Get Adobe Flash player
Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

Pupovčev SDSS osnovali su ratni zločinci i rušitelji hrvatske...

Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

U Srbu se slavi pokolj nad hrvatskim...

Zagreb – posvojeni grad

Zagreb – posvojeni grad

I bez potresa sa starih zgrada padala je žbuka, kamenje, dijelovi...

Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

Miroslav Škoro špekulira prema Jasenovcu i prema...

Prvi politički program Velike Srbije

Prvi politički program Velike Srbije

Namjere Srbije bile su jasne, dominirati u zajedničkoj...

  • Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

    Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

    srijeda, 29. srpnja 2020. 17:48
  • Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

    Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

    srijeda, 29. srpnja 2020. 17:53
  • Zagreb – posvojeni grad

    Zagreb – posvojeni grad

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 11:31
  • Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

    Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 11:26
  • Prvi politički program Velike Srbije

    Prvi politički program Velike Srbije

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 16:42

Izložba "Povismo i sukno" u Etnografskom muzeju Split

 
 
Muzej grada Kaštela i Etnografski muzej u Splitu priredili su zajedničku izložbu „POVISMO I SUKNO – kaštelansko tradicijsko ruho“, čije otvorenje je upriličeno u četvrtak 22. listopada u prostorima Etnografskog muzeja u Splitu. Autorice kataloga i izložbe su Sanja Acalija, muzejska savjetnica iz Muzeja grada Kaštela i Sanja Ivančić, muzejska savjetnica iz Etnografskog muzeja Split.
http://www.kastela.org/images/stories/novosti/2015/10/muzej/01.jpg
O postavu izložbe govorio je dr. Ivo Babić, Ivan Šuta, ravnatelj muzeja Kaštela, Silvijo Brajica, ravnatelj Etnografskog muzeja Split, a izložbu je svečano otvorio gradonačelnik Grada Kaštela Ivan Udovičić. Tema ove izložbe prikaz je tradicijskog odijevanja na prostoru današnjeg Grada Kaštela. Sačuvana i izložena građa većinom je vlasništvo dviju muzejskih institucija čija se stručna ingerencija i interesi djelomično preklapaju. Odjeća s kaštelanskog područja prikupljana je i čuvana od osnutka Etnografskog muzeja u Splitu, od prije stotinjak godina i Muzeja grada Kaštela u nepunih dvadesetak godina. Stoga je ova tema neminovno vodila međusobnoj suradnji dviju muzejskih institucija, čija je suradnja je bila ostvarena i realizirana već u prvoj godini osnutka Muzeja grada Kaštela 1999. godine i to baš na istoj temi – objavi prikupljenih likovnih prikaz kaštelanske narodne nošnje u istoimenoj mapi.
 
Materijalnu građu popratilo je i prikupljanje tzv. sekundarne građe, fotografija, terenskih zapisa i opisa onog dijela do kojih se u materijalnom obliku nije moglo više doći, jer ih je uništilo ili preoblikovalo vrijeme. Prije svega to se odnosi na dijelom objavljenu, dijelom rukopisnu građu koju je zabilježila starija generacija muzejskih djelatnika Etnografskog muzeja. Možemo istaknuti Aidu Koludrović koja je ostvarila istraživačku suradnju s negdašnjim najznačajnijim kazivačem ove tematske cjeline Ivanom Carevom. Iniciran upitima Aide Koludrović, Ivan Carev (1880.-1957.) je tijekom vremena i sam zabilježio i stvorio čitav serijal i rukopisnu zbirku širokog spektra etnografskih tema. Njegova mnogobrojna rukopisna zbirka danas je dijelom vlasništvo Etnografskog muzeja Split, Muzeja grada Splita, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, a dijelom se nalazi i u Muzeju grada Kaštela.
 
U pet odvojenih cjelina izloženo je više kompleta i pojedinačnih predmeta muške i ženske odjeće koja je nošena u raznim prigodama od sredine 19. do prve polovice 20. stoljeća, te razni tradicijski predmeti iz svakodnevnog života koji su blisko vezani za proizvodnju i održavanje odjeće. Materijalnu građu prati i sekundarna građa – fotografije i dokumenti koji nam dočaravaju dah proteklih vremena.
 
Gradovi srednje Dalmacije: Split, Trogir, Kaštela, baštine tradicijsku odjeću koja se, iako pripada urbanim sredinama, smatra narodnom nošnjom. Činjenica da se tradicijski stil odijevanja u spomenutim gradovima održao do početka 20. st., bez obzira na vanjske utjecaje, proširuje pojam narodne nošnje sa seoskih i na gradske sredine. Nošnje spomenutog područja pripadaju jadranskoj etnografskoj zoni, točnije njenom građanskom tipu. Građanski stil odijevanja je nastao kao zakašnjeli oblik europske mode 19. st., a rezultat je prometne otvorenosti utjecajima Istoka i Zapada, kao i određene tradicijske upućenosti na svoju baštinu. Pomorstvo i trgovina, te upućenost muškog dijela stanovništva na plovidbu morima, otvaralo je vrata europskim utjecajima, mogućnostima nabave materijala za izradu odjeće i obuće, gotovih odjevnih predmeta, a posebno nabavi nakita, ukrasa i slično.
http://radio.hrt.hr/data/article/104012_c80bde6ae8f901817a56.jpg
Tradicijska odjeća Kaštela još je jedan oblik istog tipa odjeće Splita i Trogira. Suknja - „pandil“ od domaćeg vunenog platna složena u sitne vodoravne „pjetice“, u svojoj rustičnijoj varijanti ima crveni tkani ukras na dnu. Ovakav „pandil“ je obično obojen u modro, a pojavljuje se još i u prirodnoj bijeloj boji. Na njega se najčešće nosi crveni vuneni prsluk. Svečaniji „pandil“ šivao se od crnog ili modrog svilenog materijala, ili brokata, od kojeg se šije i uski kratki haljetak. Na ovu se podlogu nosi raskošna „traversa“ sa maramom oko vrata i „fjok“ straga. Gornji dio „travrese“ je bogato ukrašen zlatovezom. Ovo je svečanija varijanta kaštelanske nošnje. Ukras kaštelanske ženske nošnje je britva koja se nosi zataknuta o struk. Ovaj nožić je od svoje utilitarne funkcije pri radu u kući i polju dobio značaj ukrasa i oznaku udate žene. Kaštelanke na dolično ukrašenom oglavlju, pored trepetljike i ukrasnih igala, nose još i bijeli ili roza veo - „veletu“. Muška je odjeća gotovo identična splitskoj i trogirskoj, s tom razlikom da Kaštelani nose „pas“ boje ciklame. Svečana muška odjeća sastoji se od dugih uskih hlača, koje se o pasu stežu dugim pojasom od vunene ili svilene tkanine. Nose se na tipičnu renesansnu košulju ušivenog okovratnika, širokih rukava stisnutih uz zapešće. Haljetak - „krožet“ šivan je, kao i hlače, od finije crne vunene tkanine. Imao je ušiveni okovratnik. Bio je na rubovima ukrašen crnom pozamanterijskom vrpcom. Zakopčavao se tzv. „alamarima“ - rukom pletenim ukrasnim svilenim alkama. Na glavi se nosila plitka crvenkapa od čohe s karakterističnim zvrkom i resicom na zatiljku.
 
Nakit je na ovim područjima oduvijek bio veoma važna sastavnica odijevanja. Svaka je djevojka u Dalmaciji morala imati određeni nakit, koji je bio dio njene djevojačke opreme - „dote“ (miraza). Obavezni dio nakita bile su zlatne ili pozlaćene naušnice s koraljem, dragim ili poludragim kamenjem, te raskošni broš - „puntapet“ s biserima i raznim kamenjem u nekoliko oblika: „formo“, „frecija“, „stela“. Veliki zlatni lanac: „kordun“ s privjeskom ili bez njega, „kadinela“ („kanijela“), a tek veoma rijetko koraljne i biserne ogrlice. Naušnice - „rećine“ s tri do pet privjesaka raznih oblika s koraljima, biserima, te dragim i poludragim kamenjem, ili tipične „splitske“ naušnice na košaricu ili lađicu. U Splitu, Trogiru i Kaštelima lijepo počešljanu kosu ukrašavalo se s trepetljikom - „trepećalom“, „tramantom“. Trepetljika je zlatna igla s tri kraka na opružicu, često na vrhu ukrašena biserima. Odjeća i ogrlice ukrašavale su se takozvanim „peružinima“ - filigranski izrađenim zlatnim kuglicama. Muškarci su ponekad na lijevom uhu nosili malu zlatnu naušnicu - „veretu“, a kasnije pod utjecajem Istoka i tzv. „moretinu“. Autorice izložbe i kataloga su Sanja Ivančić iz Etnografskog muzeja Split i Sanja Acalija iz Muzeja grada Kaštela. Posjetitelji će izložbu u Splitu moći razgledati do 30. travnja 2016. godine.
 

Nives Matijević

Politika im je sredstvo za brzu zaradu

 
 
Prije dvadesetak godina završio je Domovinski rat, a Drugi svjetski prije sedamdeset godina. Unatoč tome, jedan i drugi rat još uvijek traju u nekim glavama, s ciljem stvaranja nereda i općeg kaosa, koji će prikriti stvarnost, temeljenu na mnogim negativnim produktima i ishodima tih ratova u Lijepoj našoj. Neki vrlo važni negativni produkti Domovinskog rata i poraća su netransparentna, nepravedna i nepoštena pretvorba i privatizacija, naglo bogaćenje pojedinaca, nestanak radničke klase, osiromašenje srednjeg sloja, stvaranje društvenih i političkih elita, na temelju vlasti i moći.
http://www.braniteljski-portal.hr/var/ezflow_site/storage/images/novosti/hrvatska/krece-poplava-uhicenja-i-osuda-hrvatskih-ratnih-profitera/79061-1-cro-HR/KRECE-POPLAVA-UHICENJA-I-OSUDA-HRVATSKIH-RATNIH-PROFITERA.jpg
Sve se to događalo uglavnom, dok je još trećina zemlje bila okupirana, a ostatak pun prognanika i izbjeglica. Trebalo se obraniti, a oružja nije bilo, trebalo se prehraniti, a hrane nije bilo, trebalo je vojsku i ostale odjenuti, a odjeće nije bilo, trebalo se kretati, a benzina nije bilo,… Snalazilo se kako se najbolje znalo i moglo, dok na scenu nisu stupili „psi rata“ , umrežili se i preuzeli nabavu svega potrebnog. Tako su  stekli prvi milijun, koji im je poslužio za stvaranje svojeg carstva i uslojavanja u društvenu  „elitu“, iz koje je malo pomalo nastajala politička „elita“.
 
Pri tome je važno spomenuti kako nije sramota biti bogat i imati što većina nema, ukoliko je do toga došlo na transparentan način, bez ikakve štete za bilo koga, kada i gdje. Bogati pojedinci čine bogato društvo. Oni su elita u sasvim jednom drugom smislu. Te ljude, uglavnom ne zanima vlast, niti moć koja iz te vlasti proizlazi. Neki od njih sigurno imaju svoje političke opcije, pojedince koje bi željeli vidjeti na pojedinim funkcijama, viziju budućnosti i konkretne prijedloge, dok druge to uopće ne zanima, što ne znači da neće pomoći u nekim društvenim potrebama i problemima, kao i u strategiji rješavanja tih potreba. Uvjerena sam da u tim svojim dobrovoljnim i dobrotvornim akcijama sudjeluju iz osobnog uvjerenja i pomoći, a ne zato da se nekom za nešto odužuju, ili pak zadužuju, ponajprije za zaštitu od eventualnog istraživanja i sudskog progona.
 
Ljudi koji su na pošten način stekli imetak ne moraju se gurati u vlast na bilo kojoj razini, a ne samo u Sabor, jer se nemaju čega bojati i od koga skrivati. Oni su sigurno tamo dobro došli, ukoliko to želi njihova okolina, kako bi svojim radom, djelovanjem i osobnošću doprinijeli  razvoju  gospodarstva i ugledu društva. Oni ne ističu svoje materijalno bogatstvo, ne kite se sa svim onim što su prepoznatljivi znakovi „elite“ koja je naglo iz opanka uskočila u skupe moderne cipele i odijela zvučnih modnih kreatora, pri čemu još uvijek nos brišu rukavom.
 
Dovoljno je pogledati neke profile tih homo novusa da bi se stekla cjelokupna slika tog društvenog sloja, koji sebe smatra elitom, ponekad s punim pravom, jer oni koji dobro znaju , na koji su način, netransparentno i nezakonito pojedinci došli do svog imetka, o tome šute, kao i oni koji su pozvani i dužni po zakonu takve sankcionirati i oduzeti im sve ukradeno i prevarom stečeno, bilo da se nekoga i nečega boje, bilo da dobivaju mrvice s bogataševa stola, bilo da su njihovi zastupnici u vlasti, bilo kojoj. To su činjenice i ponešto od toga, u bilo kojem obliku, obujmu i opsegu gledamo svaki dan i svjedočimo tome. Kroz mala vrata su se mnogi tajkuni i tajkunčići uvukli u političke stranke, a preko njih i u vlast od lokalne do državne.
 
Opće je poznato i dovoljno viđeno, da dovede do logičkog zaključka, kako su se neki  tipovi, stranački podobni, pred kojima je bila prijava i klupko bezakonja se počelo odmotavati „spremljeni“ u Sabor, ili postavljeni na neke druge visoke dužnosti, gdje rade u korist svojeg mecene. Pri tome dobro posluže i razne činovnice, višeg i nižeg ranga,koje su instalirane u pojedine urede, tajništva i kabinete. Nisu na odmet niti spremačice, jer njih se ne kontrolira, a one su educirane „da sve vide, čuju i mogu“, naročito ako jesu ili se prave glupe i djeluju primitivno. To je prokušana metoda raznih ajana i skorojevića, koji kupuju tuđu naklonost. Nije rijedak slučaj kako su takvi prilikom neke prijave nadležnim ministarstvima, upravama ili pojedincima, u roku dok kažeš „keks“ saznali da su prijavljeni, pa čak i tko ih je prijavio. Odmah su poduzete protumjere, na štetu onih koji su kao pošteni građani upozorili na kriminal. Zato nije točna ona premijerova „kad postoji žnjora, nema žnjore“ (misleći na suvremenu tehnologiju i tehniku). Ima žnore, itekako, čak i tamo gdje je nezamisliva i gotovo nemoguća. Ta žnora su ljudi oko tebe, pa i neki od onih u koje imaš najviše povjerenja. Dok god niti ne pokušavamo promijeniti svoj mentalitet, ljudski faktor je kriv za sve naše nedaće. Dovoljno je samo površno analizirati „metropolu“ i sve ono što se u njoj događa, pod okriljem demokracije i služenja građanima. U manjim mjestima je to još i gore, jer lokalni šerifi o svemu odlučuju i siju strah među običnim ljudima.
 
Iako se međusobno ne podnose i u stalnom su natjecanju, u smislu tko čega ili koga više ima, čija je kuća veća, čiji auto je skuplji, čija jahta je dulja, čija žena je mlađa, čija djeca se vani školuju... pripadnici novo stvorenih društvenih elita se udruže u borbi za  stvaranje i opstanak moći i preuzimanju vlasti. Zato ne treba previše čuditi demokratski deficit kod mladih, što je pokazala analiza statističkih podataka jednog istraživanja. Većinu mladih ne zanima tko je na vlasti, kakva i čija je to opcija, kao niti bilo koja, kakva i čija ideologija i nametnuti svjetonazor. Oni stvaraju svoj svjetonazor, koji se na žalost temelji na krivim temeljnim ljudskim vrijednostima. Mladi žele što prije, što više i što bolje imati, pri čemu ulažu minimum truda, volje i znanja. Zbog toga ne vole školu, ne žele učiti i nije ih briga kuda idemo, kao narod i država. Za njih je bitno imati negdje nekoga tko će te usmjeriti i pomoći ti  tvome putu i penjanju, prema zadanom zamišljenom cilju, do zadovoljenja potreba i stjecanju odgovarajućeg društvenog položaja, koji nosi sve ono što očekuješ i priželjkuješ. Oni koji nemaju nikog takvog, nužno moraju redovito ići u školi i dobro učiti, kako bi svojim zalaganje, znanjem i sposobnostima došli do željene diplomi, s kojom si na kraju mogu, znate što..., jer postoje kupljene diplome, s kojima se ispodprosječni, neobrazovani i nesposobni uhljebljuju. Dokle, je god takva praksa i politika na snazi, mi se niti korak, nećemo pomaknuti naprijed i osigurati ikome boljitak, ni u čemu. To očito nekima i nekome odgovara, jer većina žitelja postaje ovisna o moćnicima, koji njome upravljaju.
 
Dokle god se o tome šuti, niti išta poduzima da se takve učestale, trajne negativne pojave umanje i iskorijene, ništa od napretka i boljitka ni za koga, osim za prevarante, lopove, obmanjivače i sijače magle. Bilo bi dobro da svi udružimo sve zdrave, sposobne i domoljubne snage, koje još opstaju i spremne su iskorijeniti sav kukolj iz našeg društva. Kukolj je prepoznatljiv, po mnogo čemu, ali i vrlo opasan, ako se na vrijeme ne iskorijeni. Kukolj uništava, razara, brzo se širi, implementira i petrificira u sve pore gospodarstva, društva, politike i vlasti. Kad takav kukolj prevladava svojim djelovanjem sve dobro i pozitivno nestaje. Ništa više nije sveto, važno i obvezatno, pa ni Ustav i temeljni zakoni koji državu čine državom. Svatko si umišlja razmjerno svojoj funkciji da može raditi što hoće, kada hoće i gdje hoće. Ne poštuje se ustrojstvo, procedura i protokol. S obećavanja se prešlo na prijetnje i sijanje straha. Poznato je da strah siju oni koji se boje, koji su nekompetentni, nedovoljno obrazovani, nesposobni, uskogrudni, isključivi i iskompleksirani, naročito podrijetlom.
 
Nikakva ušminkana vanjština, spinovi i PR-ovi, ne mogu prikriti, nadopuniti i popuniti njihovu praznu nutrinu, nerealnu težnju i stremljenje prema vrhu, gdje nema granica. U tom svom htijenju i želji spremni su za svakoga tko ih podržava i pridržava svašta učiniti, pa i svoju državu žrtvovati. Za to su pripremani i educirani, pa su vrlo vješti svoje namjere prikriti raznim prljavštinama, gustom maglom prijetvornosti i obmana, te se ulizivanjem,nerealnim obećanjima, podilaženjem i lažnim prikazivanjem, nametnu većini i budu „izabrani“ na visoku funkciju. Ne treba puno vremena da pokažu svoje prave namjere i lažno, ružno, izopačeno i pokvareno biće.
 
Narod nisu prevarili, iako su neke šokirali, jer dječja bezazlenost, stalni uvježbani osmijeh bez očiju, perfidna ljubaznost, poistovjećivanje s običnim ljudima, prisnost i glumatanje su mnoge zaveli i uljuljkali u ispraznu nadu, dajući im lažnu vjeru, sijući uz put nove podjele, mržnju i raskol. U tome svemu kolo vode oni koji imaju novac i moć, uglavnom nezakonito, lako i relativno brzo stečen. Prepoznatljivi su kao „psi rata“, skorojevići, umišljeni i „sveznajući“ dotepenci,  znanstvenici bez pokrića, strani eksponenti, lukavi pojedinci, dame ala Mata Hari, razne sponzoruše, posvoduše, cajke, osobe sumnjive prošlosti i upitne moralnosti.
 

Ankica Benček

Salve smijeha u ime vica – najboljega lijeka

 
 
Iako „svako vrime nosi svoje brime“, „svako vrime nosi i svoj vic, šalu, pošalicu, ironiju, parodiju“ - pa tako i ovo naše podneblje i kako se kaže, „ko što voli nek izvoli“. Od pamtivijeka, ljudi su posvud pa tako i kod nas ovdje, narodski, u svakoj prigodi; za vrijeme zajedničkog rada, okupljanja, fešti ili nekom drugom zgodom u slobodnom vremenu, kod bućanja, briškule, uz ognjište, gumna, na plažama, idući na bunar, sajmove ili u „penu“ bili puni spontanih ili smišljeno - zafrkantskih dosjetki i kako bi rekli, to ih je u svoj svojoj svakodnevnoj muci „kripilo i držalo“.
I u Pridrazi se mnogi, posebno iz nedavnih vremena još sjećaju nama dragih i bliskih, tako-reći lokalnih bohema koji su redovito „glatko i slatko“ znali nabaciti koju, susjedu, rodbini, prijatelju, u nekoj zgodnoj ili više možda nekoj nespretnoj i nezgodnoj životnoj situaciji... Nekad iz simpatije, nekad iz prosto rečeno sprdnje ili provaljivanja na tuđi, a ponekad bogme, spretno ili nespretno (is)palo je i na vlastiti račun. Manje – više sve je bilo trenutno i usmeno, ali se poslije itekako prepričavalo... Rekao bih; netko je s tim „glumio“ domaću mudrost, bio zbog tog popularan, „figa i figura“ u selu, tj. često bio primjer kako bi, ili kako ne bi trebalo biti. Bilo kako bilo, zasigurno više simpatično (barem meni koji isto tako volim zapisivati) nego simptomatično...
 
U ovoj našoj sadašnjoj priči godinama bilježi, ali što je još bolje i što je autentično, – izmišlja, zamišlja, zapisuje sve u šesnaest, pravi vic - začin na svoj osobit način, kako se kaže intrigira, kaskadira i šaljivo poentira, održava tradiciju od rođenja, za mene najveći meštar u sferi pridraškog suvremenog vica, dakako naš Pridražanin Marijan Viduka.
S obzirom da koliko – toliko poznajem situaciju, a svakodnevno se susrećem s novim „provalama“ i redovito mi ispriča po koji, slijedi ga u svem svom žaru sinovac mu Ivan, Ivica Viduka, tako da bi isto onako pomalo u vicu slobodno mogao gore na početku složiti u stihu: - Nema vica, do sinovca i strica!
 
Ipak, red bi bio kako i doliči, da stariji a i iskusniji imaju prednost, da i ovaj puta kako ne bismo skrenuli s puta, predstavimo onog koga s radošću i nestrpljenjem svaki put nanovo spominjemo – Marijana Viduku, prvog i originalnog vic – bossa, koji svoje svakodnevne začkoljice stvara snujući i ćuteći, prateći, smišljajući i snimajući kroz poneku vic – priču i humoresku te pravi čisti vic o svakom ponešto, o našim Pridražanima, s lijeva, desna, sprijeda, straga, gore, dolje i iskosa. Kako god okreneš, prvi meštar za vic – ipak je stric!
Sve ima svoj red, kako bi rekli neki filozofi. A i nered je neka vrsta reda... Ali s filozofijom ili vicologijom slijedi sa likom, slikom i prilikom, zgodno i ugodno, slikopisno i životopisno, po nekoj logici s riječima – dvije ako se smije, o našem upornom i neumornom majstoru vica i vicolovki, u ovom prigodnom zboru o autoru,  koji s radošću i smijehom kao najboljim lijekom, pogotovo u ovom brzom, nemirnom i depresivnom vremenu, svaku Dušu razgaljuje i liječi...
Marijan Viduka rođen je ljeta sveta 1948. u Pridrazi od sada pokojnih, oca Grge (Gliše) i majke Danice (rođ. Anić) iz Kruševa, (po-etično, - preko mora, odakle nam sviće zora).
 
Nakon Osnovne škole također u rodnoj Pridrazi, te potom Srednje tekstilne tehničke u Zadru (1963. – 67.), slijedi ŠRO (što sad reći, eto baš u Bileći 1965.-67.). a nakon toga i Viša trgovačka u Zadru (1975.-77.) pa Upravno pravni studij (1980.-83.) završava u Splitu, koji po obrazovnom stupnju kako slijedi – nekako još više vrijedi...
Od 1963.-2005. kao i mnogi Pridražani, kud koji mili moji, Marijan je iako nedaleko sa stalnim boravkom u Zadru, dok ga kako opet humoristički njemu sliči, veli, – potom ga je žena, iako rođena Zadranka vratila opet u „rodno misto“, gdje je i sam želio i vratit se (za)stalno želi. I tako, balansira od kuće do kuće između Bokanjca i Ćuskijaša (Zadra i Pridrage) prebirući po mislima, redajući viceve...
 
U osebujnom mu radnom vijeku, i životu koji (po)nekad i nije bio baš vic, najčešće je radio kao rukovodilac, a jedno vrijeme i kao direktor dobrom kadru poslovnice Sl. Dalmacije u Zadru. U srce ga dirne kad se sjeti da je bio dugo i voditelj vlastite firme... Dalje, priča, o sebi i svojima kako je zadovoljan i da je sudbina dobra i dobro spojiva...
Pored supruge Jasne (rođ. Meštrović) ima i dvije kćerke, Marijanu (sada Ercegović) koja živi i radi u Rogoznici (direktorica Turističke agencije), te Lindu (sada Žuža), prof. ekonomske struke u Ekonomskoj školi na Boriku u Zadru. Ovo je, kaže, ozbiljno, istina, a ne kao neka tričarija i trica iz vlastitog mi vica... Čujemo dalje kako priča dida, baš onako kako o unučadi triba... Spominje ih i radosno zbori, ponosi se s njima. Marijanine, Antonija – studentica prve godine psihologije u Zadru, talent je za slikanje; „didina dika – lipo mi slika.“ Starija Doris, studentica engleskog i talijanskog, (četvrta godina također u Zadru), mogla bi po zgodi da mi viceve prevodi...
Od druge kćeri Linde moje, imam unučadi troje. Laura, didine li senzacije, ove je godine najbolja učenica svoje generacije... Tu su didine i još dvije dike, Leonardo i Margareta, svi zajedno i svi skupa, najdraža mi djeca svijeta.
 
Marijane, Marijane, gord se barjak vije; a naš Marijan Pridražanac o novom vicu snije. Dalje rado zbori, da je često vicario na poziv raznih Društava i Udruga. Kad im ih je govorio, brzo je zbrisala tuga...
Često je nastupao i na Radio-Zadru te objavljivao u Sl. Dalmaciji, a posebna su mu interesantna vickasta putovanja s nemirnim umirovljenicima. Prisjeća se tako jednog putovanja prije pet godina u Mađarsku s njima, a bilo ih je iz svakoga kraja... Vicevi su im, kaže, „legli“ bolje od čaja. Njih pedeset i jedno od Dubrovnika do Koprivnice na pitanje gdje bi voljeli ići na sljedeće putovanje, redom su odgovorili: Zbog tebe Marijane u dragu – Pridragu.
 
Tako nasmijava bližnje, da ga je jedna doktorica rekla tužiti jer da su joj umjesto obećanog lijeka od viceva pukle kapilare od smijeha...
Zabavljao je u Caffe-baru Hablando na Vrulji, kad ga je vlasnik Luka Grubić (prije dvije godine) pozvao da zabavlja goste, najviše Slovence, i da im uz viceve upotpuni pažnju, ispekli su kao i obično janjca na ražnju. Dalje, svakog jutra na Pumpi (Batur – Benz) nasmijava goste uz kavu, redajući viceve i humoresku pravu. A tek ono u „lito“ na plaži, najčešće na Vrulji – Boku; on je zasigurno vic-meštar koji je tražen i koji se traži jer s radošću zabavlja i sve obavlja, pedantno – u roku. Marijan tako neumorno s puno dara, stvara; Pridraga i Pridražani najčešća su tema; obično „dlake na jeziku nema“, evo, servira vam neke iz nepresušnog repertoara: TAXI  ZADAR – PRIDRAGA
 
Stigao naš Pridražanac iz Njemačke u kasnim večernjim satima na Autobusni kolodvor u Zadar. Svi autobusi su već odvezli putnike i razmišlja on kako do Pridrage. U Zadru ima puno rodbine i prijatelja, ali kako je već kasno nije želio u to doba nikome smetati...
Vidi on na Taxi-stajalištu nekoliko taksija, stoje i čekaju na korisnike. Odluči uzeti jednoga, pa što košta da košta.
- Brajo, možemo li do Pridrage? – upita taksistu.
- Može prijatelju, kako nebi moglo.
Sjedne u taxi a vozač odmah uključi taximetar. Doveze se tako u Pridragu, ispred kuće, a taximetar pokaza 400 kuna. Odmah uze novčanik i dade taksisti 200 kuna.
- Ali gospodine, ovdje stoji iznos od 400 kuna – reče taksist.
- Vidin čovče, pa nisan ćorav, a i pismen sam.
- Ali, Vi meni plaćate samo pola – 200 kuna.
- Aj dobro, evo ti još deset kuna za kavu...
- Račun iznosi 400 kuna a ti mi daješ tek 200... Sad će već taksist, srdito... Zbog čega samo polovicu?
- Pa, prijatelju, nisi ni ti iša na noge, i ti si se lipo vozije ka i ja, pa ćemo platit po pola.
 
ZIMSKA  OPREMA
 
Prije dvije-tri godine na ovim našim prostorima zapade snijeg i poledi. Proglašeni su zimski uvjeti u prometu pa je tako svako vozilo moralo imati zimske gume ili lance na pogonskim kotačima.
Iz Kruševa preko Karina vozi se u svom autu naš Pridražanac. I tako, u Karinu Gornjem zaustavi  policijska patrola našeg mještanina radi kontrole prometa...
- Gospodine, Vaše isprave i papire od vozila – reče policajac.
Ovaj ima sve uredno i predaje mu dokumente.
- Sve je u redu s papirima gospodine, ali da provjerimo još nešto!? Što imate od zimske opreme?
- Brajo, šotogaće; možete provjerit!
 
X X X
 
1960-e godine došla struja u Pridragu... U školu, zadrugu i u dva varoša – Buljate i Bature Gornje.
Jedan pomorac donese „s broda“ sumprež (peglo) na struju. U oba varoša nevista posuđuje peglu a svekru prikipilo pa joj reče:
- Neka, neka nevista, samo ti davaj sumprež po selu, vidit ćeš kolko će ti struje „doći“!
Na autobusnoj liniji Zadar-Pridraga-Zadar uđoše tako putnici na početnoj stanici u Pridragi. Na predzadnja dva sjedala sjedoše žena i muškarac. Dogodi se, ona prdne tj. naglas pusti „tihomira“, smrdi ki kuga, pa poče gurkati suputnika:
- Ive, molim te, nek ovo ostane između nas!
- A nego di će, sriću ti vrag odnije, nego između nas...
 
X X X
 
Za vrime poljskih radova u Podgradini zove svekar nevistu:
- Nevista, ajmo okopati unaj vinograd u polju!
Nevista reče:
- Svekre ne mogu, iman stvari...
- Nedilje ti, trpaj stvari u kar i ajmo...
 
X X X
 
U prvim godinama rada u Njemačkoj svaki pojedinac prilikom dolazka za Božićne i Novogodišnje praznike, u pravilu je najčešće „dovozio“ kući za potrebe karijolu sa gumenim (pumpanim) kotačem s velikim tovarnim prostorom. Tako jedan naš Pridražanac dođe iz Njemačke i doveze takvu karijolu. Svaki dan s njom nešto „vrti“ i radi, stalno je voza sa sobom. Gleda ga susjed koji nije „ima tu sriću da ode u Njemačku“ a ima tek neka stara kolica sa željeznim kotačem, te se poče diviti onoj novoj karijoli „Made in Germany“. Jedan dan nije mogao izdržat pa upita susjeda s „pravom“ karijolom:
- Brajo, vidin kako ti lipo vozaš tu svoju a vidi moje... Mora bi je skoro nosit kako neće iđe i teška je... Ja bi triba izvesti jednu grumilu kamenja i đubar ispod blaga... S ovon mojon iman da se ubijen a i tribalo bi mi petnajst dana za to... Ma, bili ti meni zajmije ovu tvoju jer bi s oton tvojon izveza sve za dva dana?
Gleda ga susjed, gleda svoju karijolu, gleda njegovu, pa mu veli:
- Oću Brajo, daću je tebi nju, ali ja ću voziti!
 
X X X
 
Vratije se jedan Pridražanac iz Njemačke pa da „sve bude u stilu“ više govori njemački nego hrvatski. Čudno to ljudima pa se nakanili provjeriti koliko baš on zna taj njemački...
- Kako se na njemačkom kaže – drača? – pitaju ga.
- To bar nije teško: - „Vas boden zi!“ – Odgovori im... To ti je - drača, i „ostade živ“.
 
X X X
 
Dvije Pridražanke radile nekoliko mjeseci u Njemačkoj i za godišnji dođoše u Pridragu. Jedan dan „odlučiše“ posjetiti Zadar, sjedoše u autobus i za pola ure evo ih u gradu... Šeću tako gradom a jedna se od njih dosjeti i reče:
- Ajmo kupit sladoled i ćakulat malo njemački pa će mislit da smo strankinje!
Na Kalelargi naiđu na slastičarnicu, uđu unutra i jedna upita:
- Bitte šen, zvaji aiskrem! – što bi trebalo značiti – Molim lijepo, dva sladoleda; te isto tako bez kompleksa sočno (na)doda:
- Za mene i za Milku stričovu!
 
X X X
 
Žene se momak i cura iz Pridrage pa pozvaše dosta rodbine i prijatelja na vjenčanje... Okupilo se oko sto i pedeset svatova, puno je automobila, lijepa glazba, veselje, pjesme i šale čuju se posvuda. Nakon crkvenog obreda vjenčanja, kolona svatova po starom običaju mora proći kroz čitavu Pridragu. Stari je običaj da gotovo svaka kuća dočeka mladence i svatove sa pićem ispred kuće. Svatovi staju kod svakoga a mladoženja mora barem nešto kušati od ponuđenoga. Po završetku obilaska sela, svatovi i mladenci potom odlaze u dogovoreni prostor na svečanu večeru i veselje do jutra. No, kako je mladoženja malo više popio, već oko dvadeset i dvi ure nije mu bilo dobro pa su ga roditelji i kumovi odveli da prilegne dok su svatovi nastavili s veseljem kako rekosmo – do jutra. Negdje u noći probudi se mladoženja, upali svjetlo i vidi mladu (suprugu) kako sjedi pored njega i plače...
- Što ti je, nedilje ti, zašto plačeš, što ne spavaš?
- Ne mogu spavati, dragi, naučila san da me mate svaku veče uspava!
- Kolko j sati! – pita on.
- Evo, dva i po sata po ponoći.
- Pa, nebi ti ja sad iša po mater – nema ti novaca!
 
X X X
 
Došlo je, Bukovčanka mora pod hitno u Zadar, u rodilište, zbog poroda djeteta... Vozi je muž, žuri, te je ostavi u bolnici gdje ona drugi dan rodi sina... Treći dan dođe muž u posjetu te preko prozora razgovara s ženom:
- Kako si? – pita on.
- Dobro, vala Bogu!
- Bolil te puno?
- Ma i ne boli baš tolko puno!
- Kakoj mali?
- Odlično! Lipo cica i ne plače...
- Na koga sliči? – pita on...
- A, ne znaš ti njega! – veli žena.
 
X X X
 
Prijatelj pita prijatelja:
- Jeli ti za vrime unih stvari pričaš sa ženon?
- Jedino ako uporno zove na mobitel! – odgovori mu ovaj.
 
X X X
 
Čovjek iz Bukovice dođe po nekom poslu u Zagreb i nađe se na Jelačić-placu. Pritislo ga da mora mokriti pa se okrene oko sebe i poče mokriti u izlog neke knjižare. Naiđe policajac pa ga opominje:
- Što to radiš tu na srogo javnom mjestu, vidiš li da je tu ispod javni WC!
- Bio ja tamo gospodine... Na ednim vratima ženska cipela a na drugim muška... A ja doša u opancima, pa đe ću nego tu!?
 
X X X
 
Došao dječak u ljekarnu i pita Magistru:
- Teta Magistra, imate li kakve tablete protiv Viagre?
- Srićo, jučer ti je bio dida i kupio dvije Viagre!
- Jest teta, pa je sinoć preminuo i ne možemo zatvoriti kapsu.
 
X X X
 
Negdje prije Domovinskog rata, Pridražanka otvori gostionicu u Benkovcu iza STP (Stanice za tehnički pregled). Svakog desetog u mjesecu održava se na daleko poznati Benkovački sajam. Kako je Pridražanka Stoja imala uvijek dobru janjetinu i odojka, naši bi Pridražani obično navraćali, prostrli u bašti i hladu, okružili nekoliko kila pa „udri“. Jednom u litnje doba, nisu se mogli braniti od muva, pa će jedan naglas:
- Stojo, bogova ti, znan da sičeš janjce, znan da je lito, znan da mora biti i muva, ali ovoliko to nije normalno!
- Znan ja to srićo, ali to nije do nas, nego ovo ti je blizu groblja pa dođu i dolete otamo.
 
X X X
 
Stopira baba u Zemuniku Donjem. Zaustavi se vozač BMW-a i pušta babu da uđe. Baba se lipo namistila, vozač joj stavio pojas te uze upaljač iz auta, pali cigaretu i upita babu:
- Baba, do kud ideš? – i stavi upaljač na njegovo mjesto.
Baba izvadi upaljač i reče kao u mikrofon:
- Do Kruševa, Ranko!
 
X X X
 
Mali Martin dva dana za redom nije došao u školu. Treći dan sjedi u razredu, a učiteljica ga pita:
- Martine, zašto prekjučer nisi došao u školu?
- Učiteljice, mate mi je oprala gaće pa san cili dan leža u koćeti dok se osuše!
- Dobro! – veli učiteljica...
- A zašto nisi došao jučer?
- Doša san ja  do škole i vidije da se suše Vaše, pa san mislije da Vi nećete doći!
 
X X X
 
Kad je bila epidemija gripe, stvorila se velika gužva u ambulanti u Smilčiću. Pri kraju radnog vrimena iziđe sestra pa reče:
- Doktor više ne prima!
Jovo iz Biljani će na to:
- Neđelje mi, ja mu ionako nijesam ništa donio!
 
X X X
 
Moj stric je cili dan u Smilčiću kopa vinograd. Naveče dođe kući, natoči teću od tri litre crnog vina, zatvori oči i pije li pije... Gleda to strina pa mu reče:
- Mužu, jadan ne bije, što radiš, kako to piješ zatvorenih očiju!?
- Ajde, ajde muči, kad san bije u Smilčiću kod doktora, reka mi je da ga njanci ne smin ni viditi!
 
X X X
 
Barba Šime iz Pridrage dođe na pregled kod doktora u Smilčić... Pregledava ga doktor, tucka prstima, sluša slušalicama, stiska ga po drobu, gleda grlo i uši, pa na kraju reče:
- Barba Šime, više ne smijete uzimati vino!
- Dokture, vrag mi sriću odnije do vika ako ga ja ikad „uziman“. Ja ti iman svog vlastitog od novog do starog.
 
X X X
 
Došla strina u dućan i pita prodavača:
- Ranko, evo dolazi lito, biće puno komaraca pa bi ja kupla unaj špric (sprej) za komarce!
- Dobro strina, da pogledam imamo li mi to!? -pa joj potom reče:
- Eto, nemamo spreja, ali imamo dobrih tableta!
- Ajde mu vrag sriću odnije, pa kad bi ga uvatila, mogla bi ga tako i ubiti.
 
X X X
 
Ide jedna postarija Pridražanka iz polja kući i nosi vriću trave na glavi... Ugrijala se i opotila, stala pod jednu maslinu i odmara... Odjednom se začuše zvona Sv. Martina pa reče:
- O Sveti Martine, vala ti što zvuniš podne, ali kad bi mi iko ima kasti kolko j sati, spasije bi me!
 
X X X
 
Šofer Špiro vozi autobus na relaciji Pridraga-Zadar. Kod Biljani Gornjih iz jednog dvorišta „izletiše“ tuke i on satra pet-šest komada. Zaustavi autobus, otvori bunker i baca tuke unutra. Utom izađe gazdarica, gleda u čudu pa viknu:
- Vrag ti sriću odnije, još si mi ih satra a sad ih i odnese!
Na to se šofer Špiro okrenu i reče:
- Strina, ja san kriv, ža mi je, vozin ih na Hitnu!
I tako, zaključno, kud god išo, sav žar sela nosi... Marijan povazdan gušta u svom victualnom svijetu... Ne treba mu kompjutor, sva silna tehnika, konta i piše; prenosi, kombinira, a napose pamti... I po potrebi u kakvoj veseloj zgodi i prigodi rafalno baš poput pravog humor-tipa „ko iz rukava sipa“. Ne štedi ni sebe, ni rodbinu, prijatelje; s poantom svega – sve za veselje...
Dira, intrigira, tica se i dotiče, okolo sije, okolinu potiče... Osim pršuta i povismenke puno je u njeg onih „masnih“, drugačije – neotesanih, dapače – vulgarnih, te zbog tog samo što ne kliče: - „Što se to koga, ako(li) ne voli vica moga – uopće tiče!“ – Ipak, spade sav novokomponirani zbor, ako vam paše, na gore navedeni izbor. Najprije iz domicila Pridrage s kojom je srastao od rođenja, kojoj nikad nije zapravo rekao – zbogom – već, do sljedećeg vica tj. doviđenja; pa nadalje – okolnih dragih, sličnih, bliskih i simpatičnih susjeda koji tradicionalno gaje tzv. „Kolumbovo jaje“, odnosno vic-notu u svakodnevnom životu.
Što je i gdje (pre)snimio, što je došlo iznutra ili izvana, nema puno veze, važna je, najvažnija ipak vic-drama s težnjom, željom i osloncem na smijeh jer je opetovano najbolji lijek tj. duhovno-duševna hrana...
Kako kažu Francuzi: - „Jedan dan bez smijeha, jedan dan života manje...“ Zato, nek živi i među nama smijeh... Smij te se ljudi od uva do uva, smijeh je potriba poput vode i kruva, nek iz načih srca nestanu brige, sav jad, bijes, čemer i tuga...
Sa (o)smijehom idemo veselo dalje... Marijane, hvala... Živili, nazdravlje!
 

Zvonko Čulina

Anketa

Što je po Vama odluka Stožera civilne zaštite da svi moramo nositi maske na ustima i nosu?

Ponedjeljak, 03/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1738 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević