Get Adobe Flash player

Za sve žrtve potrebno je formirati jedinstveno groblje - "Hrvatski Arlington"

 
 
Govor na Sedmom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Muzeju Mimara, Zagreb, 30. rujna 2016.
Franjo Talan, član je Predsjedništva Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, osnivač i predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava osnovanog u Varaždinu 20. rujna 2000., po ukidanju Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava kojem je za Varaždinsku županiju bio voditeljem od travnja 1997. do ukidanja iste. Član Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij iz Varaždinske biskupije i Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja, sudionik posljednjih šest hrvatskih žrtvoslovnih kongresa. Član Matice hrvatske, Hrvatskoga društva katoličkih novinara, Društva Tekstilac - bivših radnika Tekstilne škole Varaždin, Udruge vinogradara i vinara Sv. Martin Cestica …
http://photos.wikimapia.org/p/00/01/07/07/33_big.jpg
Američko groblje Arlington
 
Evo nakon tri godine ponovno smo se okupili ovdje u ovom hrvatskom domu kulture da bismo progovorili o žrtvama i stradanjima, a sve u cilju dostojnog odnosa prema svim poginulima, žrtvama i stradalima u prošlom stoljeću, pogotovo o desetljećima prešućivanim žrtvama za koje se nije smjelo ni znati. Na području Republike Hrvatske postoji više stotina lokacija s prešućenim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, a broj jama u kojima leže (ili su ležale) žrtve iz tog razdoblja zacijelo iznosi i više od tisuću. Naime brojne su lokacije gdje postoji više jama u kojima su pokopane žrtve, vojnici i civili, a danas 25 godina od hrvatske samostalnosti dužnost nam je poraditi na tome da se žrtve dostojno pokopaju. Na određeni način dužnost nam je obnoviti i vojna groblja poginulih i stradalih vojnika u Drugom svjetskom ratu, kojima su nakon što su vlast preuzele partizanske snage, po naredbi komunističke vlasti odstranjeni nadgrobni spomenici sa njihovih posljednjih počivališta, a dužnost nam je voditi i brigu o grobovima poginulih u ratovima XX. stoljeća i stradalih od posljedica totalitarnog komunističkog režima.
 
Moje izlaganje nosi naslov „Za žrtve i stradale u Hrvatskoj potrebno je formirati jedinstveno groblje“, a ponukan brigom koje za svoje poginule vode Sjedinjene Američke Države i sa željom da se i u Republici Hrvatskoj prema svim poginulim i stradalima s istim osjećajem i brigom odnosimo dodao sam i „Hrvatski Arlington“. Naime 25. travnja 2008. godine u Varaždin su došli predstavnici američke vojske u potrazi za poginulim pilotima koji su u Drugom svjetskom ratu i poraću stradali na području sjeverne Hrvatske, obišli su i druga područja s ciljem prenošenja tijela poginulih koji se po pronalasku u dogovoru s obiteljima pokapaju na groblju u Arlingtonu. Kao čovjek koji sam se s tom problematikom aktivnije bavim od 1996. godine znao sam da je na groblju u Varaždinu bio pokopan jedan strani saveznički vojnik, ali je isti već ranije prenesen na ukop u svoju domovinu.
 
Dakle svijetli primjer brige za poginule sunarodnjake i vojnike pokazuju vojska SAD-a. Da bi utvrdili stradanje Američkih vojnika - pilota u Drugom svjetskom ratu u Varaždin su u istraživačku misiju došli istraživači iz Sjedinjenih Američkih Država koji prikupljaju podatke o stradalim američkim pilotima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Iz Ureda ministra obrane u Varaždinu su bili Cory D. Damm, analitičar i Oleg Borukhin, potpukovnik, a u sklopu posjete razgledali su i groblje u Varaždinu. Naime na groblju u Varaždinu bio je 28. svibnja 1945. godine pokopan vojni avijatičar Luj Macdonald, star 35 godina, isti je navodno izvršio samoubojstvo vješanjem. Po datumu vidimo da je pokopan po „oslobođenju“. Tijelo nesretnog mladića ekshumirano je 19. kolovoza 1947. godine po Engleskoj komisiji za iskop palih vojnika u ratu i odvezen u prisutnosti UDB-e (zapisano je u knjizi ukopa, op. F. T.).
 
(Nastavak slijedi)
 

Franjo Talan

Hrvatska je postala rubno, neodređeno i nestabilno područje

 
 
Već je Konstantin Porfirogenet zabilježio da Hrvati nedugo po dolasku u novu domovinu „zbaciše uzde bizantske vlasti sa sebe, živjeli su po svome i postali samostalni i nikome podložni“ (Eduard Kale: Hrvatski kulturni i politički identitet, Zagreb, 1999., str. 85.). Iz ovoga se u ranijoj hrvatskoj povijesti razvilo mediteransko gradsko republikanstvo s protodemokratskom skupštinom, uređenim društvenim odnosima, trgovinom sa susjedima i širem Europe, humanistički orijentiranim krugovima. Nasuprot tome, Hrvatska je postala rubno, neodređeno i nestabilno područje u kojemu se olako postaje marginalcem sa svim preduvjetima za neuspjeh. Možda današnji Hrvat traži svoj interes izvan Hrvatske jer je samo izvan nje ostvarljiv. Međutim, i rub kao i središte mogu biti privid. Rubno područje može imati obilježja središta, kako nas poučava dobro znana, višestoljetna povijest Dubrovačke Republike. Dužnost i obveza je hrvatske politike učiniti hrvatsku državu interesantnom, vidljivom, kako među međunarodnim čimbenicima tako i među samim Hrvatima. Ono po čemu je neki predmet interesantan, to je njegova vrijednost. Čovjekov interes oblikuje njegovu sliku svijeta, pa i sliku o vlastitoj državi.
http://croexpress.eu/nv-admin/image/galerije/2-1493703470.jpg
Ovo živjeti po svome ima, dakle, dublje značenje i smisao nego što se to na prvi pogled čini. Živjeti po svome zapravo znači činiti čovjeka osjetljivim za ono što se tiče njega i njegove zajednice, i sposobnim da se divi svojoj zemlji, kultivira je i uživa njezine plodove. Ako je smisao ponovne uspostave hrvatske države da svome narodu omogući život u slobodi, u što svakako spada i sloboda kretanja, onda pojava masovnog iseljavanja, odnosno masovnijeg nepovratka selilaca, relativizira govor o oslobođenoj zemlji. Možda Amos Oz ima pravo!?
Zemlja ili država je ljudsko djelo na određenom teritoriju koji valja održavati, pravno-imovinski regulirati, demografski oživjeti i kultivirati. U tu su svrhu potrebni karakteri, ne bez mana, ali sa sviješću o idealima svoga naroda, sa stvaralačkom moći koja, umjesto sebičnosti, promiče društvo općeg dobra, željno svekolikog napretka.
 
Država je veza s narodnim duhom, djelo refleksije, zapravo „umjetničko djelo“ (Jakob Burckhardt). Korijeni specifičnoga hrvatskog deficita politike i leže u strukturalnoj daljini države od društva. Hrvati još uvijek nisu državu percipirali kao svoju stvar, kao res publica, zbog niza propusta i promašaja kao neizgradnje bolnica, škola, nužnih infrastrukturalnih objekata, neosuvremenjenja administracije itd., nego je i dalje drže izrabljivačkom. Kad građani plaćaju porez, žele vidjeti u što se porezni novac ulaže. Nema li toga, vara ju se s „čistom savješću“. K tome je suvremena država pouka i o razlikama. Nacionalni interesi su beznačajni, dok su samo interesi malobrojnih skorojevića. Nisu li to istodobno interesi i najmanjega među malima, nema napretka. Naravno da se ovaj odnos prema državi održava i na migraciju.
 
Hrvatska država bi zbog svoje budućnosti i zbog koristi trebala s migracijom uspostaviti nove odnose, koji bi bili jeftiniji, ljudskiji i učinkovitiji. Umjesto tromog, nekompetentnog i nepromišljeno ozakonjenog Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, valja organizirati jedan ured s desetak obrazovanih i kompetentnih namještenika koji bi u postojećim prostorijama HMI-a danonoćno stajali na raspolaganju hrvatskoj migraciji diljem svijeta i davali kompetentne odgovore na migrantske upite te pružali potporu pri nesporazumima s državnom administracijom. Želi li pak produbiti odnose s migracijom i znanstveno obraditi migracijsku problematiku, država bi taj posao mogla povjeriti jednoj kompetentnoj središnjoj državnoj ustanovi.
 
Treba imati veliku dozu cinizma i besramnosti pa s korumpiranim, samozvanim vođama migracije organizirati besmislene i skupe „svjetske igre“. Takav prozirni diletantizam i populizam ne bi ni jedna država koja drži do sebe, pa ni crkva, podupirala. „Lijepo je donekle, dobro dovijeke“, kaže naša narodna poslovica. Budućnost naše domovine traži trajnije i plodonosnije ponude poput stručnih susreta, primjerice, između domaćih i migracijskih obrtnika, razmjenu iskustava o prednosti dualnog sustava pri učenju zanata, razmjenu iskustva sa stručnjacima hrvatskog podrijetla o zbrinjavanju otpada, pročišćavanju voda, zaštiti šuma, okoliša, itd. Tako bi domovini postali bliži ljudi a udaljeniji njihovi brojevi, rasla bi hrvatska zajednica a ne jazovi koje neprestance produbljuju samohvalisavci.
 
(Svršetak)

 

Tihomir Nuić, (preuzeto iz lista "Politički zatvorenik" br. 270., https://www.hrvati.ch/index.php/kolumne/razmisljanja/1965-tihomir-nuic-majka-hrvatska-i-njezina-djeca)

Bitni su kriteriji prosudbe stupnja realizacije normativnog ustava unutar konkretnog političkog sustava

 
 
Koji su elementi demokratskog političkog sustava i kako osigurati i održati njegov demokratski značaj? Kako, po kojim kriterijima ocijeniti mjeru pozitivnih učinaka jednog demokratskog ustavnog sustava?. Kako smo vidjeli iz ranijih izlaganja, pri ocjeni djelotvornosti svakog pojedinog ustava, od ključne je važnosti prosudba u kojoj su mjeri demokratska načela i institucije zaživjeli, to jest do kakvih učinaka dovode u životu političke zajednice. Riječima Lowensteinove podjele, bitni su kriteriji prosudbe stupnja realizacije normativnog ustava unutar konkretnog političkog sustava.
http://media.gettyimages.com/photos/signage-at-the-headquarters-of-international-business-law-firm-llp-picture-id598748886
Još je antički filozof Aristotel razmatrao pitanje što je to dobra vladavina. Današnji politički teoretičari relativiziraju taj pojam i  skloniji su govoriti o pristojnoj vladavini (decent governance). Objašnjavajući to razlikovanje, mogli bismo kazati kako pristojna vlast, kao i pristojan pojedinac, kontrolira, suzbija i prikriva primitivne nagone u društvu, a posebno  među svojim pripadnicima, te postupa sukladno pravilima modernog civiliziranog društva. Ipak, važno je razmotriti kriterije po kojima neki ustavni sustav zadovoljava zahtjeve demokratskog društva, pa se može ocijeniti kao temelj dobre vladavine.
 
Europska komisija je 2001. godine, u dokumentu pod naslovom “Bijela knjiga o vladavinskom sustavu“ (European Governance. A White Paper), kao polazište za raspravu o daljnjoj izgradnji upravljačkih institucija Europske unije, formulirala i usvojila slijedeća načela dobre vladavine:
1) Otvorenost (transparentnost) institucija;
2) Sudjelovanje (participacija) građana;
3) Odgovornost svih nositelja ovlasti;
4) Djelotvornost nositelja ovlasti;
5) Usklađenost (koherentnost) politika.
 
Primjenu tih načela osnažuje poštivanje
 
6) načela razmjernosti (proporcionalnosti) i
7) načela supsidijarnosti.
 
Svako od ovih načela važno je samo po sebi. Ali ona se ne mogu ostvariti putem odvojenih djelovanja. Politike više ne mogu biti djelotvorne ako se ne pripremaju, provode i nadziru uz šire uključivanje zainteresiranih. 
 
Ta načela danas možemo smatrati opće važećim u pogledu očekivanja od svakog demokratskog vladavinskog sustava i ciljem svake institucionalne reforme. Ona su više nego značajna i za pravac reformi pravnog i političkog sustava u Republici Hrvatskoj i to ne jedino zbog formalnih obveza preuzetih u procesu pridruživanja, odnosno članstva u Europskoj uniji, već zbog ozbiljenja u samom trenutku osamostaljivanja hrvatske države deklariranih ciljeva stvaranja “moderne i europske Hrvatske”. Ustav i ustavne reforme  samo su jedno od sredstava primjene ovih načela u unutarnjem pravnom poretku svake države koja teži razvitku demokratskog političkog sustava.
 
Evo kako su formulirana ta načela u navedenom dokumentu i kako ih, po našem mišljenju, valja čitati u odnosu na postojeći sustav vladavine u Republici Hrvatskoj, kao i njezin položaj u članstvu Europske Unije:
 
Otvorenost (transparentnost) vladavinskih institucija
 
Institucije Europske unije moraju djelovati na otvoreniji način. Zajedno s državama članicama, one imaju aktivno raspravljati o onom što EU čini, kao i o odlukama koje donosi. Dužne su koristiti govor koji je pristupačan i razumljiv najširoj javnosti. To je posebno važno kako bi ojačalo povjerenje u složene institucije.
 
U djelovanju hrvatskih državnih i javnih institucija i njihovih članova još uvijek ima previše tajnovitosti, previše je pitanja o kojima javnost nije na prikladan način obavješćivana. Govor politike, pak, i dalje je često nerazumljiv običnim građanima, ponekad u cilju svjesnog zamagljivanja pitanja o kojima se odlučuje. Vrlo radikalan Zakon o slobodnom pristupu informacijama usvojen 2005. godine, slabo se provodi u praksi. Periodične provjere organizacija civilnog društva pokazuju kako čak i najviša državna tijela i tijela koja obavljaju javne ovlasti teško odstupaju od tradicije tajnog djelovanja za što oslonac nalaze u ekstenzivnom tumačenju Zakona o tajnosti podatka (2008). Već ovdje treba ukazati kako je u pitanju pronalaženje ravnoteže između 'prava javnosti da zna' i 'potrebe čuvanja državne tajne', koja može biti od ključnog značaja za sigurnost građanstva.
 
Sudjelovanje (participacija)
 
Kvaliteta, značaj i djelotvornost politika EU zavisi od širokog sudjelovanja u cijelom političkom procesu – od formuliranja politika do njihove provedbe. Ojačano sudjelovanje vjerojatno će stvoriti više povjerenja u konačan rezultat i u institucije koje provode pojedine programe. Sudjelovanje kritično zavisi od središnjih vlasti, koje imaju prihvatiti načelo uključivanja pri razvijanju i provedbi politika EU-a.
 
Sudjelovanje građana i institucija civilnog društva u formuliranju politika hrvatskih vlada i njihovoj implementaciji na niskoj je razini i vlade bi trebale prednjačiti u naporima za jačanje takve participacije. Niz nepromišljenih odluka na različitim razinama, koje su objavljivane ili usvajane bez dovoljno elaboracije i promišljanja, da bi zatim pod pritiskom bile povlačene i preformulirane, te pasivnost građana, posebno na lokalnim izborima, uz opće uvjerenje kako su “političke stranke” uzurpirale politički prostor pokazuje na nepostojanje, pa čak i odbijanje kreiranja sustavne politike jačanja participacije građanstva u procesu donošenja političkih odluka. Vlade se često pozivaju na povjerenje koje su im građani dali na izborima, ali one su dužne pratiti reakcije javnosti na svoje akcije i inicijative. Takve inicijative, poput prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma ili javnih protesta, važno je ispravno protumačiti. No da bi bile djelotvorne takve građanske inicijative zahtijevaju organizaciju i sredstva neovisna od državnog proračuna. 
 
Odgovornost
 
Uloge u zakonodavnom i provedbenom procesu moraju biti jasnije. Svaka od institucija EU-a mora objasniti i preuzeti odgovornost za ono što čini u Europi. Ali postoji i potreba za većom jasnoćom i odgovornošću država članica i svih koji razvijaju ili primjenjuju europske politike na svim razinama.
 
Odgovornost nositelja vlasti krucijalno je pitanje ustavnog prava i kroničan problem razvitka hrvatskog političkog sustava. Neodgovornost je najvidljivija na najvišim razinama vlasti. Primjeri nesposobnih i neodgovornih ministara i drugih državnih dužnosnika, zaštićenih od odgovornosti od strane svojih političkih stranaka, bitno otežavaju ostvarivanje ustavnih načela, na prvom mjestu načela vladavine prava. No ona je nazočna i na nižim razinama jedinica lokalne samouprave, kao i u sustavu formalno neovisnih tijela sa širokim javnim ovlastima (agencija).
 
Djelotvornost
 
Politike moraju biti djelotvorne i pravovremene i rezultirati onim što je potrebno, utemeljene na jasnim ciljevima, procjeni budućih učinaka i, gdje je god moguće, ranijih iskustava. Djelotvornost zavisi i od provedbe politika EU na način razmjeran ciljevima, kao i donošenju odluka na odgovarajućoj razini.
 
Ovo načelo dobro pokazuje uzroke generalno slabe djelotvornosti politika reformi hrvatskih vlada. Reforme se poduzimaju intuitivno, bez jasno formuliranih ciljeva, na temelju uvjerenja kako će se ono što se propiše zakonom samo od sebe ostvariti i uz ignoriranje ranijih iskustava. Razmjernost ciljeva i sredstava često se zanemaruje. Donošenje odluka na odgovarajućoj razini otvara pitanje daljnje decentralizacije i jačanja lokalne samouprave. Nedjelotvornost je rezultat slabosti u poštivanju svih ranije navedenih načela dobre vladavine uzetih u cijelosti, a posebno neodgovornosti državnih dužnosnika.
 
Usklađenost (koherentnost)
 
Politike i djelovanja moraju biti usklađena i lako razumljiva. Potreba za usklađenosti u Uniji je u porastu: porasla je raznovrsnost zadaća; proširenje će povećati različitosti; pitanja poput klimatskih i demografskih promjena prelaze granice sektorskih politika na kojima je izgrađena Unija; regionalne i lokalne vlasti sve su više uključene u politike EU-a. Usklađenost zahtijeva političko vodstvo i snažnu odgovornost na strani Institucija kako bi, u okviru složenog sustava, bio osiguran konzistentan pristup.
 
Ključni problem usklađenosti politika vladajućih koalicija u Hrvatskoj je dvojaka: 1) složeni ustavni sustav diobe vlasti i suodlučivanja vrhovnih institucija , uspostavljen ustavnim promjenama iz 2000. godine, stalno se ponovno dovodi u pitanje, s otvorenom ili prikrivenom svrhom uklanjanja svih elemenata diobe i omogućavanja potpune koncentracije vlasti; 2) nedemokratsko ustrojstvo političkih stranaka vladajućih koalicija, liderske ambicije i općenito niska razina političke kulture, koja otežava usklađeno donošenje odluka i djelovanje vrhovnih državnih institucija i primjenu ustavnih ograničenja generalno, 3) problemi koordinacije politika različitih ministarstava dovode do javnih nesuglasica oko formuliranja politika i prijedloga zakonodavstva.
 
Ad 1. Na planu izgradnje sustava institucionaliziranog sustava suoodlučivanja između predsjednika Republike i predsjednika Vlade u pitanjima gdje to Ustav zahtijeva, kadikad i uz sudjelovanje predsjednika Sabora, javljaju se poteškoće. Kompleksni sustav podijeljene vlasti zahtjeva institucionaliziranje različitih oblika prethodnih konzultacija i dogovaranja oko odluka koje imaju biti donesene zajednički. Svrha i cilj ustavno postavljenih ograničenja iz arsenala “provjera i ravnoteža” utemeljenih na diobi vlasti, nije izazivanje stalnih sukoba i blokada u odlučivanju. Njihov je cilj onemogućavanje koncentracije vlasti u jednim rukama, pa i pod cijenu odgoda, utemeljenih na razumijevanju cjeline ustavnih načela  institucionalnih rješenja. Prigovara kako to izaziva prevelik broj sukoba kada je na vlasti suprotna opcija od one iz koje potiče predsjednik Republike. S druge strane, predsjednik Republike Ivo Josipović ukazao je 2011. godine kako su njegove ovlasti u pogledu nadzora nad ustavnosti zakonodavstva prilikom njihove promulgacije previše ograničene, odredbom po kojoj Predsjednik mora potpisati i zakon za koji smatra da je protuustavan. Prigovara se kako provjere i ravnoteže ne mogu djelovati kada je na vlasti opcija iz koje potiče predsjednik Republike, jer je u tom slučaju vjerojatnost konflikta manja. Dioba vlasti ima uvijek svoju svrhu, a predsjednik republike je dužan svoju funkciju nadzora provedbe Ustava obavljati bez obzira na ranije stranačke veze. 
 
Ad 2. Unošenjem u Ustav odredbe stavka 2. i 3. članka 6., po kojem “unutarnje ustrojstvo političkih stranaka mora biti sukladno temeljnih ustavnim demokratskim načelima”, dok “stranke moraju javno polagati račun o porijeklu svojih sredstava i imovine” nije se promijenila narav, organizacija i način djelovanja hrvatskih političkih stranaka. To su visoko centralizirane stranke, većinom bez jasno određenih ideologija i programa, većinom pod nadzorom svojih najužih stranačkih vodstava. U takvim uvjetima stranke se beskrupulozno bore za utjecaj u vlasti i krajnje su nesklone duhu snošljivosti i suradnje potrebnom za uspješnije djelovanje vladajuće koalicije.  Zbog toga su brojni sporovi oko ustavnih funkcija Hrvatskog sabora, neovisnosti sudstva ili ovlasti predsjednika Republike.
 
Ad 3. Dosadašnje su hrvatske vlade djelovale kao izrazito 'premijerske', pod dominacijom snažnih osoba. Time se, međutim, zamagljuje odgovornost, pojedinih ministara čak u toj mjeri da javno izjavljuju kako ne znaju kakve su dokumente potpisali i za kakve su odluke glasovali. Jedna osoba može bespogovorno nametnuti svoju volju, ali ne može trajno usklađivati politike ministarstava. Usklađivanje politika pojedinih resora, gdje vlada djeluje ne samo kao skup ministara nego i kao politički vrh države, ostaje veliki problem organizacije izvršne vlasti. 
 
Razmjernost (proporcionalnost) ograničenja sloboda i prava
 
Već je klasična teorija ustavnog i upravnog prava naglašavala kako način korištenja monopolom državne prisile ne smije biti prepušteno slobodnoj odluci nositelja vlasti. Tvorci američkog Ustava državnu su prisilu smatrali „sredstvima zla, koja se mogu uporabiti za postizanje dobra.“ Vrhovni sud SAD formulirao je „načelo razboritosti“ (rule of reasonableness). Prisila se smije koristiti samo kada je to zaista nužno i samo u minimalnoj mjeri potrebnoj za postizanje zakonitih ciljeva javne  vlasti.
 
Sukladno tome, ograničavanja slobode korištenja ustavom zajamčenim pravima, koje je u svakoj političkoj zajednici nužno radi zaštite dobrobiti pojedinaca i same zajednice, ima biti propisano ustavom i zakonom i ograničeno na nužno potrebnu mjeru. Ovlasti za ograničavanje prava, kao i za korištenje državnom prisilom, moraju se uvijek tumačiti restriktivno. Na temelju takvih shvaćanja, u sudskoj praksi (jurisprudenciji) međunarodnih sudova i europskih zemalja formulirano je načelo proporcionalnosti ili razmjernosti, koje zahtjeva da ograničenja sloboda i prava budu u svakom pojedinom slučaju razmjerna naravi potreba za ograničenjem.
 
Ovo ustavno načelo utvrdio je Ustavni sud Republike Hrvatske još 1999. godine, na slijedeći način: „...svako ograničenje (čak i kad je neophodno i zasnovano na Ustavu) predstavlja iznimno stanje, jer odstupa od općih pravila o ustavnim slobodama i pravima. Zbog toga ograničenja trebaju biti ne samo zasnovana na Ustavu već razmjerna cilju i svrsi koje se zakonom želi postići...Ovo pravilo o proporcionalnosti ograničenja cilju i svrsi koje se zakonom želi postići je opće ustavno načelo, koje je imanentno svim ustavnim odredbama o slobodama i pravima.“ To je načelo tek ustavnim promjenama iz 2000. godine uključeno u članak 16. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske. Danas je na njemu utemeljena opsežna jurisprudencija Ustavnog suda i ono će predstavljati temelj za razvoj ustavnog sustava u praksi.
 
Supsidijarnost
 
Supsidijarnost je načelo ustavnog uređenja po kojem donošenje političkih odluka treba biti na razini najpogodnijoj sa stajališta racionalnosti i djelotvornosti odlučivanja. U političkoj teoriji ono izražava zahtjev da se političke odluke donose na najnižoj razini mogućoj sa stajališta svrhe koja se želi postići. Jednostavno rečeno, političke odluke donose se na najnižoj mogućoj razini s obzirom na samu narav odluke. Na višim razinama državne organizacije odlučivat će se o onome što zahtijeva širi okvir, dok ostala pitanja valja prepustiti nižim razinama. Načelo je posebno naglašeno u okviru Europske unije, gdje zahtijeva da odluke prvenstveno donose nadležna tijela država članica, dok se na tijela Unije prenose ovlasti samo kada je to u zajedničkom interesu izrijekom određeno. Načelo u osnovi važi za sve federativne sustave, a sadržano je i u Ustavu Sjedinjenih Američkih Država, gdje se određuje kako sve ovlasti koje Ustavom nisu izrijekom povjerene saveznim vlastima, ostaju pridržane državama članicama. U Lisabonskom sporazumu, ustavnom ugovoru Europske Unije, posebna je pozornost posvećena načelu supsidijarnosti i mehanizmu osiguravanja njegova poštivanja zajedničkom akcijom više država, pri čemu važnu ulogu igraju nacionalni parlamenti članica.
 
(Svršetak)
 

https://www.google.hr/?gws_rd=ssl#q=Prvo+poglavlje+USTAV+I+USTAVNA+VLADAVINA

Anketa

Tko je pobjednik lokalnih izbora?

Srijeda, 24/05/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1038 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević