Get Adobe Flash player

Cionisti predlažu Hitleru vojni savez

 
 
Početkom siječnja 1941. godine, jedna mala, ali značajna cionistička vojna organizacija, podnijela je formalni prijedlog  njemačkim diplomatima u Beirutu o vojno-političkom savezu s Njemačkom u ratu. Prijedlog je došao od tajne skupine ekstremista poznati pod imenom „Borci za slobodu Izraela“, skraćeno Lehi ili Skupina Stern63. Njezin vođa Abraham Stern64, koji je neposredno prije prekinuo s radikalnom nacionalističkom skupinom „Vojna nacionalna organizacija u zemlji Izrael“ (Irgun Cvai Leumib’erec Israel)65 zbog njihovog držanja prema Velikoj Britaniji, koja je djelotvorno priječila nastavak židovske kolonizacije u Palestini. Stern je smatrao Veliku Britaniju za glavnog neprijatelja cionizma.
https://www.ynetnews.com/PicServer2/24012010/3085068/RU0313873_WA.jpg
Jitzhak Shamir
 
Taj cionistički prijedlog «za rješenje židovskog pitanja u Europi i aktivno sudjelovanje skupine Lehi u ratu na strani Njemačke» zaslužuje da ga navedemo malo detaljnije.66 U svojim su raspravama i izjavama glavni vođe Njemačke nacional- socijalističke stranke često naglašavali da Novi poredak u Europi kao preduvjet zahtijeva korjenito rješenje židovskog pitanja evakuacijom („Europa oslobođena od Židova“). Evakuacija židovskih masa iz Europe je preduvjet za rješenje židovskog pitanja. Međutim, jedini način potpunog ostvarenja je smještanje tih masa u izvornu domovinu židovskog naroda, Palestinu, i uspostavljanje židovske države u njezinim povijesnim okvirima.
Cilj političke aktivnosti i godine borbe Pokreta za Slobodu Izraela, Nacionalne vojne organizacije u Palestini (Irgun Cvai Leumi b'erec Jisrael) je da riješi židovski problem na taj način i tako, da potpuno oslobodi židovski narod i zauvijek riješi njegovo pitanje. NMO, koji je dobro poznavao dobru volju njemačkog Reicha i njegovih predstavnika glede cionističkih aktivnosti u Njemačkoj i cionističkog programa iseljavanja, je bio mišljenja da:
 
1. Mogu postojati zajednički interesi između Novog Europskog Poretka temeljenog na njemačkom nacrtu i istinske nacionalne težnje židovskog naroda, utjelovljene u djelovanju skupine NMO.
 
2. Moguća je suradnja između Nove Njemačke i nacionalno-pučkog obnovljenog Židovstva („Hebräertum“).
 
3. Uspostava povijesne židovske Države na nacionalnim i totalitarnim temeljima, povezane ugovorom s njemačkim Reichom, bilo bi u interesu održavanja i jačanja buduće pozicije Njemačke na Bliskom istoku.
 
Na temelju ovih razmatranja i pod uvjetom da vlada njemačkog Reicha prizna nacionalne težnje Pokreta za slobodu Izraela, a naznačene ovdje iznad, NMO u Palestini predlaže da aktivno sudjeluje u ratu na strani Njemačke. U ovaj prijedlog NMO-a mogao bi se uključiti vojna, politička i obavještajna djelatnost unutar Palestine i, isto tako, poslije određenih organizacijskih mjera, izvan nje. Istovremeno bi europski Židovi bili vojno uvježbavani i organizirani u vojne jedinice pod vodstvom i zapovjedništvom NMO-a. Oni bi sudjelovali u borbenim operacijama u cilju osvajanja Palestine, ako bi se jedan takav front trebao otvoriti.
Neizravno sudjelovanje Pokreta za slobodu Izraela u Novom poretku u Europi, već u pripremnoj fazi, kombinirano s pozitivnim i korjenitim rješenjem problema europskih Židova na temelju nacionalnih težnji navedenih iznad, židovski bi narod uvelike ojačao moralnu podlogu Novog poretka u očima čitavog čovječanstva.
Suradnja Pokreta za slobodu Izraela bila bi također u skladu s nedavnom raspravom njemačkog kancelara, u kojoj Hitler uvjerava da će koristiti svaku kombinaciju i koaliciju da bi izolirao i pobijedio Englesku.
Ne postoje nikakvi tragovi njemačkog odgovora. Prihvaćanje bi svakako bilo nevjerojatno, jer je u tom trenutku njemačka politika bila odlučno proarapska67. Značajno je da je Skupina Stern nastojala sklopiti pakt s trećim Reichom u razdoblju kada su se glasine, po kojima se Hitler pripremao na istrjebljenje svih Židova, navelikoširileujavnosti. Vjerojatno, iliAbrahamSternnijevjerovaouteglasine, ili je htio surađivati sa smrtim neprijateljem svojeg naroda, da bi pomoga ostvaranje židovske države68.
 
Jedan od važnijih članova organizacije Lehi, u doba kada je Skupina podnijela taj prijedlog, bio je i Jichak Šamir, koji će kasnije postati ministar vanjskih poslova Izraela i zatim, od osamdesetih godina pa sve do1992. godine, Predsjednik vlade Države Izrael. S obzirom da je poslije Sternove smrti 1942. (ubila ga je britanska vojska) bio šef operacija organizacije Lehi, Šamir je organizirao mnogobrojne terorističke akcije, uključujući tu i ubojstvo britanskog ministra za Srednji istok, lorda Moyne-a, u studenom 1944., i umorstvo švedskog pregovarača Ujedinjenih nacija, grofa Benadottea, u rujnu 1948. godine. Godinama iza toga, kada bi Šmira pitali o prijedlogu sporazuma s nacistima iz 1941. godine, potvrdio je da je znao za prijedlog o savezništvu s Njemačkom u ratu, koji je njegova organizacija predložila.69 
 
Zaključak
 
Usprkos osnovnom neprijateljstvu između Hitlerova režima i međunarodnog židovstva tijekom više godina, interesi židovskih cionista i njemačkih nacionalsocijalista su se poklapali. Surađujući s cionistima zbog jednog humanog i obostrano željenog rješenja jednog složenog problema, Treći je Reich pristao žrtvovati svoju vanjsku trgovinu, pokvariti odnose s velikom Britanijom i oneraspoložiti Arape. Ustvari, u razdoblju tridesetih godina ni jedna nacija nije učinila više u korist dalekih ciljeva židovskih cionista od Hitlerove Njemačke.
U Šibeniku, s jeseni 2008.
S engleskog izvornika, uz pogled i sravnjivanje s francuskim i talijanskim prijevodima, i uz dodatak i svojih fusnota, preveo Josip Nikšić.
 
Bilješke:
 
63 Lehi (י״חל) je skraćenica od לארשי תורח ימחול Lohamei Herut Israel (Borci za slobodu Izraela) nu, britanska vlast ih je nazivala «Banda Štern», prema imenu njihovog vođe Abrahama Sterna. Skupina je nastala 1940. Među njihovim najpoznatijim akcijama bile su: 6. studenog 1944. ubojstvo lorda Moynea,  predstavnika britanske vlasti; zatim pokolj Arapa u selu DeirJasin 9. travnja 1948; 17. rujna 1948. ubojstvo grofa Folke Bernadotta, posrednika UN-a. Skupina je ukinuta 31. svibnja 1948. kada je uključena u oružane snage a vođe su amnestirani od zločina. Jedan od poznatijih pripadnika skupine Lehi, a kasnije je postao poznati politčar, je bio Jichak Šamir .
64 Abraham Stern, rečeni Yair (1907. – 1942,) rođen je u Poljskoj (Suwalki). U Izrael je imigrirao 1925.  studirao je na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu i specijalizirao se u klasičnim jezicima (grčki i latinski). Ubili su ga engleski agenti 1942. u Tel Avivu.
65 Irgun (sama riječןוגרא«irgun» na hebrejskom znači «organizacije») je skraćenica od imena paravojne cionističke skupine Irgun Tsvai Leumiberec Israel, לארשי ץראב ימואליאבצןוגרא (Narodna vojnička organizacija u zemlji Izrael) kojaje djelovala u Palestini od 1931. do 1948. Osnivač je bio Avraham Tehomi i organizacija se razlikovala od Hagané odbijanjem socijalističke ideologije. Može ju se na stanovit način smatrati predhodnicom današnjeg bloka Likud. I oni su raspušteni 1948. a nakon što su amnestirani ušli su u oružane snage, isto kao i Sternov Lehi.
66 Originalni dokument se nalazi u njemačkim arhivima Auswärtiges Amt, Bestand 47-59, E 224152 i E 234155-58. Potpun njemački tekst je objavljen u: David Yisraeli, The Palestine Problem in German Politics 1889-1945 (Israel, 1974), str. 315-317. Još pogledati: Klaus Polkhen, "The Secret Contacts", Journal of Palestine Studies, Proljeće-Ljeto 1976., str. 78-80; (Kada je učinjena ova ponuda Sternova skupina Lehi je već bila dio Irguna.
67 Arapski nacionalisti su se suprotstavljali Velikoj Britaniji, koja je u to vrijeme nadzirala veći dio arapskog prostora, uključujući Egipat, Irak i Palestinu. Budući da su Velika Britanija i Njemačka bile u ratu, Njemačka je davala podršku Arapima. Vođa palestinskih Arapa, veliki jeruzalemski muftija Hadž Amin Al-Huseini uporno je radio na zbližavanju s Njemačkom. Nakon bijega iz Palestine, na arapskom se obraćao arapskom svijetu preko radija i sudjelovao je u regrutaciji bosanskih muslimana u njemačku vojsku.
68 Israel Shahak, "Yitzhak Shamir, Then and Now," Middle East Policy (Washington, DC), Vol. 1, N. 1, (L’intero N. 39), 1992, str. 27-38; Yehoshafat Harkabi, Israel's Fateful Hour (New York, Harper and Row, 1988), str. 213214. Navod u: Andrew J. Hurley, Israel and the New World Order (Santa Barbara, California, 1991), str.. 93, 208-209; Avishai Margalit, "The Violent Life of Yitzhak Shamir", New York Review of Books, 14. svibnja 1992., str. 18-24; Lenni Brenner, Zionism in the Age of the Dictators (1983), str. 266-269; L. Brenner, Jews in America Today (1986), str 175-177; L. Brenner, "Yitzhak Shamir: On Hitler's Side", Arab Perspectives (Arapska Liga), ožujak 1984., str. 11-13.
69 Avishai Margalit, "The Violent Life of Yitzhak Shamir," New York Review of Books, 14. svibnja 1992., str. 18-24.; Lenni Brenner, Zionism in the Age of the Dictators (1983), str. 266-269.; L. Brenner, Jews in America Today (1986), str. 175-177.; L. Brenner, "Skeletons in Shamir's Cupboard," Middle East International, 30. rujna 1983., str. 15-16.; Sol Stern, L. Rapoport, "Israel's Man of the Shadows," Village Voice (New York), 3. srpnja 1984., str. 13 ff.
 
(Svršetak)
 

Mark Weber, Cionizam i Treći Reich

(s engleskog izvornika, uz pogled i sravnjivanje s francuskim i talijanskim prijevodima, i uz dodatak i svojih fusnota, preveo: Josip Nikšić)

Ostvarenja Haavare

 
 
Između 1933. i 1941. godine, otprilike 60.000 njemačkih Židova iselilo se u Palestinu pomoću Haavare i drugih njemačko-cionističkih sporazuma, to jest gotovo 10 % židovske populacije u Njemačkoj 1933. god. (Ti su njemački Židovi sačinjavali 15 % židovske populacije u Palestini 1939.). Poneki su iseljenici pomoću društva Haavare prebacili značajna osobna bogatstva iz Njemačke u Palestinu. Kao što je to zapisao židovski povjesničar Edwin Black: «Mnogi od tih ljudi, posebno krajem tridesetih godina, mogli su prebaciti prave replike svojih kuća i svojih tvornica, to jest, ponovno izgraditi svoj život na gotovo istovjetan način».57
Ukupna svota novca prebačenog iz Njemačke u Palestinu posredstvom Havaare u razdoblju od kolovoza 1933. do kraja 1939. godine iznosila je 8,1 milijuna funti ili 139,57 milijuna njemačkih maraka (ili pretvoreno u dolare više od 40 milijuna dolara). Toj se svoti treba dodati 33,9 milijuna njemačkih maraka (13,8 milijuna dolara) koje je dala Reichsbanka za primjenu Sporazuma.58
http://www.cclj.be/system/files/styles/article_full/private/imgs/actu/haavara_illu_19-12-18.jpg?itok=FaAIeDgR
Povjesničar Edwin Black je procijenio da su 70 milijuna dodatnih dolara mogli biti prebačeni u Palestinu dodatnim trgovačkim sporazumima s Njemačkom, i međunarodnim bankarskim transakcijama. Njemačka davanja imala su veliko djelovanje na jednu tako nerazvijenu zemlju kakva je bila Palestina tridesetih godina XX. stoljeća, primjećuje on. Više velikih industrijskih poduzeća je otvoreno s kapitalom koji je dolazio iz Njemačke, uračunavši u to i tvrtke za sustav odvodnje „Mekoroth“ i tekstila „Lodzia“. Priljev proizvoda i kapitala za Havaaru, zaključuje Edwin Black, „proizveo je gospodarsku eksploziju u židovskoj Palestini“ i bio je „neophodni čimbenik u stvaranju židovske države“.59
 
Sporazum s Haavarom uvelike je doprinio židovskom razvitku u Palestini i, prema tomu, i osnivanju države Izrael. U jednoj okružnici njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, iz siječnja 1939. godine, stoji, uz određenu uznemirenost, da «prijevoz židovske imovine izvan Njemačke (u sporazumu s Haavarom) doprinosi na ne baš zanemariv način izgradnji židovske države u Palestini».60
Bivši službenici društva Haavare u Palestini potvrdili su te tvrdnje u jednoj detaljnoj studiji o Sporazumu o prijevozu, objavljenoj 1972. godine: «Gospodarska djelatnost bila je omogućena priljevom njemačkog kapitala i prijevozima Haavare u privatnom i javnom sektoru, a to je bilo od velike važnosti za razvitak zemlje. Mnogobrojne nove industrije i trgovačka poduzeća su našla svoje mjesto u židovskoj Palestini, i mnoge tvrtke, koje su jako važne još i danas za gospodarstvo države Izrael, duguju svoje postojanje  Haavari.»61
 
Dr. Ludwig Pinner, predstavnik, Haavare u Tel-Avivu tridesetih godina, kasnije je komentirao da su Haavarini imigranti izvanredno sposobni, i da su «doprinijeli na odlučujući način» gospodarskom, društvenom, kulturnom i obrazovnom razvitku židovske zajednice u Palestini.62
Sporazum o prijevozu bio je primjer od najveće važnosti suradnje između Hitlerove Njemačke i međunarodnog cionizma. Tim sporazumom je Treći Reich učinio više nego ijedna druga vlada tridesetih godina u pomaganju židovskog razvitka u Palestini.
 
Bilješke:
 
57 E. Black, Transfer Agreement, p. 379.; F. Nicosia, Third Reich, pp. 212, 255 (n. 66).
58 W. Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer, str. 75.; "Haavara," Encyclopaedia Judaica, (1971), Vol. 7, p. 1013.
59E. Black, TransferAgreement, str. 379, 373, 382.
60 Okružnica od 25. siječnja 1939. Nüremberški dokument 3358-PS. International Military Tribunal, Trial of the Major War Criminals Before the International Military Tribunal (Nuremberg: 1947-1949), Vol. 32, str. 242-243.
61 Werner Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer nach Palaestina (Tübingen: Mohr/Siebeck, 1972). Navod u: Ingrid Weckert, Feuerzeichen (Tübingen: Grabert, 1981), str. 222-223.
62 W. Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer nach Palaestina (1972). Navod u: I. Weckert, Feuerzeichen (1981), str. 224.
63 Sporazum o prijevozu nazvan je Haavara-Abkommen. Haavara, hebrejski הרבעה- prijevoz.

 

(Svršetak u sljedećem broju)
 

Mark Weber, Cionizam i Treći Reich

(s engleskog izvornika, uz pogled i sravnjivanje s francuskim i talijanskim prijevodima, i uz dodatak i svojih fusnota, preveo: Josip Nikšić)

Sporazum o prijevozu

 
 
Središnji dio njemačko-cionističke suradnje za vrijeme hitlerovskog razdoblja bio je Sporazum o prijevozu43, ugovor koji je omogućio tisućama njemačkih Židova da se sa svojom imovinom isele u Palestinu. Sporazum, poznat i pod imenom Haavara (hebrejska riječ za prijevoz), zaključen je u kolovozu 1933. godine poslije pregovora između njemačkih dužnosnika i Haima Arlosoroffa44, političkog tajnika židovskog ureda45 palestinskog središta Svjetske cionističke organizacije46. Kroz ovu neobičnu nagodbu, svaki Židov koji je putovao u Palestinu polagao je novac na jedan posebni račun u Njemačkoj. Novac se koristio za kupovinu ratarskog materijala njemačke proizvodnje, materijala za gradnju, pumpi, gnojiva, itd., a to se izvozilo u Palestinu i prodavalo preko židovskog društva Haavara47 u Tel-Avivu. Novac od prodaje davao se židovskom iseljeniku prilikom njegova dolaska u Palestinu, do visine svote koja odgovara njegovom pologu u Njemačkoj. Njemački su se proizvodi raširili po Palestini posredstvom Haavare, što se malo kasnije nadopunilo sporazumom o razmjeni, prema kojem su se naranče iz Palestine mijenjale za drvo za gradnju, automobile, ratarske strojeve i razne druge njemačke proizvode. Tako da je Sporazum poslužio cionističkom projektu o odvođenju židovskih kolona i kapitala u Palestinu, dok je istovremeno poslužio njemačkom cilju da oslobodi zemlju od neželjene strane skupine.
https://pics.me.me/the-commemorative-coin-of-the-haavara-zionists-and-the-third-21346251.png
Delegati na cionističkom kongresu u Pragu 1933. godine živo su raspravljali o zaslugama Sporazuma. Neki od njih su se bojali da će ugovor samo potkopati gospodarski bojkot međunarodnog židovstva protiv Njemačke. Ali cionistički vođe su smirili Kongres. Sam Cohen48, ključna osoba u Sporazumu s Haavarom, naglasio je da Sporazum nije gospodarski koristan za Njemačku. Arthur Ruppin49, stručnjak za emigraciju u cionističkoj organizaciji, koji je pomagao u pregovorima oko sporazuma, naglasio je da se «sporazum o prijevozu ni na koji način ne kosi s pokretom bojkota, jer nijedna strana valuta ne će ući u Njemačku kao rezultat tog Sporazuma…».50
 
Cionistički kongres iz 1935.godine, koji se održao u Švicarskoj,  čvrsto je potvrdio Sporazum. Godine 1936. godine, Židovsko društvo (cionistička «tajna vlada» u Palestini) preuzelo je izravnu kontrolu nad Haavarom, što je ostalo na snazi sve dok ga drugi svjetski rat nije prisilio na uzmak.Pojedini njemački dužnosnici su se suprotstavili sporazumu. Generalni njemački konzul u Jeruzalemu, Hans Döhle, na primjer, oštro je kritizirao sporazum u više navrata tijekom 1937. godine. Istaknuo je da to košta Njemačku u vanjskoj trgovini, jer su proizvodi izvezeni u Palestinu zbog sporazuma mogli donijeti zaradu, da su bili prodani negdje drugdje. Monopol Haavare na prodaju njemačke robe izazvao je, naravno, gnjev kod njemačkih i, isto tako, arapskih poslovnih ljudi. Službena njemačka podrška cionizmu mogla je dovesti do gubitka tržištâ u arapskom svijetu. Britanska je vlada, također, bila nezadovoljna sporazumom.51 Jedno unutarnje izvješće njemačkog ministarstva vanjskih poslova je u lipnju 1937. godine je ukazivalo na „gubitke vanjskih razmjena“ a koji su nastali zbog Haavare.52
 
U jednoj predstavci njemačkog ministarstva unutarnjih poslova iz prosinca 1937. godine ocijenjen je učinak Sporazuma o prijevozu: «Nema sumnje da je dogovor s društvom Haavara doprinio vrlo brzom razvitku Palestine od 1933. godine. Sporazum nije samo priskrbio najveći izvor novca (iz Njemačke!), nego i skupinu najpametnijih imigranata i, napokon, omogućio je da u zemlju stignu strojevi i industrijski proizvodi bitni za njezin razvitak». Glavna prednost pogodbe bila je, govorila je predstavka, iseljavanje značajnih skupina Židova u Palestinu, taj najželjeniji cilj s njemačke točke gledišta. Ali, predstavka je također spomenula i značajne nezgodne strane koje je već podcrtao konzul Döhle, a i drugi. Ministar unutrašnjih poslova, nastavljao je tekst, zaključio je da loše strane Sporazuma sada nadilaze njegove prednosti, i da bi zato cijelu stvar trebalo dokrajčiti.53Samo je jedan čovjek mogao riješiti spor. Hitler je osobno ocijenio tu politiku u srpnju i rujnu 1937. godine, i ponovno u siječnju 1938. godine, i svaki je put odlučio zadržati sporazum s Haavarom. Cilj oslobođenja Njemačke od židovske nazočnosti, zaključio je on, opravdavao je te njegove nezgodne strane.54
 
Ministarstvo gospodarstva Reicha pomoglo je u organizaciji jedne druge prijevozničke agencije, Agencije za investiranje i međunarodnu trgovinu, ili Intria, preko koje su Židovi iz stranih zemalja mogli pomoći njemačkim Židovima da emigriraju u Palestinu. Gotovo 900.000 dolara je prebačeno njemačkim Židovima u Palestinu posredstvom Intrie.55Druge europske zemlje, nestrpljive u ohrabrivanju židovskog iseljavanja, sklopile su sporazume s cionistima prema modelu Haavare. Godine 1937. Poljska je odobrila osnivanje prijevozničke kompanije Halifin (hebrejska riječ za „razmjenu“). Krajem ljeta 1939., Čehoslovačka, Rumunjska, Mađarska i Italija su potpisale slične sporazume. Izbijanje rata u rujnu 1939., spriječilo je, međutim, ostvarivanje tih sporazuma u velikim razmjerima.56
 
Bilješke:
 
43 Sporazum o prijevozu nazvan je Haavara-Abkommen. Haavara, hebrejski הרבעה- prijevoz.
44 Haim Arlosoroff (1899.-1933.), rođen je u Rusiji ali 1905. s obitelji se seli u Njemačku. U Berlinu završava ekonomske studije. Godine 1918. među osnivačima je stranke Hapoel hacair (ריעצהלעופה– Mladi radnik), koja je privukla mnoge židovske intelektualce. Piše mnoge članke o cionizmu i židovsko-arapskoj suranji, 1924. seli se u Palestinu. Imenovan je godine 1926. za predstavnika Jišuva (םיבושיnaseljenici, sjedioci) u Ligi naroda. Postaje jedan od čelnika stranke Mapai (י״אפמ– לארשי־ץראילעופתגלפמ– Mifleget poalej erec-Israel/Izraelska radnička stranka), najvažnije stranke u tadašnjoj Palestini; bio je bliski prijatelj Haima Weizmanna; Ubijen je 1933. u Tel Avivu.
45 Svjetska cionistička organizacija (WZO) osnovana je, pod imenom Cionistička organizacija (ZO), 3. rujna 1897. na Prvom kongresu cionista u bazelu. ZO, u namjerama Herzla, trebala je biti jezgra budućeg Izraela. I bilo je tako, jer 14. svibnja 1948. nastankom Države Izrael veliki dio institucija nove države bile su već aktivne i u pogonu, a sve su se razvile tijekom godina u krilu ZO. Organizacija u siječnju 1960. mijenja ime u WZO. Jeruzalem je sjedište organizacije.
46 O Sporazumu općenito, vidjeti: Werner Feilchenfeld, et alii, Haavara-Transfer nach Palaestina (Tubinga, Mohr/Siebeck, 1972); David Yisraeli, "The Third Reich and the Transfer Agreement," Journal of Contemporary History (London), br.. 2, 1971, str. 129-148.; "Haavara", Encyclopaedia Judaica (1971), vol. 7, pp. 1012-1013; F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question (Austin, 1985), pp. 44-49; Raul Hilberg, The Destruction of the European Jews (New York, Holmes and Meier, 1985), pp. 140-141; The Transfer Agreement, Edwina Blacka je detaljna i koristna.
47 Radilo se o pravom pravcatom trgovačkom sporazumu koji je, između ostalog, pridonio razbijanju bojkota međunarodne antifašističke organizacije protiv Njemačke. Postojala su dva društva: židovsko,  Haavara u Tel Avivu i njemačko, Paltreu, u Berlinu. Najmanji depozit, kod berlinske banke Wasserman ili hamburške banke Warburg, bio je 1.000 funti. U toj političko-ekonomskom inicijativi sudjelovale su mnoge osobe koje će kasnije postati vrlo poznate: Ben Gurion, Moše Šaret, Golda Meir i Levi Eškol, predstavnik Haavare u Berlinu.
48 Sam Cohen, između ostalog bio je suvlasnik društva "Hanoaiah Ltd." koje je skrbilo o trgovačkim odnosima s Njemačkom.
49 Arthur Ruppin (1876. – 1943.), rođen u Pruskoj, studirao u Berlinu a diplomirao je u Halleu. Ekonomist i sociolog, drže ga kao «oca useljenika cionista» i otac je židovske sociologije.
50 E. Black, The Transfer Agreement (1984), str. 328, 337.
51 O suprotstavljanju Haavari u službenim njemačkim krugovima, vidjeti: W. Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer nach Palaestina (1972), str. 31-33.; D. Yisraeli, "The Third Reich," Journal of Contemporary History, 1971., str. 136-139.; F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question, str. 126-139.; I. Weckert, Feuerzeichen (1981), pp. 226-227.; Rolf Vogel, Ein Stempel hat gefehlt (Munich: Droemer Knaur, 1977), pp. 110 ff.
52W. Feilchenfeld, etal., Haavara-Transfer (1972), str. 31. Cjelokupan tekst u: DavidYisraeli, The Palestine Problem in German Politics 1889-1945 (Israel: 1974), str. 298-300.
53 Predstavka Ministarstva unutarnjih poslova (označeno sa strane Ministra W. Stuckarta), 17. prosinca 1937, u: Helmut Eschwege, ed., Kennzeichen J (Berlin: 1966), str. 132-136.
54 W. Feilchenfeld, etal, Haavara-Transfer(1972), p. 32.
55. E. Black, Transfer Agreement, pp. 376-377.
56 E. Black, Transfer Agreement (1984), pp. 376, 378.; F. Nicosia, Third Reich (1985), pp. 238-239 (n. 91).
 
(Nastavak slijedi)

 

Mark Weber, Cionizam i Treći Reich

(s engleskog izvornika, uz pogled i sravnjivanje s francuskim i talijanskim prijevodima, i uz dodatak i svojih fusnota, preveo: Josip Nikšić)

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Subota, 24/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1226 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević