Vjeroučitelj je za svaku osudu, ali i učenik koji ga je snimao

 
 
Mislila sam odšutjeti i prešutjeti slučaj s vjeroučiteljem i njegovom filozofijom, logikom, svjetonazorom i pravdom, u pogledu gospođe Pusić, bivšeg predsjednika države gospodina Mesića, o čemu je dotični govorio na nastavi vjeronauka. To je za svaku osudu. Mnogi su ga osudili, neki su se odrekli njegova istupa i nastupa, neki ga podržavaju, a neki mu se dive. Tu se naziru i propitkuju nekakve teorije zavjere i još svašta nečega. Bez obzira na sve eventualne “olakotne “ okolnosti u prostoru i vremenu, za takav presedan nema opravdanja. Za vjerovati je kako sličnih ekscesa ima i u drugim školama, ne samo na vjeronauku. To je neprimjereno, nepedagoški, nehumano, primitivno, stranački obojeno, necivilizirano, nekulturno, neakademsko, prostačko, uličarsko, birtijaško…, ”uvozno”, balkanski, osmanlijski, poganski… Svima je jasno da takvim osobama nema mjesta u školi, zbornici, niti u razredu.
https://www.campussafetymagazine.com/wp-content/uploads/2017/05/Bullying-1.jpg
Mene više zabrinjava učenik koji je to snimao pod nastavom. Budimo realni i potpuno iskreni. Takvo nešto se događa u mnogim školama na nastavi, gotovo svih predmeta. Nije rijetkost kako te snimke završe na internetu i kruže okolo. To je ismijavanje i rušenje autoriteta nastavniku, pedagoškoj službi, ravnatelju, školi, odgoju i obrazovanju. Malo koji učenik je za to opomenut, a kamoli primjereno kažnjen. Postoji zakon i kućni red škole, po kojima je takvo nešto zabranjeno. U školama i izvan njih bi biti prisutan i djelotvoran odgoj učenika, kako obiteljski, tako školski, i vjerski (vjeronaučni) u svim njegovim varijantama, naročito moralni.
 
Poznajem više kolega, mlađih i starijih koji su zbog takvog mobbinga, na koji uprava škole nije reagirala, napustili prosvjetu i rade negdje nižerangirane poslove, gdje imaju svoj mir i dostojanstvo kao ljudi. Imam osobno iskustvo, kad su mi na dodatne i dopunske satove poslani učenici, sa svrhom da me provociraju, kao i da prenose nalogodavcu što govorim i koliko radim. Kad sam to svatila onda sam i ja “provocirala”, odnosno svjesno davala materijala da budem pozvana na raport. O tome sam svojedobno pisala u “Školskim novinama”. Bilo bi žalosno, kontraproduktivno i jako loše, da taj i takakav učenik postane nekakav heroj, o čemu čitam po portalima ovih dana, jer se eto, on usudio pokazati istinu i razotkriti profesora. Pitanje je samo koju istinu, kakvu istinu i čiju istinu? Čisto sumnjam da je dotični profesor prvi puta nešto takvo i to samo pred učenicima rekao.
 
U nekim zbornicama se o mnogo čemu govori, naročito o takvim stvarima, kao i o svojevrsnoj “kampanji” za pojedine izbore. Kao slučajno nađu se izborni prospekti određene političke stranke na stolovima u zbornici i katedrama u razredu. Pravimo se kako to nije istina. Kao što tobože, nije istina da su po stranačkoj liniji postavljeni mnogi podobni ravnatelji škola. Slično je i na nekim fakultetima. Resorna ministrica bi se time trebala pozabaviti, naročito tamo gdje se često događaju razni ekscesi. Nije dovoljno maknuti jednog ili dvoje nepedagoški i politički nastrojenih nastavnika, koji “drmaju” školom i miljenici su uprave. Jako je važna opća klima u školi, odnos nadređenih i podređenih. Prava učenika se često izvrću i pretvaraju u agresivnost i teror, nad nastavnicima (učiteljima i profesorima), uz podršku roditelja, ravnatelja i nadležnih institucija, naročito gradskih, jer se tu “stvaraju” ravnateljski kadrovi, koji su ne rijetko uhljebi.
 
Sjećam se ranih devedesetih kad je sposoban, domoljuban i kompetentan ravnatelj jedne osnovne škole, koji je u toj školi bio od njenog osnivanja, kao učitelj razredne nastave dugi niz godina, te tajnik i ravnatelj, gospon Štef. Bez ikakve najave zamijenjen, gotovo preko noći ”nepoznatim” gospodinom Jozom. Za vjerovati je da su takva vremena, na ovim prostorima povijest i da se više ne će ponavljati
 

Ankica Benček