Get Adobe Flash player

Nedostatak komunikacije u sveopćoj medijalnosti

 
 
Gotovo s neukusom graniči ovo gomilanje brigonositelja o migraciji. Ogroman je to stroj, koji u očima običnog čovjeka budi čuđenje, ali nije sposoban ni šum čuti dok stabla nemilosrdno padaju. Ovim ustanovama i organizacijama, naime, nedostaje ključni čimbenik uspješnog djelovanja, a to je komunikacija s migrantima. U njoj pojedinac igra ključnu ulogu i preko njega se manifestira kulturna razina komunikacije. Ona je ishodište. Bez komunikacije nema poruke, a bez poruke nema uspjeha. Spomenute državne ustanove nisu sposobne ni potvrditi primitak običnog dopisa, a kamoli pokušati odgovoriti na najobičniji upit ili naputiti na nekoga tko je mjerodavan dati odgovor.
http://srednja.hr/Photos/Razno/a.%20g.%20matos.jpg
Antun Gustav Matoš
 
Od proglašenja samostalne, neovisne i demokratske Republike Hrvatske 1991. godine sve što se do danas učinilo na području migracijskog kretanja svodi se na prigodu. Političari su skloniji nestanku (smrti) nego opstanku (životu) naroda. Oni uporno i trajno odašilju isprazna obećanja, a plodovi su jalovi zakoni, ustanove, organizacije. Znanstvena zajednica nagađa. Umjesto egzaktnih podataka, ona licitira brojem migranata i stanjem u migraciji. Jedino bi sustavno, ozbiljno i sveobuhvatno istraživanje moglo dati trajnije plodove i korisnije naputke, s ciljem da se puk ne samo ne iseljava, nego da se onaj iseljeni dio s razlogom vraća. Otužna je i žalosna konstatacija da dužnosnici i ustanove demokratske države, zapravo nositelji skrbi za Hrvate u inozemstvu, izbjegavaju ili delegiraju komunikaciju s migrantima, a svoju nekompetentnost nadomještaju improvizacijama i prigodničarstvom. Zapanjujuća je slika o migrantima koju serviraju političari, ustanove i priopćila hrvatskoj javnosti. Bestidno, sustavno i konstantno se migrante materijalizira i ekonomizira. Nitko ili gotovo nitko se nije potrudio u ovih četvrt stoljeća hrvatske samostalnosti taj materijalistički kliše ispraviti ili barem pokušati propitati. Pored obradbe povijesnih migracijskih tijekova, valjalo bi se i ozbiljno pozabaviti stanjem u migracijskim zajednicama, proučiti njihove mogućnosti, želje i očekivanja kao i poteškoće i probleme.
 
Stoji da HMI nudi stanovite povremene programe za mlađe Hrvate iz inozemstva, poput škole folklora ili tečajeva hrvatskog jezika, ali kulturni, prosvjetni i ini spomenuti programi te posredovanje činjenica o sastavnicama naše samobitnosti kao i vođenje višeslojnog i trajnog dijaloga s Hrvatima izvan domovine spadaju u lijepu maštu. Ono pak što njezin mjesečnik Matica nudi, a to je zrcalo HMI-a, zapravo je širenje neznanja o njima. Ako se popnete na neku uzvisinu u Dalmaciji i vidite desetine otoka pred sobom, a ne znate ni kako se zovu niti što ih posebno odlikuje, time se možete, doduše, uvjeriti da uistinu postoje brojni otoci na Jadranu, ali svoje znanje o dotičnim otocima time niste ni proširili niti produbili. Izvješća o hrvatskim iseljenicima su upravo takva. K tome je skandalozno, ako u Hrvatskoj uopće postoji riječ skandal, („skandal bez kompromitovanja“, zapisa A. G. M.) da se glasilo HMI-a, evo, četvrt stoljeća hrvatske samostalnosti odnosi prema Hrvatima iz Švicarske selektivno i prema kriteriju političke podobnosti kao za vrijeme bivše države. HMI se i dalje pokazuje ispostavom kojekakvih interesnih skupina i promicateljicom moralno dvojbenih likova koje se hvali kao uzorne Hrvate, iako se njima bave sudovi u domovini i u inozemstvu.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, (preuzeto iz lista "Politički zatvorenik" br. 270., https://www.hrvati.ch/index.php/kolumne/razmisljanja/1965-tihomir-nuic-majka-hrvatska-i-njezina-djeca)

Ustavni izbor u procesu europske integracije

 
 
Već citirana Bijela knjiga Europske komisije o upravljanju Europskom unijom, objavljena u srpnju 2001. godine, premda ograničena po dosegu na instrumente i postupke donošenja odluka i njihove provedbe bila je važan korak u pripremanju rada na donošenju ključnih odluka. Bijela knjiga analizira postignuća i slabosti postojećeg složenog sustava, te ističe slijedeća načela “dobre vladavine”, koja su općenito primjenjiva pri analizi funkcioniranja demokratskih političkih sustava: otvorenost, sudjelovanje, odgovornost, djelotvornost i usklađenost, a koja imaju osnažiti primjenu temeljnih načela integracije Unije, načela razmjernosti i supsidijarnosti.
https://ec.europa.eu/croatia/sites/croatia/files/styles/slide_homepage_large__719x265_/public/img/slider/white-book-europe.jpg?itok=j-Pv_Ndf
Bijela je knjiga potvrdila dva važna zaključka iz znanstvene literature:
- prvo, “da je proces donošenja političkih odluka u Uniji tako složen da jako malo običnih Europljana ima osnovnog pojma o njemu ili sa sigurnošću kazati tko je odgovoran za politike koje se primjenjuju”, te,
- drugo, “da ima malo saznanja o tome u kojoj se mjeri europsko zakonodavstvo zaista provodi širom Europske Unije ... dok se općenito smatra kako je provedba daleko od jednoobraznosti i savršenstva.”
 
U raspravi o Bijeloj knjizi konstatirano je kako se građani osjećaju otuđenim od institucija i političkog odlučivanja u tijelima Unije, te izlazak građana na izbore za Europski Parlament stalno opada, da su postupci odlučivanja komplicirani, prespori i netransparentni, da je postojeći pravni sustav previše složen da bi bio djelotvorno proveden te da sama primjena temeljnih načela na kojima je uspostavljena Unija, kao što je solidarnost i supsidijarnost, zahtijevaju preispitivanje i usavršavanje kako bi se mogli dosljedno primjenjivati. Sam “funkcionalizam” zahtijeva preispitivanje sa stajališta spomenutih načela “dobrog upravljanja”. Postalo je jasno kako je došlo vrijeme kada treba otvoriti temeljna pitanja ustavnog izbora.
 
Laekenska deklaracija o budućnosti Europe iz 2001. godine,
započinje konstatacijom kako se Europska Unija nalazi na raskrižju bez presedana u njezinoj povijesti. Ta je povijest, zaključuju autori, “priča o uspjehu”, ali potrebno je donijeti važne odluke o tome kako odgovoriti na tri temeljna problema: prvo, demokratski izazov unutar Unije; drugo, nova uloga Europe u globaliziranom svijetu, treće, očekivanja europskih građana u pogledu donošenja odluka i provedbe politika u Europskoj uniji.
 
Temeljni smjer reforme političkih institucija naznačen je kao zahtjev za više demokratičnosti, transparentnosti i djelotvornosti u funkcioniranju institucija. To je otvorilo niz pitanja ustavne naravi: od potrebe pojednostavljenja pravnog sustava utemeljenog na tri temeljna međunarodna ugovora, preko raspodjele nadležnosti između država članica i Unije, do ustrojstva samih tijela Unije i njihovih ovlasti, te načina odlučivanja, većine potrebne za odluke, odnosno prava veta država u pojedinim područjima zajedničke politike.
 
Time u središte pozornosti u Europskoj uniji dolazi problem primjene federalnog načela, kao temelja udruživanja ravnopravnih subjekata, uz očuvanje samostalnosti sastavnih dijelova Unije: treba li jačati, ili uopće očuvati njezin značaj međudržavne organizacije ili pak staviti težište na one aspekte koji već danas opravdavaju tezu kako se radi o novom iznadnacionalnom entitetu? Ukratko, postavilo se pitanje je li formiranje federativne države realna alternativa današnje Unije. Time su neizbježno u središte pozornosti došla, dugo odgađana, pitanja integracije u formuliranju i provođenju vanjske i obrambene politike, a time i problem suvereniteta država članica.
 
Pitanje je doticano i ranije, posebno odlukama Europskog suda pravde o supremaciji europskih pravnih instrumenata nad nacionalnim zakonodavstvom. U dosadašnjem razvitku, kako primjećuje T.C. Hartley: “zanimljivo je da su federalni elementi jače izraženi unutar sudbenog i pravnog sustava Zajednice, dok su najslabiji na području politike, uključujući i tako vitalna pitanja kao što su zakonodavne i provedbene ovlasti,  oporezivanje i zajednička obrana.”
 
Tome se ne treba čuditi. Ova su pitanja, koliko god bila vitalna za napredak zajednice, svjesno ostavljana po strani u glavnom tijeku integracijskih procesa. Sada su ona pitanja definitivno otvorena na Konvenciji o budućnosti Europe: kako ustrojiti vladavinske institucije Unije na način kojim bi se omogućio potreban stupanj jedinstva zajednice i istodobno osigurao nužan stupanj autonomije i participacije država članica, jednako velikih i malih, gospodarski snažnih i onih slabijih, starih i novih. To je pitanje bitno u pristupu federalističke teorije, postavljano u brojnim povijesnim primjerima udruživanja država, s različitim ishodima i institucionalnim uređenjima, ali vjerojatno nikad do sada primijenjeno u tako složenoj situaciji. Ključno je pitanje načina primjene federalnog načela, a ne izbor između federacije i konfederacije, odnosno nekog “autentičnog” oblika federativne države.
 
(Nastavak slijedi)
 

https://www.google.hr/?gws_rd=ssl#q=Funkcije+ustava+u+demokratskom+dru%C5%A1tvu

Ni iseljeništvo, ni dijaspora, ni emigracija, ni...

 
 
Švicarci su svoju migraciju okupili pod pojmom Auslandschweizer (inozemni Švicarci). Hrvati nikako da pronađu odgovarajući naziv za svoju, možda i milijunsku migraciju. Danas se čini najprikladnijim izraz migranti i migracija (selioci i selilaštvo od lat. migrare = seliti) za hrvatsko selilaštvo s hrvatskim državljanstvom, ukoliko se ne odnosi na bosanskohercegovačke Hrvate i na pripadnike hrvatskih manjina koji žive u svojim sredinama. Ni pojmom „iseljeništvo“ ne pokriva se hrvatska stvarnost, budući druga i treća generacija Hrvata ima doduše iseljeničke korijene, ali su oni rođeni u zemljama u koje su njihovi roditelji uselili. Takvih Hrvata danas ima puno više negoli onih koji su se „iselili“ iz domovine. U Hrvatskoj uobičajeni kolokvijalni izraz „emigracija“ isključuje one koji su slobodno napustili domovinu.
http://files.newsnetz.ch/story/2/9/5/29546663/15/topelement.jpg
Izraz „izvandomovinstvo“ je najmanje prikladan za predmet o kojemu je riječ, jer sužava prebivalište Hrvata i njihovih potomaka samo na Hrvatsku i isključuje udomljenost Hrvata u BiH, Bačkoj, Gradišću, Boki Kotorskoj, Moliseu itd., jer oni tamo jesu u svojoj domovini. Vjerski opterećena i znanstveno temeljito obrađena „dijaspora“ nije primjenjiva na hrvatski slučaj zbog toga što ne odgovara hrvatskoj stvarnosti, poglavito kad se danas svaki iseljeni Hrvat načelno može vratiti u svoju domovinu kad god to zaželi. U hrvatskome zakonodavstvu uvriježeni pojam Hrvati izvan Republike Hrvatske prikladan je samo u onoj mjeri u kojoj ne umanjuje istovjetnu ukorijenjenost Hrvata u BiH. Kako se postaviti prema pojmu Hrvati izvan Republike Bosne i Hercegovine iz perspektive druge matične zemlje? Dok se ne nađe bolji izraz, služit ćemo se pojmom migracija/selilaštvo, koji je uvriježen u crkvenim dokumentima. Tek je s ispravnim pojmovima moguće prodrijeti u srž predmeta, spoznati ga i iznijeti iskustva o njemu. Ova konstatacija ne umanjuje vrijednost osobne odluke da se netko osjeća pripadnikom hrvatskog naroda bez obzira na to, ima li hrvatsku putovnicu ili nema.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, (preuzeto iz lista "Politički zatvorenik" br. 270., https://www.hrvati.ch/index.php/kolumne/razmisljanja/1965-tihomir-nuic-majka-hrvatska-i-njezina-djeca)

Anketa

Tko je HDZ-u na lokalnim izborima veći protivnik?

Srijeda, 26/04/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1535 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević