S učenikom ići u ribolov, ali ne umjesto njega loviti

Nastojmo svoj kovčežić napuniti draguljima koje nam nitko ne može oteti, a koje, svima koji ih požele, možemo darivati. Dragulji su misli i spoznaje od neuništive i neprocjenjive vrijednosti; dragulji su to koji blistaju i usmjeravaju svako ljudsko biće koje teži postati čovjekom u punom smislu riječi. Na nama je da otvorimo oči, da naćulimo uši, ponaosob da osposobimo svoje srce i svoju dušu za prave dragocjenosti.

Znanje je jedina prava elegancija, rekao je Emerson i odmah dodao kako je znanje najučinkovitiji lijek protiv  straha. Mudri je Seneca isticao da postoji velika razlika između nešto zapamtiti i nešto znati. Pamćenje je jamstvo da smo nešto pohranili u naš mozak, da smo mu nešto povjerili. Znanje znači da to nešto posjedujemo, da je ono naša svojina. Za pjesnika Goethea sve naše znanje tek je simbolično, dok bi svaki običan čovjek prihvatio tvrdnju da  znanje postaje blago, tek ako se njime umijemo koristiti .  

O znanju i njegovim definicijama izrečene su mnoge misli koje se međusobno dopunjuju i čine skladan mozaik. Nema potpunosti i cjelovitosti čovjeka bez znanja, niti je znanje bez cjelovitosti osobe djelotvorno. Naprotiv, ono bez cjelovitosti osobe može postati i opasno i strašno. Opet ću se prikloniti uz misao meni omiljenog F. Bacona prema kojoj je znanje blagostanje, ako je usmjereno na dobrobit čovjeka, a u slavu Boga.

Ne smijem zaobići strahopoštovanje   Alberta Einsteina, prema kojem smo pred Bogom svi jednako mudri - jednako ludi. Svaki učenik, student  ili običan čovjek osjetio je vlastitim iskustvom da se znanje stječe vrlo teško, u sitnim zalogajima ili koračićima. Ono se ne može nikakvom lopatom nagrnuti u prostore našega mozga, nego ga  upijamo na slamčicu. Kap po kap!

Ipak postoji jedna posebnost, jednakost ili pravednost prema kojoj svi oni koji istinski žele  znanje, mogu ga i steći. Zapravo, jedinu pravu razliku među ljudima ne čini materijalno bogatstvo ni podrijetlo, nego sposobnost, zauzetost i odlučnost u nakani - želimo li  znanje steći ili nas to ne zanima;  jesmo li poneseni i očarani  ljepotom jedine prave elegancije, tj. plemenitošću znanja.

Znanje je neprohodna i nepregledna poljana koju nijedan čovjek u svome kratkom životu ne uspije prohodati. Neki uspiju tek manje ili više u nju zagaziti, i to je uglavnom sve. Veliko umijeće koje gotovo svaki pojedinac može postići jest da ovlada znanjem o tome gdje može naći činjenice koje mu zatrebaju i koje ga zaokupljaju, gdje potražiti podatke koji mu nedostaju. To je ujedno i najznačajnija uloga naših škola, koju neke ispunjavaju potpunije, a neke tek djelomično. Učitelji trebaju  usmjeravati učenika, studenta, navoditi ga da koristi mozak, da nauči razmišljati.

Oplemenjeno znanje je kao i ljepota, umjetnost, ljubav i dobrota - osnovna pokretačka snaga duše. Stoga treba biti u znanje nježno zaljubljen od najranijeg djetinjstva i tu zaljubljenost njegovati kroz cijeli život. Do zadnjega daha. Znanje je zahtjevno, ali nepresušno. Usto darežljivo i širokogrudno. Uvijek nas daruje lijepim spoznajama, upozorava na prave vrijednosti, čini čovjeka zanimljivim i istinski elegantnim.

Mudri je Gandhi poučavao da je nasilje jednako zlo kao i kukavičluk, ali ako bi morao birati između dvoga, izabrao bi nasilje, jer kukavičluk umanjuje čovjekovo samopoštovanje. On je nadalje poučavao da od protivnika treba stvarati druga u traženju istine. Njegov je cilj uvijek bio da obrati, nikada da prisili ili potlači. Poučavao je, da što je veće materijalno bogatstvo ljudi, to je veća  njihova moralna obamrlost. 

Ako želimo pomoći narodu, moramo ga razumjeti, a da bismo ga razumjeli, moramo ponekad živjeti kako narod živi. Možemo li išta od toga upamtiti, možemo li išta od spomenutoga naučiti?!?

Nevenka Vučemilović, prof.

Samo uredna duša živi dobro, dok neuredna i ne živi

Znanosti i znanstvenici samo su pripomoć dok se Život slavi. Koliko spoznajući čovjek, znanstvenik zna očituje se i toliko se poklapa i sa stvarnošću, utoliko se znanstvenik žrtvuje, angažira i znanjem potiče razmišljanje o kompleksnosti života. Čovjek je sretniji dok, bez kalkuliranja,  radi i ne umišlja, jer život je čovjeku zagonetka, oduvijek - teče u beskonačnost, i ne rješava se samo pomoću znanosti. Ali imaju odgovarajuću ulogu dok čovjek spoznaje sebe kao mikrokozmos, s naglaskom na vezu čovjeka sa Stvoriteljem bez koje bi se vatra ugasila.

Radeći, spoznavajući Život kao bit - čovjek ima razloga za veselje, dok neuredan čovjek sebe zavarava oslanjajući se na slučajnost. Demagoško pokriće preko znanosti životu ne treba. Dakle, znanost i znanstvenik po navici i tradiciji procjenjuju iz nedovoljno kutova, dok žele spoznati kompleksnost od Stvoritelja do čovjeka i obrnuto, a za što treba i više ustrajati na beskonačnom putu, živjeti i spoznavati . . . Jer Život je konstanta, a uzrok i posljedica je čovjek, mikrokozmos po kojem se Život - slavi dok se radi, rađa i živi... Suprotno, nesmotrenošću i kojekakvim kompliciranjem – kvantificiranjem čovjeku se život zamagljuje. Dakle, biti budan, živjeti život na beskonačnom putu i da bi poticao drugog čovjeka da uredno živi smisao je življenja čovjeku na Zemlji. Po svemu prosuđujući, čovjeku je zajedništvo sudbina, garancija da u svojoj zajednici radosno živi na Zemlji. Ništa novo, jedna zajednica treba sve vrste znanstvenika - radnika da rade – što tko najbolje zna raditi, bez precjenjivanja znanosti, koja je pripomoć životu na zemlji, uz napomenu - čovjeku mikrokozmosu ogledalo je makrokozmos. Život dat kao dar i nije tu za puko eksperimentiranje i kompliciranje, niti da se udaljuje od Oca.

Kao čovjek stvaratelj... tehnikom stvarajući stvari se zanese... može se i postvariti, jer zaboravi na Život i odanost Ocu. Zato i tako čovjek može i treba ostati uspravno, da ne griješi i ne posrće. Jer Život –duša kao bit čovjeka je konstanta i treba vezu i konstantnu pomoć od Oca. Nije čovjek kako sam umišlja perpetuum mobile - samotvorac, ne može kompenzirati samo svojim stvaranjem. Treba znati cijeniti i biti zahvalan kao dio Apsoluta da kao čovjek živi po vatri, kao stvorenje od zraka, vode i plodova zemlje. Život jest po Apsolutu, a čovjek ukoliko drugačije umišlja postane  neuredan,  neodgovoran, pa se kao stvorenje suprostavlja Životu. Eto kako i koliko su znanosti i znanja od važnosti... ali i kako mogu biti u raskoraku sa Životom, jer čovjeku kao stvorenju nisu dovoljna da može kategorički suditi o životu kao Stvoritelj, a što pokušava.

Samo uredna duša - čovjek živi dobro, dok neuredna i ne živi. Po svojim djelima na Zemlji uzor je ili opomena, slučajnosti nema. Dakle, po slobodnoj volji čovjek živi Život kada je u skladu sa Stvoriteljem. Ukoliko se proturječi pravilima života vrati se kao bumerang - bilo pojedincu, obitelji ili  zajednici – državi. Kulminacija nereda se očituje po dovoljnu razlogu, koliko je čovjek u blatu, što nakon..., samo vatra može čistiti - spašavati i pravdu dijeliti na beskonačnom putu. Duša se očituje po uzroku svome, potom čovjeka dalje djela prezentiraju na Zemlji. Dakle, kako se kome po volji čini tako i dočini, za što i odgovara. Činjenica je da je  čovjekovo fizičko tijelo iz prirode zemljeno, po zasluzi, tj. sudbini i kao materija sklono kvarenju. A grješni čovjek samo po žrtvovanju ima pristup Izvoru Života. Gdje nema izvorne topline Životu za čovjeka samo je posrtanje po prividu  i neugoda. Jer gdje nema topline nema ni ljubavi nema rađanja - života, što je posljedica nereda, a zasluži se i očituje se kao kaljuža u kojoj se čovjek nađe. Ipak, čovjek se nakon posrtanja i padova mora ponovno uspinjati, a samo po žrtvovanju može se ustati, izboriti – izdići se i zaslužiti radost. Dakako po svojim djelima i ponašanju postati uzor, a ne kao zemljeni na Zemlji, samo stvarenjem uzrokovati beznađe. U zajednici naročito su odgovorni „osvješćeniji“, skloni kategoričnim sudovima, koji su tu da u vlastitoj zajednici potiču na životni red, da bi se život  čovjeka nastavio u zemaljskim uvjetima i po djeci, što hrvatski narod treba spoznati kao garanciju opstanku.

Dakle, samo žrtvovanjem, djelima čovjek se uzdiže, koliko potiče na red, rad i disciplinu u ovom svijetu,  po milosti je i nagrađen. Čovjeka pokreće kompleksna duša – Život i ljubav kao uzrok uskrsnuću, bez čega je tijelo uvijek i samo prah. Ovisno o slobodnoj volji, čovjek iz ljubavi i po žrtvovanju uskršava i živi dalje.  Dakle, čovjek je po žrtvovanju dobra duša, duša kao kvaliteta uz pomoć Oca, odgovoran je po sebi i za sebe, tj. ukoliko ne živi uzorno kao mikrokozmos u makrokozmosu.

Život traži da čovjek razlikuje između Života i čovjeka, Života i materijalnog kao privida zbog čega posrće.

Dr. sc. Ilija Barjašić, predsjednik Pokreta za preporod hrvatskog duha i poticaj nataliteta u Hrvatskoj – Život i predstojnik HAZUD-a za poticanje nataliteta u Hrvatskoj