Get Adobe Flash player

Baza s DNK-a podacima žrtava treba rodbini omogućiti identifikaciju

 
 
Govor na Sedmom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Muzeju Mimara, Zagreb, 30. rujna 2016.
Naravno kad se napravi „baza podataka“ potrebno je formirati Ured u kojem će zainteresirana rodbina moći na temelju svojeg DNK-a zatražiti usporedbu i identifikaciju. Svakako da takav ured mora imati i svoj portal „web“ stranicu, telefon i uredovno vrijeme. Kako su „posao“ na masovnim likvidacijama žrtava partizansko-komunističke jedinice i vlasti „odrađivale“ sve dokle su doprle, pa i na području susjednih država, tj. na području cijele Jugoslavije i šire, treba težiti da formiranje ureda za žrtve Drugog svjetskog rata s bazama podataka s DNK-a uzorcima žrtava budu i na susjednim područjima, BiH, Slovenija, Srbija...
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/0/00/Slovenske_talce_%C5%BEenejo_na_mori%C5%A1%C4%8De.jpg
Budući je „svim“ postkomunističkim državama na području bivše Jugoslavije cilj utvrditi žrtve i izvršiti identifikaciju tijela poubijanih te ih dostojno pokopati ili barem saznati gdje počivaju kako bi se na mjestima ukopa mogla upisati imena žrtava, ili barem da rodbina zna gdje su pokopane, potrebno je te Urede iz pojedinih država umrežiti i potomcima žrtava omogućiti lakši pristup, a potrebno je i omogućiti uz pomoć stručnjaka i vlastitog DNK-a zapisa utvrditi na kojem od groblja je njegov rođak pokopan. Tako će se na primjer za žrtve iz rudnika Hude Jame pokopane na groblju u Mariboru, ako je napravljena baza s DNK-a s podacima nalazi na određenoj „web adresi – internetu“ , usporedba moći napraviti i iz svih dijelova Svijeta.
 
Znam da taj moj prijedlog mnogima zvuči kao „znanstvena fantastika“, a da bi se isti i ostvario potrebna su i znatna financijska sredstva, ali ako tome budemo težili i sredstva ćemo pronaći. Na primjer, ako se u sklopu Slovenske komisije za rješavanja pitanja prikritih grobišta i poratnih likvidacija postoji Ured u koji u svako uredovno vrijeme može doći "stranka" i dati podatke (svoj DNK-a za usporedbu), identifikacija se može utvrditi usporedbom s podacima iz Baze, i tako saznati u kojem grobištu (morišču...) je ta žrtva bila pokopana, kada je ekshumirana i gdje je pokopana. Naravno kad se, utvrdi, npr. da je ta osoba pokopana u Zagrebu (Varaždinu, Ljubljani, Teharju…), mora se taj podatak i na neki način i na zajedničkom grobu i zabilježiti. Dakle i na tom području potrebna je suradnja sa svim ostalim državama, ali odnekud se mora početi. Ta prošlo je 25 godina od pada komunizma.
 
Mišljenja sam da su sve žrtve ratova i totalitarnih ideologija poginule i poubijane u XX. stoljeću zajedničko nasljeđe Europe i da je dužnost Europske unije kao cjeline, a i svake države članice, da se prema svima njima osigura pravo na grob i u zajedničkoj memoriji mjesto za sjećanje. Za sve poginule i stradale, a pogotovo za one za koje se to u doba vladanja komunističke ideologije nije moglo i smjelo napraviti. Kako sam mišljenja da se taj projekt bez financijske pomoći iz Europske unije neće ostvariti potrebno je na nivou Europe osmisliti projekt koji će ta nastojanja financijski poduprijeti.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Franjo Talan

Za ekshumirane žrtve potrebno je napraviti bazu s DNK-a podatcima

 
 
Govor na Sedmom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Muzeju Mimara, Zagreb, 30. rujna 2016.
U ratnim je zbivanjima za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća na području Jugoslavije stradalo i poginulo više stotina tisuća ljudi, a nemali broj poubijan je od strane poratne partizansko-komunističke vlasti. Kako smatramo da svaka osoba bila živa ili umrla ima pravo na postojanje potrebno je težiti tome da se i brojen žrtve pokopane u mnoštvenim masovnim grobištima i stratištima identificiraju, da im se barem znade gdje im kosti počivaju, gdje su i na koji način umorene, da im se ne uskrati pravo na postojanje. Prvo zahvaljujem Republici Sloveniji što je smogla snage i počela sustavno voditi brigu o grobištima i ekshumacijama... i pokopima, a za nadati nam se da će i Republika Hrvatska smoći snage i žrtve pokopati.
https://matrixworldhr.files.wordpress.com/2013/01/g-kvadripleks-dnk-struktura.jpg
Kako bi se što lakše provela identifikacija posmrtnih ostataka žrtava, a i da bi se osiguralo pravo žrtve na postojanje i posljednje počivalište, kao i rodbini osigurala mogućnost da nakon više desetljeća može na grobu s posmrtnim ostacima svojih najmilijih zapaliti svijeću i položiti buket cvijeća, potrebno je kod ekshumacija uzeti što više podataka.
 
Iz većine masovnih grobišta nemoguće je kod radova na ekshumaciji izvaditi sve posmrtne ostatke svake posebno za svaku usmrćenu osobu. Egzekutori su samo u rijetkim situacijama svoje žrtve tako pokapali da su bile odvojene od ostalih žrtava. Uostalom koliko je poznato egzekutori svoje žrtve nisu ni pokapali već su na to prisiljavali ili druge žrtve ili pak civilno stanovništvo, a često su žrtve pokapali mještani iz obližnjih naselja. Uglavnom je u jednu vrtaču, rov ili grabu bilo pobacano više ljudi, najčešće jednih preko drugih pa je gotovo nemoguće nakon 60 – 70 godina iz jadne takve masovne grobnice izvaditi zasebno posmrtne ostatke za svaku osobu. Dakle, u većini slučajeva nemoguće je za jednog pokojnika, misli se na žrtve masovnih likvidacija, prikupiti zasebno sve kosti, ali to ne znači da se iz svakog stratišta ne mogu utvrditi osobe koje su u njemu pokopane.
 
Nakon izvedene ekshumacije s određenog grobišta potrebno je uzeti dovoljno uzoraka kako bi se za svaku osobu mogli pohraniti podaci za eventualnu kasniju usporedbu s rodbinom pokojnika. Kad se uzorci za DNK-a pohrane u Bazu s DNK-a podacima žrtava, tijela pokojnika mogu se dostojanstveno i s dužnim pijetetom pokopati ili privremeno zbrinuti sve dok se ne osiguraju uvjeti za dostojan pokop. Na grobnom mjestu gdje se pokapaju žrtve masovnih likvidacija treba napraviti spomen obilježje na kojem će biti upisani podaci o žrtvama, broj žrtava, spol, njihov zajednički identitet (ako postoji), a ovisno o broju ukopanih žrtava mora biti mjesta za upisati imena pokojnika ako se kada na zahtjev rođaka i DNK-a usporedbe ustanove.
 
(Nastavak slijedi)
 

Franjo Talan

Za pokop žrtava i poginulih potrebno je formirati jedinstveno groblje

 
 
Govor na Sedmom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Muzeju Mimara, Zagreb, 30. rujna 2016.
Iako je prema posljednjem Zakonu prihvaćenom u Saboru 12. prosinca 2012. godine obveza lokalnih zajednica (gradova i općina) da osiguraju mjesto na groblju gdje će se žrtve pokopati ukoliko dođe do ekshumacije žrtava na njihovom području, kao i voditi brigu o grobištu i spomen obilježju to baš i ne daje očekivane efekte, a po meni nije ni u redu troškove održavanja groblja i spomen obilježja prevaliti samo na lokalnu sredinu. Uobičajeno je u našoj civilizaciji i tradiciji za pokop umrlih organizirati sprovod, blagosloviti grob, na grobu postaviti spomen obilježje na kojem piše i tko je u grobu pokopan. Svi mi s posebnom ljubavlju i dostojanstvom, s bolom i tugom i posebnim osjećajem i pijetetom pokapamo svoje najmilije, a tako će i vjerujemo i naši potomci, rodbina i prijatelje i nas ispratiti na jedno od groblja i posljednjih počivališta. Kad mi naše najmilije na takav ljudski i civilizacijski način pokapamo red je da se konačno i nakon 7 desetljeća od njihove smrti i s istim dostojanstvom i mi odnosimo i prema onima kojima su njihovi ubojice to pravo uskratile.
http://static05.emedjimurje.hr/uploads/2015/10/06/repova-sramota3_261033.jpg
Mišljenja sam, ako ekshumirane žrtve samo premjestimo na novo lokaciju bez da se zna gdje su, kada i od koga ubijene, ako ih pokopamo bez sprovoda i svećenika, nismo ništa bolji nego su bili ti koji su ih poubijali i nastojali da im se ime i spomen zatre, kao da nisu ni postojali.
 
Dakle, iako spomenuti Zakon nigdje ne navodi da je ekshumirane žrtve potrebno i dostojanstveno i sa sprovodom pokopati, to ne znači da im tu posljednju ljudskost mi, odnosno Republika Hrvatska, kao članica EU-a i pobornica europskih civilizacijskih vrijednosti nije dužna iskazati. Pitanje je na koji način se u Republici Hrvatskoj za to izboriti? Kako se izboriti za nešto što je samo po sebi razumljivo?
 
Od 16 izvedenih istražnih radova realiziranih od 18. listopada 2011. godine do 10. prosinca 2013. godine na 13 mjesta bile su žrtve Drugog svjetskog rata i poraća. Na jednom mjesto bili su posmrtni ostaci iz rimskog doba, a na dvije lokacije nisu pronađeni posmrtni ostaci. Ukupno je ekshumirano 315 tijela, od toga 299 muškaraca, 8 žena, a za ostale nije utvrđen spol. Nijedna žrtva od ranije navedenih nije pokopana sa sprovodom, pa nam je dužnost na ljudski i dostojanstven način pokopati ih, a to tražiti i od drugih. Također brojne su žrtve ekshumirane u ranijem razdoblju pa nam je i njih dužnost na kulturan i civilizirani način sa sprovodom pokopati.
 
Upravo stoga jer smatram da je ljudski i civilizacijski čin svakog čovjeka na dostojan način pokopati dao sam i naziv ove moje teme. Kako je Republika Hrvatska na neki način slijednica, kako god to gordo zvuči, nasljednica države u kojoj je vlast masovno kršila ljudska prava i ubijala svoje podanike red je i od te Države, Republika Hrvatska da se u skladu s prihvaćenim deklaracijama Europe i ponaša, a ne da pokuša tu svoju obvezu „proslijediti“ na lokalne zajednice. Hoće li i dalje na ta pitanja Vlada Republike Hrvatske, Sabor i Predsjednica odgovarati kao Pilat „pranjem ruku“ i ponašati se prema žrtvama ratova i prošlih totalitarnih režima na način kao da ih se to ne tiče ili će se u skladu s prihvaćenim deklaracijama i normama ljudskog ponašanja, koje su svi članovi spomenutih institucija iz svojih obitelji i ponijeli iz svojih domova, i pokopati nisam u mogućnosti odgovoriti, a vjerujem ni svi ostali.
 
Kako proteklih 25 godina Republika Hrvatska nije smogla snage stvoriti sustavno rješenje kojim bi se svim žrtvama omogućio isti „status“, tj pravo na dostojan grob, hvalevrijedan je prijedlog Komisije HBK-a i BK BiH za hrvatski martirologij, da se za potrebe neidentificiranih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća osnuje jedinstveno groblje- koje su članovi Komisije nazvali „Svehrvatski grob“. Iako se nadam da će Republika Hrvatska konačno preuzeti ulogu i biti Država za sve njezine građane i s istim se pijetetom prema svim poginulim, nestalim i umorenim odnositi, znam da se za to treba založiti i sve u ranije spomenutom lancu na to podsjećati i u to ih uvjeriti, a to će biti sve dotle dok Republika Hrvatska ne uspostavi jedinstveno groblje za sve žrtve i stradale.
 
(Nastavak slijedi)
 

Franjo Talan

Anketa

Jesu li požari po hrvatskome jugu slučajni ili podmetnuti?

Nedjelja, 23/07/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 836 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević