteći pravnoj službi građanskom neposlušnošću. Nema ga!? A hoće li ga biti?!?
 
Svi želimo da rat što prije završi. I završit će ovaj oblik rata. Ali jedan drugi ratni oblik ne će završiti nikada. To je rat nakon II. svjetskog rata. To je rat prije i poslije ovoga rata. To je rat protiv onih koji nam ne prijete oružjem. Rat protiv golih i golorukih u majčinoj utrobi bez svoje krivnje u njoj nastanjenih. Oni prije začeća nisu imali nikakva prava, jer ih nije bilo. Počeli su živjeti kad su se njihovi roditelji pošteno ili grješno međusobno sjedinili. Otkad su počeli postojati kao plod željene i ne željene trudnoće oni, jer su ljudi, imaju pravo na svoj kut u majčinoj utrobi i na život u tom kutu, dok ih svjetlo dana ne pozove da ga živi napuste i pod suncem živjeti nastave kao stanovnici zemljine kugle, čovječanstva, svoje domovine i svoga naroda. Svaki ljudski zametak ima pravo nesmetano živjeti i sretno na svijet stignuti. Nijedna mu država to pravo ne smije uskratiti. Hoćemo li parafrazirati jednu antiknu izreku: „Bolje je biti Herodov krmak, nego Herodov sin.“ Hoćemo li reći: Bolje je biti zametak bilo koje životinje negoli današnje žene. Je li to plod naše kulture i civilizacije? O tome, lijepo molim, razmislimo pa se upitajmo: Zar će etička praksa naših liječnika nakon punih 20 stoljeća kršćanstva zaostajati za poganskim primaljama koje odbiše strogu faraonovu naredbu:, jer „su se bojale Boga i nisu učinile kako im je naredio egipatski kralj, nego su ostavile na životu živu mušku djecu“ (Izl 1,17). Je li ijedna današnja odredba stroža od faraonove naredbe? Dokle će faraon ubijati djecu Izraelovu? Dokle će Herod ubijati djecu Betlehemsku? Dokle će Rahela neutješena cviliti? (Je 31,15 i Mt 2,18).
 
Kad će prestati novoblajburški pokolj nerođenih? Jesmo li svjesni da svake godine žanjemo blajburšku žetvu? Tko će ostati na životu, ako nas po pravdi bude ubijeno onoliko koliko je kroz 48 godina pobačeno hrvatskih zametaka? Na ovo pitanje nema odgovora. Postoji sam krik upućen Bogu psalmistovim riječima: „Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?“ (Ps. 13o, 3.). Nitko ne će opstati bude li Gospodin osvetnik koji traži glavu za glavu. Ne bojmo se. Isti Bog koji je zaštitio Kajina (Post 4,15), zaštitit će i nas, unatoč tome što „krv nevinih vrišti do neba“ (Tomac) i za osvetom (Post 4,10. Zaštitit će nas Bog koji je dao svoga Sina da za nas posreduje (Rim 8,32-34), unatoč tome što smo ga onoliko puta ubili koliko smo pobačaja načinili, premda on nakon uskrsnuća više ne umire (Rim 6,10), jači je glas Isusove krvi koja traži milosrđe. Ne ćemo zato u ratu nestati. Jer, nakon rata, zbog Kristove ljubavi, mnogi će ostati. Ali ti što ostanu morat će čuti njegov glas: „Eto, ostali ste živi! Ne griješite više da vam se što gore ne dogodi“ (Iv 5,14). Odlučimo odmah sada, sutra može biti kasno, da ne ćemo više griješiti, ili u ratu mrtvi postali ili nakon rata živi ostali.
 

Fra Martin Planinić

Anketa

Tko na unutarstranačkim izborima HDZ-a može pobijediti Andreja Plenkovića?

Četvrtak, 23/01/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1085 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević