Izlistavanje sjećanja početkom ove godine

Kreirano utorak, 28. veljača. 2012. 15:11 | Objavljeno petak, 02. ožujak. 2012. 00:00 |

Moje se tijelo podijelilo na dvije stranke, na "ljevicu" i "desnicu"

(1. 1. 2012.)

Već me dugo progoni misao da bih trebala opisati misli, izlomljena sjećanja i osobna osjećanja koja se nameću osobama u ocvatu starosti. Kako izgledam, o čemu razmišljam, bojim li se čega i nad čime strepim, što me raduje i što još želim ili barem priželjkujem učiniti.

Nekada sam nosila odjeću s volanima i faldama. Danas i jedno i drugo "ukrašava" moje tijelo. Moje je i lice i tijelo prekriveno mnoštvom faldica, a podignem li ruke u visinu lakata onda se ispod i podlaktice i nadlaktice pojave volani. To je, zapravo, lijepo ime za višak mlohave kože, što je posljedica staračke mršavosti.

Koža se posvuda počinje sušiti i pomalo ljuštiti, da bi se posvuda gdje joj se prohtije, ukrasila nekim bubuljicama ili madežima, a neki od njih iskrsnu u smeđoj ili čak crnkastoj boji. Uz spomenute ukrase, nikakvo dodatno uljepšavanje ili šminkanje nije potrebno, ono je čak i suvišno.

Moje su oči postale okice, a trepavice su se gotovo prorijedile. Ujutro kad želim otvoriti oči moj desni kapak kao da se slijepio te mu katkada moram pomoći da se otvori. Kosa, sva prelivena srebrom, u sve tanjem sloju pokriva glavu, a pribojavam se da će se još više stanjiti i prorijediti. No, perike valjda postoje, ako ih nema pokrit ću glavu maramom ili šeširićem pa ću prema raspoloženju biti čas seljanka čas dama.

Želim istaknuti da obje kategorije žena jednako cijenim i uvažavam, ukoliko ih krasi poštenje i dobrota. Pojam seljakuša može se dodati onim ženama koje nagrđuje nepristojnost, zloća, laž i egoizam, bez obzira na društveni sloj iz kojega potječu. Isto se obrazloženje za muškarce odnosi na imenicu seljačina.

Naglašavam, da sam veliki štovatelj hrvatskog sela kao i naših radišnih seljaka. Iz zla koje nam prijeti ili nam se približava jedino nas čistoća sela može spasiti. Poštujmo naše seljane i podržavajmo običaje koje oni u svome krilu neumorno njeguju. Uvijek tome širom otvarajmo naša kućna vrata!

Vraćam se polaznoj temi. Ovo što se događa s mojom kosom me žalosti, a ljuti, što su mi, vjerovali ili ne, počeli rasti i brčići i bradica. Primjećujete da sam namjerno upotrijebila ova dva deminutiva (brčići, brada), jer mi se čine prikladniji, ljepše zvuče, negoli imenice brkovi i brada!

U namjeri da spriječim moje poznanike i prijatelje da pomisle kako sam, evo stare lude, odlučila promijeniti spol, moram svaka dva tjedna prionuti čupkanju tih dlakavih izbojaka, što predstavlja "osobit" užitak! Nadam se da se ne ću trebati uvaliti u trošak i nabavku brijaćeg aparata.

Na kraju teme - vlasište, kosa i perika spomenut ću, da sve manje žalim za minulom bujnošću svoje kose. Ove suvremene frizure vlasi žena pretvaraju u špagete, rezance ili pak kazališne zastore, koji zastiru dio lica. Često te frizure djeluju kao neuredno grmlje. Neka kosa ide svojim putem, a ja trebam činiti sve da dragocjene spoznaje ne odlepršaju s vijuga moga mozga, zar ne?!

S nogama imam ozbiljne probleme, pogotovo sa svojom ljevicom. Jednog se je dana tako uzjogunila da me je oborila i posjela na pod. Srećom, pala sam jednakomjerno na oba dijela stražnjice te nisam pri padu ništa slomila. No, teškoće s hodanjem trajale su puna tri tjedna, a zatim sam uz pomoć hodalice pa štaka, a na koncu samo uz štap počela malo sigurnije hodati. No, i nadalje sam nesigurna, sumnjam u dobre namjere svoje ljevice. Ona me u području lista i koljena često poškaklja kao da dovikuje – Tu sam, još nisam svoj posao dovršila! To se, vjerojatno, živac promeškolji ili malo protegne. Srećom ne osjećam jaču bol.

Moja dva uha postaju dva glazbala, a katkada bubnjevi ili zujalice pa se u njima vrlo često odvijaju koncerti. To ide na smjenu – u desnom pa lijevom, često u oba uha istovremeno, a kada se umore, malo utihnu. Na moju veliku radost desi se, da po nekoliko dana drijemaju.

Kada bolje razmislim, kao da se moje tijelo podijelilo na dvije stranke, na "ljevicu" i "desnicu". Evo činjenica koje to potvrđuju. Lijevo oko vidi nešto bolje od desnog, a kapak se desnog oka prilikom jutarnjeg buđenja ne želi otvoriti na moj zahtjev. Desno uho čuje nešto bolje od lijevog, a lijeva je noga čak otkazala poslušnost, nije se htjela osoviti, nego je počela štrajkati i nikako da se urazumi, da prione poslu - da prohoda. Svakim sam joj danom pisala i molbe i opomene, čak sam joj zaprijetila da će dobiti šibom. Tek nakon što sam je svakodnevno podmićivala bombonima imena - voltaren čepići – ona bi se, moja ljevica, nakon tri tjedna donekle opoštenila.

Zubi su poglavlje za sebe. Svojih imam, slovima i pismom 13, a ostale zamjenjuje zubalo, koje se jedva udomaćilo u mojoj usnoj šupljini. Ruke i prsti donekle slušaju premda im povremeno stvari ispadaju i ako su od stakla ili porculana najčešće se razbiju. Stoga mi je uvijek pri ruci metlica i lopatica, kako bih odmah uklonila razbijene komadiće. U protivnom bih se s njima morala nogometati pa i ozlijediti se.

Najviše me žalosti gubitak vida jer nisam u stanju ništa čitati, a jako mi nedostaje dobro štivo. Kao da se uvijek navuče magla i priljubi se uz slova koja namjeravam pročitati. Naime, ta maglena mrlja prikrije jedan dio riječi, nekad sprijeda, nekad u sredini, a katkad na samom kraju. Umjesto književnost ugledam samo ževnost ili nestanu srednja tri slova pa nastane knji - vnost ili nešto slično. Ah, to je prežalosno da bih o tome nastavila razmišljati!

U pustopoljini nečitanja spašava me moj odani prijatelj mali radio aparat, koji mi uvijek, baš uvijek stoji na raspolaganju. Moram učiniti tek mali pritisak prstom, a on ili zapjeva ili me poučava, ili obavještava, koji put zijevne i zakašlja. Pogotovo u sezoni gripe i prehlada.

Što mi preostaje u višku vremena? Sapunice, koje više slušam negoli gledam, a često je ono što čujem nepristojnost, prostota, tek rijetko kada se čuje vrijedna smjernica ili prava misao. U sili vrag i muhe kosa!

Malobrojni su me prijatelji počeli, kao i ja njih, zaboravljati. Zatim zametnem notes s telefonskim brojevima, a kad ga nađem nisam sigurna s kime bih željela razgovarati. Napokon se sjetim, a onda se nižu pitanja – je li vrijeme podesno i da li taj netko želi čuti moj glas. Na žalost, mnogi su prijatelji i znanci zauvijek sklopili svoje oči. Katkada mi je žao što su otišli, a ponekad im i zavidim.

U nastupu mog devetog desetljeća sve češće mi kuca na vrata i nameće mi se neka, navodno, nova prijateljica, zapravo noćna skitnica imena Nesanica. Postaje vrlo nasrtljiva, provuče se kroz zaključana vrata i vuče me za kosu, za uho, za nožni palac i tako redom sve dotle dok me potpuno ne prodrma. A tada slijede minute, čak sati u kojima se moram družiti s tom nametljivom i dosadnom noćnom gošćom.

(3. 1. 2012.)

Isječci i slike iz minulih dana, pogotovo one koje sam doživjela u najranijoj mladosti iznenada, bez ikakvog razloga stvore se pred mojim uvelim, pomalo ugašenim očima. Premda ne znam što bih s njima, s tim sličicama, one su svjedoci da sam živeći svoj život mnogo toga intenzivno doživljavala. Umjetničku sliku jedne seljanke naslonjene na ogradu seoskog dvorišta s pogledom punim tuge i iščekivanja nikad ne ću zaboraviti. Bilo je to u Metropolitenu, muzeju u New Yorku. Slijedi Tate galery u Londonu kao i niz muzeja u Europi i SAD-u, pogotovo Pariz s raskošnim slikama znamenitih slikara sa svih krajeva svijeta. Njihova imena kao da su odlepršala, čini se u nepovrat.

Često se pojavi dio, tek isječak iz minulog filma mog života, a da ne znam kamo bih ga smjestila, kamo to pripada. Pitam se – gdje li je to bilo, gdje se to zbilo? Pogotovo me tako otrgnuti isječci salijeću u besanim noćima. Kada me izmore, sjetim se da je na noćnom ormariću moj spasilac mali radio aparat, uključim ga te nerazjašnjene slike pod naletom glazbe pomalo nestaju.

I na koncu narodna mudrost:

Čovjek klima s onim što ima!

If you want to win – you must be in.

23. 1. 2012.

Procvala je kamelija koju mi je dragi Ranko poklonio pred mnogo godina. Cvjetovi su tu u sobi, na dohvatu ruke, a njega nema. Ili je ipak tu negdje oko mene, ali ga moje ruke ne mogu zagrliti, k sebi ga privinuti! Danas se uz ljepotu kamelija u mome lijevom laktu pojavila žestoka bol u pokušaju da ruku pridignem. Otvara li se neka nova jazbina straha, nelagode i mučnih slutnji? Ili je to opomena, odnosno upozorenje da ne smijem sama nad sobom jadikovati, ako li ne osjećam žestoku bol.

Razmišljajući o prijetećoj boli zaključila sam da se radi o upali lakta, ali odakle se ta upala doskitala? Nisam pala niti se udarila laktom, a on se, eto zapalio i ne dopušta kretanje. Samo bi mirovao, a ruka mi svako toliko treba. O, joj!!! Da sam povodljiva pomodarka sada bih umjesto "joj" ili "jao" uzviknula, točnija zalajala – wau! Tako uzvikuju sve viđenje dame iz naše javne pozornice. Kao da se taj lavež rjeđe čuje ispod muških brkova, iz muških ustiju!

Neke novinarke u potrazi za temom radije se utječu pitanjima kao – Tko se gdje odijeva, tko s kim, kada i koliko puta pije kavicu, prave inventure koliko tko ima narukvica, naušnica i broševa, umjesto da se okrenu značajnim činjenicama.

Naš jezik, koliko je naš, a koliko ga "obogaćujemo" raznoraznim ušuljanicama, koje ne da ulaze, nego su nahrupile sa svih strana svijeta. To nije trenutačna pojava, traje to stoljećima! No, vrlo je malo Bogoslava Šuleka, Slovaka (ako me služi pamćenje), koji je došao u Hrvatsku da bi se uhvatio metle i donekle počistio naš jezični nered.

Politikantski izričaj zauzima posebno mjesto u krilu hrvatskog jezika. Ne samo neki, nego i mnogi od naših političara i javnih djelatnika krajnje se neekonomično, dakle rasipnički služe jezikom. U namjeri da se predstave kao veliki radnici oni sve što je jednostavno zakompliciraju, odnosno zamrse, zapravo ukrase jezičnim čvorovima ili vuzlekima, a mi koji to slušamo u nastojanju da razumijemo poruku – ništa od rečenoga ne shvatimo.

Umjesto da se racionalno služe riječima i da pristup nama bude što jednostavniji, umjesto dostatnih deset riječi oni koriste pedeset i više. Rečenice vrve skraćenicama, ušuljanicama i većinom administrativnim izrazima koje ni sami ne razumiju. No, što su više načičkani koječime - to su od nas udaljeniji, odnosno "uzvišeniji". U visinama!!!

Nevenka Vučemilović, prof., Veprinac